Mario Stefanov: TRUMPOVA ENERGETSKA MISIJA (3)

Veličina Europske unije (kojoj se nametnula Njemačka), uzdigla je Njemačku na razinu globalne sile, što zapravo nije. Ona je oduvjek bila premala za globalnu silu, a prevelika za regionalnu silu. Europska unija omogućila joj je premostiti taj raskorak i krenuti  putovima razvoja svoje globalne moći.

Na europskim prostorima traje bitka Washinghtona i Berlina za kontrolu nad europskim krakom transatlantskog  geostrateškog kompleksa. Njemačka pokušava  uspostaviti centraliziranu i nadnacionalnu federalnu Europsku uniju pod svojom dominacijom i pretvorititi je u globalnu silu i time, posljedično,  kao jedan od ključnih učinaka toga, ograničiti američki utjecaj na europske poslove. Američkoj politici pod Trumpovom administracijom pak, nasuprot  medijski raširenim tvrdnjama, ne pada na pamet nikakvo povlačenje sa  svojih europskih  pozicija, nego upravo suprotno – jačanje utjecaja na europskim prostorima i ograničavanje moći Njemačke i narasle snage Europske unije.

Berlin i njegova bruxelleska transmisija, u sučeljavanju iskorištava zajedničku euratlantsku vojnu i sigurnosnu platformu i kroz sustav NATO-a uporno provlači agendu stvaranja europske vojske kao jedan od instrumenata centralizacije EU, a Washington za svoje probitke koristi također jednu zajedničku strategiju – strategiju energetske sigurnosti europskih partnera. Od strane EU usvojena „Europska strategija energetske sigurnosti“ promiče  „diversifikaciju opskrbnih smjerova“ i „smanjenje ovisnosti o postojećim dobavljačima energenata“ ili, jednostavno rečeno, o ruskom plinu. Bilo je samo pitanje dana  kada će američka politika, pozivajući se na strategiju energetske sigurnosti EU, udariti na njemački projekt plinovoda s Rusijom „Sjeverni tok“ i njegovu upravo započetu drugu fazu. Washington je to uistinu i učinio početkom kolovoza proširenjem sankcija Rusiji i na ruski energetski sektor,  a time i cijeli plinski biznis s Njemačkom. Nove američke sankcije omogućuju uvođenje kaznenih mjera  prema pravnim i fizičkim osobama koje investiraju u gradnju ruskih plinovoda. Američki stratezi  jednim su potezom istovremeno pritisnuli njemačke vitalne gospodarske interese, dodatno ugrozili plasman ruskog plina na europskom tržištu i širom otvorili vrata prodaji svoga LNG-a.

U bitku za kontrolu europskog dijela transatlantske integracije američka politika tako uvodi svoje energetsko oružje – plasman ukapljenog plina LNG-a na europsko tržište.

Da je tome tako i da je američki potez uistinu usmjeren na postizanje  opisanih učinaka i stoga iznimno  opasan za geoekonomske i geopolitičke interese njemačke i skupine najmoćnijih država EU,  svjedoče reakcije predstavnika europskih tvrtki uključenih u plinski biznis s Rusima i čelnika EU.

Tako Mario Mehran, izvršni direktor njemačke energetske tvrke „Wintershall“, uključene u posao sa ruskim Gazpromom na izgradnji plinovoda „Sjeverni tok-2“ od Rusije preko Baltičkog mora do Njemačke, početkom kolovoza upozorava kako je „još uvjek nejasan zakonodavni okvir donešenih sankcija, ali je potpuno izvjesno  kako će sankcije biti korištene za jačanje američkih gospodarskih interesa na europskom energetskom tržištu. Prirodni plin iz SAD-a dobiven iz škriljevca probio je svoj put do europskog tržišta u obliku LNG-a i ušao u sukob s ruskom energijom, što bi moglo ugeroziti europski energetski sektor“. Mehran je svjestan i geopolitičkih učinaka američkih poteza: “Europa ne smije sebi dopustiti uvlačenje u geopolitički nogomet. Okvirne uvjete  energetske suradnje između Rusije  i Europe određuju same europske države, a ne neka treća država.“ Predsjednik Europske komisije, Juncker, zaprijetio je uzvratnim mjerama ukoliko američke sankcije „ugroze  interese europskih tvrtki uključenih u trgovinu s Rusijom u energetskom sektoru. EU je spremna poduzeti odgovarajuće mjere u roku od nekoliko dana.“ Očito, u igri su veliki ulozi, kako ekonomski, tako i geopolitički, a Berlin i Bruxelles su potpuno svjesni da su njihovi opasno ugroženi američkim energetskim oružjem u velikoj igri osvajanja prevlasti nad europksim krakom transatlantske integracije.





