Prva crta prijetećeg trgovinskog rata Njemačke i cijele Europske unije sa SAD-om neće biti u europskim prijestolnicama, ni frankfurtskom središtu njemačke i europske gospodarske i financijske moći, niti u Washingtonu, nego na državnoj granici na kojoj su sukobljene strane u međusobnom neposrednom dodiru -na granici Meksika i SAD-a.
Za Njemačku, kao i za druge izvozne velesile, Meksiko je odskočna daska trgovini prema SAD-u, koju washingtonska administracija, suočena s uistinu monstruoznim trgovinskim deficitom, pokušava prigušiti još uvijek balansirajući na granici otvorenog trgovinskog rata.
Zahvaljujući Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini (NAFTA- North American Free Trade Agreement) iz 1994. Godine, koji je stvorio zonu slobodne trgovine između potpisnica sporazuma Meksika, SAD i Kanade, Meksiko se pozicionirao kao polazna točka svim najvećim izvoznicima u SAD, od azijskih velesila, posebno Japana i Kine, do Njemačke i njenih EU partnera, s vrlo dvojbenim koristima za samu meksičku ekonomiju. Meksička pozicija u NAFTI koja mu je osigurala bescarinski izvoz u SAD, grubo je iskorištena od strane ne samo europskih i azijskih izvoznika u SAD, nego i američke industrije i krupnog kapitala koji je u svojoj voljenoj domovini nedomoljubno zatvorio radna mjesta i prenio ih u Meksiko, profitirao na niskoj i gotovo beznačajnoj cijeni rada, a gotove proizvode po povlaštenim uvjetima vraćao u SAD i prodavao ih na američkom tržištu kao domaće, dakako po cijenama kao da su proizvedeni u SAD-u. Po istom receptu postupali su i svi ostali veliki izvoznici u SAD koji su svoje proizvodne pogone, od kojih je veliki dio najobičnija završna montaža proizvoda, koncentrirali u Meksiku, ne padajući im, dakako, na pamet da to učine na drugom kraju NAFTA-ine zone slobodne trgovine – u Kanadi, gdje bi troškove rada i transporta morali pošteno platiti.
U šest godina, od 2010. do kraja 2015. godine, u trgovinskoj bilanci Njemačke i SAD-a, dijelom i zbog ove meksičke izvozne veze, došlo je do debalansa u kojem se gotova četvrtina bilijuna eura prelila u njemačke ruke, a poglavito zbog grubo podcjenjenog eura, kako je ustvrdio Trumpov trgovinski savjetnik Peter Navarro.To je uostalom potvrdila i “Bundesbank” u svojoj nedavnoj analizi, ali i njemački “Ifo“ institut u pripćenju od 30. siječnja ove godine. Čak za polovicu američkog trgovinskog deficita odgovoran je samo uvoz njemačke robe. Njemački izvoz u SAD od 65,5 milijardi eura u 2010. godini, dosegao je 114 milijardi eura u 2015. godini. Istovremeno trgovinski suficit Njemačke prema SAD-u porastao je sa 20,5 milijardi eura u 2010. godini na gotovo 54,5 milijarde eura u 2015. godini, što je najviši suficit u odnosu na onaj akomuliran kroz trgovinu s bilo kojom drugom zemljom. Odljev od 225 milijardi eura iz SAD-a u Njemačku u samo šest godina već je i ranije izazivao reakcije Washingtona, pa je i predsjednik Obama u više navrata tražio od Berlina poduzimanje mjera protiv visokog trgovinskog viška međusobne trgovine u korist Njemačke, što je njemačka politika uporno ignorirala. No novi američki predsjednik već je u dolasku naznačio kako neće trpjeti troznamenkaste odljeve milijardi eura iz SAD-a prema Njemačkoj. Odmah je otvoreno zaprijetio Meksiku i Kini, koje su također nakupile visoki trgovinski suficit sa SAD-om, uvođenjem kaznenih carina na svu robu koja se uvozi iz tih država u iznosu od 20 posto, a sada je to nova američka administracija najavila i za Njemačku i Europsku uniju.
