Njemačka izlazi iz sjene – opet postaje svjetska sila

U sjeni američkog geopolitičkog prekrajanja Bliskog istoka i sukoba s Rusijom nastaje nova globalna sila. Njemačka izlazi iz sjene i otvoreno pokazujući moć gospodarski i politički vodeće europske države samouvjereno se ubrzanim koracima kreće prema svom konačnom i otvorenom pozicioniranju kao svjetske sile koja aktivno kreira zbivanja na međunarodnoj pozornici.

Njemačka politika prevođena političkim krugom oko kancelarke Merkel i podržana podređenom političkom i gospodarskom oligarhijom Europske unije počinje otvoreno kapitalizirati svoju dosadašnju bezuvjetnu podršku američkoj politici.

Sve krinke su sada pale i više nema razloga skrivati sudioništvo službenog Berlina u pretvaranju EU-a u nadnacionalnu strukturu za realizaciju interesa angloameričkog i arapskog kapitala, kao i financijskih i gospodarskih interesa njemačke poslovne elite. Neporeciva je postala i činjenica da se upravo iz tih središta moći i interesa s aktivnim učešćem politike njemačke kancelarke organizira i kanalizira tzv. izbjeglička kriza, koja je u biti strateški projektirana migracija s prikrivenim ciljem nasilne promjene europske socijalne strukture. Slamanje nacionalnih i kulturoloških identiteta europskih naroda, slabljenje suvereniteta nacionalnih država, stvaranje centralizirane Unije sa svim elementima državnosti i prevlast ekstremnog društvenog i ekonomskog liberalizma preduvjeti su planiranog gospodarskog i političkog uvezivanja EU-a i SAD-a u golemi transatlantski blok.

Isušivanje Atlantika

To isušivanje Atlantika provodi se preko niza vojnih, sigurnosnih i gospodarskih ugovora u čijem je središtu kontroverzni sporazum o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP), čije potpisivanje europska elita prevođena kancelarkom Merkel i američka politika pokušavaju progurati za trajanja mandata predsjednika Obame. Takvoj transatlantskoj cjelini priključili bi se ratovima i revolucijama transformirana Sjeverna Afrika i Bliski istok pod europskom de facto kolonijalnom upravom. No, kako je era klasičnog kolonijalizma nepovratno nestala i ne može se više rekonstruirati dominacija se provodi proliferacijom sustava socijalnog i gospodarskog liberalizma pod okriljem tzv. globalizacijskih procesa koji su pak, za razliku od ranijih kolonijalnih modela hegemonije, izrazito dvosmjerni i interaktivni i otvaraju prostor migraciji prema europskim prostorima.To je mislila kancelarka Merkel kada je rekla da je imigracija drugo lice globalizacije koja je njemačkom gospodarstvu donosila poslove i otvarala radna mjesta pa je moralno i potrebno da njemački narod sada prihvati i taj aspekt globalizacije. Europskoj javnosti dugo je trebalo kako bi spoznala da Njemačka i EU nisu nevine žrtve američke i britanske politike, nisu čak ni samo žrtve koje izlaze ususret, nego čisti kolaboracionisti za račun svojih interesa unutar velike američke igre.

U svakom slučaju politika njemačke kancelarke, koju ovih dana najvjerojatnije napušta stari kolacijski partner bavarski CSU, odradila je na europskim prostorima sve što je mogla za interese američkog saveznika, uključujući otvaranje vrata američkoj ekonomskoj dominaciji na europskim prostorima i ugovaranje bizarnog i morbidnog ugovora Europske unije s Turskom o kontroli imigracijskog priljeva u zamjenu za novac.

Washington i Berlin najveći dobitnici sklapanja TTIP-a

Angela Merkel procijenila je stoga da ima apsolutnu podršku Washingtona, da ga je dovoljno zadužila i da je nastupio trenutak za izvođenje njemačke politike iz sjene američke i početak realizacije njenih partikularnih geopolitičkih i geoekonomskih interesa u okviru američke i savezničke strategije. Uostalom Washington i Berlin veže čvrsta ekonomska veza – najveći, a moguće i jedini dobitnici sklapanja TTIP-a bile bi upravo najmoćnije države s jedne i druge strane Atlantika – SAD i Njemačka. Bliskost prekooceanskih saveznika dodatno je potvrđena Obaminim pozivanjem na jedinstvo SAD-a i EU-a u jednom od posljednjih velikih govora svoga mandata, nimalo slučajno upravo u Berlinu za nedavnog trodnevnog posjeta Njemačkoj.

