Na indijsko-pakistanskoj granici, u podijeljenom Kašmiru, zoni najveće nuklearne napetosti na svijetu, mjesecima, iz dana u dan, raste opasnost nuklearnog sraza država čije neprijateljstvo izvire od trenutka njihovog nastanka kao nezavisnih država 1947. godine i podjele kolonijalne Britanske Indije između hindusa, sikha i muslimana.
Odgovarajući na službeno nepriznatu, ali stvarno aktivnu novu indijsku vojnu doktrinu tzv. “hladnog starta“, pakistanska politika je odlučila uz granicu prema Indiji rasporediti taktičko nuklearno oružje, staviti ga na raspolaganje nižim zapovjednim strukturama i postrojbama pakistanske vojske i unaprijed odobriti njegovu uporabu i u slučaju konvencionalnog indijskog napada bez uporabe nuklearnog oružja. Postupak prekrajanja sustava odgovornosti za uporabu pakistanskog nuklearnog oružja ovih se dana dovršava premještanjem raketa kratkog dometa s nuklearnim bojnim glavama u ruke pakistanskih pukovnika i generala na graničnoj crti prema Indiji.
Usporedno s tim opasnim snižavanjem nuklearnog praga sukoba indijske i pakistanske nuklearne sile, u složene indijsko-pakistanske odnose izravno se umiješala Saudijska Arabija. Razočarana pakistanskim odbijanjem sudjelovanja u njenoj vojnoj intervenciji u Jemenu u sukobljavanju s iranskim interesima odlučila je uspostaviti nove interesne veze s pakistanskim neprijateljem – New Delhiem.
Saudijska Arabija okreće leđa Pakistanu
Susret saudijskog kralja Salmana i indijskog premijera Narendre Modija u Saudijskoj Arabiji ukazuje na odmak saudijske politike od tradicionalnog saveznika Pakistana prema Indiji. Modi je u Saudijskoj Arabiji pored gospodarskih potpisao i sigurnosne i vojne ugovore o međusobnoj razmjeni obavještajnih podataka o terorizmu i razvoju obrambene suradnje. Novi smjer saudijske politike i posredno kažnjavanje Pakistana najavio je za posjeta Indiji u ožujku saudijski ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir ukazujući na potrebu jačanja suradnje „ključnih igrača u svojim regijama“.
Saudijska Arabija računa da će jačanjem odnosa s Indijom barem donekle ohladili sve bolje odnose Indije i Irana, a New Delhi računa da će Rijad – kao zalog novih odnosa – kontrolirati svog pakistanskog saveznika i ograničiti serije tobože spontanih i anarhičnih terorističkih napada iz Pakistana, a koji su u stvarnosti operacije pakistanskih tajnih službi vođene moćnim ISI-jem (Inter-Services Intelligence). Inače, Saudijska Arabija još je sredinom prošle godine nakon sklapanja iranskog nuklearnog sporazuma kao reakciju na taj događaj – koji je proglasila napadom na svoje strateške interese – najavila agresivniju regionalnu politiku i širenje spektra političkih i vojnih partnera.
Tako londonski „Al Hayat“, blizak saudijskom dvoru, tada upozorava da je Teheran „pristao na ustupke radi očekivane nagrade, a sada se očito razgovara o njenom opsegu. Da je Iran došao u posjed nuklearnog oružja to bi potpuno izmijenilo geopolitičku situaciju na Bliskom istoku, ali potpuno iste učinke imat će i njegov sporazum sa SAD-om – povećat će njegov utjecaj na strateškim područjima i potpuno promijeniti odnos snaga na Bliskom istoku. Sa stajališta Arapa širenje iranskog utjecaja u regiji ognjem i mačem podignutim pred odlučujuću bitku izaziva samo ozbiljnu zabrinutost“.
Bijes i razočaranje američkom politikom prevladalo je tada u Rijadu do mjere da se traže putovi suradnje s drugim silama, prije svega Rusijom i Kinom. Salman Shaikh, ravnatelj Brookings Institution centra u Dohi ocjenjuje da je “Obamina administracija natjerala saudijsku politiku na proširivanje težišta vanjskopolitičkih odnosa sa SAD-a i Europe na druge sile. Saudijska Arabija će sigurno doprijeti do drugih svjetskih sila. Sada je samo pitanje kako će odgovoriti Rusija i Kina.“ Salman Shaikh tada nije spomenuo Indiju, vjerojatno procjenjujući da to neće biti moguće zbog održavanja stabilnih odnosa s Pakistanom, no promjene na raskrižju jemenskog rata u opcije su uključile i Indiju i potvrdile njegovu rečenicu – “Saudijska Arabija će sigurno doprijeti do drugih svjetskih sila“.