Što se tiče Meksika, kroz koji je prostrujao veliki dio njemačkog i europskog izvoza prema SAD-u, on je nakon potpisivanja i stupanja na snagu ugovora NAFTA 1994. godine svoj izvoz u SAD nominalno povećao s 40 milijardi dolara u 1993. godini, na gotovo 300 milijardi dolara u 2014. godini. Istovremeno je SAD od suficita vanjskotrgovinske bilance s Meksikom u 1993. godini od 1,7 milijardi dolara u istom razdoblju upao u vanjskotrgovinski deficit u iznosu od gotovo 54 milijarde dolara. Izvoznici u SAD doslovno su preplavili Meksiko, u čemu je prednjačila automobilska industrija predvođena američkih tvrtkama, a odmah potom njemačkim proizvođačima. Njemačka je de facto Meksiko pretvorila u svoju trgovačku utvrdu na američkom tlu, koristeći povlastice meksičkog članstva u NAFTA-i.
Meksiko, uzor liberalnog gospodarskog i socijalnog ustroja, tipična je i dobro poznata priča o tužnoj sudbini država koje su preuzele kriminalne infrastrukture, totalne korupcije koja se od vrha prema dnu kapilarno širi, i pasivnog gospodarstva – ovisnog o stranim investitorima i sitnišu koji ispada iz njihovih novčanika. To je inače i suština liberalne deluzije o tkzv. “ekonomiji kapanja”, čiji zagovornici i sljedbenici tvrde da će privlačenje stranih i moćnih igrača u domaće gospodarstvo temeljem ponude jeftine radne snage i usluga dovesti ako ne do prelijevanja, a ono barem kapanja dijela njihovoga bogatstva u ruke građana, čime bi se osjetno smanjila potreba državnih socijalnih transfera. Za sada, Meksiko je unutar sustava NAFTE uspio istovremeno stvoriti štetu i za sebe i za SAD. Za sebe gašenjem 8 milijuna radnih mjesta u poljoprivredi zbog povlaštenog uvoza američke hrane od čega je samo manji dio nadoknađen otvaranjem novih radnih njesta u industrijskim postrojenjima europskih i azijskih izvoznika u SAD. Štetu za SAD izazvao je kako masovnim stampedom svog stanovništva koje preko američke granice bježi pred kapajućom ekonomijom, tako i praktičkim ustupanjem svog povlaštenog položaja pri izvozu u SAD europskim i azijskim izvoznicima koji su uspjeli nabiti enormne trgovinske suficite u trgovinskim bilancama prema SAD-u.
Stoga se na udaru nove američke politike pod predsjednikom Trumpom, koju očito više zanima ekonomski napredak na američkom tlu i nacionalni interesi nego globalizacijske bedastoće s instaliranjem kapajućih ekonomija u zemljama u razvoju na štetu SAD-a, našao i sam Meksiko kao nominalno jedan od najvećih uvoznika u SAD, a stvarno većinom samo kao transmisija velikih trgovačkih sila iz Azije i Europe predvođene Japanom, Kinom i Njemačkom.
Dok je američka industrija ozbiljno shvatila poruke nove američke administracije i prijetnje da bi im na proizvode koje uvoze iz svojih meksičkih pogona mogla biti udarena carina od 20 i više posto, Njemačka i njezini partneri iz Europske unije računali su da će doći do smirenja situacije i da će predsjednik Trump nakon oštrog uvoda odustati od daljnjeg riskiranja otvorenog trgovinskog rata. No te njihove nade potpuno su iščezle nakon posjeta njemačke kancelarke Angele Merkel Washingtonu na kojem nije uspjela odgovoriti američkog predsjednika i njegovu administraciju od planirane promjene američke trgovinske politike, čiji je temeljni cilj smanjenje neproporcionalnog uvoza u SAD i smanjenje golemog američkog deficita u vanjskotrgovinskoj bilanci.