Pretvaranje Europske  zajednice u Europsku uniju dovelo je Njemačku na njezino čelo, potisnulo je sve ostale i za tri mandata kancelarke Angele Merkel, ravnajući se isključivo svojim geoekonomskim i geopolitičkim ciljevima, podvrgnulo je cijelu EU njemačkim interesima. To je teško osporiva istina koja odgovara tvrdnji američkog predsjednika Trumpa o EU kao instrumentu realizacije njemačkih interesa. Ostale članice EU našle su se u raljama financijskog reketa na visokoj razini, u režiji kancelarke Merkel i njenog ministra financija Wolfganga Schäublea. Sustav jednostavno funkcionira zahvaljujući globalizaciji i liberalizaciji vanjske trgovine. Njemačka godinama ostvaruje ogroman suficit temeljem izvoza roba i usluga. Ekonomski analitičar Ratko Bošković, u kolumni za „Večernji list“ od 2. veljače ove godine, pod naslovom „Ako njemački izvozni stroj malo ne uspori prikočiti će ga Trump“, tvrdi, kako Njemačka novac koji zaradi izvozom posuđuje zemljama u koje izvozi: “A u što Njemačka ulaže velike viškove s računa  tekućeg plaćanja s inozemstvom? Daleko najviše, lani do studenoga čak 193 milijarde eura, Njemačka je uložila u inozemne vrijednosne papire. U izravne investicije u inozemstvu uložila je vrlo skromnih 18 milijardi eura. To znači, da novac koji zaradi izvozom Njemačka natrag posuđuje zemljama u koje izvozi. Osim što je najveći na svijetu izvoznik kapitalnih dobara, Njemačka tako postaje i najveći na svijetu kamatar“. Velik dio tog kamatskog angažmana usmjeren je prema ekonomski slabijim i novim članicama EU.

Njemačka pod vodstvom kancelarke Merkel, samo slijepci to ne vide, iskoristila je Europsku uniju za promicanje svojih vlastitih geoekonomskih i geopolitičkih interesa, masivno unutarnje tržište EU postalo je zamašnjak  njemačkog gospodarstva, a geografska i demografska veličina Europske unije kojoj se nametnula, uzdigli su Njemačku na razinu globalne sile što zapravo nije. Ona je oduvjek bila premala za globalnu silu, a prevelika za regionalnu silu. Europska unija omogućila joj je premostiti taj raskorak i krenuti  putovima razvoja svoje globalne moći.

To je bio trenutak kada potencijalna moć prelazi u stvarnu moć. I baš tada i baš zbog toga, kako se i moglo očekivati, pomorske sile Rimlanda kreću u zaustavljanje novog pretvaranja Njemačke u kontinentalnu silu koja dominira Europom i Heartlandom.





Bitka za kontrolu europskog dijela transatlantske integracije počela je neskrivenim trgovinskim ratom SAD-a i Njemačke, koji postupno eskalira, a američka strana sada u borbu ubacuje svoje moćno oružje –trgovinu energentima, primarno LNG-om, u kombinaciji s trgovinom sofisticiranog američkog naoružanja i vojne opreme. Trgovinska ekspanzija američkih energenata na europsko tržište zapravo je masivna geoekonomska operacija prekomorske liferacije energenata pomorskih sila Rimlanda, predvođenih SAD-om, prema Heartlandu i energetski žednoj Europskoj uniji, potiskivanju njezine opskrbe  energenata iz protivničke Rusije i time daljnjem produbljivanju podjele Heartlanda i cijele euroazijske kopnene mase. Prema studiji „Atlantic Councila“, od Portugala na zapadu, preko Krka i Hrvatske na jugu, do Poljske i baltičkih država na sjeveru,  otvora se front jedinstvenog geoekonomskog nastupa SAD-a kroz izvoze energenata, posebice LNG-a. Poljski i litavski terminali već su počeli dobivati američki plin, a procjenjuje se kako će globalni izvoz LNG-a sljedećih godina rasti za više od 20 posto. Kako Njemačka, Francuska pa i Austrija, kao veliki potrošači ruskoga plina i dalje uporno podržavaju projekte „Sjevernog toka“, dok Poljska i baltičke zemlje smatraju to prijetnjom nacionalnoj sigurnosti, sasvim je logično u kojem smjeru je usmjereno težište američke strategije energetskog povezivanja Europe preko LNG terminala sa SAD-om i cijelinom euroatlanskog kompleksa.