Stoga je kancelarka Angela Merkel mogla uoči nedavnih pokrajinskih izbora na stranačkom skupu u Wittlichu izravno naznačiti novi otvoreni i aktivni smjer njemačke vanjske politike, koji je iz pozicije vodeće europske države, zahvaljujući strateškoj težini Europske unije, kojom je potpuno ovladala, i američkoj podršci treba dovesti na globalnu razinu. „Njemačka mora preuzeti važniju ulogu na svjetskoj političkoj sceni izvan granica Europe. Nije dovoljno što smo veliki izvoznici. Moramo preuzeti više odgovornosti“, poručila je tada Merkel.

Njemačko-turski aranžmani

I doista, krajem travnja Berlin preuzima odgovornost i Angela Merkel tijekom posjeta bliskom savezniku Turskoj poziva na uspostavljanje sigurnosnih zona za smještaj izbjeglica u Siriji, što nije ništa drugo od onoga već viđenog u Iraku i Libiji. Sigurne zone, zone zabrane leta i slične umotvorine nikada nigdje nisu zaštitile civile, nego su poslužile promociji interesa onih koji su u rat izravno ili neizravno umiješani i osigurali političke uvjete za izravne vojne intervencije. Njemačka politika to jako dobro zna jer je svojevremeno odbila sudjelovati u libijskoj vojnoj intervenciji vodećih europskih država i SAD-a. Zona zabrane leta u Libiji koju je odobrio UN na kraju je izvrgnuta ruglu od strane Velike Britanije i Francuske kada su njihovi zrakoplovi u završnoj fazi vojne intervencije protiv Libije u zoni zabrane leta uništavali tenkove i druga vozila koja su zapravo tek tada polijetala u zrak, pa je eto ipak sve ostalo u okviru UN-ova mandata. Sličnu sprdačinu Angela Merkel je sada, podržavajući tursku politiku s kojom je Berlin stupio u specijalne odnose, predložila i za Siriju. U praksi bi to značio ulazak turskih postrojbi u Siriju, i tako u sirijski rat, tobože radi zaštite predložene sjeverne sigurnosne zone i istovremeno snaga saudijske koalicije radi osiguranja predviđene južne sigurne zone. Prijedlog Angele Merkel i predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska koji je asistirao njenim dogovorima s Ankarom odbacio je nešto kasnije sam američki predsjednik, svjestan da bi njegov pokušaj realizacije značio ratnu eskalaciju.

Njemačka politika očito je nakon uređivanja EU-a po svojoj mjeri i osiguranja dominacije nad procesima donošenja europskih odluka odlučila kapitalizirati dosadašnju suradnju s Washingtonom i odigarati malo grublje utakmice u realiziraciji svoje geopolitičke i geoekonomske strategije na marginama velike američke strategije stvaranja Novog Bliskog istoka.

Pravci projekcije njemačke vanjskopolitičke moći i ostvarenja strateških političkih i gospodarskih interesa usmjereni su, nimalo slučajno, upravo prema izvorištima imigracije koja se kotrlja prema Europi i ta činjenica izdajnički otkriva skrivenu vezu njemačke imigracijske politike s dugoročnim geostrateškim ciljevima koje je odredila vladajuća njemačka politika. U suprotnom smjeru od imigracije koju je Merkel otvoreno zazvala i dalje na razne načine podržava širi se projekcija njene geostrateške vizije – prema zemljama Bliskog istoka i dalje prema Iranu. Njemački koridor proliferacije narasle moći u Europi prelazi preko jugoistočne Europe, a Turska koja ponovno pokušava stvoriti nekakvu repliku Osmanskog carstva, koje je nekada objedinjavalo arapski svijet, ključna je početna točka širenja njemačkog utjecaja prema Bliskom istoku, bliskoistočnim tržištima i energetskim izvorima. Geopolitički položaj i strateška moć Turske danas su višestruko veći od nekadašnjeg Osmanskog carstva i ta činjenica je istovremeno i jedan od oslonaca turske vladajuće politike stranke AKP predsjednika Erdogana. Zato ima golem manevarski prostor, a zbog kontrole migracijskog izvora iz kojeg može u svakom trenutku prema Europi pokrenuti streteški projektiranu migraciju ima mogućnost reketariti i ucjenjivati EU. Turska se pokušava profilirati kao vodeća država islamskog svijeta pa održava intezivne odnose sa Saudijskom Arabijom i bogatim zaljevskim monarhijama,ali i s njima suprotstavljenim šijitskim Iranom. Stoga, kao i u prošlosti, ponovno postaje strateška osnovica njemačkog nastupa prema bliskostočnim prostorima i Iranu.

