U potpunom suglasju sa Yinonovin planom i njegovom kasnijom učinkovitom provedbom na terenu, što je nedvojbeno razotkriveno eksplicitnim izjavama izraelskog ministra obrane Ya’alona, studije su američkih obavještajnih časnika i uglednih geopolitičara povezanih s moćnim i na političko odlučivanje utjecajnim think-tankovima. Između njih postoji snažna sadržajna i povijesna korelacija.
Tako u srpnju 2006. godine, istovremeno dok američka državna tajnica Condoleezza Rice na tiskovnoj konferenciji u Tel Avivu objavljuje rađanje “Novog Bliskog istoka u porođajnim mukama“, koje po njoj simbolizira tada rasplamsali libanonski rat i izraelska vojna intrevencija, ugledni časopis američke kopnene vojske i zrakoplovstva “Armed Forces Journal” objavljuje studiju umirovljenog američkog obavještajnog pukovnika Ralpha Petersa pod nazivom “Blood Borders” koja je uskoro zbog svog “proročanskog“ karaktera postala nadaleko poznata i čitana, a čak ju je i ratna škola NATO-a u Rimu koristila za obuku kao temu svojih “ratnih igara”.
U “Blood Bordersu” Peters daje svoju viziju nekog budućeg demokratski transformiranog Bliskog istoka koji bi se temeljio na pravednije iscrtanim granicama država i koji bi time bio potpuno stabilna regija, sigurna za američki i zapadni kapital i siguran izvor energenata i smjerova njihovog transporta prema SAD-u i europskim saveznicima. Takav Bliski istok nastao bi, prema Petersu, prekrajanjem navodno nepravednih postojećih granica država regije i stvaranja novih državnih entiteta isključivo prema etničkim, vjerskim i sektaškim kriterijima. Time bi se, prema autoru, nakon utjerivanja svakog od tih vjerskih i nacionalnih subjektiviteta u zasebne državnopravne kutije napokon stvorio siguran i trajni mirovni poredak. Jednostavno rečeno, različite etničke i vjerske skupine potrebno je razdvojiti i podjeliti ih u zasebne državnopravne entitete- suniti u jedan entitet, šijiti u drugi, Kurdi u treći dok po pukovniku Petersu na kraju ne budu svi zadovoljni i sretni u svojim praktički izoliranim “bantustanima”. Postojeće, po njemu „neprirodne“ države kao što su Sirija i Irak, bile bi podjeljene i prestale postojati.
Po Petersu i njegovoj studiji “Blood Borders” današnji Irak i Sirija bili bi podjeljeni na sunitsku i šijitsku državu od kojeg bi obje obuhvaćale dijelove Sirije i Iraka te nezavisni Kurdistan na dijelovima Iraka, Sirije, Irana i Turske možda čak i s izlazom na Crno more. Nastala bi tako velika sunitska država od Saudijske Arabije do Sredozemlja, velika šijitska država i nezavisni Kurdistan. Sirija i Irak u današnjem obliku nestali bi sa zemljovida i bili podjeljeni između budućih sunitskih, šijitskih i Kurdskih državnih entiteta. Potpuno je jasno da se tako veliki geopolitički zahvati, neovisni od volje regionalnih aktera ne mogu provesti bez ratova, preseljenje stanovništva i “etničkih čišćenja”. Peters je toga bio svjestan kada se svom studijom poigravao sudbinama milijuna ljudi, ako išta, barem zato jer u američkoj vojsci nije bio nekakav logističar nego visoko rangirani časnik obajveštajnih postrojbi američke vojske raspređenih u Njemačkoj na prvim crtama hladnoga rata, a potom je do kraja vojne karijere službovao u uredu Zamjenika načelnika glavnog stožera za obavještajne poslove SAD-a. Uostalom, pukovnik Peters u svojoj studiji i sam potvrđuje kako će preslagivanje biti bolno, ali da su njegovi ciljevi uzvišeni i usmjereni na stvaranje trajnog mira na Bliskom istoku pa taj cilj opravdava sva zla koja će se na njegovom putu rađati.
