Globalni integracijski i unifikacijski procesi pokrenuti i kontrolirani iz središta financijske i gospodarske moći SAD-a i najmoćnijih europskih država, i dalje se na europskim prostorima suočavaju s otporom naroda država članica Europske unije koji pokušavaju očuvati svoje kulturne i nacionalne posebnosti i suverenitete svojih nacionalnih država. Nasuprot potrebi centralizacije i federalizacije EU-a, kako bi se u cilju jačanja euroatlantskih integracija osigurala nesmetana implementacija apsolutnog socijalnog i gospodarskog liberalizma prilagođenog društvenoj i gospodarskoj strukturi SAD-a, stoji oštar otpor europskih naroda, koji pokušavaju sačuvati efektivnu moć svojih nacionalnih država.
Europska i zapadna politička i financijska elita, frustrirana takvim stanjem u kojem se svaki nacionalni izbori u članicama EU-a završavaju porazom europski orijentiranih snaga, krenuli su u nesmiljeni obračun s “nacionalnim popularizmom”, kako ga nazivaju politički analitičari korporativno nadziranih i s vladajućom oligarhijom povezanih vodećih europskih i američkih medija.
‘Naivna’ represija
Pritom strategiju djelovanja modificiraju prema promijenjenim uvjetima. S jedne strane, u pokušaju potiskivanja tzv. nacionalnog populizma, direktno politički i medijski udaraju na sve koje podvode pod taj pojam, što već poprima neke oblike represije koja se opravdava – ili borbom protiv terorizma ili pak borbom protiv ruske propagandne aktivnosti na prostorima EU-a.
Iako objašnjenja sve većeg stupnja represije, koja se ogleda i u otvorenim pokušajima eliminacije pojedinih medija, izgledaju naivna i većina europskih građana ih prima s podsmijehom, pritisak u tom smjeru se i dalje nastavlja. Istodobno, s druge strane, neželjeni nacionalni populizam koji se opire centralizaciji EU-a pokušava se manipulativno modificirati i prilagoditi potrebama daljnjih integracijskih procesa.
Vodeći europski političari i bruxelleski politički krugovi pritom izbjegavaju direktne javne napade na taj po njima opasni nacionalizam i populizam, već se ograničavaju na sladunjavu medijsku kuknjavu kako je europski projekt ugrožen i kako je Europska unija izložena istovremenoj opasnosti prodora ruske propagande i neshvaćanja europske stvarnosti i razvojnih potreba među europskim građanima, populističkim strankama i posebice vodstvima pojedinih država članica, kao što je politički krug oko madžarskog premijera Viktora Orbana i njemu bliskih država, članica Višegradske skupine.
Obračun s populizmom i formuliranje nove strategije, prepuštaju se američkim i europskim think-tankovima i političkim analitičarima mahom izniklim iz redova vladajuće bruxelleske i washingtonske nomenklature. Ono što oni govore, vladajuća europska i zapadna politička elita stvarno misli i planira činiti…
No, nisu tu samo naklapanja i medijska nadmetanja bivših političara i bankara, nego je riječ o ozbiljnim analizama i promišljanjima buduće politike utjecajnih članova vodećih europskih i američkih think-tankova i zatvorenih centara političkog odlučivanja zapadnoga svijeta, kao što su Trilateralna komisija i Bilderberg klub. Njihovi stavovi, stvarno kreiraju politiku vodećih država Europske unije i Zapada, s čijim su centrima financijske i političke moći neposredno povezani.
No, njihova strategija kombiniranog djelovanja protiv suvereniteta europskih nacionalnih država i samih nacionalnih identiteta koji ugrožavaju globalizacijska povezivanja, izravnim udarima na nacionalne politike i usporednim pokušajima njihove transformacije u željenom smjeru, čisto je licemjerje, jer suština svega je, zapravo – borba suprotstavljenih nacionalnih interesa.
Sve na štetu slabijih
Njihova tobožnja borba protiv nacionalizama koji, eto, čak ugrožavaju i samu gigantsku povijesnu konstrukciju ujedinjene Europe, nije ništa drugo nego promicanje vlastitih nacionalizama najmoćnijih europskih država na štetu slabijih i uspostavljanje i održavanje hijerarhije nacionalnih interesa, odnosno nacionalizama unutar Europske unije.
