Pripreme u završnoj fazi: BITKA ZA ALEPPO NAKON KRAJA MJESECA RAMAZANA

U jučerašnjoj analizi istanbulškog terorističkog čina spomenuli smo skoro otpočinjanje bitke za Aleppo – ubrzo po završetku mjeseca ramazana (koji završava 6. srpnja), a sada ćemo tu informaciju detaljnije proanalizirati jer ona, s pravom, više od svega drugog u Siriji golica interes svjetske javnosti.

Bitka za Aleppo je ključna vojna operacija jer jedino ona direktno pozicionira sirijsku budućnost u dva suprostavljena smjera:
– ukoliko gradom u potpunosti ovladaju službene sirijske oružane snage i njima odane lokalne postrojbe to će značiti potpuni poraz tzv. umjerene sirijske oporbe i njezinih vanjskih sponzora. Aleppo je njihovo jedino vojno i simboličko uporište (tamo je započela pobuna protiv vlade u Damasku), jedini veliki grad u blizini granice s Turskom odakle im može pristizati konkretna logistička potpora, i strateško važno središte odakle se mogu pokretati buduće vojne akcije prema jugo-zapadu zemlje, Levantu i vratima Damaska. Dakle, potpunim gubitkom Aleppa od strane umjerenih oporbenjaka prestala bi njihova aktivna vojna djelovanja klasičnoga tipa, a svela bi se samo na jalove i neučinkovite gerilske akcije bez ikakve stvarne ugroze po službenu vladu u Damasku, zbog čega bi uskoro i presahnula njihova inozemna potpora;
– ukoliko bitka za Aleppo završi pobjedom oporbenih snaga (nju bi, eventualno, samo u po Damask potpuno pogrešno „posloženim kartama“, jedino bile u stanju izvesti postrojbe terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“, a ne oporbene snage kakve su one danas) ili nastavkom sadašnje pat-pozicije u kojoj svaka od suprostavljenih snaga nadzire pojedini dio grada, to bi značilo nastavak sirijske agonije i produljenje rata u nedogled, uz realnu opasnost njegovog preljevanja u širi regionalni kontekst s perspektivom potpunog kaosa. Druga varijanta takvog scenarija bilo bi okončanje sukoba zbog povlačenja (čitaj: poraza) jedne od sukobljenih snaga što je znatno slabija opcija zbog previsokih uloga u ovoj „igri“.

Uvod u „bitku svih bitaka“ u Siriji treba promatrati kroz nekoliko elemenata od kojih je jedan – aktivniji vojni ulazak SAD-a na sjever te zemlje i njegovo davanje starta postrojbama Sirijskih demokratskih snaga“ SDS (koje u najmanje 70-postotnom udjelu čine kurdske snage, a ostatak su slabo obučene i loše motivirane postrojbe lokalnih arapskih plemena) za otpočinjanje akcije oslobođenja grada Rakke od snaga „Islamske države“. Taj grad ima puno više simboličku važnost kao samoproglašena „prijestolnica“ „IS“ nego vojno-strateški značaj. Problem pri njegovom oslobađanju ne svodi se toliko na ISIL-ove obrambene snage koliko na činjenicu da se toj akciji od početka suprostavljala Turska koja nije željela da grad padne u ruke sirijskih Kurda čije postrojbe ona smatra terorističkim jer su bliske Radničkoj stranci Kurdistana. Turski vojni stratezi dobro znaju da se u Siriji danas protiv kurda bori jedino „Islamska država“, a što je Ankara uvjek podupirala konkretnom pomoći u dobrovoljcima i opremi. Danas je to, u uvjetima otvorenog međunarodnog „lova“ na „IS“, po Ankaru postalo preopasno pa je ona s Washingtonom po pitanju oslobađanja Rakke ipak postigla kompromis prema kojemu sam grad ne smiju osloboditi Kurdi već lokalne arapske postrojbe. Međutim, njihova snaga još nije dosegla potrebnu razinu za tu zadaću pa je američka strategija sada preusmjerena na kurdsko oslobađanje manjih naselja sjeverno od toga grada i uz granicu prema Turskoj kako bi se odsjekli svi opskrbni kanali prema Rakki i oslabio položaj njezinih branitelja, a također dobilo na vremenu za obuku i naoružanje lokalnih sunitskih arapskih, asirijskih i turkmenskih snaga za završni ulazak u grad. Akcijama kurda sada pomažu i manje jedinice specijalaca SAD-a, Francuske i Njemačke, a upravo su jučer Kurdi uspjeli od ISIL-a osloboditi strateški vrlo važan grad Manbij blizu granice s Turskom.
Nedugo nakon otpočinjanja kurdskog napada na regiju Rakka sa sjevera, i sirijska vojska ušla je u tu regiju iz smjera zapada i vrlo brzo došla svega do 60-ak kilometara od same Rakke. U međuvremenu su zaredale američke optužbe prema Moskvi da ruski zrakoplovi gađaju položaje umjerene oporbe oko Aleppa i Damaska, počela su se razmjenjivati međusobna upozorenja Washingtona i Moskve o „gubitku strpljenja“ (Moskve – zbog neometanog pristizanja logističke potpore t.o. „Jabhat al-Nusri“ i američke „nemogućnosti“ brzog razdvajanja umjerene oporbe od postrojbi spomenute t.o.). Ubrzo dolazi do navodnog „velikog poraza“ sirijske vojske na zapadu regije Rakka (što je u Zapadnim medijima gotovo pa označeno kao potpuni slom sirijske vojske, što je potpuno neispravan stav) i njezino povlačenje na prvotne položaje uz granicu s tom regijom i ustupka inicijative u svezi Rakke Amerikancima.