Peters objašnjava: “Međunarodne granice nisu nikada bile sasvim pravedne, ali stupanj nepravde koje nanose onima koje razgraničavaju i razdvajaju stvara ogromnu razliku – često ta razlika između stupnja nepravde je i razlika između slobode i ugnjetavanja, tolerancije i zlodjela, vladavine zakona i terorizma pa čak mira i rata. Najsmrtonosnije i najnepoštenije granice na svijetu su u Africi i na Bliskom istoku. Povučene su od strane interesno upletenih Europljana (koji su, inače, imali dovoljno problema u definiranju i vlastitih granica). Nepravedne granice na Bliskom istoku, da parafraziram Churchilla, stvaraju više povijesti nego što je regija može konzumirati. Bliski istok ima daleko veće probleme od samih disfunkcionalnih granica – od kulturalne stagnacije preko skandalozne nejednakosti do smrtonosnog vjerskog ekstremizma. No najveći tabu u razumjevanju razloga propasti regije nije islam nego tobože svete međunarodne granice koje se ne smije dirati. Naravno, nikakva promjena granica, kako god bila drakonska, neće učiniti svaku manjinu na Bliskom istoku sretnom. U nekim slučajevima etničke i vjerske skupine žive izmješano i međusobno se žene. Drugdje ponovno okupljanje na temelju krvi ili vjere neće biti tako radosno kako misle njihovi sadašnji zagovornici… ..No unatoč svim nepravdama koje bi redefinirane granice mogle izazvati, bez njihove značajnije revizije nikada nećemo vidjeti mirniji i stabilniji Bliski istok.“ Autor je očito svjestan da će početkom provođenja njegove agende prekrajanja granice i praktične podjele stanovništva po etičkim i vjerskim kriterijima nastati za regiju tragične posljedice, no ipak se drži teze da cilj opravdava sredstvo i uporno ostaje pri potpuno pogrešnoj premisi da će tako prekrojene granice i etničko i vjersko isključivi državni entiteti osigurati trajni mir. On, zapravo, kroz svoju studiju prodaje javnosti notornu prijevaru koja treba prikriti stvarne ciljeve prekrajanja Bliskog istoka kroz „konstruktivni kaos“, koji se tako oporo osjeća pri čitanju “Blood Borders”- osiguranje američkih i europskih geoekonomskih, geostrateških interesa na prekrajanjem prilagođenoj regiji Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Ništa se neće promjeniti, zna to dobro i pukovnik Peters i ostali proroci i kartografi, krvave granice i dalje će ostati krvave ali će se prekrajanjem učvrstiti u suštini kolonijalni interesi SAD-a i europskih saveznika, kolika god bila cijena u ljudskim životima i materijalnim dobrima. Peters ide tako daleko da ismijava one koji se načelno protive promjenama granica i podsjeća ih da se “isplati zapamtiti kako se granice nikada nisu prestale mijenjati kroz stoljeća.“ Granice nikada nisu bile statične, a mnoge od njih, od Konga preko Kosova do Kavkaza i sada se mjenjaju….. Ispravljanje granica koje odražavaju stvarnu volju ljudi može biti trenutno neizvedivo. No s obzirom na neizbježno krvoproliće nove i prirodne granice će se pojaviti. Babilon je pao više nego jedanput.”, kaže Peters.
Jedna njegova rečenica okrutno će anticipirati zbivanja koja će uskoro uslijediti na Bliskom istoku: „Oh, i jedna mala, prljava tajna iz 5000 godina povijesti – provođenje etničkih čišćenja”. Kao da je te 2006. godine znao da će nastati ISIL i njegov kalifat Islamska država koje će provesti zlodjela kakva on u tekstu predviđa.
U nastavku teksta pukovnik Peters opisuje promjene kakve bi se trebale dogoditi na Bliskom istoku i na koji način bi se on trebao transformirati, navodi tko će od sadašnjih država izgubiti, a tko dobiti teritorij i koje države će nestati. Studiju završava otvorenim izričajem prave svrhe priželjkivanih promjena: “U međuvremenu naši muškarci i žene u uniformi nastavit će se boriti za našu sigurnost od terorizma, za napredak demokracije i za slobodan pristup opskrbi naftom u regiji koja je predodređena međusobnim borbama. Ako se granice na “Greater Middle Eastu” ne budu mogle mijenjati na način koji bi odražavao prirodne veze krvi i vjere, možemo biti uvjereni da će se krvoproliće u regiji nastaviti.”