Moćnim članicama EU-a koja se, nažalost, polako, ali sigurno u skladu s neumoljivim geopolitičkim zakonitostima pretvara u nadnacionalnu imperijalnu tvorevinu, nije ni na kraj pameti odreći se svojih nacionalizama, benefita svojih nacionalnih gospodarstava i svojih nacionalnih financija. Dok bi druge denacionalizirali i umanjili im nacionalnu suverenost, jako se dobro brinu o svojim nacionalnim suverenostima i nacionalnim interesima koje, ako smatraju potrebitim, održavaju i silom oružja i financija na način kako je, primjerice, francuska politika vojno intervenirala u Libiji ili njemačka politika ekonomskom prisilom djelovala u u prevladavanju grčke dužničke krize.
Kada se europska i zapadna elita bore protiv nacionalizama, onda su to uvijek nacionalizmi slabijih…
S populistima se mora suočiti, njihovi bezvrijedni argumenti se moraju otkriti točku po točku, a njihovi ispadi bijesa moraju biti potisnuti smirenim racionalnim nastupom. Ovo je bitka koja se mora dobiti, poručuje Patten iz svoje ladanjske vile na jugozapadu Francuske
Patten procjenjuje da će u drugom krugu francuskih izbora, kada se bude odlučivalo između Le Pen ili Sarkozyja ili Juppea, biti ključno da francuska ljevica, ponovno podrži desne kandidate kako bi se Le Pen izbacila iz igre
Njemačka kancelarka Angela Merkel, prema Pattenu, gubi pozicije zbog principijelne politike prema izbjeglicama, čime je temeljem iskorištavanja antiimigracijskih osjećaja ojačala krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD)
Patten smatra i da se talijanski premijer Matteo Renzi potpuno izgubio u ‘političkoj pustinji’, a desni centar Silvija Berlusconija je ionako odavno u bespućima političke zbiljnosti, pa stoga kao glavni politički favorit ostaje antieuropski populistički ‘Pokret pet zvjezdica’
Iz perspektive baruna Pattena
Populisti narušavaju idilični ugovor koji su sklopili ljevica i desni centar
Posljednji britanski guverner Hong Konga i bivši povjerenik Europske unije za vanjske poslove, barun Chris Patten, krajem rujna u članku “Suočavanje sa populistima” tvrdi, da je nakon odmora u svojoj kući na jugozapadu Francuske, vraćajući se u stvarni politički život, ugledao političku grozotu koja se u međuvremenu dok se on odmarao dogodila u Europi.
Pa, opisuje stanje u Francuskoj gdje sadašnji predsjednik Francois Hollande nema nikakvih izgleda pobijediti na predstojećim predsjedničkim izborima, dok bivši predsjednik Nicolas Sarkozy i bivši premijer Alain Juppe pokušavaju ostvariti kontrolu na desnom centru i ojačati ga, kako bi srušili pobjedničke izglede eliti mrske Marine Le Pen i njene, prema Pattenovoj političkoj klasifikaciji “krajnje desne“ francuske Nacionalne fronte (FN). Procjenjuje da će stoga u drugom krugu izbora, kada se bude odlučivalo između Le Pen ili Sarkozyja ili Juppea, biti ključno da francuska ljevica, kao što je uostalom već više puta učinila, ponovno podrži desne kandidate kako bi se Le Pen izbacila iz igre.
‘Populisti ojačali u cijeloj Europi’
Njemačka kancelarka Angela Merkel, prema njemu, gubi pozicije zbog “principijalne politike prema izbjeglicama“, čime je „temeljem iskorištavanja antiimigracijskih osjećaja ojačala krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD)“. Mišljenja je i da se talijanski premijer Matteo Renzi potpuno izgubio u “političkoj pustinji”, a desni centar pod okriljem Silvija Berlusconija je ionako odavno u bespućima političke zbiljnosti, pa stoga u budućnosti kao glavni politički favorit ostaje antieuropski populistički “Pokret pet zvjezdica“.
Za Veliku Britaniju pak tvrdi, a to se uporno na silu gura i kroz sve europske vodeće medije, da su ruralni ostarjeli birači očerupane srednje klase uglavnom iz Engleske, na referendumu izgurali Veliku Britaniju iz Europske unije.