Saudijska Arabija je tada – planirajući regionalni sudar s Iranom i jemenski rat na njegovim marginama – najavila i mnogo ozbiljnije poteze izvlačenjem iz ladica planova svojih nuklearnih programa. Prijeteći mogućom regionalnom nuklearnom utrkom makar i kroz razvoj mirnodopskih nuklearnih potencijala, koji na nemirnom Bliskom istoku uvijek imaju i svoju potencijalnu vojnu dimenziju, Saudijska Arabija i njeni regionalni saveznici pokušali su pred američkom i svjetskom javnošću dovesti u sumnju američko otvaranje prema Iranu. Bivši šef saudijskih obavještajnih službi, moćni princ Turki al-Faisal bio je u tom smjeru izravan i nedvosmislen za gostovanja na BBC-iju: “Sve što tim sporazumima dobiva Iran mi želimo za sebe. Ako on ima mogućnost obogaćivanja urana do bilo koje razine, tu mogućnost želi i Saudijska Arabija“. Vodeće sunitske zemlje regije kao odgovor na iranski nuklearni program ,koji će de facto opstati i nakon potpisivanja sporazuma, najavljuju sada razvoj svoje nuklearne infrastrukture. Jordan i Egipat su već s Rusijom ugovorili izgradnju nuklearnih elektrana, a Saudijska Arabija, Turska i Ujedinjeni Arapski Emirati žele i više od toga – razviti vlastitu tehnologiju obogaćivanja urana.
Indija i eventualni saudijski nuklearni program
Saudijsko novo povezivanje s takvom nuklearnom silom kao što je Indija – kako god se promatralo – ipak ima svoju skrivenu, posrednu nuklearnu poruku.
Grubo rečeno, eventualni saudijski nuklearni program Indiju ništa ne košta, jer pred svojim vratima već ima do zuba nuklearno naoružanu neprijateljsku muslimansku državu. Saudijsko nuklearno oružje, kada bi postojalo, ne bi ništa bitno promijenilo u indijskoj geopolitičkoj poziciji, a tehnološka suradnja donijela bi samo korist. Koliko god na prvi pogled nevjerojatno izgledalo nitko ne može jamčiti da Saudijska Arabija nema nuklearne ambicije, posebice zbog njenog nevjerojatnog utjecaja na politiku SAD-a i njenih europskih saveznika. To jako dobro zna i Pakistan, kojega saudijski kontakti s neprijateljskom Indijom samo dodatno frustriraju pa se takvo posredno uplitanje Rijada u indijsko-pakistanske odnose može pokazati kao katalizator dodatne napetosti u trenucima kada po zajedničkoj granici putuju tegljači s pakistanskim nuklearnim raketama kratkog dometa pod kontrolom lokalnih zapovjednika često suspektnih veza s talibanima, al-Qaidom i drugim islamističkim skupinama. Kašmirska zona visoke nuklearne napetosti mogla bi se pretvoriti u zonu sumraka.
Indikativno je da pakistanski premijer Nawaz Sharif nije došao na nedavni nuklearni summit u Washingtonu, pravdajući se terorističkim napadom u Lahoreu. “Nema sumnje da će luđaci, ako se ikada domognu nuklearne bombe ili nuklearnog materijala, pokušati njime ubiti što je više ljudi moguće” – rekao je na summitu američki predsjednik Barack Obama upozoravajući na opasnost da nuklearno oružje padne u ruke terorističkih organizacija. Dok se tako vrhovni zapovjednik najvećeg nuklearnog vojnog potencijala na svijetu, pokušavajući pred kraj mandata opravdati svoju Nobelovu nagradu za mir, zabavlja strašeći svijet nuklearno naoružanim teroristima i sudjelovanjem u bizarnim antinuklearnim spinovima i propagandnim predstavama koji uključuju i odlazak državnog tajnika Johna Kerrya u Hirošimu, iza leđa mu bliski pakistanski saveznik opasno petlja s detonatorima nuklearnog oružja, a saudijski saveznik nabija rogove pakistanskom, nalazeći se s njegovim ljutim indijskim nuklearnim neprijateljem, pojačavajući tako dodatno opasnost nuklearnog obračuna.
Saudijska Arabija nije tek tako ušla u igre moći između Indije i Pakistana. U pitanju su dakako i gospodarski interesi jer Indija ipak četvrtinu nafte uvozi iz Saudijske Arabije, a Saudijci pritisnuti negativnim gospodarskim trendovima nadaju se indijskim ulaganjima i kupnji dionica najveće svjetske naftne tvrtke „ Saudi Aramco“. No, teško je ne osjetiti da je u zraku i nešto više od trgovine i investicija. Saudijska Arabija zacijelo ima veći geostrateški cilj koji je sada još uvijek teško definirati. Njeno prebiranje po tipkama nuklearnih orgulja indijskog potkontinenta ostavlja gorak dojam da je u pozadini ne samo njen odnos prema Iranu, koji se prelijeva preko Indije i Pakistana, nego nešto mnogo veće i opasnije koje ima veze s nuklearnim elementima državne moći.