Njegov geopolitički koncept, izložen u „Blood Borders“, zapravo je stara, nikada realizirana ideja američkih političara i naftaša iz 30.-ih godina prošlog stoljeća, kreirana u cilju zaštite njihovih ulaganja u naftni biznis na tom području, koja je povlačenjem britanskih vojnih snaga s područja istočno od Sueza u drugoj polovici 60.-ih godina ponovno osnažena i nastavila u raznim modifikacijama živjeti do današnjih dana. Početkom ovog stoljeća očito su se ostvarili preduvjeti potrebni za njezinu realizaciju i agenda regionalnog prekrajanja stavljena je u funkciju, a Petersov uradak nije djelo vidovnjaka nego dobro obavještenog analitičara, uvezanog s mainstreamom američke geopolitičke misli, koji je temeljem političke odluke, javno, preko njega navjestio ono što se stvarno sprema iza kulisa američke vanjske politike. Znakovito, objava članka u „Armed Forces Journal“ vremenski se poklapa s izjavom tadašnje američke državne tajnice Condoleezze Rice na konferenciji za tisak, u lipnju 2006. godine za posjeta Tel Avivu, prema kojoj se u porođajnim mukama upravo stvara „Novi Bliski istok“ i da više nema povratka na staro. Od tada je taj pojam u političkom opticaju, a promjene u regiji nižu se jedna za drugom. Njezina sljednica na poziciji državne tajnice Hillary Clinton, dodatno je, u trenutku pokretanja revolucija tkzv. arapskog proljeća koje su otvorile put planiranim prekrajanjima, ukazala na novi pristup američke politike: “Do sada smo na Bliskom istoku podržavali stabilnost, a sada podržavamo promjene.“ Tada je već postalo sasvim jasno da je pokrenuta agenda redefiniranja Bliskog istoka kojom bi se dokinula stara britansko-francuska konstrukcija regionalnih državnih granica, dogovorena famoznim sporazumom Syke-Picot za trajanja 1. svjetskog rata i provedena ugovorima posljeratnog Versilleskog mirovnog poretka.
Te 2006. godine, dok Condoleezza Rice prvi put najavljuje stvaranje “Novog Bliskog istoka”, kasnije nazivanog i “Velikim Bliskim istokom” ili “Širim Bliskom istokom”, američki senator Peter Galbraight, nekadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj, očito tada dobro upoznat s geostrateškim planovima i ciljevima američke politike na Bliskom istoku, objavljuje knjigu „The End of Iraq“(„Kraj Iraka“), koja već u svom naslovu mrtvom proglašava državu koja de iure, pa i kao punopravna članica UN-a još postoji, otvoreno polazeći od stava da Iraka de facto više nema.
Krajem 2015. godine, Galbraight je, zagovarajući nezavisnu kurdsku državu, prilično razbistrio tu maglovitu viziju nove američke regionalne geopolitičke konstrukcije, pripisavši je ISIL-u, valjda zato što je on uspješno provodi na terenu: “Cilj ISIL-a je izbrisati granice koje su nactali Francuzi i Britanci na kraju 1. svjetskog rata. I uspjet će u tome. Neće uspjeti uspostaviti kalifat, u to ne vjerujem, ali te granice i koncept Iraka i Sirije kao razdvojenih država unutar tih granica su prošlost. Kurdistan nikada nije bio bliže neovisnosti“.
Kontinuitet radova, kao što je “Blood Borders”, kao priprema i podrška agendi prekrajanja Bliskog istoka, ogleda se i gotovo sedam godina kasnije u tekstu Robin Wright, suradnice „U.S. Institute of Peace“ i „Woodrow Wilson International Center“ od 2. rujna 2013. godine objavljenom u “The New York Times” pod naslovom “Imagining a Ramapped Middle East”.
Robin Wright, gotovo identično pukovniku Ralphu Petersu i njegovom “Blood Bordersu”, zagovara prekrajanje Sjeverne Afrike i Bliskog istoka promjenama granica i disolucijom sadašnjih država i stvaranja novih državnih entiteta po etničkim i vjerskim odrednicama.
Robin Wright upozorava: “Karta suvremenog Bliskog istoka kao dio političkog i ekonomskog poretka je u grčevima. Razorni rat u Siriji je prekretnica. Centrifugalne sile suparničkih vjera, plemena i etničkih skupina probile su se s područja koje su definirale europske kolonijalne sile prije jednog stoljeća i koje su od tada čuvali arapski autokrati. Razbijanje Sirije postavilo bi presedan za regiju, počevši već od njoj susjednog Iraka. Do sad se Irak odupirao raspadu zbog vanjskih pritisaka, regionalnih strahova i naftnog bogatstva kojim je kupio odanost različitih struktura unutar države, ali Sirija i njezin put k raspadu pogađa i samu bit Iraka. Bojna polja se spajaju – izjavio je nimalo slučajno u srpnju izaslanik UN-a Martin Kobler u Vijeću sigurnosti UN-a.”
Robin Wright procjenjuje kako je “neizbježno da se iračka sunitska manjina, polako, temeljem osjećaja zajedništva, sve više povezuje sa sunitkom većinom u Siriji. Plemenski odnosi i krijumčarenje odvijaju se već danas nesmetano preko granice i već sada oni zajedno de facto ili možda čak de iure mogu formirati jedinstveni sunitski entitet – Sunistan. Južni Irak postao bi Šijistan, iako je za očekivati da razdvajanje neće biti tako jednostavno i uredno provedeno.”