Na žalost svih onih u Europi, koji su se nadali da će američki predsjednik Trump nakon upornog ismijavanja od strane predsjednika Europske komisije Junckera i drugih dužnosnika EU, europskog medijskog ogovaranja i vrijeđanja njega i supruge od strane europskih moralnih veličina iz kulturnog i političkog života, posramljeno odustati od namjere preustroja američkih vanjskotrgovinskih odnosa, opako su se prevarili.
Dana 31. ožujka predsjednik Trump potpisao je dvije izvršne uredbe koje se odnose na američke trgovinske odnose i koje bi trebale pokrenuti promjene u američkoj trgovinskoj politici i odmjerenim koracima dovesti do promjene američke pozicije u globalnom gospodarstvu. Obje uredbe trebaju poslužiti kao preludij u pregovorima Bijele kuće s Kongresom oko promjena u već postignutim sporazumima i uvođenja novih uvoznih pristrojbi prvenstveno prema Meksiku, Kini, Njemačkoj i EU. Prva potpisana izvršna uredba, prema izjavi tajnika za trgovinu Wilbura Rossa, zahtjeva “utvrđivanje svakog oblika trgovine nepovoljne za SAD i svakog oblika neproporcionalne trgovinske prakse koja pridonosi trgovinskom deficitu SAD-a”. Američka administracija dužna je u roku od 90 dana postupiti po uredbi, utvrditi činjenice i izvješće dostaviti predsjedniku SAD-a. Prema Rossu, analizom koju zahtjeva izvršna uredba posebno će biti obuhvaćena trgovina s Meksikom, Kinom, Japanom i Njemačkom. Druga izvršna uredba koju je predsjednik Trump potpisao, zahtjeva analizu antidampinških i kompenzacijskih mjera i efikasnost njihove primjene. Administracija je zadužena temeljem tih uredbi izvršiti i raščlambu učinaka sporazuma NAFTA za koju je Trump već ranije najavio da ga, kao i sve druge trgovinske bilateralne i multilateralne sporazume SAD-a, želi ponovo proučiti i o njima ponovo pregovarati. Da Trump i njegova administracija ostaju pri toj namjeri svjedoče i upravo potpisane uredbe. Ravnatelj Nacionalnog vijeća za trgovinu (National Trade Conuncil) Bijele kuće, Peter Navarro, izjavio je povodom donošenja novih uredbi: ”Neporeciva je činjenica da do sada domaći radnici i domaći proizvođači nisu bili branjeni od nepoštenih trgovinskih praksi iako su morali biti zaštičeni.”
Novi potez američke administracije na redefiniranju američkih pozicija u globalnoj trgovini ukazuje na činjenicu da predsjenik Trump ne odustaje od predizbornih najava i da će pod svaku cijenu za Ameriku pokušati iznuditi status koji joj odgovara. Već u prvom naletu na udaru su svi trgovinski partneri koji na američkoj strani stvaraju deficit vanjskotrgovinske bilance.
Njemačka i Meksiko, kao istaknuti proizvođači američkog deficita, zajedno su se našli na udaru nove američke trgovinske politike i prijetnjom otvorenog trgovinskog rata s SAD-om, pa su i slijedom zajedničkih interesa počeli koordinirati svoje aktivnosti.
