Munchenska sigurnosna konferencija, nastupi i izjave europskih dužnosnika i same njemačke kancelarke Angele Merkel, kao i poruke američkog potpredsjednika Mike Pencea, potvrdili su procjenu da je na djelu uistinu borba za nadzor europskog dijela euroatlanskih integracija između ojačale Njemačke i njoj pridruženih najmoćnijih europskih država, i SAD-a i Velike Britanije s druge strane. Angloamerički cilj je, u uvijetima modificirane američke i britanske geopolitičke strategije i jačanja Njemačke, potiskivanje njemačkih geoekonomskih i geopolitičkih opcija na prostoru Euroazije i sprječavanje njenog uspona na razine globalne gospodarske i političke moći.
No Njemačka i njoj bliske europske saveznice pronašle su, čini se, efikasan instrument odgovora na pritiske iz Washingtona i Londona. Europska unija i europska sastavnica NATO-a kojima Berlin dominira, savršeno točno su od strane njemačke i europske politike procjenjeni kao učinkovit odgovor i sredstvo proboja angloameričke blokade. Ubrzavaju se, stoga, ranije započeti procesi intenzivne i ubrzane integracije Europske unije i europskog dijela NATO-a u njemačku geostretegiju.
Europska unija Njemačkoj daje potrebnu geopolitičku moć uzdizanja na globalnu razinu koju sama za sebe ne posjeduje. Blokadu njemačkih interesa Berlin tako lukavo pretvara u blokadu cijele Europske unije. Jačanjem europskih političkih i vojnih integracija pod vodstvom Njemačke više se ne bi blokirala samo jedna europska država, Njemačka, nego bi se SAD i Velika Britanija našli u interesnom sukobu s gotovo cijelom kontinentalnom Europom, što bi pak bilo neodrživo jer bi ugrozilo njihove dugoročne strateške interese i oslabilo pozicije na europskim prostorima.
To je suština njemačkih pokušaja dublje integracije Europske unije i praktičkog stvaranja europske vojske u krilu NATO-a – kao europske sastavnice saveza. Njemačka, kao odgovor na zahtjeve nove američke administracije za većim učešćem europskih država u troškovima obrane i samog NATO-a, odgovara jačanjem njemačkih oružanih snaga i istovremenom integracijom europskog dijela Saveza oko sebe.
Mora se priznati kako je ovoga puta, za dugoročne zahvate nesposobna, politika njemačke kancelarke Angele Merkel i njene bruxselleske transmisije pogodila u središte problema i uistinu otvorila mogućnost uspješnog pariranja Washingtonu i Londonu. Hoće li to uspjeti, uveliko ovisi o sposobnosti daljnje prilagodbe njemačke politike i stvaranja pouzdanih i solidarnih veza s partnerima u EU i europskim članicama NATO-a, u čemu se do sada nije baš iskazala. Posebice stoga jer je u takvoj igri važna svaka država članica EU i NATO-a i samo potpuno suglasje može dovesti do ostvarenja njemačkih i europskih ciljeva. Stoga i ne čudi da je njemačka politika iznenada odustala od najavljivanih novih pokušaja izbacivanja Grčke iz eurozone i iskazuje spremnost plaćanja cijene europskog jedinstva, jer bi drugačiji stav potpuno uništio koncepciju nove strategije.
Dok Njemačka kroz jačanje europskog dijela NATO-a jača svoj geopolitički položaj, bruxelleska administracija, kao transmisija berlinske politike, po očitom dogovoru pušta dimnu zavjesu zagovarajući stvaranje europske vojske. U stvarnosti ona već nastaje transformacijom i integracijom europskog dijela NATO-a i njegovim stavljanjem pod njemačko vodstvo, a ne proklamacijama čelnika EU, koji su samo maska za ono što se stvarno događa.Tako predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker i dalje, tobože, zagovara stvaranje europske vojske umjesto ulaganja u NATO. Početkom veljače izjavljuje: “Europa ne smije popustiti pod američkim pritiskom koji traži veću potrošnju za NATO. Ovo je američka poruka već mnogo mnogo godina. No ja se tome snažno protivim i tvrdim kako se ne smijemo dati natjerati na to.” Berlin, dakako, radi upravo suprotno i ulaže sve veća sredstva u europski dio NATO-a okupljajući ga oko sebe, a kada se zna da su predsjednik EK Juncker i njemačka kancelarka usko politički i interesno povezani, ne može se izbjeći dojam da je riječ o međusobnom dogovoru radi skretanja pozornosti s očigledne transformacije europskog dijela NATO-a u njemački vojni blok pod efektivnim njemačkim zapovjedništvom i tek potom u nešto što bi bio zametak europske vojske .
