Po tko zna koji put u povijesti neuvjerljivo „događanje naroda“ pretvorilo se u uvjerljivo klanje drugih naroda i vjerskih skupina. Zar je ikako drugačije i mogao završiti nasilni eksterni pokušaj ugradnje demokracije zapadnog tipa u bliskoistočna društva.
U pozadini strategije stvaranja novog demokratskog Bliskog istoka ili “Greater Middle Easta”, koja se u svojoj realizaciji pretvorila u bezobzirno ratno prekrajanje regionalnih granica i stvaranje novih državnih entiteta po etničkim, vjerskim i sektaškim razdjelnicama, vizija je američke vanjske politike kao instrumenta liberalnog intervencionizma koji mora osigurati „svijet siguran za demokraciju“, kako je to nakon I. svj. rata definirao tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson. Drugo izvorište te politike je zlouporaba teorije o američkoj izuzetnosti, koju je još u 19. stoljeću osmislio francuski diplomat, politički teoretičar i povjesničar, Alexis de Tocqueville. Nimalo slučajno, upravo na njega će se, u razgovoru za „Brookings“ u svibnju ove godine pozivati i bivša državna tajnica Condoleezza Rice, za čijeg je mandata ratom u Iraku pokrenuto provođenje Bushove “strategije slobode”, objašnjavajući model američkog državnog intervencionizma u promicanju i zaštiti demokracije diljem svijeta. Kombinacija potrebe za liberalnim intervencijama i doktrina američke izuzetnosti eksplozivni je spoj koji je nakon aktiviranja cijeli Bliski istok pretvorio u ratište.
Američka i europska inicijativa preslagivanja Bliskog istoka, kako god se nazivala, iza lijepih riječi i floskula o demokratizaciji regije i njenog uklapanja u suvremeni globalizirani svijet ipak nije ništa više od obične imperijalne operacije razbijanja postojeće mirovne konstrukcije, kako god ona bila nepravedna, induciranja kaosa i potom utjerivanja reda političkim i vojnim sredstvima uz konačno prilagođavanje regije njihovim strateškim geopolitičkim i geoekonomskim interesima. Ona se na terenskoj razini, koja utječe na sudbine milijuna ljudi kako na Bliskom istoku tako i u u Europi, prema kojoj je planski usmjerena preslagivanjem pokrenuta migracijska masa, iskazuje kao bezobzirno prekrajanje granica postojećih država i time njihovo razaranje i iscrtavanje novih granica po crtama etničkih, vjerskih i sektaških podjela koje će pak, jamčiti trajne napetosti i oružane obračune, a time i potrebu održavanja reda i mira od strane vanjskih sila.
Nakon uvodne propagande inicijativu američke strateške vizije demokratizacije i transformacije Bliskog istoka formulirane u agendi ” Velikog Bliskog istoka”(Greater Middle East- GME), kasnije preimenovanoj u inicijativu “ Šireg Bliskog istoka” ( The Broader Middle East and North Africa Initiative- BMENA) , Amerikanci su uspjeli u lipnju 2008. godine progurati kao zaključak summita država skupine G8 u Sea Islandu. Rezolucijom najmoćnijih država svijeta među kojima i Rusije uspostavljen je proces “Partnerstvo za napredak i zajedničku budućnost regije Šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike” (“Partnership for Progress and a Common Future with the Region of the Broader Middle East and North Africa”) i započet nasilan proces navodne demokratizacije bliskoistočnih prostora i njene prilagodbe budućoj integraciji s Europskom unijom i cijelim transatlanskim kompleksom.
Osmišljena u moćnim think-tankovima PNAC (Project for the New American Century) i CNAS (Center for a New American Security), strategija transformacije i stvaranja “Novog Bliskog istoka” izražena je kasnije kroz istupe američkih dužnosnika, posebice bivše državne tajnice Condoleezze Rice, a potom je gurnuta u javnost u cilju pripreme rata, jer se planirana transformacija nikako drugačije nije ni mogla provesti. Nastupilo je tada vrijeme “proroka i kartografa” koji su u javnosti objašnjavali neizbježnost planiranih intervencija na Blsikom istoku počevši od famozne studija pukovnika Ralpha Petersa “Blood Borders” iz 2006. godine do teksta Robin Wright objavljenom u rujnu 2013. godine u “The New York Timesu” pod naslovom “Imagining a Ramapped Middle East”. Svi oni usklađeno zagovaraju prekrajanje Sjeverne Afrike i Bliskog istoka promjenama granica, disolucijom postojećih država i stvaranjem novih državnih entiteta po vjerskim i etničkim odrednicama. Dakako, proročanstva im se savršeno ostvaruju svakim danom i to samo dokazuje da nije riječ o nikakvim prorocima nego jednostavno o namjernoj djelomičnoj objavi planova američke administracije u cilju pripreme javnosti za buduća zbivanja i ratni kaos.
