Dolazak ruskog predsjednika Vladimira Putina u Istanbul, na 23. svjetski energetski kongres (9.-13. listopada), kao i razgovori koje je pritom obavio s turskim predsjednikom Recepom Erdoganom (treći put od kolovoza o. g.), izazvali su veliku pozornost svjetskih medija zbog razgovora o energetskim planovima dviju zemalja, kao i posljedicama poboljšanja ukupnih rusko-turskih odnosa u kontekstu složenog vojno-političkog stanja na Bliskom istoku, poglavito u Siriji. A odnosi dviju zemalja iznova se razvijaju dinamikom koja izaziva zabrinutost službenog Washingtona, tako da je u subotu, dva dana uoči dolaska Putina u Istanbul, u Ankaru neočekivano telefonski nazvao američki državni tajnik John Kerry.
Dolazak ruskog čelnika na spomenuti forum bio je neočekivan, te je skupu, inače lokalnog ili, eventualno, regionalnog značaja, dao puno veću važnost i usmjerio na njega do tada rijetko viđenu pozornost. U prvom redu konferencijske dvorane, uz turskog predsjednika i premijera, osim ruskog predsjednika, sjedili su još i predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev, predsjednik samoproglašene Turske Republike Sjeverni Cipar, Mustafa Akıncı, kao i venecuelanski predsjednik Nicolas Maduro, s tim, da se 13. listopada očekivao i dolazak izraelskog ministra za energetiku Yuvala Steiniza.
Što je dogovoreno u Istanbulu?
Kongresu su nazočili i brojni predstavnici energetskog sektora iz čitavog svijeta. Posebice se isticala iranska Nacionalna plinska kompanija (NIGC) koja je na Kongresu prezentirala 12 investicijskih projekata koji uključuju izgradnju novih plinovoda, plinskih skladišta i prerađivačkih postrojenja, u ukupnom iznosu od 12 milijardi dolara.
Ukoliko apstrahiramo uvodni kurtoazni dio govora ruskog predsjednika, koji se odnosio na rusku zabrinutost događajima vezanim uz pokušaj puča u Turskoj 15. srpnja, kao i pozdrave i čestitke turskom narodu glede pobjede demokracije, pozornost privlače riječi iz njegovog uvodnog govora koje je objavio turski medij „Dunia“. Riječ je o nastavku ruskih investiranja u pronalazak novih nalazišta nafte i plina, uključno i zaliha koje se nalaze na teško dostupnim dubokovodnim nalazištima u hladnim oceanskim vodama sjevera.
Ruski čelnik je naglasio, kako nitko ne treba sumnjati da će Rusija i dalje ostati siguran i neizostavni isporučitelj energetskih resursa na globalno tržište i da su u tom smislu osmišljeni i novi projekti. Spomenuo je plinski projekt „Sjeverni tok-2“ (kroz Baltičko more, paralelno s cijevima već operativnog, istoimenog plinovoda koji iz Rusije vodi u Njemačku), kao i „Turski tok“, koji je, očekivano, privukao i najveću pozornost turskih i svjetskih medija.
Turski predsjednik je u svom govoru na Kongresu zahvalio ruskom čelniku na potpori Turskoj i govorio o posebnoj ulozi koju Turska ima na energetskoj karti svijeta s obzirom na svoj povoljan geografski položaj.
Gospodarski aspekti rusko-turskih susreta u Istanbulu:
– Potpisana je međuvladina suglasnost o izgradnji plinovoda „Turski tok“ s dvije podmorske cijevi (u odnosu na prvotno planirane četiri), ukupnog kapaciteta od 31,5 milijardi kubičnih metara plina godišnje. Očekuje se da puni tekst suglasnosti u naredne dane stigne u turski parlament (Medžlis);
– Rusija je Turskoj dala popust na cijenu prirodnog plina. O kolikom je popustu riječ, još nije objavljeno, ali se pretpostavlja kako se radi o 10,25 posto, što je Turskoj bilo obećano još u prosincu 2014. godine. Također se pretpostavlja, da bi zauzvrat, turska energetska tvrtka BOTAS povećala količinu zakupa ruskog plina, kako bi Gazprom izbjegao negativne financijske posljedice zbog davanja popusta;
– Rusija je počela postupno ukidati embargo na turske poljoprivredne proizvode čija vrijednost godišnje iznosi oko 500 milijuna dolara. Pristup ruskom tržištu za turske građevinske tvrtke još nije odobren i Moskva ga čuva kao svojevrsnu „stratešku rezervu“, jer je riječ o unosnim poslovima i investicijama golemih vrijednosti za koje se Ankara, očito, još mora politički dokazivati;
– Potpisana je, između ostalih, i suglasnost između „Rosnjefta“ i njemu bliske tvrtke Petrocaz (u kojoj ruski naftaš ima 49 posto udjela), s turskom grupacijom Demirören, o plasiranju na tursko tržište milijun tona naftnih derivata;
– Krajem ove ili početkom iduće godine planira se održati zasjedanje Vijeća za suradnju na visokoj razini, koje će predvoditi ruski i turski predsjednici.
