Do ne tako davno, za smirivanje regionalnih strasti dovoljno bi bilo uplovljavanje jednog moćnog američkog nosača zrakoplova s pratećom skupinom brodova u Perzijski zaljev ili istočno Sredozemlje. Danas se to brodovlje, pojačano brodovima europskih saveznika nije u stanju nositi niti s napadima jemenskih Hutista na brodove u Crvenom moru
U noćnim satima s 13/14. travnja Iran je izvršio vjerojatno najsnažniji napad na Izrael od vremena uspostave suvremene židovske države 1948. godine. Štoviše, bio je to prvi takav napad na tu zemlju od strane bilo koje islamske zemlje uopće, pa nije čudo što je izazvao golemi interes u islamskom svijetu, kao u međunarodnoj zajednici uopće.
Je li do donedavno itko ikada mogao pomisliti da će neka islamska zemlja sa 36 krstarećih raketa, 110 balističkih raketa i 185 dronova napasti Izrael, a da nikakvog vojnog protuodgovora s izraelske strane na napad neće biti (barem za sada) usprkos prethodnim čestim najavama izraelskog državnog vrha posljednji tjedan dana da će Iranu odmah uzvratiti svom raspoloživom silom ako pokuša napasti njihovu zemlju?
Iran je to na kraju ne samo pokušao, već i demonstrirao na prilično impresivan način, imajući pritom u vidu kako je napad izvršila isključivo Iranska revolucionarna garda (puni naziv: Korpus straže Islamske revolucije), a ne službena iranska vojska (obje su legalne sastavnice ili komponente iranskih oružanih snaga) koja raspolaže još većim vojnim arsenalom.
Naravno, ovdje treba biti precizan i reći kako je ovaj napad bio posljedica tjedan dana ranije izvršenog izraelskog zračnog napada na zgradu iranskog konzulata u sirijskoj prijestolnici Damasku, koji je, prema međunarodnom pravu teritorij suverene države, dakle Irana.
Koje su bile pretpostavke Izraela?
Drugim riječima, Izrael je bio taj koji je smišljeno povukao krajnje rizičan potez, razorivši zgradu konzulata i ubivši pritom visokog iranskog generala i još šestoricu službenika.
Pritom je gotovo sigurno pretpostavio da će Teheran morati vojno odgovoriti ukoliko želi sačuvati obraz i kod kuće i u regiji i u svijetu kao ozbiljna država, velikih ambicija. A ako odgovori, to će Izraelu opet pružiti priliku da se jednom zauvijek vojno otarasi i proiranskog Hezbollaha u susjednom Libanonu, kao i samoga Irana u smislu nuklearne ili ozbiljnije vojne prijetnje snažnim i sveobuhvatnim izraelskim napadom skupa sa Sjedinjenim Državama po iranskim podzemnim postrojenjima za izradu atomskog oružja.
Ili možda ipak nije to očekivao, pouzdajući se u činjenicu da je upravo Izrael jedina regionalna država koja posjeduje atomsku bombu (njih do 200, prema pojedinim inozemnim vojnim izvorima što sam Izrael nikada ne potvrđuje) i da se zbog toga Iran neće odlučiti na vojni odgovor, barem ne tako intenzivan? Za one koji ne znaju, Iran je već prije nekoliko godina vršio raketne napade na Izrael (na Haifu i Tel Aviv), kao odgovor na njegove napade na proiranske ciljeve u regiji i napade na strateške objekte ili znanstvenike na teritoriju samoga Irana. Ali oni su bili vrlo niskog intenziteta, bez bilo kakvog vojnog ili političkog učinka ili uspješnog PR-a Irana u svijetu, s isključenjem domaćih potreba.
Kakav god bio odgovor na pitanje o izraelskim pretpostavkama o iranskom odgovoru, sigurno ga nećemo tako brzo saznati.
Ali ono što se može pretpostaviti s pouzdanjem je da uvlačenje SAD-a u rat s Iranom u predizborno vrijeme po predsjednika Joea Bidena sigurno nije opcija i da bi to bilo ravno političkom samoubojstvu. Iran nije Afganistan, Libija ili Sirija, već vojno, gospodarski, demografski snažna i geografski velika zemlja.