U takvom ozračju došlo je do posjete ruskog ministra obrane Sergeja Šojgu Teheranu i Damasku i do donošenja konačne odluke o otpočinjanju vojne operacije oslobođenja Aleppa u vrlo brzo vrijeme (o tome se razgovaralo još zimus ali je na kraju prednost ipak bila dana sklapanju primirja krajem veljače o.g. i otpočinjanju mirovnih pregovora u Ženevi). Svega dan nakon dolaska ministra Šojgua, 21. lipnja u Damask je stigao glavni tajnik libanonskog „Hezbollaha“ H. Nasrallah koji je razgovarao s predsjednikom Asadom i najvišim vojnim vrhom zemlje. Svi razgovori odnosili su se na temu oslobođenja Aleppa, a izjava čelnika te libanonske šijtske organizacije kako će „sudbina Sirije biti riješena u Aleppu“ dovoljno govori sama za sebe, kao i činjenica da se radi o prvom posjetu Nasrallaha Siriji još od 2011. godine. Libanonskim postrojbama iz Hezbollaha tom je prigodom dana jedna od glavnih uloga u predstojećoj oparaciji, skupa s elitnom postrojbom sirijske vojske „Pustinjski sokolovi“ koji su vrlo brzo dislocirani iz regije Rakka. Njima će se pridružiti i postrojbe palestinske organizacije Nacionalni front za oslobođenje Palestine koji već dugo djeluju u predgrađima Aleppa. Čitava operacija izvodit će se uz zračnu i topničku potporu ruskih snaga, čiji su razmještaj u okolici Aleppa već fiksirale američke obavještajne strukture na tom području. Akcija oslobađanja grada započela bi ubrzo po završetku mjeseca ramazana i bila bi višefazna.

Amerikancima Rakka – kao simbol pobjede nad „IS“

Spomenuto oslobođenje Manbija (završilo je u petak ulaskom u grad spomenutih, uglavnom kurdskih postrojbi unutar SDS) otvorit će put za oslobađanje Rakke, smatra posebni predstavnik američkog predsjednika po pitanju suradnje s drugim državama u borbi protiv „IS“ Brett McGurk, što je izjavio prigodom nedavnog saslušanja u američkom Senatu. Sljedeća faza nakon Manbija bit će izolacija Rakke od strane uglavnom arapskih snaga i lokalnih postrojbi, izjavio je g. McGurk.

Ono o čemu smo mi već ranije pisali jest to, da je glavni američki cilj osloboditi Rakku, a eventualno i irački Mosul, što bi dalo snažan propagandni impuls prilično neuvjerljivoj i izgubljenoj strategiji SAD-a po pitanju Sirije nakon ulaska Rusije i njezine pomoći središnjoj vladi u Damasku krajem rujna prošle godine. Oslobađanje Rakke omogućilo bi predsjedniku Obami proglasiti pobjedu nad „Islamskom državom“ što mu je vrlo važno u svjetlu predstojećih predsjedničkih izbora i davanja dodatnog „vjetra u leđa“ kandidatkinji Hillary Clinton u borbi protiv nepredvidljivih mogućnosti njenog protukandidata Donalda Trumpa.

Smatramo kako je, neovisno o sve glasnijim međusobnim verbalnim optužbama Moskve i Washingtona glede neispunjavanja obveza iz dogovora o primirju, moguće kako se ovdje radi o određenoj izvaninstitucionalnoj koordinaciji njihovog djelovanja unutar Sirije. Spada li u tu priči i sam grad Aleppo teško je reći. U njemu se prelamaju i turski interesi, a upravo Turska sada nastoji ubaciti u spomenutu vojnu organizaciju SDS i sebi odane postrojbe sirijskih turkmena i tako si osigurati određene punktove bitne za opskrbu protuvladnih postrojbi u Aleppu. Erdoganova najnovija „ruka pomirnica“ Rusiji kroz pismo isprike upućeno osobno ruskom predsjedniku Putinu može imati za cilj i sprječavanje sukoba turskih i ruskih snaga unutar Sirije ukoliko bi se g. Erdogan usudio aktivnijim vojnim snagama uključiti u finale sirijskog sukoba.

Bilo kako bilo, sirijska vojska javno izvlači svoje snage iz regije Rakka i tamo ostavlja Amerikancima slobodu djelovanja. A jučerašnji pozivi od strane američkog State Departmenta i Pentagona da se Rusija pridruži zajedničkoj borbi s Amerikancima protiv terorizma u Siriji (pod određenim uvjetima!) i odgovor Moskve da će „pozorno razmotriti američke prijedloge“ govore o dvije stvari:
Ili o tome da su dvije države spremne za podjelu pljena unutar Sirije koja bi de facto značila i raspad te zemlje i gdje bi Aleppo ostao u „zagrljaju“ Damaska; ili o tome, da su Amerikanci postali svjesni odlučnosti rusko-iransko-sirijskog otpočinjanja operacije oslobođenja Aleppa i da iznova traže dogovor s Moskvom kako bi to spriječili i dobili na vremenu za dodatno jačanje protuvladinih snaga, a kako je to u praksi ispalo nakon postignutog sporazuma o primirju od 27. veljače 2016. godine. A kako će sve to završiti, imajući u vidu i današnje zauzimanje od strane snaga „Al-Nusre“ i njoj podređenih lokalnih turkmenskih jedinica pograničnog sirijskog grada Kenssabe (smještenog na sjeveru regije Latakija, 20 kilometara od granice s Turskom), vrlo je teško prognozirati.