Moguća integracija ‘Turskog toka’ i TANAP-a
Poseban interes privukli su razgovori vezani uz plinovodne projekte TANAP i „Turski tok“, znajući kakvi su geopolitički i geoekonomski interesi u igri između Zapada (u prvom redu SAD-a) i Rusije vezano uz isporuke tog energenta Europi i tko iza kojeg konkurentskog projekta stoji. Predsjednik Erdogan je izjavio kako Turska pozitivno gleda na projekt „Turski tok“ i želi postati tranziter energo-resursa u Europu; da je s Rusijom već uspješno realizirala projekt „Plavi tok“; da se trenutačno radi na plinovodu TANAP (Transanadolijski plinovod) koji će se u budućnosti spojiti s Transjadranskim plinovodom (TAP) i koji će postati novi koridor za dostavu plina Europi. Veliko značenje u budućnosti, kazao je Erdogan, ima i kaspijski bazen, odakle Turska u Europu može tranzitirati turkmenistanski plin.
Turski premijer Binali Yildirim je izjavio kako će projekt „Turski tok“ koristiti Europi i da Bruxelles ne smije biti zabrinut, jer će on osigurati energetsku sigurnost regije. A zabrinutost Zapada turskim potezima posljedica je i nedavne izjave turskog ministra vanjskih poslova, Mevluta Chavushoglua, da Turska „poslije izgradnje prve cijevi „Turskog toka“ želi ruski plin dostavljati u Europu po „Južnom plinskom koridoru“ i da „Ankara planira integraciju ruskog projekta i TANAP-a, koji je dio „Južnog plinskog koridora“ iz Azerbajdžana u Grčku i Italiju kroz Gruziju i Tursku“.
Turski ministar je izjavio kako će kroz prvu cijev „Turskog toka“ godišnje stizati 16 milijardi kubika plina, a višak koji neće biti potreban Turskoj, ići će u TANAP. „Mi ćemo taj posao (integraciju dvaju plinovoda) završiti do 2018. godine. Taj plin ide u Europu“, izjavio je šef turske diplomacije.
Projekt „Turski tok“, osim Zapada, izaziva i zabrinutost Ukrajine, koja se boji postati „slijepo crijevo“ za ruski plin u slučaju realizacije „Sjevernog toka-2“ i „Turskog toka“, čime se drastično smanjuje i geopolitički značaj Ukrajine za SAD, koji preko nje želi imati nadzor nad ruskim plinovodima koji idu u EU, najviše zbog planova vezanih uz vlastiti izvoz plina dobivenog iz škriljevca na tržište EU-a, koji bi po cijeni morao biti konkurentan ruskom i koji prolazi plinovodima. Samo jedna cijev „Turskog toka“, u odnosu na njegov puni kapacitet koji bi iznosio 55 milijardi m3, Kijevu bi prouzročio štetu od 570 milijuna dolara godišnje.
Kapacitet TANAP-a u prvoj fazi iznosi 16 milijardi m3 plina godišnje (6 milijardi m3 Turskoj, 10 milijardi m3 Europi). Nakon toga moguće je povećanje kapaciteta do 31 milijardu m3. U projektu sudjeluju azerbajdžanski SOCAR s 58 posto, turski BOTAS s 30 posto i britanski BP s 12 posto, a početak eksploatacije planiran je za sredinu 2018. godine. Cijena izgradnje tog plinovoda kreće se između 10 i 11 milijardi dolara. On bi se spojio sa spomenutim plinovodom TAP, dugim 520 km i kapaciteta 10 milijardi m3 plina godišnje, a trebao bi biti izgrađen početkom 2020. godine. Omogućio bi dostavu kaspijskog i bliskoistočnog plina kroz Grčku i Albaniju i po dnu Jadranskog mora u Italiju. Njegov kapacitet mogao bi se povećati do 20 milijardi m3 plina godišnje.