Iako je prema izraelskim i zapadnim medijima Izrael, skupa s američkim i britanskim snagama uspio oboriti veliku većinu ispaljenih projektila i dronova, neki su ipak pogodili cilj. Navodno upravo tamo gdje je to najosjetljivije po Izrael, ako isključimo lokacije gdje se razvija izraelski nuklearni program i skladišti takve vrsta oružja. Napadnuta je i navodno pogođena izraelska zračna baza u pustinji na jugu zemlje, odakle uzlijeću izraelski F-35 u svoje napadačke misije na proiranske ciljeve u Libanonu, Siriji i Iraku. Osim toga, Iran je navodno lansirao dvije hiperzvučne rakete (protiv takve vrste oružja u svijetu još nema razvijene protuzračne obrane, a osim toga, s isključenjem Kine i Rusije još nijedna zemlja svijeta nema hiperzvučno oružje u sastavu svojih oružanih snaga. Iran je svoj uspjeh na tom području obznanio prošle godine, ali su zapadni vojni analitičari takvu mogućnost negirali i ocijenili kao nerealnu s obzirom na sadašnji stupanj iranske visoke tehnologije. Međutim, upravo je njegova raketna tehnologija ono područje u kojem je posljednje desetljeće postigao goleme uspjehe, na kojima mu mogu pozavidjeti i neke puno zvučnije zapadne vojne sile. To je demonstrirao i ne tako davnim raketnim napadima na ciljeve u Pakistanu, sirijskom Idlibu, i izraelskom obavještajnom centru u Iračkom Kurdistanu. Ovaj potonji napad neobično asocira na izraelski u Damasku, jer je taj Mosadov centar navodno bilo naslonjen uz zgradu izraelskog konzulata u Erbilu. Je li upravo zbog njega bila riječ o izraelskoj osveti kroz napad na Damask ne bih se usudio prognozirati ali niti ne isključujem.
Kako god bilo (mi istinu ne možemo znati, Izrael ne dozvoljava provjere svojih službenih vojnih priopćenja na terenu pa se možemo pouzdati samo na izjave različitih strana), Iran je izvršio veliki raketni napad koji je trajao čak 5 sati, a izraelski predsjednik Isaac Herzog ga je odmah nazvao “objavom rata”. Tijekom 14. travnja, izraelski ratni kabinet (koji se sastoji od premijera Benjamina Netanyahua , ministra obrane Yoava Galanta i bivšeg šefa obrane Bennyja Gantza ) raspravljao je o tome kako će Izrael odgovoriti na iranski napad. Međutim, sastanak je prekinut bez donošenja odluke, a izraelska je vojska dobila zadatak razviti dodatne mogućnosti odgovora (info CNN i NYT).
Što je ovim napadom spoznao Izrael?
U što se Izrael uspio uvjeriti nakon iranskog subotnjeg noćnog napada? Kao prvo spoznao je da ključne arapske zemlje nisu osudile Iran. Između njih i Saudijska Arabija, do ne tako davno ključna američka arapska saveznica na koju su uvijek mogle računati u slučaju sukoba s Iranom (Rijad je odbio dati svoj zračni prostor za nanošenje udara protiv Irana isto kao i Katar i UAE) , i velika iranska konkurentica u regiji. Ako ne direktno kineska i ruska diplomacija, a ono sigurno sve jači partnerski odnosi Rijada s Pekingom i Moskvom sigurno su utjecali na spomenuti stav saudijskog državnog vrha koji je nakon iranskog napada izrazio samo „izuzetnu zabrinutost“, ali ne i osudu – gotovo isto kao i Kina i Rusija. S tim da je Moskva podsjetila i na izraelski napad na iransko diplomatsko predstavništvo u Damasku i oštro ga osudila. Saudijski stav slijedili su i UAE (sa Saudijskom Arabijom Emirati su od nove godine punopravni član BRICS-a, skupa s Iranom i Etiopijom), Katar, Kuvajt i Oman tj. ključne arapske zaljevske zemlje, kao i Egipat.
Jedina arapska zemlja koja je napadom Irana sebe definitivno pozicionirala kao saveznika Izraela je Jordan, čime Izrael više nije „otok“ u arapskom „moru“. Kolika je ta činjenica izraelskom državno vrhu i izraelskim ključnim stratezima satisfakcija u suprotstavljanju Iranu prosudite sami.