Mn
Doktrina „punog spektra odvraćanja“
Na ozbiljnost situacije upozorava se i u izvješću Kongresa SAD-a iz siječnja ove godine. Prema analizi na 28 stranica koju je izradio Congressional Research Service (CRS) Pakistan raspolaže sa 110-130 nuklearnih bojevih glava, a kako nastavlja prizvodnu fizijskog materijala njihov broj stalno raste, bojeve glave se uspješno minijaturiziraju do razine da ih se može koristiti na lako pokretnim raketnim projektilima kratkog dometa. Prema kongresnom izvješću razvijaju se sve kategorije nuklearnog oružja, a na snazi je nuklearna doktrina „punog spektra odvraćanja“. Ona uključuje ne samo strateške napade na indijske gradove, industrijsku i komunalnu infrastrukturu, vojne zapovjedne centre, sustav veza i logistike, nego i na indijske postrojbe na samom bojištu koje bi napadale pakistanski teritorij, za što bi se koristila taktička oružja snage 0,5-10 kilotona. “Pakistan je u posljednjih nekoliko godina radio na povećanju sigurnosti svog nuklearnog arsenala. Međutim, nestabilnost u Pakistanu dovodi u pitanje opseg i trajnost tih reformi. Neki promatrači strahuju od dolaska na vrh vlasti radikalnih političkih elemenata ili na odljev tehnologije ili materijala iz pakistanskog nuklearnog kompleksa uz pomoć osoblja“ – zaključuje se u izvješću američkog Kongresa.
Prema Josephu V. Micallefu, vojnom i političkom analitičaru Huffington posta, Pakistan raspolaže s pričuvom od 3000 kilograma visokoobogaćenog uranija (HEU) i 200 kilograma plutonija, koja je dostatna za izradu još 150-200 bojevih glava.“ Ta je zemlja na dobrom putu da u sljedećem desetljeću stvori treće najveće zalihe nuklearnog oružja. Štoviše, sadašnji pakistanski fokus na primjenu taktičkog nuklearnog oružja male mase i kratkog dometa snage 0,5-10 kilotona predstavlja novu opasnu strategiju koja će višestruko utjecati na stabilnost indijskog potkontinenta i stvoriti prijetnju lakšeg odljeva takvog oružja prema militantnim organizacijama“-upozorava Micallef.
To pakistansko nuklearno oružje kratkog dometa 60-100 km koje se raspoređuje u graničnim područjima prema Indiji dovelo je indijsko-pakistansku nuklearnu utrku uistinu na granicu rata. Njegova svrha je nanošenje preciznih nuklearnih udara po indijskim oklopnim i mehaniziranim brigadama koje bi prema indijskoj doktrini „hladnog starta“ u sastavu udarnih grupa predvodile napad na pakistanski teritorij. Riječ je o lako pokretnim balističkim raketnim projektilima male mase s nuklearnim bojevim glavama do 10 kilotona. Tako je tijekom 2013. u operativnu uporabu uveden novi maleni balistički raketni projektil “Hatf-IX“ dometa do 60 km koji može nositi nuklearne bojeve glave snage 0,5 do 5 kilotona. Po četiri rakete se prevoze i lansiraju s transpornog vozila sličnog onom koji se koristi u ruskom sustavu S-300.