Meksički ministar vanjskih poslova Luis Videgaray još je početkom ožujka izjavio kako Amerikanci slobodno mogu preispitivati odredbe ugovora NAFTA, ali da će to onda učiniti i Meksiko i zaprijetio kako će u sporazumu ostati samo ukoliko on i dalje bude odgovarao Meksiku: “NAFTA nije religija, nije dogma, to je samo instrument za stvaranje radnih mjesta.” Meksiko pri tom nastupa s dvostrukom strategijom. S jedne strane priprema se za moguće promjene sustava NAFTA, pa su stoga Videgaray i ministar gospodarstva Meksika Ildefonso Guajardo obavili posjet Kanadi kao trećoj potpisnici NAFTA-e ,s čijim čelnicima su dogovarali zajedničku strategiju u pregovorima s Washingtonom. S druge strane, Meksiko pronalazi nove partnere i učvršćuje odnose sa starim strateškim saveznicima. U sklopu tih novih alternativa ministar vanjskih poslova Videgaray otvorio je formalne pregovore za pokretanje trgovinskih ugovora s Brazilom i Argentinom i pokušava modernizirati postojeći sporazum o slobodnoj trgovini s EU. Pregovori o ovom paktu u vrijednosti od 57 milijardi dolara ubrzavaju se pa su dana 1. veljače meksički i europski dužnosnici uspjeli usuglasiti stavove o modelitetima promjene sporazuma. Pri svemu tome meksička politika ne ostavlja nimalo sumnje da će Berlin igrati ekskluzivnu ulogu. “Njemačka je oduvijek bila i ostati će strateški partner Meksika”- izjavio je ministar vanjskih poslova Videgaray. “Njemačka i Meksiko trenutno imaju zajednički problem svojih politika koje se suočavaju s protekcionističkim prijetnjama…… Bez sumnje to će nas još više zbližiti”, zaključuje Videgaray. Njemačke tvrtke u Meksiku, u skladu s takvom politikom nastavljaju rad punom parom. Prema anketi njemačke vanjskotrgovinske komore (AHK), 83 posto od 1900 njemačkih tvrtki aktivnih u Meksiku ne očekuje ugrozu za svoje poslovanje jer procjenjuje kako američka administracija jednostavno sebi ne može dozvoliti sebi ulazak u trgovinski rat. Čak štoviše, 62 posto njemačkih tvrtki planira nove investicije u ovoj godini, 43 posto pokušava održati trenutni broj zaposlenih, a 46 posto ih namjerava povećati. Gigant “Siemens” najavio je širenje poslovanja u Meksiku, u kojem ima oko 6200 zaposlenih u 9 tvornica, dva logistička i tri istraživačka centra za koje planira rast od 40 posto u poslovanju do vrijednosti od oko 1,5 milijarde eura. Istovremeno “Siemens” je u povoljnom položaju jer i s druge strane granice, u SAD-u, ima više od 60 tvornica i 50 tisuća zaposlenih, pa bi njegova strartna pozicija u slučaju uvođenja kaznenih carina za Meksiko bila mnogo povoljnija nego drugih tvrtki. Siemensov direktor Joe Kaeser i meksički ministar gospodarstva Guajardo nedavno su potpisali izjavu o namjeri pokretanja velikih infrastrukturnih projekata vrijednosti 36 milijardi dolara u tijeku narednih 10 godina.
Njemačka osim Meksika ojačava geoekonomske pozicije i u drugim državama Latinske Amerike, pa je primjerice urugvajski predsjednik Tabare Vazquez nedavno bio u posjetu Berlinu i njemačkoj kancelarki Angeli Merkel s neskrivenim namjerama jačanja gospodarskih odnosa, kojom prigodom je njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila da bi trgovinski sporazum EU – Južna Amerika bio poželjan. Europska povjerenica za trgovinu Cecilia Malmstrom za “Hadelsblatt” otvoreno je najavila : “Mi smo u pregovorima ili pripremamo razgovore s gotovo svima u Latinskoj Americi. Od izbora gopodina Trumpa za američkog predsjednika, EU je ubrzala pregovore s Meksikom i Mercosurom, jedinstvenim tržištem Južne Amerike.”