Njegov zaključak je stoga: “Kao što ovi primjeri pokazuju, populisti su ojačali u cijeloj Europi, čak i na nevjerojatnim mjestima poput Švedske i Nizozemske. Tu na kontinentu bi se Trump osjećao kao kod kuće, pa je stoga imperativ – odlučan i snažan odgovor na panzapadni bijes protiv establišmenta koji populisti predstavljaju.” Prema Pattenu, da nema tih populističkih i nacionalističkih političkih davitelja, sve bi bilo idealno jer, tvrdi, između europskog desnog centra i ljevice postignut je povijesni kompromis, koji oni nepotrebno i bezobrazno narušavaju.
No, barem je napokon netko otvoreno rekao ono što europski građani dugo naslućuju – na zapadnoj političkoj sceni na djelu je neki oblik korporativnog uređenja koji tvori savez ljevice i desnog centra u simbiozi s interesima moćnih korporacija i financijskih institucija. Nedostaje im još samo jamac društvenog ugovora kakav je bio „fascio“ u političkoj i društvenoj viziji Benita Mussolinija, pa da slika tog tihog i zakulisnog pakta bude bliža njenoj reinkarnaciji, nego velikom, javno podržanom političkom sporazumu konzervativaca i laburista u Velikoj Britaniji nakon 1. svjetskog rata, koji je osigurao stabilnost demokratskog poretka i države i na koji Patten zapravo aludira.
Patten kaže:“ Nakon globalne financijske krize iz 2008. godine, vladajuće stranke na lijevom i desnom dijelu političkog spektra, uglavnom su se složili o pitanjima kao što je međunarodna politika, slobodna trgovina, ograničavanje javne potrošnje i smanjenje poreza. Dok je Ronald Regan, današnji republikanski svetac, trošio proračunska sredstva, demokrat Bill Clinton rezao je prava socijalne skrbi i pokušavao uravnotežiti proračun.”
Prevladavanje ‘ekstremnog centra’
Dakle iz perspektive baruna Pattena, populisti narušavaju idilični društveni ugovor koji su sklopili ljevica i desni centar i koji sve ostale političke opcije, posebice na desnoj strani, kao eto, ustupak priklanjanja ljevičara centrističkoj politici, proglašavaju ekstremnom desnicom. Pattenove riječi tako izravno potvrđuju upozorenje britanskog publicista i političkog analitičara, Tariqa Alija, od prije nekoliko godina, da je na političkoj sceni zapadnoga svijeta prevladao “ekstremni centar” koji sve oko sebe što ne teče njegovom matricom, proglašava ekstremnom desnicom ili ljevicom.
U ime tog „ekstremnog centra“, barun Patten zahtijeva jednostavan i grub odgovor: “S populistima se mora suočiti, njihovi bezvrijedni argumenti se moraju otkriti točku po točku, a njihovi ispadi bijesa moraju biti potisnuti smirenim racionalnim nastupom. Mi svakako ne bismo trebali odustati od demokracije i stati na stranu onih na Zapadu koji se, kao Trump, dive i nastoje oponašati ruskog predsjednika Vladimira Putina u njegovoj viziji tiranije. Ako ćemo bježati od njih, ili pokušati kopirati njihovu taktiku i argumente, mi ćemo dodatno potkopati društveni ugovor koji je temelj zapadnih demokracija. Vodeći politički lideri suočavaju se s izazovnim putem… Ovo je bitka koja se mora dobiti”, poručuje Patten iz svoje ladanjske vile na jugozapadu Francuske.
