Dok su američki geostrateški planeri u Kurdima potpuno ispravno u budućnosti vidjeli mogućeg važnog regionalnog saveznika i pouzdanog prijatelja, koji bi uz Izrael bio protuteža američkim arapskim saveznicima, a s druge strane Iranu, Turska je takve kalkulacije prepoznala kao opasnu prijetnju svojoj nacionalnoj sigurnosti i državnoj cjelovitosti. Za tursku politiku bilo kakva kurdska nacionalna država u njihovom susjedstvu predstavljala bi apsolutnu ugrozu same turske države, jer bi kurdska manjina na njezinom teritoriju takvim razvojem događaja dobila novi separatistički poticaj.Tim prije što se u studijama i analizama bliskoistočnog političkog procesa uglednih američkih institucija i geopolitičkih think- tankova tih godina sve češće pojavljuju ideje velikog Kurdistana, koji bi uz američku potporu trebao nastati ne samo na području Sirije i Iraka, nego bi se prostrirao i na dijelove Turske, po nekim planovima sve do obala Crnog mora. Zahuktavanjem američke geostrateške bliskoistočne inicijative i njezinom postupnom, ali upornom implementacijom, prvi put javno najavljenom izjavom tadašnje američke državne tajnice Condoleezze Rice na tiskovnoj konferenciji u lipnju 2006. godine za posjete Tel Avivu, kako se u porođajnim mukama upravo stvara „Novi Bliski istok“, pri čemu više nema povratka na staro, konture nove američke regionalne konstrukcije postajale su sve vidljivije, a u toj konstrukciji predviđena mogućnost nastanka nacionalne države Kurda postala je točka divergencije američke i turske politike.
Turska je od tada pozorno pratila američku evoluciju po pitanju kurdske države i žestoko reagirala na svaki njezin i najmanji spomen.Tako je još u rujnu 2006. godine tadašnji načelnik Glavnog stožera turske vojske general Yasar Buyukanit osobno prosvjedovao kod američkog načelnika Zajedničkog stožera, jer su pri obuci i vježbovnim ratnim proigravanjima visokih časnika u NATO-voj stožernoj školi u Rimu korištena geopolitička promišljanja i zemljopisne karte iz analize „Blood Borders“ umirovljenog američkog obavještajnog časnika Ralpha Petersa, ranije objavljene u stručnom listu ratnog zrakoplovstva i kopnene vojske SAD „Armed Forces Journal“.Taj pojednostavljeni prikaz američkih geopolitičkih planova za Bliski istok namjerno plasiran u javnost te 2006. godine, u isto vrijeme dok je Condoleezza Rice prvi put javno spominjala pojam „Novog Bliskog istoka“, predviđao je stvaranje Kurdistana ne samo na prostorima Iraka i Sirije nego i dijela Turske, a razne verzije buduće kurdske države spominju se i u studijama Robina Wrighta, analitičara s „United States Institute of Peace“.Turci su jako dobro znali da su sve takve publikacije samo vrh ledenog brijega i javna najava stvarnih američkih bliskoistočnih planova skovanih u politički ustinu relevantnom geopolitičkom neokonzervativnom think tanku američke politike „Projekt novog američkog stoljeća“(Project for the New American Century -PNAC). Agenda američke strategije stvaranja „Novog Bliskog istoka“ samo je dio tog globalnog geostrateškog projekta „Novog američkog stoljeća“osnovanog 1997. godine. Idejni tvorac projekta, koji je u stvarnosti postao doktrinarni dokument američke vanjske politike, je utjecajni povjesničar Robert Kagan, član think -tank Vijeća za vanjske odnose, posebni savjetnik za vanjske poslove bivše državne tajnice Hillary Clinton i suprug moćne Victorie Nuland, zamjenice državnog tajnika za europske i euroazijske poslove tijekom Obaminog predsjedništva.Prema američkoj viziji redefiniranja Bliskog istoka dokinula bi se sto godina stara britansko-francuska konstrukcija državnih granica na Bliskom istoku, a novi državni entiteti stvorili bi se prema etničkim i vjerskim kriterijima. Sadašnja Sirija i Irak bi nestali, a formirali bi se veliki sunitski entitet, veliki šijitski entitet i kurdska država koja bi se prostirala na kurdskim područjima Iraka i Sirije, a moguće i Turske. I to je postala točka koja je slijedećih godina razdvajala i sukobljavala američku i tursku politiku i njihove regionalne interese.