Kostur projekcije američke energetske ekspanzije prema Europi preko plasmana LNG-a  je geopolitička konstrukcija inicijative „Tri mora“.

„Atlantic Council“, vodeći američki think-tank usmjeren na promicanje transatlanskih integracijskih procesa, na svome blogu „New Atlanticist“ od 3. svibnja 2017. godine, u tekstu pod naslovom „Making the Three Seas Initiative a Priority for Trump“, sažeto, jednostavno, lišeno velikih političkih i ideoloških krinki, iznosi ključne razloge američke potpore projektu inicijative „Tri mora“. Tekst „Atlantic Councila“ ne mora se čitati između redova kako bi se shvatio bit projekta. Činjenice se iznose objektivno, otvoreno i izravno.  „Atlantic Council“ u članku prenosi izjavu predsjednika svoga „Brent Scowcroft Center on International Security“, umirovljenog američkog generala James L. Jonesa, izrečenu na summitu „Atlantic Councila“ u Istanbulu 28. travnja ove godine:“ U svijetlu ruske uporabe energenata kao oružja u Europi, inicijativa „Tri mora“ – projekt dizajniran za ujedinjenje regija Europe između Baltičkog, Sredozemnog i Crnog mora kroz energetsku infrastrukturu – trebao bi biti strateški prioritet za novu američku administraciju.“ Jones, nekadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost u Obaminoj administraciji, ustvrdio je kako je projekt „Tri mora“…“ uistinu transatlanski projekt koji ima ogromne geopolitičke, geostrateške i geoekonomske učinke…. Moramo na taj projekt usmjeriti interes nove američke administracije. Jačanjem regije „Tri mora“ i širenjem na cijelu Europu inicijativa će ojačati cjelokupnu transatlansku zajednicu.“ Prema Jonesu „inicijativa je osmišljena kako bi potisnula snažnu ruku Kremlja u europskom energetskom sektoru koji je Moskva iskoristila na štetu država članica EU.“ Zaključuje, kako je riječ o projektu ujedinjenja koji će „uistinu povezati i dovršiti Europu“ i mišljenja je da ga izrazito podržavaju američki tajnik Rex Tillerson i sam američki predsjednik Trump koji „shvaćaju strateški i gospodarski interes projekta“.

Očito, riječ je o sasvim drugačijem političkom formatiranju Europe, utemeljenom na američkoj trgovačkoj ekspanziji energenata prema europskim prostorima, od onoga kako je zamislila njemačka politika i krug oko njemačke kancelarke Angele Merkel i njezine bruxselleske transmisije. Američka politika oslanja se na nove i ekonomski slabije članice Europske unije, koje je njemačka politika gurnula na margine europske politike i ekonomije. Istini za volju, američka politika ne ide direktno protiv svojih ključnih europskih saveznika, Njemačke i Francuske i upravljačke elite Europske unije, ali je više nego jasno kako je u velikoj bitci za kontrolu europskog dijela transatlanskog kompleksa na djelu jačanje američkog utjecaja na europska zbivanja i da se bitka za nadzor euroatlanskih integracija, koje nitko, pa ni Washington ne dovode u pitanje, nastavlja punom silinom – sada preko otvorenih energetskih i plinskih sučeljavanja. Toliko o tvrdnjama uporno promicanih kroz europske medije o američkom povlačenju iz Europe nakon pobjede Trumpa, koja su očito trebala poslužiti samo stvaranju dojma da je jedini preostali put  Europe nastavak politike koji je posljednjih godina kreirao i provodio politički krug oko njemačke kancelarke, kako unutar strukture EU, tako i prema europskim državama koje su pokazale interes ulaska u Europsku uniju. Washington je potporom inicijativi „Tri mora“, čija je stvarna okosnica zapravo energetski projekt distibucije  američkog LNG-a u Europi, pokazao kako postoje i drugi putovi i da je moguće prerastanje energetskog projekta u geopolitički projekt koji utječe na budućnost Europske unije. Stoga se Washington pod Trumpovim predsjedanjem okrenuo članicama EU iz tzv. Nove Europe, nakon što je od javnosti gotovo nezapaženo, uspješno definirao svoje odnose s drugom ključnom polugom europske moći – Francuskom. Na neki način Njemačka se našla praktički izolirana u europskoj politici iako se to u stvarnosti ne čini tako drastičnim, ali dovoljno je pogledati odnos Berlina s državama Nove Europe s jedne, i moćnom Francuskom s druge strane. Dok  kancelarka Merkel u Berlinu sa svojim ministrom financija Wolfgangom Schaeubleom prebrojava novac oduševljena  što joj  se svi  brojevi slažu, opasno joj se hlade odnosi s Francuskom u koje je polagala velike nade, opet iz čistih interesa u cilju pribavljanja globalne moći putom francuskog nuklearnog vojnog potencijala. S druge strane države nove Europe gotovo su postale alergične na sve što dolazi iz centara njemačkog i bruxselleskog političkog i financijskog odlučivanja.

