Postignut američko-ruski dogovor o Siriji

Prošlotjedna objava o postizanju američko-ruskog dogovora o političkom rješavanju sirijskog sukoba i zajedničkim vojnim akcijama protiv terorističkih organizacija „Islamska država“ i „Jabhat al-Nusra“, pristigla u vrijeme dvodnevnog boravka američkog državnog tajnika u Moskvi, ostala je u sjeni pokušaja vojnog prevrata u Turskoj. Međutim, radi se o vijesti goleme važnosti, koja ukazuje na niz potpuno novih elemenata, od kojih se ističe ona o odbacivanju donedavne mantre Pentagona prema kojoj je bilo kakva vojna suradnja s Rusijom po pitanju Sirije isključena dok god Moskva podupire Assadov „zločinački režim“. Ta je mantra samo ponekad bila ublažavana riječima kako je suradnja s Rusijom moguća ako se ona priključi međunarodnoj koaliciji za borbu protiv terorizma pod vodstvom SAD-a, a što je zapravo značilo jedno te isto.

Dvije države već mjesecima sastanče „iza svjetala pozornice“ i traže izlaz iz sirijskog kaosa za koji, obje to dobro znaju, nema rješenja bez poraza terorističkih snaga. Problem se jedino svodio na pitanje ostaje li Bashar al-Assad (na čemu inzistira Moskva) ili on mora otići (na čemu je inzistirao Washington). Najnoviji plan predsjednika Obame s kojim je g. Kerry stigao u Moskvu (u „paketu“ s gospođom Viktorijom Nuland, ključnom osobom State Departmenta za euroazijske odnose i ukrajinsko pitanje) sadrži niz prijedloga koji označavaju promjenu cjelokupne paradigme američke politike prema Siriji. Saznavši za detalje Obaminog plana, analitički portal Geopolitika.news još je uoči dolaska gosp. Kerryja u Moskvu prosudio kako bi najnoviji plan mogao naići na pozitivan odjek ruske strane, a što se i dogodilo. O njegovom sadržaju malo kasnije.

Stvarna promjena američkog političkog smjera?

Radi li se o istinskoj, drastičnoj promjeni američkog političkog smjera po pitanju sirijskog sukoba, ili je riječ o često najavljivanim pokušajima predsjednika Baracka Obame da u vanjskoj politici počisti sve što se počistiti da prije svog odlaska u američku povijest i kao takav ostane zapamćen kao uspješan predsjednik koji je riješio neke od bolnih točaka američke vanjske politike (poput pomirbe sa susjednom Kubom) i uspostavio novi snažni utjecaj SAD-a na prostoru Europe, pokazat će vrijeme. Ali rješavanje starih sukoba, uz istovremeno otvaranje novih i kudikamo opasnijih – s Rusijom i Kinom – ne mogu američkog predsjednika pozicionirati na položaj istinskog mirotvorca usprkos apsurdnoj mu dodjeli Nobelove nagrade za mir tek što je zasjeo u udobnu, ali i vruću fotelju čelnika najmoćnije zemlje svijeta. Možda je najnoviji plan gosp. Obame želja da se ispravi i taj segment njegove politike. Geopolitika.news sada smatra važnim objaviti sadržaj plana u cijelosti (pozivajući se na američke izvore) iako su dogovorene odredbe nakon sastanka u Moskvi po želji pregovarača ostale skrivene od javnosti. To činimo jer prosuđujemo kako plan predsjednika Obame nakon dugo vremena može sniziti sve veću globalnu napetost na relaciji Istok – Zapad, čiji je Sirija vrlo važan segment.

Sadržaj Obaminog plana

Novi prijedlog Obamine administracije o Siriji upućen Moskvi pokazao se opširnijim negoli se to ranije činilo. On otvara put prema svestranoj suradnji američke i ruske vojske, obavještajnih agencija, a pretpostavlja i provedbu usklađenih zračnih napada američkih i ruskih zrakoplova po sirijskim ustanicima koje se smatra teroristima (The Washington Post).