U svemu ostalom na američkom planu prekrajanja stare regionalne konstrukcije između Ankare i Washingtona vladalo je potpuno suglasje. Američka bliskoistočna geostretegija i turska doktrina „strateške dubine“, promicanja turskog utjecaja po svim prostorima na kojima se nekada prostiralo Osmansko carstvo, međusobno su se nadopunjavale. ISIL je, uz potporu Turske i drugih sunitskih regionalnih igrača, Saudijske Arabije i zaljevskih država, uredno odrađivao posao na sunitskom entitetu, šijitske oružane formacije s potporom Irana na šijitskom entitetu, a stare bliskoistočne državne granice iscrtane davnim britansko-francuskim tajnim sporazumom Sykes-Picot nestajale su u prašini rata koji je zahvatio cijelu regiju. No i Kurdi su na ratnom poprištu, iako politički i zemljopisno razjedinjeni, uz američku – manje više otvorenu podršku – polako počeli icrtavati obrise svoje buduće države. Ankara je pozorno pratila dinamiku kurdske politike, paktirala s vođom kurdske autonomne regije u Iraku Massoudom Barzaniem i čekala trenutak za obračun s njoj opasnijim sirijskim Kurdima. Dok su kupovali naftu od iračkih Kurda i osiguravali im korištenje naftovoda i plinovoda od Kirkuka do Ceyhana, istovremeno su u Siriji aktivno podržavali ISIL u borbi protiv sirijskih Kurda okupljenih oko Stranke demokratske unije (PYD) i njezinih vojnih postrojbi Jedinica za zaštitu naroda (YPG). Prema ISIL-u su iz Turske tekle isporuke najsuvremenijeg naoružanja, streljiva, sanitetskog materijala, novi borci i za uspješno ratovanje nužne obavještajne informacije, koje su na sirijskom ratištu marljivo prikupljale turske vojne snage koristeći svoju izvidničku i obavještajnu infrastrukturu i civilne obavještajne i sigurnosne službe. U obrnutom smjeru kretali su se ISIL-ovi ranjenici, opljačkana nafta i oteta kulturna blaga. Turske obavještajne službe duboko su prodrle u ISIL-ovu strukturu, nadzirale je i posredno usmjeravale, pazeći da njegova aktivnost ne ugrožava turske interese.
U trenucima kada je ISIL odradio glavninu krvavog posla za američke, zapadne i izraelske interese i postao opasnost za same regionalne sponzore, od Turske preko Jordana do Saudijske Arabije, došlo je vrijeme za njegovo uništenje. SAD i saveznici okupljeni u protuterorističkoj koaliciji krenuli su u razbijanje ISIL-ovog vojnog i političkog vrha, slamanja njegove vojne moći, rastjerivanje boraca i sljedbenika i potom instaliranja nekakve umjerene i međunardnoj zajednici prihvatljivije vlasti na područjima koje je ISIL ranije osvojio, u cilju eksploatacije i političkog valoriziranja ISIL-ovih uspjeha u američkom i savezničkom interesu.
Po američkim strateškim promišljanjima upravo su Kurdi, s ovim ili onim oblikom državnog statusa, autonomijom ili pak vlastitom državom, uz Izrael idealni američki saveznici na bliskoistočnoj strani kroz cijelu povijest protokom bogatstava i kultura obdarene, ali istovremeno i proklete kopnene poveznice Europe i MENA-e (Sjeverna Afrika i Bliski istok). Na središnjem dijelu te poveznice za Amerikance i Zapad je ključna neizbježna Turska, a na europskim vratima koridora ulogu stabilizatora i jamca zapadnih i američkih interesa postupno preuzima Albanija.
Kurdistan, kao državni entitet na dijelovima Sirije i Iraka sa savezničkim Izraelom u pozadini, Turskom na centralnom dijelu poveznice i Albanijom u povijesnim i etničkim dimenzijama svoje državnosti, na europskom prilazu koridoru logična su i čvrsta trijada koja bi garantirala prohodnost koridora za američke i europske interese u planiranoj integraciji Europe i MENA-e u jedinstvenu geoekonomsku i geopolitičku cjelinu i sastavni dio euroatlanskih integracijskih procesa.