Ali Izrael je uvijek jak onoliko koliko su jake, i prije svega odlučne Sjedinjene Države da štite njegove interese i sigurnost. To je do sada redovito bio slučaj, ali američka odlučnost u bespogovornoj zaštiti Izraela od njegovih avantura više nije sigurna, jer Sjedinjene Države više nisu jedini veliki igrači u regiji. Još će manje biti odlučne ukoliko Iran razvije nuklearno oružje.
Što je nakon napada kazao Iran?
Iranski vojni zapovjednik Mohammad Baghari izjavio je kako je Iran ostvario sve što je želio: dokazao je svoju sposobnost gađanja Izraela, i uništio dva izraelska cilja, jedan obavještajno-tehničkina granici Sirije i Izraela tj. u zoni Golanske visoravni, a drugi u spomenutoj zračnoj bazi na jugu Izraela. Također je rekao kako je ovime odaslao jasnu poruku da će na svaki budući izraelski vojni napad na teritorij Irana ili iranskih objekata u Siriji uslijediti još masivniji iranski vojniodgovor po Izraelu.
Iranski vrhovni vjerski vođa Ali Hamenei ide još dalje pa razdraganim iranskim masama koji slave ovaj napad gotovo kao sveti dan koji će promijeniti odnose snaga između muslimana regije i „cionističkog režima“ odašilje zvučnu poruku prema kojoj je Iran počeo strategiju „sprječavanja Izraela“, nakon koje ovaj više neće moći činiti što hoće i prema kome hoće, a da pritom prolazi posve nekažnjeno.
Što će najvjerojatnije učiniti Izrael i SAD?
Ono što je za sada najizglednije je da će SAD i Izrael poduzeti koordiniranu političku i propagandnu operaciju međunarodne osude Irana zbog ovog napada i tražiti da se Iranski Korpus straže stavi na popis terorističkih organizacija (to su SAD već samostalno učinile u vrijeme Trumpove administracije pa se sada očito želi da se tomu priključi i čitav združeni Zapad jer je za ostatak svijeta iz Globalnog juga tako nešto teško očekivati (bar ne u njegovu punom sastavu), i da se protiv Irana uvedu dodatne stroge sankcije i poduzmu sve mjere da on ne uspije proizvesti svoje nuklearno oružje za koje mnogi analitičari u svijetu, od SAD-a do Rusije smatraju kako to više nije pitanje godina ili čak mjeseci, već tjedana.
Da Sjedinjene Države nisu zainteresirane za napad na Iran svjedoče i jučerašnje reakcije unutar američke administracije, kao i osobno Joea Bidena koji je rekao kako SAD neće sudjelovati u bilo kakvim izraelskim vojnim osvetničkim akcijama protiv Irana.
Tko ima interesa za širi regionalni rat?
S druge strane visoki predstavnik Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell izjavio je ponedjeljak da je “možda nekome u interesu” izbijanje šireg regionalnog rata na Bliskom istoku koji bi onemogućio zaustavljanje vojnih djelovanja u Pojasu Gaze, te je pozvao na deeskalaciju sukoba između Izraela i Irana.
Iako nije definirao kome bi to moglo biti u interesu, pretpostavljam kako je aludirao na Rusiju.
Naime, osim što bi se središte međunarodne pozornosti u slučaju daljnje eskalacije još više prebacilo s Ukrajine na Bliski istok, Rusija bi dodatno profitirala i od nedvojbenog velikog rasta cijena nafte koje bi uslijedilo (što je pak po Bidena smrtonosno za izbore u kontekstu njegovih napora za suzbijanje inflacije koja još uvijek nije stavljena u zadovoljavajuće i željene okvire). Također bi se i američka vojna pomoć uvelike okrenula prema Izraelu (to je ionako već slučaj) u odnosu na Ukrajinu, upravo po pitanju isporuka protuzračnog naoružanja koje Ukrajini sada nasušno treba.
Međutim, pitanje je koliko Moskvi treba širenje rata na Bliskom istoku s obzirom da i ona tamo ima svoja već značajna vojna i ekonomska uporišta (od Sirije i tamošnjih vojnih baza), preko Turske i Egipta gdje gradi njihove prve atomske centrale, preko nikad boljih odnosa s bogatim arapskim monarhijama koje joj pomažu i u zaobilaženju zapadnih sankcija i td.