No, majka svih “proročanstava” koja je stvorila sva ostala nastala je još 2004. godine. Ona je također svojevrsna prezentacija strateškog plana djelovanja američke administracije na globalnoj razini, ali iznesena dovoljno općenito da poprima obilježja „proročanstva“. Riječ je o redovitom petogodišnjem izvješću “Nacional Intelligence Councila“ (NIC) izabranom američkom predsjedniku i njegovoj novoj administraciji pod nazivom “Mapping the Global Future” koja sadrži raščlambu geopolitičkih i geoekonomskih globalnih odnosa, procjenu trendova i moguće varijante njihovih projekcija na globalnoj i regionalnim razinama. Pojednostavljeno, riječ je o prikazu trenutnih geopolitičkih odnosa i američkih opcija diljem svijeta i mogućnostima razvoja zbivanja u razdoblju od sljedećih 15 godina. NIC svoje analize stvara u suradnji sa svim američkim obavještajnim agencijama, obajveštajnim kapacitetima američkih saveznika iz cijelog svijeta i informacijama iz diplomatskih izvora.
Izvješće NIC-a iz prosinca 2004. godine za administraciju predsjednika Busha, vjerovali ili ne, govori o mogućoj transformaciji islamističkog ekstremizma tada oličenog u vodećoj organizaciji al-Qaeda u viši stupanj organizacije s elementima državnosti kroz stvaranje islamskog kalifata, kao i budućoj imigracijskoj invaziji iz muslimasnkih zemalja. Dakle, davne 2004. godine američka administracija i sam predsjednik Bush, barem temeljem izvješća NIC-a, znaju da će u bliskoj budućnosti nastati islamski kalifat, opisan upravo onako kako ga je gotovo desetljeće kasnije osmislio i pokušao ostvariti ISIL kroz svoj kalifat “Islamska država”. Sasvim je izvjesno kako je riječ o upoznavanju predsjednika i njegova tima s planovima vječne američke vanjsko političke administracije koja kreira i predlaže provođenje američke politike. Sadržaj izvješća u suštini nije predviđanje događaja nego njihovo planiranje i prezentacija američkom predsjedniku jer, u protivnom, ako to nije bio plan centara američkog geopolitičkog planiranja, najveća svjetska sila i njezini saveznici ukoliko im stvaranje takvoga kalifata uistinu ne bi odgovaralo imali su prilike i mogućnosti samu ideju njegova stvaranja zatući u samom korijenu, a ne dozvoliti njegovo oživotvorenje u ISIL-ovoj režiji.