Poznati njemački ekonomist Hans-Werner Sinn, sredinom veljače, za“ Deutsche Welle“ također nastupa s idejom europske vojske : “U svojoj novoj knjizi “Crni lipanj” predlažem povratak na nešto što je u samom korijenu Europljana, a to je partnerstvo u sigurnosti. Stara ideja Zapadnoeuropskog obrambenog saveza je propala u francuskom parlamentu 1954. godine, ali tome se opet treba vratiti. U budućnosti bi trebalo ukinuti nacionalne vojske i stvoriti zajedničku vojnu silu. I trebamo odmah poduzeti energične mjere za osiguranje vanjskih granica Europske unije. To je područje gdje Europa mora hitno djelovati.” Njemački ministar vanjskih poslova Wolfgang Schaeuble pak izjavljuje, kako Europska unija, nakon promjene administracije u Washingtonu, mora preuzeti veću ulogu na međunarodnoj pozornici i da se države članice EU moraju držati zajedno i prestati se oslanjati na SAD. Vladajuća francuska politika pod Hollandeom u potpunom je suglasju s njemačkim planovima, no ostaje za vidjeti hoće li i buduće francuske administacije ostati na takvim pozicijama. Francuska, kao jedina europska nuklearna sila, trebala bi budućoj europskoj vojnoj integraciji s Njemačkom na čelu, dati nuklearnu komponentu nužnu za njezino uzdizanje na razinu globalne moći. No čak ni današnja francuska politika nije voljnja dijeliti s drugim europskim partnerima ključeve svojih nuklearnih potencijala. Francuska je i dalje čvrsto uz Berlin jer procjenjuje kako je EU pod simultanim pritiskom angloameričke politike s jedne strane i Rusije s druge strane. Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Marc Ayrault za “Journal du Dimanche”ovih dana otvoreno tvrdi, kako je Europska unija ugrožena i od strane Rusije i od strane SAD-a. Istaknuo je pri tom svoju uvjerenost, da će svaki pokušaj SAD-a koji smjera na podjelu Europljana propasti i da potkopavanje Europske unije neće uspjeti. “Neke izjave i stavovi ukazuju na to da i SAD i Rusija žele oslabiti Europu.”- izjavio je Ayrault i naznačio obrise sukoba.
