Geopolitika.news u posjedu je novih informacija o pokušaju vojnog prevrata u Turskoj u noći 15./16. srpnja. Još nije poznat broj i sastav rukovoditelja čitave operacije ali čini se kako se među njima nalazi vojni tužitelj i grupa visokih časnika 1. Kopnene vojske u Istambulu i 4. Vojnog korpusa u Ankari. Nepoznat je i stupanj sudjelovanja zapovjednika Glavnog stožera oružanih snaga H. Akara: navodno je najprije bio uhićenik od strane pučista, da bi nakon toga bio oslobođen i nastavio obavljati svoju dužnost. Bez obzira na to, imenovanje novog v.d. zapovjednika Glavnog stožera OS Turske U. Dundara svjedoči o tome da je dosadašnji zapovjednik Akar ili bio umješan u puč ili je možda ranjen i ne može obavljati svoje poslove.
Ukoliko je Akar sudjelovao u prevratu, vrlo je važno podsjetiti na odlazak njegove dvojice suradnika u Damask krajem svibnja o.g. Radilo se o bivšem zapovjedniku vojne obavještajne službe I. Pekinu i D. Perencheku iz turskog nacionalističkog pokreta, oba osumnjičena zbog ranijeg pokušaja državnog prevrata „Ergenekon“. Oni su u Damasku razgovarali o Erdoganovim pokušajima uspostave dijaloga s predsjednikom Asadom.
Ali vratimo se s personalne tematike konkretici političkih uzroka problema. Vojska u modernom turskom društvu (kao ostavština Kemala Ataturka) uvjek je imala vodeću ulogu u smislu korektiva vlasti i čuvara sekularizma tj. strogog razdjela državne vlasti i vjere. Vojska je takvim položajem postala i svojevrsna kasta s velikim utjecajem u gospodarskim procesima, a njezin vrh uvjek je pripadao i vrhu društvene elite. Erdogan je dolaskom na vlast napravio velike čistke u vojsci želeći umanjiti njezinu ulogu i tako učvrstiti vlastiti položaj za društvene reforme, koje nisu usmjerene demokraciji zapadnog tipa (kako se to danas, nakon pokušaja puča često plasira i kroz hrvatske medije) već prema nadziranoj demokraciji panislamskog tipa s dominantnim čimbenikom islama. Panislamizacija, kao Erdoganov prvotni projekt, sada je zbog izmjena geopolitičkih odnosa u regiji ipak reducirana i preusmjerena na snažnu islamizaciju same Turske, ali još uvjek u otklonu prema turskom nacionalizmu od kojeg Erdogan zazire ali ga sada tolerira zbog nužnosti postizanja dvotrećinske većine u parlamentu potrebne za promjenu ustava, a što mu omogućuje jedino suradnja s turskom Nacionalističkom strankom čiji će glasovi biti prijeko potrebni i na referendumu po tom pitanju). Erdogan je očistio i stare „pro-ataturkove“ kadrove u vojnom vrhu, kao i one njegovog današnjeg glavnog suparnika, propovjednika F. Gulena koji se sklonio u SAD. Upravo je ta činjenica često bila glavni argument u medijskim raspravama turskih analitičara vođenih posljednjih mjeseci glede mogućnosti vojnog udara u zemlji, da do njega neće doći, ukazujući na navodnu demoraliziranost vojnog vrha koji je izgubio svaku ambiciju za povratak „dobrih, starih vremena“.
Međutim, u vojsci je i dalje ostao veliki broj „ataturkovaca“ i „gulenovaca“ i ne bismo se složili da je ona izgubila ambicije i pomirila se s Erdoganovim planovima o minimiziranju njezine uloge i njegovoj monopolizaciji vlasti. U tu se svrhu dobro podsjetiti i na događaj od prije nekoliko godina kada je čitav glavni stožer demonstrativno podnio ostavke u znak neslaganja s Erdoganovom politikom (što potvrđuje da prethodno obavljene čistke u vojnom vrhu i nisu imale veliku ulogu u „discipliniranju“ vojske). Erdogan je u posljednjih godinu dana nekoliko puta bio vrlo blizu odluke da pokrene vojnu intervenciju u Siriji (ili barem njezinoj sjevernoj zoni koju je želio „čuvati“ kao tampon zonu) ali je uvjek nailazio na tihi ili otvoreni otpor vodećih generala koji nisu željeli riskirati radikalizaciju stanja u regiji.