Kao primjer intelektualnih revolucija iz prošlosti koje podržavaju tezu o novoj intelektualnoj antinacionalnoj revoluciji, Shiller navodi englesku ‘Glorious Revolution’ iz 1688. godine
Nove revolucije 21. stoljeća – antinacionalne revolucije
Negiranje nacionalnog identiteta
Shiller računa da će globalizacija svojim ekonomskih zakonitostima polako potisnuti ne samo suverenitet nacionalnih država, nego će direktno potisnuti i značaj nacionalne pripadnosti tijekom provođenja nove revolucije 21. stoljeća – antinacionalne revolucije
Međutim, očigledni je zaključak da je njegova antinacionalna revolucija neizvediva bez primjene sile, ekonomske, političke, pa i fizičke, ekonomski snažnijih država prema slabijima…
U pokušaju potiskivanja nacionalnih populizama, vodeći europski i zapadni krugovi više ne pritišću samo na suverenitet nacionalnih država članica EU-a,nego udaraju i na sam nacionalni identitet. Procjenjujući da je sve manje učinkovito pritiskati na slabljenje nacionalnog identiteta država, globalistički ritam pokušavaju održati i udarom na sam pojam nacionalnog identiteta, negirajući ga kao politički relevantan čimbenik. S druge pak strane, prijetvorno uvažavaju nacionalizam kao relevantni svjetonazor, ali ga pokušavaju transformirati u neku njima pogodnu formu koju nazivaju – “odgovornim nacionalizmom”.
Primjer napada na sam pojam nacionalnog identiteta i njegovo negiranje kao političkog čimbenika budućnosti, ilustrira Robert J. Shiller sa sveučilišta Yale i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2013. godine, koji je u rujanskom članku ”The Coming Anti-National Revolution“, za Sorosov“ Project Syndicate“ anticipirao temeljne teze rušenja nacionalnih identiteta, pa tvrdi:
“U posljednjih nekoliko stoljeća svijet je doživio niz intelektualnih revolucija protiv ugnjetavanja jedne ili druge vrste. Te revolucije odvijale su se u glavama ljudi, a ne samo ratom koji uobičajeno uključuje više uzroka. U konačnici ideje su uvijek – za razlika od uzroka rata – postale nekontroverzne i opće prihvaćene. Mislim da će sljedeća takva revolucija, vjerojatno tijekom 21. stoljeća, biti proizvod ekonomskih utjecaja na nacionalne države.”
Rast antiimigrantskog sentimenta
Kao primjer intelektualnih revolucija iz prošlosti koje podržavaju tezu o novoj intelektualnoj antinacionalnoj revoluciji, Shiller navodi englesku “Glorious Revolution” iz 1688. godine, kojom su parlamentarne snage srušile katoličkog kralja Jamesa II. uz pomoć nizozemske vojne sile, nakon koje je ustanovljena prevlast parlamenta.
„Nije riječ samo o oružanoj borbi, jer čak i kad bi se ona dogodila, Glorious Revolution je na intelektualnom planu jasno označila početak uvažavanja zakonitosti društvenih skupina koje ne prihvaćaju ideološko jedinstvo pod jakim kraljem. Sličnu ulogu, prije samog početka rata američkih kolonija protiv Velike Britanije, označio je pamflet Thomasa Painea, “Common Sense”, iz siječnja 1776. godine koji je glasno čitan u javnosti i crkvama, udario ideološke i intelektualne temelje ideje da nasljednji monarsi ne mogu biti duhovno i politički superioni u odnosu na sve ostale, što danas prihvaća većina suvremenog svijeta, uključujući Veliku Britaniju.
Isto bi se moglo reći i za proces postupnog ukidanja ropstva, što uglavnom nije postignuto ratom, nego postupnim širenjem priznanja okrutnosti i nepravde. Revolucije diljem Europe 1848. godine, bile su u velikoj mjeri protest protiv ograničenog prava glasovanja samo manjine ljudi – nositelja vlasništva i aristokracije. Uslijedila je potom revolucija za pravo glasa žena, a početkom ovoga stoljeća vidjeli smo širenje građanskih prava prema rasnim i seksualnim manjinama”, zaključuje uvodnu analizu Robert Shiller.
Prema njemu, sve protekle revolucije su potekle iz tehnološkog razvoja i jačanja veza i komunikacijskih kanala među ljudima. “Ugnjetavanje uspjeva uistinu samo na daljinu”, kaže Shiller, pa potom zaključuje:
“Sljedeća revolucija neće ukinuti posljedice mjesta rođenja neke osobe, ali će privilegija nacionalnosti biti ograničena. Dok rast antiimigrantskog sentimenta širem svijeta danas upućuje da se stvari odvijaju u suprotnom smjeru, osjećaji nepravde bit će pojačani kako će komunikacija dalje rasti. Kada nepravda bude potpuno prepoznata, ona će izazvati velike promjene. Za sada se priznanje ove nepravde suočava s još uvijek jakom konkurencijom iz domoljubnih poriva ukorijenjenih u društvenom ugovoru između državljana koji plaćaju porez, provode vojnu službu ili brane ono što shvaćaju kao isključivo svoje, pri čemu dopuštanje neograničenog doseljavanja vide kao kršenje ovog ugovora.”