Vojna integracija europskih članica NATO-a pod njemačkim vodstvom već je daleko odmakla. U ovom trenutku gotovo je dvije trećine nizozemskih vojnih snaga uključeno u postrojbe njemačke vojske i stavljeno pod njemačko zapovjedništvo. Tako je prema “Center for Security Studies” iz Zuricha, u organski sastav njemačke 1. oklopne divizije uključena nizozemska 43. mehanizirana brigada, a u sastav njemačke divizije brzog odgovora (RFD- rapid forces division) uključena je 11. Zračno-desantna brigada nizozemske vojske. Navedene postrojbe su pod neposrednim zapovjedništvom njemačke 1. oklopne divizije i RFD-a. U tijeku je integracija češke 4. brigade brzog odgovora u sastav 10. njemačke oklopne divizije i rumunjske 81. mehanizirane brigade u sastav njemačke divizije brzog odgovora. Razvijaju se zajedničke zrakoplovne snage za transport i opskrbu gorivom, pa će Njemačka, zajedno s Francuskom, nabaviti od američkog „Lockheed Martina“ deset transportnih zrakoplova C-130J “Hercules”, a s Nizozemskom flotu zračnih tankera Airbus A330. Najava istovremenih nabavki i od američkih i od europskih proizvođača pri tom nije slučajna ,nego je lukava i odmjerena poruka Washingtonu, kako pri jačanju europskog dijala NATO-a pod njemačkim pokroviteljstvom neće biti zapostavljeni etablirani interesi američkog vojnoindustrijskog kompleksa na europskim prostorima. Prema “Frankfurter Allgemeine Zeitungu” (FAZ) od 2. veljače“, Bundeswehr se razvija u vodeću vojsku NATO-a u Europi, uz male države koje će integrirati svoje vojne snage u njemačkim zapovjednim strukturama.” Prema FAZ-u “ova politika jamči Njemačkoj jačanje svoje moći i stvara praktične temelje za konačni cilj razvoja europskih oružanih snaga. Berlin i ne skriva činjenicu kako mu je želja izgraditi s drugim članicama Europske unije mrežu vojne suradnje s Njemačkom u središtu. Još 2013. godine, tadašnji njemački ministar obrane Thomas de Maiziere zaključio je, kako napori za stvaranje europske vojske u jednom zahvatu jednostavno ne prolaze i da je, stoga, potrebno postupno djelovanje i stvaranje dublje vojne suradnje između članica EU, posebice kroz europsku strukturu NATO-a koja će polako graditi jezgru europske vojske.
Dakako, Njemačka ima i plan B, koji je, zapravo, mnogo realniji i lako je moguće da će se daljnja ekonomska politička i vojna integracija EU, kao oslonca njemačke geostrategije, odvijati po kolosjeku izgradnje Europske unije s dvije brzine. Drugim riječima Njemačka će, uz pomoć svoje bruxelleske poluge meke moći, oko sebe okupiti ono što je ekonomski i vojno vrijedno unutar EU, a ostatak će u „drugoj brzini“ biti ostavljen na marginama europske integracije zagušen dužničkim ropstvom. No ,takav scenarij pak, otvara problem unutar europskog krila NATO-a na koji se Njemačka oslanja jer bi nužno oslabio njegovu koheziju i umanjio njegovu moć koju je potrebno prenjeti na njemačku politiku. Izvjesno je, da će Berlin u sljedećem razdoblju balansirati između te dvije opcije, do konačne odluke kojoj će se prikloniti.
Pažljivim iščitavanjem poruka američkog ministra obrane James Mattisa i američkog potpredsjednika Mike Pencea za trajanja Munchenske sigurnosne konferencije, nije teško uočiti duboko prikriveni sukob pomorskih sila SAD i Velike Britanije za nadzor europskog dijela transatlanskog kompleksa i njihove tendencije kontinentalne izolacije Njemačke. Kada Pence kaže kako će SAD zauvijek ostati vjeran NATO-u i transatlanskoj integraciji, a pri tom zatraži od europske strane povećanje financijskog sudjelovanja u održavanju integracije i vojnog saveza, tada on jasno iskazuje da američka pomoć i vojni štit više nije bezuvjetan, pri čemu partnerski odnos savezništva i američkog paternalizma polako klizi u odnos suparništva. Tako izjava, kako SAD neće napustiti Europu i NATO, poprima sasvim drugi značaj i iskazuje američku volju za očuvanje dominacije u tom odnosu i jasno naznačuje da Washington i London ne žele prepustiti kontrolu nad europskim dijelom transatlanske integracije Njemačkoj i najmoćnijim europskim državama. Njemački odgovor dugo je pripreman i polako uhodavan, što ukazuje kako berlinski stratezi jako dobro shvaćaju da su se našli u škarama između problema na istoku i jugu Europe i istovremenog angloameričkog pritiska.
Odgovor njemačke i europske politike je u ovom trenutku lukavo strukturiran tako da prihvaća američke prigovore, ide u susret američkim zahtjevima, podiže obrambena ulaganja u europski dio NATO-a, ali istovremeno čini i ono što Washington nije želio – integrira europski dio NATO-a u svoju geostratešku moć i time osigurava izlaz iz geoekonomskog i geopolitičkog okruženja angloameričkih sila.