Izvješće NIC-a pod nazivom “Mapping the Global Future”, nakon uvodne prezentacije stanja međunarodnih odnosa i američkih pozicija, daje procjenu razvoja događaja za raqzdoblje do 2020. godine. U izvješću su sadržana i geopolitička proigravanja u obliku zamišljenih scenarija s predviđenim reakcijama američke politike. Izvješće za predsjednika Busha tako predviđa nastanak “tzv. Trećeg vala demokratizacije koji će se odvijati do 2020. godine posebice među državama bivšeg SSSR-a i jugoistočne Azije, od kojih neki nikada nisu prihvatili demokraciju. Posebice bi do uspona demokratizacije i većeg stupnja pluralizma moglo doći u ključnim zemljama Bliskog istoka koji su do sada zbog postojanja represivnih režima bili isključeni iz tih procesa.” Dakle već tada, 2004. godine , represivni režimi – u koje se dakako ne ubrajaju oni u savezničkim diktaturama Saudijske Arabije i ostalim zaljevskih petromonarhija nego samo oni u državama koje su pružale otpor američkoj politici kao što su Iran, Libija i Sirija – locirani su kao temeljni problem procesa transformacije Bliskoga istoka koji je potrebno otkloniti. Upravo se je to, gle čuda, i dogodilo kroz tzv. „revolucije arapskoga proljeća“, kada su nasilno uklonjeni sekularni autoritativni režimi u svim arapskim državama koje su mogle predstavljati ugrozu za sigurnost Izraela i koje se nisu uklapale u geopolitičke planove američke politike. Naivno je vjerovati kako je riječ o dobrom predviđanju događaja, o nekakvom proročanstvu. Riječ je ipak o planu koji je kasnije manje više uspješno proveden uz sramotno ponižavanje i rušenje uistinu vjernog američkog saveznika, egipatskog predsjednika Hosnia Mubaraka kojega su islamistički ustanici podržani od strane američkih i regionalnih savezničkih agencija strpli u zatvor i nad njim se iživljavali, pri čemu ih nimalo nije impresioniralo što je riječ o veteranu svih egipatsko-izraelskih ratova i heroju posljednjeg listopadskog rata iz 1973. godine, kada je zapovijedao cijelim egipatskim zrakoplovstvom i protuzračnom obranom. Sramote stvorene izdajom bliskog saveznika američka politika teško će se u bliskoj budućnosti moći riješiti.
U poglavlju koje se naziva “Transmutiranje međunarodnog terorizma” izvješće dalje navodi: “Ključni čimbenici koji su izazvali međunarodni terorizam ne pokazuju nikakve znakove slabljenja i takva situacija se može predvidjeti i tijekom sljedećih 15 godina. Olakšano globalnim komunikacijama, oživljavanje muslimasnskog identiteta stvoriti će okvir za širenje radikalne islamske ideologije unutar i izvan Bliskog istoka, uključujući i jugoistočnu Aziju, središnju Aziju i zapadnu Europu. Očekujemo da će do 2020. godine al-Qaeda biti nadvladana sličnim moćnijim islamističkim ekstremnim skupinama, a postoji i značajan rizik da će se širi islamistički pokreti slični al-Qaedi spajati s lokalnim separatističkim pokretima.”
U poglavlju “Possible Futures” o zbivanjima na Bliskom istoku i islamističkom ekstremizmu postavlja se zamišljeni mogući scenarij pod nazivom “A New Califate” u kojem se proigrava varijanta prerastanja islamističkih pokreta u “globalni radikalni pokret koji bi mogao predstavljati izazov zapadnim normama i vrijednostima kao temelju postojećeg globalnog sustava.” Navodi se kako na Bliskom istoku “radikalni islam ima sve većeg uspjeha zbog političke i gospodarske isključenosti mladih i zbog neefikasnih i korumpiranih vlada”, pa predviđa: “ Širenje radikalnog Islama imati će značajan globalni utjecaj u razdoblju do 2020. godine okupljajući različite etničke i nacionalne grupe, a možda čak i stvaranjem autoriteta koji nadilazi nacionalne granice.” Gle čuda, još 2004. godine američka administracija zna da će se stvoriti nadnacionalni autoritet kao što je Islamska država i njegov kalifat koji će izbrisati nacionalne granice, dakako, kako se kasnije moglo vidjeti, upravo tamo gdje to američka politika želi vidjeti, između Sirije i Iraka.
U scenariju “A New Califate” izvješće postavlja tezu o mogućem nastanku islamskog kalifata: „Globalni pokret radikalno religijskog identiteta proglašava novi kalifat i uspjeva napredovati nošen snažnom ideologijom. No kalifat propada prije nego što je Kalif uspio uspostaviti duhovni i stvarni suverenitet nad teritorijem nad kojim je kalifat formiran, što je povijesni slučaj sa svim prethodnim povijesnim pokušajima uspostavljanja kalifata.” Ovo predviđanje potpuno odgovara nastanku, djelovanju i kraju ISIL-ovog kalifata Islamske države. Stvoren je na određenom teritoriju između kako i samo izvješće navodi uništenih granica između država na prostranstvima Iraka i Sirije na nadnacionalnom temelju, a potom, nakon što je obavio prljavi posao koji mu je očito američka politika namjenila, biva uništen prije nego što Kalif, odnosno u stvarnosti al-Baghdadi, uspostavi funckionalnu državnu i vjersku vlast nad osvojenim teritorijem.