Shiller predviđa da će ovaj otpor biti slomljen ekonomskim putem i da će razvoj globalizirane ekonomije dovesti do antinacionalne revolucije, kako ju je nazvao u naslovu teksta: “No, najvažniji korak za rješavanje nepravde mjesta rođenja, vjerojatno neće izazvati imigracije. Umjesto toga to će obaviti poticanje ekonomske slobode.”
Sve završava ratovima
Kako će do toga doći, objašnjava pozivajući se na radove američkog ekonomista Paula A. Samuelsona iz 1948. godine koji je ustvrdio „da će u uvjetima neograničene slobodne trgovine, bez troškova prijevoza, tržišne sile izjednačiti cijene svih faktora proizvodnje, uključujući i cijenu rada koja će se standarnizirati u cijelom svijetu. U tako savršenom svijetu ljudi ne moraju preseliti u drugu zemlju kako bi dobiti veće plaće“.
Shiller se slaže sa Samuelsonom i navodi: “Kako tehnologija smanjuje troškove transporta i komunikacija, postizanje ovog izjednačavanja sve je više izvedivo. Nedavni pregovori EU-a i SAD-a o ugovorima transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva (TTIP) pretrpjeli su poraze jer su ih interesne skupine pokušale usmjeriti prema svojim ciljevima, no u konačnici trebaju nam i vjerojatno ćemo dobiti čak i bolje takve sporazume… Takvi bolji trgovinski sporazumi, pretpostavili bi i jačanje socijalnog osiguranja, kako bi zaštitili građane neke države tijekom tranzicije u tu višu, nadnacionalnu fazu globalne ekonomije.”
Shiller, dakle, računa da će globalizacija svojim ekonomskih zakonitostima polako potisnuti ne samo suverenitet nacionalnih država, nego će direktno potisnuti i značaj nacionalne pripadnosti tijekom provođenja nove revolucije 21. stoljeća – antinacionalne revolucije. Uzgred rečeno, ni Shiller se ni Samuelson ne čine uvjerljivi u postavci izjednačavanja troškova proizvodnje, odnosno cijene rada u cijelom svijetu samo temeljem ekonomskih zakonitosti. Različiti geografski i klimatski uvjeti koji, čak za samo osiguranje golog života, a kamoli gospodarskog razvoja, traže manja ili veća ulaganja, u startu ruše premisu.
Ne mogu cijena rada i ostali troškovi proizvodnje biti isti u klimatskim uvjetima Arktika, Srednje Europe ili ekvatorijalnog pojasa. Za ostvarivanje takve ideje, sama ekonomska logika nije dovoljna i ono što Shiller uistinu ne želi reći, ali čega je potpuno svjestan – da se to može ostvariti samo političkom silom. Očigledni je zaključak da je stoga i sama njegova antinacionalna revolucija neizvediva bez primjene sile, ekonomske, političke, pa i fizičke, ekonomski snažnijih država prema slabijima.
Uostalom sve intelektualne revolucije koje je nabrojao, završile su oružanim obračunima, nakon čega su tek ideje pobjednika postale široko prihvaćene, pa bi tako sasvim izgledno završila i njegova antinacionalna revolucija. Samo nametanjem pozicija jačeg, može se ostvariti izjednačavanje troškova proizvodnje i cijene rada, dakako na štetu slabijeg. Globalizacija kroz instrumente ekonomskog i socijalnog liberalizma – upravo to i radi.