Obamina administracija predlaže američko priključenje Rusiji i pojačanje bombardiranja položaja „Jabhat al-Nusre“, sirijske podružnice al-Qaide, koja je poznata i kao „Fronta al-Nusra“. SAD predlaže otvaranje novog zapovjedno-nadzornog središta za koordinaciju zračnih operacija, u sastav kojeg će ući američki i ruski vojnici, predstavnici njihovih obavještajnih struktura, a i stručnjaci po konkretnim pitanjima.

Općenito, taj prijedlog promijenit će politiku SAD-a i pomoći američkoj vojsci u borbi protiv „Jabhat al-Nusre“ koja je, za razliku „Islamske države“, fokusirana na borbu protiv režima sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. U tom će slučaju američka protuteroristička akcija u Siriji biti proširena, ali će ujedno biti i dar Assadovom režimu jer će njezin rezultat biti značajno slabljenje onih snaga protiv kojih se on sada bori. Taj plan predstavlja i snažnu promjenu u američko-ruskoj politici. On može ponuditi ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu ono što on odavno želi: bliže odnose s SAD-om u vojnoj sferi, a umanjit će i njegovu međunarodnu izolaciju. Zato je Pentagon prvotno i istupao protiv tog plana.

Predložena „Zajednička grupa za implementaciju“ (Joint Implementation Group) nalazit će se pokraj Ammana, u Jordanu, a njezina zadaća bit će „proširena koordinacija između SAD-a i Ruske Federacije izvan već uspostavljenih procedura koje se odnose na sigurnost letova“.

Suglasno Obaminom prijedlogu, SAD i Rusija osnovat će odvojene stožere za provedbu nove operacije, kao i zajedničko koordinacijsko središte. Svaka strana tamo će dovesti svoje „visoke nacionalne predstavnike“, obavještajce, stručnjake za konkretnu problematiku, a i operativne stručnjake „s iskustvom rada u sferi nacionalnih procedura glede planiranja napada, određivanju ciljeva, bojevih sredstava, operativnog zakona (operation law) i drugim funkcijama“. Obje strane poslat će i službe potpore „za rješavanje logističkih zadataka, zaštite vojska, komunikacija i ispunjenja drugih poslova“.

„Djelatnici uz pomoć ‘Zajedničke grupe za implemantaciju’ moraju uspostaviti koordinaciju provođenja vojnih operacija protiv „Jabhat al-Nusre“. Prije svega, SAD i Rusija razmjenjivat će obavještajne podatke. Nakon toga, ako obje vlade budu suglasne, „djelatnici će morati uskladiti procedure integriranih operacija“.

Prethodno, u okviru te misije, SAD-u i Rusiji predstoji zajedno odrediti ciljeve u odnosu prema „Jabhat al-Nusri“ i „Islamskoj državi“, nakon čega moraju odlučiti čije će zračne snage odraditi određene akcije. Potom, ako obje vlade budu suglasne, zračne snage obiju država mogu početi provoditi „integrirane operacije“, koje uključuju pomoć jednih drugima u ispunjenju vojnih zadataka.

U zamjenu za pomoć u borbi protiv „Jabhat al-Nusre“, od ruske strane se traži ograničavanje izvođenja zračnih napada po ciljevima o kojima se obje strane dogovore, a i osiguranje prema kojem bi sirijske zračne snage ostale prizemljene i ne bi bombardirale ciljeve u usuglašenim „označenim lokacijama“.

Međutim, ovaj dogovor pretpostavlja i široke prostore za obilazak ograničenja sa strane Rusa i Assadovog režima. Ruskim zračnim snagama zapravo bi bilo dopušteno vršiti napade po „Jabhat al-Nusri“ na jednostranoj osnovi, ako bi postojala „neposredna ugroza“ njihovih vojnika. A sirijskom režimu bit će odobreno bombardiranje „Jabhat al-Nusre“ ako ta grupacija poželi proboj izvan „označenih lokacija“ u kojima ona već djeluje. Osim toga, ako „Jabhat al-Nusra“ bude napadala sirijske snage čak iz „označenih lokacija“, Rusi u suglasju s novim dogovorom mogu doći u pomoć režimu. Detalji „označenih lokacija“ u dokumentu nisu navedeni.

„Sva djelovanja moraju biti u suglasju s uvjetima dogovora o završetku neprijateljskih aktivnosti“, naglašava se u dokumentu, tj. u vidu se ima dogovor o prekidu vatre. Prema mišljenju State Departmenta, ni Rusija ni Assad sada ne ispunjavaju uvjete iz dogovora o prekidu vatre (od 27. veljače, op. Z.M.).