„Pretskazanja“ iskazana u izvješću iz 2004. godine namjenjenom američkom predsjedniku i njegovom timu zapanjujuća su i gotovo je nevjerojatno da je riječ samo o procjenama – puno je izvjesnije kako je zapravo riječ o planovima koji su kasnije realizirani. U protvnom se nameće logično pitanje: ako je američka administracija raspolagala tako preciznim i vidovitim procjenama zbog čega je dozvolila da se predviđena zbivanja i u stvarnosti uistinu odigraju?
Nakon što su izvršene sve političke i propagandne pripreme, uključujući i stvaranje moćne strukture tzv. “organizacija civilnih društava“ na prostorima ciljanih bliskoistočnih država i nakon iživljavanja “proroka i kartografa”, nastupilo je vrijeme akcije. Započeta je ralizacija projekta prekrajanja “Novog Bliskog istoka” otvorena revolucijama tkzv.“arapskog proljeća“, nakon čega su uslijedile posredničke intervencije i na kraju neposredne vojne intervencije s konačnim ciljem uvođenja reda nakon tako induciranog kaosa i stvaranja novog mirovnog poretka umjesto onog nastalog podjelom Osmanskog carstva ugovorima mira u Versaillesu.
Uvod u realizaciju američke razarajuće vizije bliskoistočnog geopolitičkog preslagivanja po svojoj mjeri prekrajanjem državnih granica, bile su pažljivo organizirane i vođene revolucije tkzv.“Arapskog proljeća“, prikazane kao prodemokratski spontani narodni pokreti. U biti su bile sunitske islamske revolucije, koje su s bliskoistočne scene pomele sve sekularne režime, razorile države koje su mogle ugroziti Izrael, američke i zapadne interese, pri čemu su izazvale sektaška i vjerska krvopoprolića, vjerske progone i valove izbjeglica i u konačnici stvorile pretpostavku za jačanje islamističkih pokreta i nastanak jedinstvene mreže terora, kasnije oličenog u ISIL-u i njegovu kalifatu.
Samoubojstvo nezaposlenog mladića u tuniskom gradiću Sidi Bouzidu 17. prosinca 2010. godine, iskorišteno je kao okidač za političku detonaciju Tunisa i cijelog arapskog svijeta. Serija pobuna u arapskim državama, koju su zapadni vodeći korporativni mediji tako romantično prozvali buđenjem demokratskih proljetnih pupoljaka, umjesto proklamiranim demokratskim preporodom regije, rezultirala je potpunim ratnim kaosom, uplitanjem svih globalnih i regionalnih igrača, ratovima posrednika preko drugih posrednika, poslaganih i angažiranih po hijerahiji moći i utjecaja, progonima i masakrima, migracijskim pokretima stanovništva prema europskom tlu i do sada neviđenom ekspanzijom islamističkog terora.
“Muslimansko bratsvo“, s potporom Turske i Katara, preuzelo je vlast u Egiptu i počelo se širiti susjednim državama, ali je na poticaj ostalih regionalnih igrača, posebice Saudijske Arabije, uklonjeno s političke scene, a njegove vođe utamničene. Iz iračke al Qaede novonastali ISIL je uz potporu Saudijske Arabije, zaljevskih monarhija, Turske i drugih sunitskih regionalnih igrača započeo osvajanje teritorija budućeg sunitskog entiteta, zauzimajući ogromne dijelove Sirije i Iraka, čineći pri tom neometano od međunarodne zajednice i svjetskih sila genocid i kulturocid neviđenih ramjera. Istovremeno šijitske oružane formacije s potporom Irana zauzimale su pozicije na budućem šijitskom entitetu, a stare bliskoistočne državne granice iscrtane davnim britansko-francuskim tajnim sporazumom Sykes-Picot nestajale su u prašini rata koji je zahvatio cijelu regiju, upravo kako je i predviđeno amričkim planovima.