Kako god bilo jasno je da Moskva otvoreno stoji iza Irana i da mu namjerava čuvati leđa, potpisujući s njim sve nove i nove vojne ugovore i proširujući strateško partnerstvo prije svega u vojnom i energetskom sektoru, ali i u trgovinskom i tranzitnom (Koridor Sjever-jug). To je smjer kojeg je Moskva definitivno odlučila zauzeti i okrenuti leđa Izraelu nakon što je procijenila kako se ovaj neopozivo odlučio (istina teškom mukom ali ipak) zauzeti proturuski stav po pitanju Ukrajine i potpuno se podrediti američkim vanjskopolitičkim interesima, kao, uostalom, i gotovo čitava Europa.
Euroazijski “trojni pakt” između Kine, Rusije i Irana za Zapad je zastrašujući
Nakon iranskog napada na Izrael počinje posve nova, dosad neviđena faza razvoja geopolitičkih i geosigurnosnih odnosa na Bliskom istoku koja će definitivno imati i široke globalne posljedice s obzirom na ekonomsku (energetsku) i prometnu važnost te regije. Do ne tako davno, za smirivanje regionalnih strasti dovoljno bi bilo uplovljavanje jednog moćnog američkog nosača zrakoplova s pratećom skupinom brodova u Perzijski zaljev ili istočno Sredozemlje. Danas se to brodovlje, pojačano brodovima europskih saveznika nije u stanju nositi niti s napadima jemenskih Hutista na brodove u Crvenom moru.
Očito je počela nova tehnološka era ratovanja, koja je, čini se, iznenadila svih, a ne samo Ruse u Ukrajini. Tehnologijama, poput uporabe dronova i moćnih raketa, očito su sada ovladali i oni koji prema zamislima nekih to nisu smjeli.
Osim toga, vidljivo je ubrzano stvaranje moćnog euroazijskog geoplitičkog trokuta Rusija-Kina-Iran „zacementiranog“ i kroz strukture Šangajske organizacije – SCO, koja upravo sada aktivno počinje raditi na svojoj zajedničkoj vojnoj komponenti kao protuodgovoru za američke i europske poteze na azijskom kontinentu, koji uključuju i sve otvorenije pokušaje suzbijanja odnosno sprječavanja Kine i njenih interesa. Neki od tih poteza su i zajedničke rusko-kinesko-iranske mornaričke vojne vježbe u Arapskom moru i Perzijskom zaljevu, kao i najave (za sada neslužbene) da bi Rusija mogla otvoriti svoju vojnu bazu na jugu Irana i u zoni spomenutog zaljeva.
Navedena osovina ili „trojni pakt“ između Moskve, Pekinga i Teherana po Zapad i njegove globalne interese je zastrašujućeg potencijala.
Je li rizični izraelski napad na iransko diplomatsko predstavništvo možda dio neke puno šire američke strategije u pokušaju obračuna s Iranom kao važnim dijelom navedene trojne osovine? Trenutačno je teško odgovoriti na to pitanje. Ali s obzirom na (barem za sada) ipak mlaku reakciju Washingtona (a njega Izrael htio ili ne htio ipak mora slušati koliko god to naizgled izgledalo drukčije promatrano kroz njegov rat u Gazi gdje se stječe privid da Benjamin Netanyahu povlači neovisne poteze), koja se svodi na poteze političke i propagandne a ne vojne prirode protiv Irana – čini se da neke dublje strategije u svemu ovome ipak nije bilo. Štoviše, vrlo je moguće i da je sve puno više fokusirano na američke predsjedničke izbore u studenom ove godine nego na stvarni obračun s Iranom.
Mislim kako je američka strategija posljednjih desetljeća pokazala pad svoje ozbiljnosti samom činjenicom da je: prvo, od Rusije, spremne na suradnju pa i primat Zapada pod određenim, ne toliko teško ispunjivim uvjetima za ono što se dobiva, poput neširenja NATO saveza stvorila svog neprijatelja; i drugo, da je umjesto željenog razaranja rusko-kineskih odnosa i postojanog forsiranja priče o Kini koja će progutati ruski Sibir i njegova priroda bogatstva dovela do potpuno suprotnog efekta odnosno uspostave njihovih nikad boljih odnosa koji će se dalje samo razvijati.
Ali ponavljam, samo će nam vrijeme pokazati je li u izraelskom napadu na iransko diplomatsko predstavništvo bilo riječi o kompleksnoj i promišljenoj strategiji ili ipak nečem puno prozaičnijem i što u konačnici može imati samo štetne posljedice.