SAD jačanje njemačkih, europskih i kineskih pozicija u Latinskoj Americi, posebice u Meksiku, vidi ne samo kao pitanje trgovinskih odnosa nego i kao ozbiljnu geoekonomsku i geopolitičku ugrozu što je u cijelosti u suglasju s nikada ugašenom Monroevom doktrinom bez obzira što je njezin kraj 2013. godine javno obznanio tadašnji američki državni tajnik John Karry. No geopolitičke zakonitosti su trajne. Od Napoleona, preko njemačkog cara Wilhelma II, do sovjetskih crvenih careva američka politika uvijek je prisutnost stranih sila na prostorima Latinske Amerike vidjela kao opasnost za svoje vitalne interese i tako će biti u budućnosti. Još je 1942 godine američki geopolitičar Nicholas Spykman upozoravao : “Samo vrlo okretna diplomacija i nježne baršunaste rukavice mogu od južnih susjeda stvoriti dobre susjede u uvjetima kada se na tom prostoru pojavljuje bilo koja strana sila.” Na tragu Spykmanovih zaključaka, 2012. godine u svojoj knjizi “Osveta geografije” (The Revenge of Geography), američki geopolitičar Robert David Kaplan upozorava: “Već se može vidjeti da što Europa postaje više ujedinjena to raste napetost njezinih odnosa s SAD-om. Prava europska super država s oružanim snagama i jednom jedinstvenom vanjskom politikom biti će oštar konkurent SAD-u, a možda i dominantna vanjska snaga u zoni Latinske Amerike.”
Na zbunjujućim raskrižjima transatlanskih savezništava u fokusu borbe za kontrolu europske sastavnice euroatlanskih vojnih i političkih integracija između SAD i Velike Britanije s jedne, i Njemačke i njenih saveznika s druge strane, više je nego očito kako se polako rasplamsava do sada tinjajući trgovinski rat. Njegova dinamika se ubrzava jer angloamerički blok uviđa kako je njemačka politika novom hibridnom strategijom barem za sada uspijela stabilizirati zonu svoje dominacije unutar EU i potisnuti snage nacionalne suverenosti slabijih država članica i što silom što milom sabiti članice EU oko Njemačke i jezgre najmoćnijih država članica. Politika EU predvođena njemačkom politikom tako postupno prelazi iz obrambenog položaja u aktivno djelovanje i poduzima ofenzivni nastup k vanjskoj projekciji svojih geoekonomskih i geopolitičkih interesa. SAD i Velika Britanija reagiraju pokušajem kontinentalnog izolianja i zatvaranja smjerova proboja njemačkih i europskih interesa prema Bliskom istoku i Aziji. Pitanje je kolika je slučajnost da je baš nakon posjeta britanske premijerke Theresa May, iskazivanja zajedničkih strateških interesa i ugovaranje opsežne vojno industrijske suradnje, turski predsjednik Erdogan krenuo u političko-diplomatsku ofanzivu prema Europskoj uniji začinjenu rijetko viđenim grubim izrazima nezadovoljstva. Dok ukrajinska kriza zatvara put prema Istoku, Turska i kompleks sirijskog i iračkog rata zatvara putove prema Blikom istoku i Aziji, njemačka politika ne prvi put u povijesti ponovo počinje igru na kartu Latinske Amerike. Protutežu angloameričkom strateškom izoliranju Njemačke, koje je viđeno svaki put u povijesti kada je ojačala do razine ugroze njihove globalne moći, Berlin vidi, između ostalog, i u učvršćenju svojih geoekonomskih pozicija u Latinskoj Americi kao direktnom udaru na temelje tobože odbačene, ali sasvim sigurno zauvjek aktivne američke geostrateške Monroeve doktrine sadržane u krilatici “Amerika – Amerikancima” ili prevedeno na jezik stvarnosti – Amerika pod dominacijom SAD-a bez uplitanja europskih i azijskih sila. Ojačale njemačke, a time i europske pozicije na američkom kontinentu, u latinskoameričkom dvorištu SAD-a, primarno zamišljene za njemačke izvozne i trgovačke potrebe sada se pretvaraju u oružje geopolitike.
Tako se i daleki Meksiko, kao centar njemačkog utjecaja u tom dijelu Sjeverene Amerike pred vratima SAD-a kao i u cijeloj Latinskoj Americi, bizarnim geopolitičkim obratima našao na prvoj crti velikog rata za kontrolu nečega što s njim nema izravne veze – kontrolu europske komponente transatlantskog odnosa savezništva Europe sa SAD-om i njihovog međusobnog trgovinskog rata
0 komentara