Milijarder mračnih vizija, George Soros, samozvani filantrop, a stvarno ucjenjeni terenski operativac sa statusom gusara u službi američke i britanske državne politike i financijske oligarhije Wall Streeta i londonskog Citya, čija je mreža tkzv. organizacija civilnog društva organizacijski i financijski stajala iza revolucionarnih pokreta „arapskog proljeća“, oduševljeno je tada pred kamerama CNN-a izjavio, kako će „demokratske revolucije izmjeniti krajobraz Bliskog istoka“. Uistinu su ga promijenile do neprepoznatljivosti – eto ga i danas u dimu i plamenu.
Tako su zbivanja, koja su u startu, kao i sve slične simpatično nazvane i pažljivo organizirane revolucije, izgledala kao spontani revolt i pobune arapskih naroda protiv opresivnih i korumpiranih diktatorskih režima u državama Bliskog istoka, u slijedećim godinama pokazala svoje pravo krvavo lice, promjenila geopolitičku kartu regije i u konačnici dovela na scenu ISIL i sve što on danas predstavlja. Po tko zna koji put u povijesti neuvjerljivo „događanje naroda“ pretvorilo se u uvjerljivo klanje drugih naroda i vjerskih skupina. Zar je ikako drugačije i mogao završiti nasilni eksterni pokušaj ugradnje demokracije zapadnog tipa u bliskoistočna društva i rušenje autoritarnih sekularnih režima koji su bili dugogodišnja jedina brana islamistitičkim organizacijama u svojim državama, nego upravo islamističkim trijumfom i krvoprolićem. Shvatio je to čak i Mohamed El Baradei, jedan od vođa revolucije u Egiptu i protivnik Hosnia Mubaraka, kada je nakon islamističke pobjede podržao ni manje ni više nego državni udar generala Abdela al Sisia koji je svrgnuo i utamničio vođe Muslimanske braće i zaratio s islamistima. Dobro su to znali i kreatori i kontrolori nastalog kaosa, ali njihovi ciljevi u startu su bili sasvim drugačiji od Baradeiove naivne želje za egipatskom demokracijom. Tobožnje demokratke revolucije za njih su bile su samo sredstvo za planirana velika geopolitička preslagivanja Bliskog istoka i nova iscrtavanja karata umjesto stoljeća stare regionalne konstrukcije stvorene tajnim britansko-francuskim sporazunom Sykes-Picot i potvrđene mirom iz Sevresa davne 1920. godine.
Tvorci američke i europske politike sada pokušavaju stvoriti novi „pax americana” koji će obuhvaćati ne samo Bliski istok nego i Europu u okviru jedinstvene geopolitičke cjeline. Preslagivanje Bliskog istoka nastavlja se udaranjem temelja za konačnu podjelu Sirije i Iraka. Bitka za podjelu plijena na njihovim ruševinama je u punom jeku i to ne samo između sunitske i šijitske strane bliksoistočne jednadžbe nego i unutar sunitskog bloka jer se otvara pitanje liderstava nad sunitskim prostorima nakon konačnog uništenja ISIL-a i njegova kalifata.
To dugo tinjajuće unutarnje sunitsko nadmetanje za utjecaj otvara vrata novom dijeljenju karata na stolu američke i europske agende stvaranja „Novog Bliskog istoka“. Ne samo da prekrajanje bliksoistočnih prostora nije dovršeno razaranjem Sirije i Iraka nego se sa njih sada seli na Arapski poluotok i Perzijski zaljev. Katarska kriza pokrenuta od samog američkog predsjednika Trumpa nije izraz njegova tobožnjeg nesnalaženja ili emotivnog ispada nego je početak realizacije nove etape američke bliskoistočne strategije. Krojenje „Novog Bliskog istoka“ se nastavlja, samo još uvijek nije jasno tko je sada na redu i za koga je zapravo namjenjena sačekuša zaljevske krize.
U tom kontekstu teško se ponovo ne prisjetiti riječi pakistanskog geopolitičara Salmana Rafi Sheikha: „Neporeciva stvarnost je američka potreba za osiguranjem prevlasti u protoku energetskih resursa s Bliskog istoka na ostatak svijeta, uključujući i Europu, pri čemu su neprijatelji svi koji imaju potencijala osporiti tu hegemoniju. Ratovi koji se tamo vode posljednja tri desetljeća nisu i neće uspostaviti mir, jer oni su dizajnirani za stvaranje kaosa i nestabilnosti.“
0 komentara