U službi centralističke i federalne vizije Europe
Odgovorni nacionalizam kao dio globalizacije
Summers smatra da je spremnost javnosti da prihvaća uvjeravanja i argumente stručnjaka u korist globalizacije u ovom trenutku iscrpljena, te da je jedini način prevladavanja tog otpora u ublažavanju ekonomskih poremećaja, podupiranju siromašne i srednje klase i davanje većeg značaja politici nacionalnih država
Uporno guranje internacionalizma treba ustupiti mjesto odgovornom nacionalizmu – inače ćemo samo vidjeti još više uznemirujućih referenduma i uzdizanja populističkih demagoga na sve više položaja u državnim hijerarhijama
Za razliku od Shillera koji napada sam pojam nacionalnog identiteta i koji nacionalizam i suverenitet nacionalnih država kao očitu smetnju globalizacijske integracije misli ukloniti tobože intelektualnom, a zapravo nasilnom antinacionalističkom revolucijom, drugi dio političkih analitičara uvezanih s vladajućom američkom i europskom financijskom i gospodarskom oligarhijom taj isti nacionalizam pokušavaju izmanipulirati i transformirati ga u smjeru koji njima odgovara, te ga upregnuti u centralističku i federalnu viziju Europe kao dijela globaliziranog kompleksa.
Tako Lawrence Summers, nekadašnji američki ministar financija i ekonomski savjetnik predsjednika Obame za vrijeme ekonomske krize od 2009. – 2010. godine, u članku za “The Washington Post” od 10. srpnja ove godine pod naslovom “How to embrace nacionalism responsibly”, razrađuje tezu o potrebi uspostave tzv. “odgovornog nacionalizma”.
Summers nije bilo tko – on je, ne samo u više navrata služio američkim administracijama, pa i kao ravnatelj Nacionalnog ekonomskog vijeća Bijele kuće (White House United States Nacional Economic Council) za predsjedništva Baracka Obame, nego je radio i za privatne financijske institucije, kao što su famozni Goldman Sachs, JPMorgan Chase, Citigroup, Merrill Lynch, ali i za propali okidač ekonomske krize, Lehman Brothers. Za njegova savjetništva, Obamina administracija je sredstvima državnog proračuna spašavala od bankrota privatne banke i financijske institucije za koje je on radio.
Taj financijski čarobnjak, sada se prihvatio izgradnje „odgovornog nacionalizma“, zacijelo sa skrivenom namjerom otvaranja vrata Goldman Sachsu iz kojeg je, usput rečeno, potekao i sadašnji čelnik Europske središnje banke (ECB) Mario Draghi, za nove financijske vratolomije.
Summers smatra da je “populističko protivljenje međunarodnim integracijama sve veće u Europi, iako je to uvijek bio ekskluzivitet samo Latinske Amerike”, te da ta opasna pojava poništava “nesumnjive ukupne gospodarske učinke i zasluge globalizacijske integracije.” Prema njegovom mišljenju, “spremnost javnosti da prihvaća uvjeravanja i argumente stručnjaka u korist globalizacije, u ovom je trenutku iscrpljena”, pa je prema njemu jedini mogući način prevladavanja tog otpora u “ublažavanju ekonomskih poremećaja, podupiranju siromašne i srednje klase i davanje većeg značaja politici nacionalnih država.
Prema Summersu, taj novi pristup „mora početi od ideje da je osnovna odgovornost vlade povećanje dobiti građana, a ne slijepo praćenje neke globalne ideje i vrijednosti, a s ovim je u neposrednoj vezi i želja ljudi da sudjeluju u oblikovanju društva u kojem žive. No, to sprječavaju bezlične sile tehnologije i globalne ekonomske okolnosti, te trgovinski sporazumi koji sudovanje i kontrolu u sporovima, umjesto nacionalnim i međunarodnim sudovima, ustupaju ugovornim arbitražama.“
Sasvim je očito da moćne međunarodne korporacije u čiju korist je takav razvoj, imaju odlučni utjecaj u oblikovanju globalnih sporazum, kakav je primjerice TTIP. Stoga Summers zaključuje da je potrebno ponovno vratiti ekonomski suverenitet nacionalnim državama i dati prostora nacionalizmu, ali ga oblikovati tako da on bude – odgovoran:
“Ono što je potrebno, odgovorni je nacionalizam u kojem se podrazumijeva da je primarni cilj države, ekonomska dobrobit njenih građana, ali u kojem je i ograničena njihova sposobnost nanošenja štete interesima drugih zemalja.” Summers zaključuje, da “uporno guranje internacionalizma treba ustupiti mjesto odgovornom nacionalizmu – inače ćemo samo vidjeti još više uznemirujućih referenduma i uzdizanja populističkih demagoga na sve više položaja u državnim hijerarhijama.”
0 komentara