U drugom dijelu prijedloga, naslovljenog kao „Način za praktičnu rusko-američku suradnju u borbi protiv ‘Islamske države’ i ‘Jabhat al-Nusre’ i učvršćenje stanja prekida neprijateljskih djelovanja“, administracija navodi detalje koji se odnose na to da ona želi da SAD i Rusija na terenu rade zajedno.

Tijekom pet dana nakon osnivanja „Zajedničke grupe za implementaciju“ obje strane moraju predstaviti zajedničku kartu svih položaja „Jabhat al-Nusre“ i početi razmjenjivati informacije u odnosu na mjesta boravka vođa te grupacije, kampova za obuku, logističkih skladišta, opskrbnih ruta i zapovjednih središta. Nakon toga predstavnici obiju strana počinju određivati ciljeve za izvođenje napada u „označenim lokacijama“.

mn

Imaju li Amerikanci izbora?

Što je od Obaminog plana u Moskvi konkretno usuglašeno još nitko ne zna. Ali ono što se iz poznatih elemenata na sirijskom terenu može iščitati jest to da Rusiji nije prijeko potreban nikakav zajednički centar za razmjenu informacija o terorističkim postrojbama jer ih ona kroz suradnju s Kurdima i sirijsku vojsku ima sasvim dovoljno za vođenje ofenzivnih operacija. Informacije su danas puno nužnije američkoj strani, deficitarnoj po pitanju pouzdanih saveznika na sirijskom tlu. Dakle, taj se element ne može smatrati američkim ustupkom Rusima. Međutim, nešto drugo je u svemu ovom važno. Polarizacija sirijskih oporbenih snaga na koje su računali Amerikanci dosegla je nepovratnu točku činjenicom da njih 90-ak posto već potpuno slobodno možemo asocirati s dvjema spomenutim glavnim terorističkim organizacijama. Time Amerikanci tiho moraju priznati kako se Assadov režim zapravo bori protiv islamističkog terorizma, kao i to da bi njegovo svrgavanje značilo i uspostavu džihadističkog kalifata, a ne demokratske i svejtovne Sirije, s globalnom opasnošću. Ali Washington to ne može javno reći jer bi to značilo i javno priznanje poraza. Međutim, Kerry je u Moskvi izjavio nešto što faktički potvrđuje navedeno: da je „Sirija inkubator terorista“, iako je to svima već odavno jasno.

Možda je sada najveći problem to što je Obama predsjednik na odlasku, bez obzira što se u šest mjeseci, koliko mu je još preostalo u Bijeloj kući, na terenu puno toga može napraviti. Međutim, ne treba imati iluzije o tome da je Pentagon jedinstven po pitanju njegovog plana i nije isključeno da će ga oporbene struje pokušati maksimalno opstruirati, iščekujući novu garnituru američke administracije. Osim toga, sam Obama možda bi bio zadovoljan otići s vlasti i samo kao pobjednik (oslobađanjem Rakke u Siriji i Mosula u Iraku kao simbola „Islamske države“), a ne kao dubinski reformator međunarodnih odnosa.

Što god na kraju prevagnulo na američkoj strani, jedno je sigurno: Moskva će u Siriji i dalje nastaviti raditi kao i ranije s ciljem očuvanja Assada i svojih strateških interesa usmjerenih ka zaštiti stare i uspostavljenih novih vojnih baza u toj zemlji, kao glavnih uporišta za očuvanje i širenje svog utjecaja u toj ključnoj regiji. Ona će to činiti jačanjem sirijske vojske i niveliranjem prosaudijskih i proturskih snaga, uz vlastito minimalno vojno naprezanje. S druge strane SAD se, ako odbaci dogovor s Rusijom, iznova upleće u postupak mučnog traženja saveznika na terenu (nužno vodeći računa i o interesima svojih neugodnih regionalnih saveznika Turske i Saudijske Arabije), riskirajući svoje novo upletanje u mrežu radikalnih islamističkih snaga koje prečesto promjenom zastava i amblema na odorama uspijevaju izbjeći vlastito uništenje, a prijetiti čitavom svijetu.