Prva trajna vojna baza izvan Njemačke

Takva turska uloga u njemačkim strateškim promišljanjima razlog je specijalnih odnosa Berlina i Ankare, a ima i svoje povijesno potvrđene temelje. Sasvim logično, baš na toj početnoj točki pravaca svog geopolitičkog napredovanja Njemačka otvara svoju prvu trajnu vojnu bazu izvan Njemačke. Ovih dana je objavljeno da će Berlin uložiti 65 milijuna eura u nadogradnju turske zračne baze Incirlik kako bi je osposobio za stalno baziranje svojih zrakoplovnih snaga. U Incirliku se trenutno nalaze njemački borbeni zrakoplovi „Tornado“ koji obavljaju izvidničke misije u Siriji, a dovršenjem izgradnje njemačkog dijela baze sljedeće godine planira se trajno rapoređivanje većeg broja njemačkih zrakoplova i osoblja. Istovremeno je objavljeno da Turska u Kataru otvara vojnu bazu u kojoj će biti smještena jedna brigada turske vojske. Prema ugovoru sklopljenom 28. travnja bazom će zapovijedati turski general. Turska je pak sa Saudijskom Arabijom u veljači potisala stvaranje Vijeća za stratešku suradnju koje će koordinirati i usmjeravati suradnju dviju država na političkom, sigurnosnom i vojnom planu. Stalna vojna baza i vojno povezivanje turskog saveznika s ključnim državama na prostorima njemačkog interesa najavljuje mogućnost tvrđeg nastupa u slučaju potrebe i simbolizira novu naraslu njemačku moć i volju njenog otvorenog iskazivanja.

S druge pak strane njemačka politika procijenila je da u velikom bliskoistočnom geopolitičkom sukobu koji se našao na pravcima projekcije njenih interesa između šijitskog Irana i sunitskih arapskih država predvođenih Turskom i Saudijskom Arabijom ne može nitko prevladati i da je potreban drukčiji pristup. Stoga se odlučila na politiku balansiranja između Irana i Saudijske Arabije, što nitko drugi na Zapadu ne bi mogao, a najmanje Washington.

Primjenjujući instrumente svoje meke moći, politički i gospodarski surađujući s obje strane Berlin pokušava postići smirivanje napetosti i uspostaviti ravnotežu snaga. Baš kako je njemačku politiku opisao Herfried Münkler, profesor političke teorije na sveučilištu Humboldt u Berlinu, „njemačka snaga proizlazi iz kombinacije ekonomske moći i moralnog autoriteta“. Njemačka je politika jedina s cijelog Zpada na Bliskom istoku zadržala uvjerljivost, poštovanje i autoritet. Odigrala je važnu ulogu u sklapanju nuklernog sporazuma s Iranom. Na Bliskom istoku, i u Teheranu i u Rijadu, Berlinu se jednostavno vjeruje. Neporecivo je da su svi ostali – Talijani, Francuzi, Britanci, a posebice Amerikanci, kompromitirani i nitko im na bliskoistočnim prostorima više ništa ne vjeruje. Stvaranjem nove sigurnosne arhitekture na razmeđi središnjeg bliskoistočnog sukoba Njemačka bi se definitivno afirmirala kao globalni igrač. No, Berlin nije sve stavio na tu jednu kartu i stoga sklapa gospodarske ugovore vrijedne milijarde eura istovremeno i sa Saudijskom Arabijom i njenim klanom i s protivničkim Iranom, pa ako i ne uspije smiriti sukobljavanje i uspostaviti mirovni poredak u svakom slučaju će biti na dobitku, osigurati svoju dugoročnu prisutnost na tim prostorima i realizirati svoje temeljne geopolitičke i geogospodarske interese u takvim razmjerama da će njemačka uloga ipak dosegnuti globalnu razinu.

Iran u središtu njemačke pozornosti

U fokusu njemačke pozornosti je Iran koji je nakon ukidanja glavnine sankcija i debolikiranja desetina milijardi dolara u zapadnim bankama postao obećana zemlja za sklapanje milijunskih poslova i osiguranje novih izvora energenta za Njemačku i cijeli EU.