Kurdi su idealni jer su se dokazali kao vojno sposobni čimbenik bez obzira u kakvom obliku vojne ili političke organizacije bili. Oni su se dokazali i kao pouzdani partner i saveznik koji ne igra dvostruko i prljavo nego uvijek otvoreno sa čvrstih i jasnih pozicija usklađivanja svojih temeljnih nacionalnih interesa s američkom i zapadnom strategijom. SAD i europski saveznici na Kurde stoga gledaju kao najpouzdanije i najstabilnije saveznike na bliskoistočnom dijelu kopnene poveznice Europe i MENA-e , neopterećene vječnim i razornim sunitsko-šijitskim sukobom koji od zapadnih partnera uvijek traži balansiranje između jedne i druge strane. Kurdi, nasuprot, kod svojih saveznika ne stvaraju takvu frustrirajuću dilemu. Oni su jednostavno Kurdi, međusobno često posvađani, kao i Albanci vjerski heterogeni , ali u suštini kompaktna etnička cjelina s ogromnim državotvornim kapacitetom i sposobnošću stvaranja stabilne geopolitičke situacije na prostoru koji kontroliraju. Sadašnja Albanija i ona Albanija koja nastaje u novom neizbježnom balkanskom geopolitičkom preslagivanju iste garancije zaštite i stabilnosti, pruža američkoj i zapadnoj politici na europskom prilazu poveznice Europe, Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.
I jedni i drugi, i Albanci i Kurdi, sudeći po sadašnjim geopolitičkim postavkama, vrlo vjerojatno će izaći kao najveći dobitnici krvave razgradnje Versailleskog poretka na obje strane kopnene poveznice Europe i MENA-e.
Turska je pak bila, je, i uvijek će ostati neupitni američki i europski saveznik čiji će se interesi morati uvažavati i nikakvoga odstupanja od toga neće biti, bio na vlasti Erdogan ili netko drugi. Neuspjeli državni udar protiv Erdogana inspiriran od strane Zapada samo je trebao umjesto hiperaktivnog i drskog Erdogana na vlast u Turskoj instalirati podobnijeg partnera kojega je lakše kontrolirati. I ništa drugo, nikakva promjena osnovnih parametara turske vanjske politike iz suštine savezničkih odnosa sa Zapadom udarom se nije namjeravala mjenjati. Turska će uvijek ostati stabilan oslonac američkih i zapadnih interesa na strateški ključnoj poveznici Europe i Azije, Europske unije i bliskoistočnih prostora. Ona drži ključeve Bospora i Dardanela, jedinog izlaza i pravca projekcije ruske vojne moći prema Sredozemlju.
Analizirajući odnose između SAD-a i saveznika s Turskom u kontekstu kurdskog pitanja u svojoj studiji za “US Naval Institute” od 13. studenoga 2014. godine, Donald Tieme, tadašnji aktivni pukovnik marinskog korpusa SAD-a, a današnji profesor na “Naval War College” i njegovom “War Gaming Division of the Center for Naval Warfare Studies”, tvrdi:“ Kada bi se turskog predsjednika Erdogana pitalo što je veća egzistencijalna prijetnja za budućnost Turske – Kurdi ili ISIL, opredjelio bi se zacijelo za Kurde.” Po njemu je pak, što se tiče zapadnih geopolitičkih pozicija “ Turska kao članica NATO-a temeljem Konvencije iz Montreuxa nositelj ključeva Dardanela i Bosporskog tjesnaca i dalje ključan jamac zapadnih interesa.” Na pitanje, što bi Zapad i SAD trebali učiniti u situaciji kada istovremeno za saveznike žele imati Kurde ali i zadržati Tursku, Tieme daje jednostavan odgovor -nastaviti usporedno po oba saveznička kolosjeka, pokušavajući s Ankarom postići kompromis: “Dokle god turska vojna sila ponovo ne opsjeda vrata Beča ili Budimpešte oni su za Zapad važni kao kulturološki i geopolitički most prema Bliskom istoku i Srednjoj Aziji. Sa Turskom je potrebno pronaći pragmatični modus suradnje i s njom nastaviti pametno raditi…. Suradnja s njom može biti neugodna, ali izolirana i marginalizirana Turska bila bi vrlo opasna opcija koja bi otvorila mogućnost njihovog uključivanja u novu veliku energetsku igru s Rusijom. Izolacija Turske nikako ne ide u našu korist.” Donald Tieme zaključuje kako je moguće postići istovremenu suradnju i savezništvo s Kurdima i s Turskom jer „ ipak se sve svodi na interese. Turci imaju interese, SAD imaju interese i treba gledati gdje i kako se mogu uskladiti. Turci će pokušati iskoristiti sve što im ide u prilog, a to ćemo isto učiniti i mi. Američka politika mora razgovarati izravno s Erdoganom i na stol staviti svoje ponude koje moraju rezultirati kompromisom.”