Nove neugodnosti za Zapad
Sadašnja namjera turskog državnog vrha je da azerbajdžanski TANAP i ruski „Turski tok“ prestanu biti međusobno konkurentni, što bi se postiglo opisanom konekcijom u jedinstveni sustav opskrbe Europe južnim koridorom. O tome svjedoče i riječi potpredsjednika azerbajdžanske energetske tvrtke SOCAR, Elshada Nasirova, da je „Azerbajdžan spreman iskoristiti snagu „Turskog toka“. Ukoliko te izjave budu potkrijepljene konkretnim suglasnostima, Europska komisija protiv tog projekta ne bi imala argumenata ekonomske prirode.
Naravno, sasvim je druga stvar argumentacija (geo)političke prirode koja se pravda potrebom smanjenja europske ovisnosti o ruskom plinu „pod svaku cijenu“ (makar i onu skuplju), kroz famoznu „diversifikaciju dostavljača“ iza koje, zapravo, stoji nedvosmislena odluka Bruxellesa i Washingtona o istjerivanju Rusije iz regije, što Moskva jako dobro zna.
S druge strane, Turskoj je u financijskom i geostrateškom interesu u plinovodne projekte uključiti što više država, tako da po tom pitanju aktivno djeluje i u jugoistočnom smjeru, poglavito na plinom bogatom području sjevernog Iraka, ali i šire, koji bi se mogli priključiti TANAP-u.
Međutim, s točke gledišta brzo rastućih sigurnosnih rizika u regiji, projekt TANAP, koji uključuje plinovodni sustav dužine 1800 kilometara, postaje investicijski vrlo riskantan (podsjetimo se ljetos umalo pokrenutog rata između Azerbajdžana i Armenije – obje su države pod pokroviteljstvom Turske odnosno Rusije; unutarturskog vojnog obračuna sa sve naoružanijim Kurdima; a da ne govorimo o potpuno nepredvidljivim scenarijima ratnih sukoba u Siriji i Iraku itd.).
Po Zapad se javlja i nova geopolitička neugodnost u slučaju osnivanja rusko-azerbajdžanskog plinskog saveza, kojemu se mogu priključiti sve kaspijske zemlje, uključno i Iran. On bi, osim toga (jasno, uz potporu Ankare), drastično snizio sigurnosnu napetost u nestabilnoj kavkaško-kaspijskoj regiji, što bi imalo velike posljedice i po ukupne bliskoistočne odnose. Dakle, otkrivaju se posve novi geopolitički momenti s dalekosežnim (de)stabilizirajućim učinkom u slučaju njihove (ne)realizacije.
Ukoliko Rusija i Turska ustraju (bolje reći ne podlegnu podmetanjima kojih će iz SAD-a sasvim sigurno biti) u namjerama o ponovnom izdizanju svoje suradnje na stratešku razinu, ruski energetski gigant Gazprom, kako piše turski medij „Dunia“, „dobit će široke geopolitičke manevre izbacivanjem međusobne konkurencije ‘Turskog toka’ i TANAP-a, te učvrstiti pozicije u Ukrajini i EU-u, uz očuvanje svoje glavne plinske determinante“.
Politička dimenzija razgovora Putin – Erdogan
Dogovor Moskve i Ankare o Siriji očito postoji
Zabrinutost Zapada najviše izazivaju razgovori dvojice državnika o Siriji, koja je bila i glavna tema njihovog sastanka, jer bez dogovora o tome, svi planovi Moskve i Ankare automatski padaju u vodu. U takvom negativnom scenariju na površinu bi iznova izašla rusko-turska razmimoilaženja i konflikti u svom još radikalnijem obliku i s posve neizvjesnim posljedicama
Zapad se danas ne boji samo zbližavanja Moskve i Ankare po pitanju „Turskog toka“ i razgovora o dostavi Turskoj ruskih nuklearnih reaktora (o čemu je također razgovarano na Svjetskom energetskom kongresu), već puno više njihovog političkog zbližavanja.