Njemačka je prošle godine, svega nekoliko dana nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma, prema Iranu pokrenula neviđenu diplomatsku i gospodarsku ofenzivu. Njemački ministar gospodarstva Sigmar Gabriel odmah je s delegacijom Volkswagena sletio u Teheran, a sljedećih mjeseci uslijedili su posjeti oko 200 predstavnika njemačkih tvrtki i političara, uključujući ministra gospodarstva pokrajine Baden-Württemberg Nilsa Schmida, ministra gospodarstva pokrajine Donje Saske Olafa Liesa. Jedna od najvećih njemačkih vanjskotrgovinskih udruga „Der Nah – und Mittel -Ost Verein e.V.“ ili NUMOV (engl. German Near and Middle East Association) organizirala je „Iran Forum“ za iranske i njemačke poslovne partnere na visokoj razini uz posredovanje njemačkog MVP-a i sudjelovanje njemačke pregovaračice nuklearnih pregovora s Iranom, Helge Schmid. Fokus nije ostao samo na trgovini, pregovara se i o ulaganjima jer iranska vlada pokušava povećati udjel privatnog vlasništva u gospodarstvu, koje je još uvijek u 80-postotnom vlasništvu države i vjerskih fundacija. U studenom prošle godine ministrica gospodarstva pokrajine Bavarske Ilse Aigner u Teheranu je otvorila predstavništvo Bavarske poslovne udruge vbw (Verbände vbw – Vereinigung der Bayerischen Wirtschaft e. V.), kojom prigodom je izvršni ravnatelj vbw-a Bertram Brossardt naglasio da je „Iran je ulaz u ekonomsku zonu koja obuhvaća prekograničnu populaciju od 400 milijuna ljudi“ i upozorio da je njemačkim tvrtkama hitno potrebna još jača politička podrška njemačke države i EU-a jer američka konkurencija prisutna u Iranu pokazuje opasnu razinu nezadovoljstva njemačkom i europskom aktivnošću.

Početkom svibnja ove godine Sigmar Gabriel ponovno je posjetio Teheran i prvi prelimiarni ugovori za njemačke tvrtke već su na stolu. Tako će „Siemens“ izvršiti posao elektrifikacije željezničke pruge između Teherana i Mashara i izgraditi željezničku prugu velike brzine od Teherana do Isfahana. Za iranske željeznice isporučit će 500 lokomotiva, a u suradnji s iranskom „Mapna Group“ pokrenut će proizvodnju plinskih turbina i konačno ovih dana su potpisana pisma namjere o uključivanju „Siemensa“ u modernizaciju kompletne iranske elektrodistribucije. Iranu odgovara sklapanje unosnih poslova s njemačkim i europskim tvrtkama jer bi u slučaju nametanja nekih novih sankcija na poticaj SAD-a europska politika odlučno lobirala protiv njih u spašavanju svojih već ugovorenih poslova.

Usporedno s iranskom poslovnom ofenzivom Berlin nastavlja unosne milijarde eura vrijedne poslove na drugoj strani, u Iranu neprijateljskoj Saudijskoj Arabiji i zaljevskim monarhijama. Njemačka vojna industrija u tim državama ima klijente koji se mogu samo sanjati. Nemoguće je nabrojiti sve ugovorene nabavke i zajedničke projekte. Kuvajt nabavlja njemačka oklopna vozila Fuchs, Saudijska Arabija kupuje od njemačkih proizvođača radare, optroniku i softvere za zaštitni zid prema Iraku, Katar kupuje njemačke tenkove „Leopard“ 2 i samohodne haubice PzH 2000 – samo su neke od posljednjih vijesti iz specijaliziranih glasila. Njemačka željeznička kompanija „Deutsche Bahn“ ugovorila je sa saudijskom državnom željeznicom suradnju u izgradnji 450 km dvostruke brze željeznice (do 320 km/h )između Džede,Meke i Medine. Po sklapanju ugovora predsjednik Uprave „Deutsche Bahn International“, Niko Warbanoff, izjavio je: “Nakon uspješnog posla u Kataru, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i sada u Saudijskoj Arabiji, Bliski istok se pokazuje kao ključni čimbenik izvrsnih rezultata tvrtke“.

U nastavku uspona njemačke vanjske politike na globalne razine uz dosadašnju primjenu gospodarske „meke moći“ predvidiv je i tvrđi, prije svega diplomatski, nastup Njemačke uz povremeno signaliziranje otvorenih mogućnosti vojnog djelovanja. Njemačka politika zajedno s bruxelleskom administacijom zajahala je tsunami geopolitičkog preslagivanja bliskoistočnih prostora koji pokrenula američka politika uz europsku podršku i sada kao najmoćnija država EU-a izvlači i najveće koristi iz te zajedničke igre. Pred kraj svog mandata američki predsjednik Barack Obama ne želi povlačiti riskantne poteze i prostor njemačkom i europskom djelovanju malo je šire otvoren. Njemačka se neusumnjivo uspinje na globalnu razinu moći , a kako će na to regirati nova administracija u Washingtonu ostaje za vidjeti.