Ono o čemu priča Robin Wright dogodilo se, gle čuda, niti godinu dana kasnije stvaranjem ISIL-a, njegovim jačanjem i preuzimanjem velikih dijelova Sirije i Iraka pod svoju kontrolu na kojima je formirao sunitski kalifat, Islamsku državu koja potpuno odgovara ideji Sunistana o kojem priča Robin Wright. Autorica dalje objašnjava kako će se i dvije kurdske regije u Siriji i Iraku unatoč međusobnim razlikama vrlo brzo povezati i da će stvaranje kurdskog državnog eniteta biti daljnji korak disoluciji Sirije i Iraka i da bi šijitski arapski entitet koji bi nastao iz dijelova Iraka i Sirije mogao biti protuteža šijitskom utjecaju nearapskog, perzijskog Irana u arapskom svijetu.
Wright napominje da nikada nije bila sklona iscrtavanju zemljopisnih karata s granicama, ali je mišljenje promjenila spoznavši kako tkzv. arapsko proljeće nije bilo samo pobuna protiv autoritativnih režima: “Arapi nisu htjeli samo smjenu diktatora, oni su željeli decentralizaciju koja će odražavati lokalni entitet i prava na prirodna bogatstva.”
Robin Wright je, također, uz članak iscrtala zemljopisne karte koje su gotovo identične onima pukovnika Petersa. U prvi mah koncentrirana je na razbijanje Sirije i Iraka na sunitski, šijitski i Kurdistanski entitet ali, zanimljivo, jednako kao i “Blood Borders”, nakon tog početnog prekrajanja oko Sirije i Iraka predviđa i daljnja prekrajanja granica na arapskom poluotoku koja će zahvatiti i Saudijsku Arabiju i ostale petromonarhije iz Vijeća za suradnju u zaljevu (GCC). Aktualna zbivanja s katarskom krizom moguća su naznaka takvog razvoja događaja.
Isprepletenost i potpuna usklađenost dugoročne izraelske i američke strateške vizije Bliskog isktoka prilagođenog njihovim interesima na doktrinarnoj razini najočitije se ogleda u opisanim radovima izraelskih i američkih analitičara i geopolitičara, počevši od Odeda Yinona i njegove “A Strategy for Israel in the Nineteen Eighties”, preko“Blood Borders“, Ralpha Petersa, i „The End of Iraq“ Petera Galbraighta, do “Imagining a Ramapped Middle East”, Robin Wright i kasnijih, više ili manje eksplicitnih izjava izraelskih i američkih dužnosnika o nužnosti državnopravnog preslagivanja Bliskog istoka i disolucije nacionalnih arapskih država na nefunkcionalne i međusobno sukobljene paradržavne entitete, kreirane po vjerskim i sektaškim razdjelnicama arapskog i muslimanskog svijeta. Takvi subjekti više ne mogu predstavljati nikakvu realnu ugrozu izraelskoj državi, niti, s druge strane smetnju realizaciji američkih i savezničkih ekonomskih i geopolitičkih interesa u regiji Sjeverne Afrike i Bliskog istoka.
U svojim temeljima, zajednička izraelska i američka, strategija strpljivo na terenu provođena gotovo četiri desetljeća, ubrzana je i ojačana Prvim zaljevskim ratom, zatim američkom i savezničkom intervencijom u Iraku 2003. godine, a potom se krajem prvog desetljeća ovog stoljeća, kada su se stekli svi politički i vojni preduvjeti, pristupilo njezinoj konačnoj i agresivnoj realizaciji svim raspoloživim instrumentima djelovanja. Pokrenute su revolucije u arapskom svijetu, kakve je najavljao još Oded Yinon početkom 80-ih godina prošlog stoljeća.
Počela je ralizacija projekta prekrajanja “Novog Bliskog istoka” otvorena revolucijama „arapskog proljeća“, nakon čega su uslijedile posredničke intervencije i na kraju direktne vojne intervencije s konačnim ciljem uvođenja reda nakon tako induciranog kaosa i stvaranja novog mirovnog poretka umjesto onog nastalog podjelom Osmanskog carstva ugovorima mira u Versaillesu, nakon 1. svjetskog rata.
Kreatori izraelske i američke politike, nakon do sada uspješene realizacije velikog plana prekrajanja Bliskog istoka u skladu s njihovim intersima, upravo otvaraju novu stranicu svoje agende i djelovanje, dugoročno gledano, usmjeravaju na iranske regionalne pozicije i na razrješenje svojih sučeljavanja s Iranom u cijelosti, uz potiskivanje ruskih i kineskih utjecaja, i stvaranje nove geopolitičke konstrukcije regije po svojoj mjeri.
0 komentara