Zabrinutost najviše izazivaju razgovori dvojice državnika o Siriji, koja je bez sumnje bila glavna tema njihovog sastanka, jer bez dogovora o tome, svi planovi Moskve i Ankare automatski padaju u vodu. U takvom negativnom scenariju na površinu bi iznova izišla rusko-turska razmimoilaženja i konflikti u svom još radikalnijem obliku i s posve neizvjesnim posljedicama.
Svega nekoliko dana prije razgovora Putin-Erdogan, kroz Bospor je prošlo 10 potpuno napunjenih ruskih transportnih brodova s, kako navodi Reuters, novim protuzračnim raketama namijenjenim ruskim snagama u Siriji. Na sam dan razgovora dvojice čelnika, Moskva je objavila kako upravo razmješta svoje suvremene protuzračne sustave u Siriji, a paralelno se odvijaju i napadi vladinih snaga i ruskih zrakoplova po džihadistima na sjevero-zapadu zemlje i u Aleppu, te je potpuno jasna namjera Damaska da u cijelosti ovlada tim gradom.
U toj priči bitna je službena turska nezainteresiranost za stanje u Aleppu (osim humanitarne problematike) koje se na Zapadu već tjednima politički i medijski licemjerno rasteže s ciljem demonizacije Rusije i stvaranja kritične mase pritiska na Moskvu, da konačno popusti i sve vrati na jalovi početak kakav je bio prije njezinog ulaska u Siriju godinu dana ranije.
Štoviše, razgovor dvojice predsjednika glede Aleppa, svodio se na njihovu zajedničku potporu inicijativi izaslanika UN-a za Siriju, Steffana de Misture (s kojom se već ranije suglasila Moskva i o tome pretprošlog tjedna dostavila VS-u prijedlog rezolucije koji je odbijen većinom glasova). Dogovor Moskve i Ankare očito postoji (makar samo u usmenoj formi), jer dvije strane na terenu imaju sasvim suprotne smjerove vođenja vojnih operacija.
Predsjednici Putin i Erdogan su izjavili kako su razgovarali o načinima za tješnju „vojno-tehničku“ suradnju, poglavito u vojnoj industriji, a ruski čelnik je izjavio kako su se „dogovorili o intenzivnijim kontaktima između naših vojnih dužnosnika i dužnosnika sigurnosnih službi“.
Koliko je sve ovo po Zapad neugodno, svjedoči i činjenica da je u Ankaru, svega dva dana uoči dolaska ruskog čelnika tj. 9. rujna, stigao glavni tajnik NATO saveza, Jens Stoltenberg. Naime, u Turskoj je u čistkama od ljeta do danas, smijenjeno ili uhićeno 180 generala, admirala i visokih vojnih zapovjednika, kao i veliki broj diplomata. Mnogi od njih su usko surađivali s NATO strukturama, SAD-om i EU-om, a „mnogi su od njih bili uključeni u operacije NATO saveza“ (info: britanski Independent).
U razgovoru za spomenutu britansku novinu, Talha Köse, analitičar turskog centra Seta navodi, kako „Rusi ne istupaju protiv onog što Turska čini na sjeveru Sirije“ i da je „pozornost Rusa usmjerena na Aleppo, a tamo Turska ne smeta ruskim interesima“. S druge strane, kaže dalje, „Turska smatra, da ono što SAD čini u Siriji šteti turskim interesima“.
Svemu ovom možemo pridodati i izjavu spomenutog turskog ministra vanjskih poslova od utorka (prenijela ju je agencija Anadolu), koja se odnosi na kritiku moguće pobjede Hillary Clinton na američkim predsjedničkim izborima: „U tom slučaju SAD će se pretvoriti u državu koja podupire terorizam.“
Iz svega ovog možemo spoznati kako je i Washingtonu i Bruxellesu, „postpučističkim“ potezima turskog državnog vrha „voda došla do grla“. Odnosi Moskva-Ankara, neovisno koliko oni bili iskreni, u ovom trenutku objema državama omogućavaju bolje startne pregovaračke pozicije u odnosu na Zapad i to se tamo vrlo dobro zna. Zato je prilično sigurno očekivati njegove (prije svega američke) daljnje poteze s ciljem nove destabilizacije tih odnosa.
0 komentara