No, kako su američki predsjednik Trump i vodeći čovjek njegove vanjske politike Rex Tillerson  „dealmakeri“, skloni pregovaranjima i pogodbama, ne bi trebalo isključiti mogućnost nekakvoga budućeg „deala“ s Njemačkom. Washington je u ovim trenucima uz asistenciju Londona opako pritisnuo Berlin i gotovo ga potpuno okružio i počeo gušiti. Poznavajući Trumpovu metodologiju, to bi mogao biti uvod u nekakav „deal“ s Berlinom. Američkoj politici sigurno nije interes uništenje svog europskih saveznika, Njemačke i EU , nego ograničenje njihovih utjecaja i samostalne geopolitičke i geoekonomske moći. Trump iz izvršenog pritiska svakako želi nešto dobiti zauzvrat u korist američkih interesa, prije svega energetskih i gospodarskih.  Stoga je lako moguća nekakva podjela moći na europskoj energetskoj sceni i podjela političkoga utjecaja. Ukoliko američka politika pritisnutoj Njemačkoj omogući nastavak plinskih projekata s Rusijom „Sjeverni tok“ – zašto ima i regulatorne mogućnosti jer akti novih sankcija sadržavaju odredbe koje upućuju  na suradnju  s europskim saveznicima – kao  i nastavak pristupa energetskom bazenu i tržištu Bliskog istoka, za to će od Njemačke očekivati velike ustupke. Američka politika između ostalog mogla bi dobiti i neposredan utjecaj na tzv. Novu Europu, koja s Njemačkom nalazi sve manje zajedničkih dodirnih točki, a istini za volju, s druge strane i Njemačka se može samo zanositi mogućnošću povratka svog utjecaja na države koje je temeljito iskamatarila i koje pokušava natjerati da postanu lageri za njezin uvoz besplatne radne snage s Bliskog istoka. Odmak tih država od shizofrene i agresivne njemačke politike možda bi na kraju čak i relaksirao  europski politički prostor, ali je veliko pitanje bi li se Njemačka tek tako htjela odreći imperije čije joj je stvaranje bilo nadohvat ruke i koju je  zbog pogrešne politike, nedostatka državničke vizije i diplomatskih finesa  izgubila  u istom  trenutku kada se činilo kako svjedočimo njezinom  nastanku.

U svakom slučaju američka trgovačka ekspanzija energentima, u gotovo redovitoj kombinacijom s ekspanzijom trgovine oružjem i vojnom opremom, podržana od svih elemenata američke državne moći, uključujući vojne i diplomatske, pretvorena je u temelj vanjskopolitičkog nastupa Trumpove administracije i novo geopolitičko oružje washingtonskog arsenala. Ona ima kapacitet promjene i geopolitičkih pozicija na europskim prostorima, a okupljanje inicijative „Tri mora“ unutar strukture Europske unije oko američkog projekta stvaranja LNG terminala za uvoz američkog plina i europske transportne plinovodne mreže, ozbiljna je naznaka realne mogućnosti takve geopolitičke dinamike.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like