Za Erdoganove vladavine islamizirana Turska prilagođena je na taj način planiranoj integraciji Europe i MENA-e jer je izvlačenjem iz sekularizma zapravo prilagođena Saudijskoj Arabiji i ostalim monarhijama iz Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC), ključnim američkim i europskim partnerima bliskoistočnog geopolitičkog preslagivanja i “stvaranja Novog Bliskog istoka”. Na američkoj strani ostala je još samo obveza usklađivanja tuskih opcija i interesa s mogućim stvaranjem nekog oblika kurdske države koja će se ispunjavati kroz iscrpljujuće pregovore i trgovinu s granicama buduće turske zone utjecaja oličenog u neosmanizmu na obje strane poveznice Europe i MENA-e, kako na jugoistoku Europe tako i na prostorima Bliskog istoka odnosno današnje Sirije i Iraka. Rezultati te trgovine, ustupke koje će Turci dobiti i utvrđivanje granica gdje će sve imati odriješene ruke tijekom ponovne izgradnje geoekonomskog i geopolitičkog utjecaja na prostornim i kulturološkim temeljima nekadašnjeg Osmanskog carstva, ovisi i hoće li će Kurdi dobiti i za sebe nekakav oblik državnosti.
Za sada su svi regionalni igrači umješani u bliskoistočni kaos protiv samog spomena kurdske države. No ostaje činjenica kako Kurdi u Siriji i Iraku već imaju faktičku vlast nad kompaktnim teritorijem i stanovništvom, kao i potporu najmoćnije države svijeta, ali i tihu naklonost Rusije kojoj bi također budući Kurdistan odgovarao kao stabilizirajući faktor i štit prema islamističkom ekstremizmu koji bi se mogao kotrljati prema ruskim južnim granicama, kavkaskom energetskom bazenu i Srednjoj Aziji. Upravo s takvim motivima Rusija je pri sklapanju tajnog sporazuma Sykes-Picot iz 1916. godine uspjela za sebe izboriti povlasticu prisvajanja Kurdistana nakon ratne pobjede. No boljševička revolucija i rušenje ruske carske vlasti spriječili su rusko sudjelovanje u raspodjeli osmanskih posjeda nakon I. svj. rata, iako je potpuno sigurno da bi dobili svoj dio plijena. Kako bilo, mogući Kurdistan ne ugrožava ruske interese osim u mjeri koliko im šteti njihova povezanost s američkom i zapadnom stranom jednadžbe globalnog sučeljavanja Rusije sa Zapadom
Geopolitička dinamika na poveznici Europe i Bliskog istoka, na europskim vratima, u središnjem dijelu i na bliskoistočnom prilazu, u slijedećem razdoblju samo će se ubrzati jer je nakon francuskih izbora financijska i gospodarska elita Europske unije uspjela barem privremeno poraziti snage nacionalnih suverenosti država članica i osigurati razvoj EU u smjeru nadnacionalne imperijalne sile koja se mora širiti. Stoga će se ubrzati velike strategije integracije Europe i arapskog svijeta ili stvaranja “Eurabije”, kako je takvu agendu i tvorevinu koju želi proizvesti nazivala legendarna talijanska novinarka Oriana Fallaci.
Kurdi nikada nisu imali veću šansu povijesnog ostvarenja svoje nacionalne države. Za očekivati je kako će imati dovoljno političke mudrosti i pobjedničke velikodušnosti, kojom će pred svijetom pokazati da su državu zaslužili i time je održati na životu.
A što se tiče Sirije, aktiviranje kurdskog pitanja je još samo jedan akspekt sirijskih unutarnjih podjela i velikih strategija primjenjenih na maloj Siriji koje se na te podjele oslanjaju.
0 komentara