Taj, s Njemačkom integrirani dio europskog obrambenog sustava NATO-a koji i dalje ostaje formalno dio Saveza, u stvarnosti pretvara Njemačku u globalnog igrača, koji, tako, može parirati s jedne strane angloameričkim opcijama i Rusiji, a s druge strane otvoriti putove projekcije njemačkih interesa prema Sjevernoj Africi i Bliskom Istoku (MENA-i) i u konačnici stvoriti uvjete za njihovo planirano povezivanje s EU u jedinstveni geoekonomski i geopolitički sustav. Odatle i poruka njemačke kancelarke Angele Merkel, kako u rješavanje krize na južnim granicama Europske unije treba uključiti i određene arapske države. Problem imigracijske navale na europske prostore, koji je pokrenula njemačka politika uz asistenciju najmoćnijih europskih država. sada se pokušava iskoristiti kao opravdanje bliske suradnje s Europi potpuno nekompatibilnim diktatorskim režimima njemačkih i europskih arapskih partnera. Riječ je, dakako, o Saudijskoj Arabiji, Kataru i ostalom društvu iz Vijeća za suradnju u zaljevu (GCC,) koji njemačka politika, unatoč tome što tamo svakodnevno prekršaje sankcioniraju rezanjem vratova, i dalje vidi kao oslonac za probitak svojih interesa prema bliskoistočnom i euroazijskom smjeru.
GCC je, zapravo, njemačka startna pozicija ne samo za geopolitički prodor, nego, zbog enormnih količina tamo prodanog njemačkog oružja, i osnovica za daljnji rast njemačke vojne proizvodnje koja je pak, preduvijet jačanja njemačkih oružanih snaga i saveznika iz europskog krila NATO-a kao novog velikog tržišta njemačke vojne industrije. Jer, pored svih geopolitičkih probitaka plana integracije europskog krila NATO-a u njemačku vojnu strukturu, otvorit će se i vrata daljnjoj ekspanziji njemačkog vojno industrijskog kompleksa kroz liferacije Bendeswehru, europskim članicama NATO-a i prijateljskim diktaturama iz GCC-a. Kriza u Ukrajini zatvorila je putove promicanja europske politike na Istok i Njemačka je prisiljena dugoročno kalkulirati s ruskom opasnošću, ali putovi prema Bliskom Istoku za Berlin moraju ostati sigurni i prohodni. I Njemačka će učini sve kako bi to ostvarila.
Poruka je nove njemačke strateške koncepcije Washingtonu i Londonu – ne želite nam prepustiti Europu, ali ćemo se mi za to izboriti. Postupno će Njemačka i njoj bliski euro -partneri nastaviti stvarati europsku vojsku pod njemačkim zapovjedništvom, a da to nitko neće moći ustvrditi jer će i Njemačka i ostali akteri tog vojnog bloka i dalje formalno ostati dio NATO-a. Otvoreno stvaranje europske vojske izazvalo bi niz političkih lomova i sukoba te nepredvidive reakcije američkih i britanskih saveznika. Ovako se, kroz europsko krilo NATO-a, njemačka politika polako i sigurno približava svom cilju, a da formalno ne ugrožava NATO i odnose s Washingtonom i Londonom. Njemačka politika odlučna je dovesti Njemačku na razinu globalne, ne samo ekonomske već i vojnopolitičke moći. Ona u tu svrhu ne integrira samo Europsku uniju i u svoju geostratešku doktrinu ne usisava samo europski dio NATO-a, nego teži i integraciji Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka s Europskom unijom. Na ideološkoj razini računa se, kako će tako osnažena Njemačka i oko nje okupljena Europska unija i europska vojna moć već u sljedećih nekoliko godina, kada postane očito da je taj strateški koncept uspješan, dati novi zamah posustalom nadnacionalnom globalizacijskom liberalizmu – sada ugroženom od obnovljenog američkog nacionalnog konzervativizma i europskih snaga nacionalnih suverenosti.
0 komentara