Kada danas slušamo licemjerne izjave svjetskih diplomata i glavešina, koji izrijekom pružaju punu potporu turskoj demokratsko izabranoj vladi, a još sinoć i jutros šutjeli su u iščekivanju onoga što će se tamo dogoditi, ne treba imati iluzije da ti isti političari danas uglas ne bi pozdravljali rušenje Erdogana s vlasti da je ono kojim slučajem uspjelo, prikazujući ga pritom kao pobjedu demokracije i volje naroda kojeg je od omraženog diktatora morala zaštititi njegova vojska.
Turski pokušaj prevrata ovisio je, kako to uvjek i biva u takvim slučajevima, o jednom čovjeku. To možemo usporaditi s pokušajem atentata na Hitlera 1944. godine kojeg je pripremao krug utjecajnih i sposobnih njemačkih generala, ali je uspjeh čitave operacije na kraju ipak ovisio o samo jednom čovjeku – grofu Clausu Schenk von Stauffenbergu. Tko je sinoć bio turski „stauffenberg“ još nije poznato ali da je on uspješno izvršio zadatak uhićenja ili likvidacije Erdogana, sva postojeća kolebanja turskih vojnih dužnosnika vrlo brzo bi završila njihovim potpunim prijelazom na stranu pučista. Erdogan je bio „crvena crta“ o čijem je prijelazu ovisio uspjeh čitave operacije. Kada se pročulo i na ekranima vidjelo da je on živ i slobodan, puč je zapravo u tom trenutku i propao.
Stimulans za turski vojni udar bila je promjena vanjskopolitičkog smjera zemlje od prije nepunih mjesec dana. Ali ne u onom smislu o kojem su se raspisali svi domaći mediji, komentatori i analitičari, koji se redom oslanjaju na teze kako je vojska pod utjecajem SAD-a bila nezadovoljna novom približavanju zemlje s Rusijom i eto, pod tihim blagoslovom vječitog svjetskog mutikaše pokušala izvršiti vojni udar. Radi se o sasvim drugoj vrsti zabrinutosti vojne elite. Oni su do sada mirno promatrali provale Erdoganove politike u svim smjerovima: unutarnji sukob s kurdima i oporbom, gaženje ljudskih prava i medijskih sloboda, unutarnji terorizam, koketiranje s „Islamskom državom“, uspostava neprijateljskih odnosa sa svim susjedima, propast strateške suradnje s Rusijom i alternativne strategije integriranja s EU, politička izolacija i gospodarska stagnacija. Vojni vrh je jednostavno čekao kada će zbog svega ovog kulminirati narodno nezadovoljstvo – bilo masovnim prosvjedima bilo na predstojećim parlamentarnim izborima. Ali šokantni Erdoganov vanjskopolitički zaokret koji je, da ne bude zabune, službeni Washington iskreno pozdravio bez obzira što se radi o Rusiji (jer rizik sukoba jedne članice NATO-a s tom zemljom ne ostavlja alternativu relaksaciji rusko-turskih odnosa, koji, da također ne bude zabune, niučemu neće štetiti američkim interesima), uništio je nadanja vojne elite i njoj tiho privržene političke oporbe u zemlji i inozemstvu o brzom Erdoganovom padu. Riješenje je bilo pokušaj prevrata ali jedna karika u njegovom operativnom lancu je zakazala. Međutim, kao što smo ranije rekli – to nikako ne zanči kraj utjecaja i ambicija turske vojske glede njezine uloge u ukupnom turskom društvu.
Komentari
0 komentara