Mn
Taktičko nuklearno oružje odmah spremno za uporabu
Islamabad je donio političku odluku da se za razliku od ostalog pakistanskog nuklearnog oružje ova kategorija izravno rasporedi operativnim postrojbama na granici prema Indiji i stavi u odgovornost lokalnih zapovjednika. Svo ostalo nuklearno oružje, uključujući i strateško, rastavljeno je na komponente koje se odvojeno čuvaju na različitim lokacijama i tek se po zapovijedi državnog vrha složenom procedurom balističke i krstareće rakete sastavljaju i dovode u operativni status, a o uporabi odlučuje državni vrh. “Hatf-IX“ i ostalo taktičko nuklearno oružje odmah je spremno za uporabu i njegova je uporaba izvan procedure predviđene za ostatak pakistanskog nuklearnog arsenala. I ono što je od svega najopasnije – ono se kao i ostalo pakistansko nuklearno oružje prema doktrini “punog spektra odvraćanja” može primijeniti i u konvencionalnom ratu. Prema bivšem čelniku pakistanskog nuklernog programa (Director General Strategic Plans Division) generalu Khalidu Ahmedu Kidwaiu, „pakistansko nuklearno oružje bit će primijenjeno ne samo u slučaju nuklearnog napada Indije, nego i ako Indija zauzme dio pakistanskog teritorija, uništi znatan dio pakistanskih kopnenih ili zrakoplovnih snaga, ako počne ekonomski gušiti Pakistan ili ga destabilizirati unutarnjim subverzijama većih razmjera.“
U svakom slučaju, nuklearno oružje konfiguracije običnog višecjevnog bacača raketa s minijaturnim nuklearnim bojevim glavama, predviđeno za uporabu i u konvencionalnom ratu, pod kontrolom lokalnih zapovjednika i tako izloženo mogućim zlouporabama i lakše dostupno militantnim organizacijama u potpunosti je oborilo nuklearni prag na indijskom potkontinentu. Zahtjeve američkog saveznika – koji u uvjetima jačanja konfrontacije s Kinom pokušava ostvariti bolje odnose s Indijom – za smanjenjem nuklearnog potencijala pakistanski premijer Nawaz Sharif glatko je odbio u listopadu prošle godine ustvrdivši: “Moramo biti spremni za potencijalni iznenadni napad Indije”, kako bi se spriječili brzi prodori indijskih oklopno-mehaniziranih postrojbi predviđeni u indijskoj verziji blitzkriega – doktrini „hladnog starta“.
Mn
Hladni start – indijska verzija blitzkriega
Nikada službeno priznata doktrina „hladnog starta“ nastala je početkom ovog stoljeća napuštanjem ranije „Sundarji doktrine“, nazvane po nekadašnjem načelniku glavnog stožera generalu Krishnaswamy Sundarjiu. Ona je u slučaju ratne opasnosti predviđala stvaranje golemog udarnog korpusa od nekoliko armija u središnjem dijelu Indije koji bi u napadnoj operaciji razbio glavninu pakistanskih snaga i Pakistan razdijelio na dva dijela. Nakon terorističkog napada na indijski parlament 13. prosinca 2001., u koji su bile umiješane pakistanske tajne službe, Indija je smatrajući Pakistan odgovornim pokrenula vojni odgovor kroz masivnu operaciju “Parakram“, najveću aktivaciju indijskih oružanih snaga od rata u Bangladešu. No, trebalo je tri tjedna da se udarni korpus mobilizira i dovuče na granicu s Pakistanom koji je u međuvremenu uspio mobilizirati svoje snage, isposlovati američko političko posredovanje i tako izbjeći indijsku vojnu prijetnju. Indijski stratezi zaključili su da je Sinadarji doktrina beskorisna i da Pakistan u slučaju rata ne smije imati vremena da pokrene obranu i diplomaciju. Stoga se umjesto velikog i tromog udarnog korpusa formira osam samostalnih integriranih borbenih skupina sastavljenih od oklopnih i mehaniziranih brigada sa zrakoplovnom potporom koje će pokrenuti napad na Pakistan u svega nekoliko sati. Svaka borbena skupina broji 30 do 50 tisuća vojnika i visoko je mobilna. Doktrina „hladnog starta“ predviđa da tri do pet borbenih skupina moraju prodrijeti u dubinu pakistanskog teritporija u roku 72 do 96 sati od početka mobilizacije kako bi se paralizirao pakistanski odgovor. “Samo takva brzina i istovremenost operacija će slomiti uvezanost neprijateljskih snaga i natjerati ga na pogreške koje neće moći ispraviti”, kaže brigadir Gurmeet Kanwal iz CSIS-a (Center for Strategic and Interbational Studies“. Prema dr. Walteru C. Ladwigu III s Oxforda, „hladni start“ ograničava mogućnosti diplomacije u kriznim situacijama: “Kako indijska vojska pojačava svoju sposobnost provedbe hladnog starta tako istovremeno degradira priliku da diplomacija može rješavati krizu na potkontinentu. U budućim hitnim situacijama međunarodna zajednica može ugledati borbenu skupinu na putu za Lahore prije nego što bilo tko u Washgingtonu, Bruxellesu ili Pekingu dobije priliku djelovati.“
Pakistanski odgovor na “hladni start” su vrući nuklearni udari taktičkog nuklearnog oružja po indijskim borbenim skupinama bez obzira da li je New Delhi aktivirao ili ne svoj nuklearni arsenal. Nuklearni odgovor na konvencionalni napad uz mogućnost općeg međusobnog nuklearnog rata indijski potkontinent pretvara u zonu visoke nuklearne napetosti. Samo je nedostajalo petljanje Saudijske Arabije, sa svim problematičnim aspektima svoje politike i neskrivenim nuklearnim ambicijama, po najopasnijim crtama nuklearnog sukobljavanja današnjice da se sve pretvori u prah i pepeo.
0 komentara