Mario Stefanov: EU između raspada i globalne sile (2. dio) – NUKLEARNA VOJNA MOĆ EUROPSKE UNIJE

Nakon planiranog izbornog poraza tzv. populista,  vladajuća  europska liberalna politika, predvođena jezgrom najmoćnijih europskih država okupljenih oko Njemačke i njihovom bruxellleskom transmisijom,  daljnju centralizaciju Europske unije namjerava graditi na inventivnoj  prilagodbi europskog  obrambenog i sigurnosnog sustava novoj američkoj politici, koju će, tvrdi se, administracija predsjednika Trumpa udaljiti od europskih pitanja i odvesti SAD u svojevrsnu izolaciju. Europa se mora čvršće integrirati daljnjim prenošenjem suvereniteta nacionalnih država članica na nadnacionalna tijela EU, jer će se  bez američke podrške i zaštite naći na strateškoj vjetrometini. Dakako, riječ je o potpuno pogrešnoj premisi  jer američkoj politici, tko god bio predsjednik, nije ni na kraj pameti povlačenje svojih geoekonomskih i geopolitičkih pozicija s europskog kontinenta na kojem ima raspoređene masivne vojne snage uključujući i nuklearno oružje.

Europska politika svjesno simplificira problem i dovodi svoju  javnost u zabludu, prikazujući  zahtjeve Trumpove administracije za povećanjem europskih obrambenih izdvajanja i preuzimanjem veće odgovornosti za vlastitu obranu umjesto oslanjanja na SAD, kao prve simptome  američkog povlačenja iz europske obrane i to iskorištava  kao poticaj bržoj i snažnijoj  integraciji strukture Europske unije, postavljajući integracijsko težište na područje zajedničke obrane i sigurnosti. Trumpovu politiku europska elita vidi  kao idealnu priliku za zbijanje i oblikovanje  europskih redova. Nova zajednička obrambena i sigurnosna  politika, koja uključuje povezivanje vojnih struktura država članica, vojno-industrijskog kompleksa i stvaranje europskih nuklearnih snaga, odabrana je kao jedan  od ključnih instrumenata centralizacije i dublje integracije Europske unije s dominirajućom pozicijom Njemačke i oko nje okupljenih najmoćnijih država članica.

Joschka Fischer, zabrinut Trumpom, traži bržu integraciju EU

Stari diplomatski lisac, dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar Joschka Fischer, za “Project Syndicate”, krajem siječnja, u članku “Germany in the Age of Trump”, analizira poziciju Njemačke u novom geopolitičkom okružju na europskim prostorima stvorenom djelovanjem administracije  Donalda Trumpa i značaj Europske unije za Njemačku i očuvanje europskog mirovnog i sigurnosnog poretka. Prema njemu, Njemačka je ovisna o Europskoj uniji jer joj pruža geopolitičku stabilnost i moć. Ona  je zbog složenog europskog političkog krajobraza u takvoj povijesnoj poziciji, da, za razliku od, primjerice Japana ,također poražnog u 2. svjetskom ratu, jednostavno ne može u krilo svoje nacionalne politike vratiti puni opseg svoje obrane i sigurnosti. Njemačka ne može “nacionalizirati” svoju obranu nego je mora pozicionirati unutar NATO-a i Europske unije, koji joj, s druge strane, pružaju  temelje za izgradnju njezine  geopolitičke moći i utjecaja u međunarodnim odnosima.

Stoga Fischer, zabrinut mogućim slabljenjem interesa američke politike za europska pitanja, upućuje na ubrzanje integracijskih procesa unutar EU uz pomoć snažnijih europskih obrambenih integracija: “Saveznici, multilateralne institucije , garancije sigurnosti, međunarodni sporazumi i zajedničke vrijednosti koje leže u suštini trenutnog  globalnog poretka, uskoro se mogu dovesti u pitanje ili u potpunosti biti odbačene. Ako se to dogodi stari “Pax Americana“ bespovratno će uništiti same SAD i neće postojati nikakav jasan okvir koji bi ga zamjenio, a svi indikatori jasno ukazuju na turbulencije i kaos u bliskoj budućnosti. Dva bivša američka neprijatelja, Njemačka i Japan, biti će među najvećim gubitnicima odrekne li se SAD svoje globalne uloge za Trumpove administracije. Obje države su doživjele potpuni poraz 1945. godine i s tim iskustvom su odbijali sve oblike “Machtstaata” ili “države moći”. Sa sigurnošću koju su im jamčile SAD preobrazile su se u  trgovačke zemlje i postale aktivne sudionice  međunarodnog poretka predvođenim SAD-om. Ukloni li Trump američko okrilje, ove dvije ekonomske sile naći će se pred ogromnim sigurnosnim problemom.”

Fischer dalje opisuje specifičnu  njemačku poziciju u takvom razvoju događaja i zaključuje : “Za razliku od Japana, Njemačka ne može renacionalizirati svoju sigurnosnu politiku, čak ni teoretski, jer bi takav korak potkopao načelo kolektivne obrane u Europi i rastrgao kontinent. Ne smijemo zaboraviti da je svrha globalnog i regionalnog posljeratnog poretka bila integracija bivših neprijateljskih sila tako da jedna drugoj više ne predstavljaju prijetnju. Suštinski, politički i ekonomski interesi Njemačke ovise o jakoj i uspješnoj EU posebice u doba Trumpa. Njemačka snaga počiva na njezinoj financijskoj i gospodarskoj moći i sada je mora iskoristiti u ime EU i NATO-a. Nažalost, više ne može računati na tzv.  “mirovnu dividendu” koju je uživala ranije. Štedljivost je nesumnjivo vrlina, ali bi drugi čimbenici trebali imati prednost kada je kuća u plamenu…… Upravo zato Njemačka i sve druge europske države moraju učiniti sve kako bi pojačali svoje doprinose kolektivnoj sigurnosti unutar EU i NATO-a.”





Na novi val dublje integracije Europske unije kroz zajedničku obrambenu politiku nakon očekivanog konačnog poraza tzv.populističkih snaga, u svom članku “The United Europe od Tomorrow” poziva sredinom ožujka i Noelle Lenoir, bivša francuska ministrica europskih poslova, predsjednica “European Institute at the Hautes Etudes de Commerce” u Parizu, predsjednica think-tanka “ Cercle des Europeens”, član najvišeg francuskog upravnog suda “Conseil d`Etat” i počasni član francuskog Ustavnog suda. Prema njoj, američki predsjednik Trump cilja na “slabljenje EU u kritičnom trenutku njezine povijesti, a nije riječ o njegovom osobnom stavu ili hiru jer njegov “ glavni strateg Stephen Bannon otvoreno podržava etničke nacionalne stranke kao što je francuski FN, Marine Le Pen…… a najavljeni novi veleposlanik SAD-a u EU Ted Malloch na grčkoj televiziji izjavljuje kako je Grčka trebala napustiti eurozonu prije četiri godine.” Lenoir procjenjuje da je do krize u Europskoj uniji došlo iz isključivo političkih razloga, a ne zbog ekonomskih ili strukturalnih problema i zbog nekvalitetnih europskih političara, pa navodi: “ Doista forsiranje europskih čelnika je glavni razlog zašto EU ne uspijeva zadržati široku podršku javnosti. Nedostatak povijesne vizije sadašnje generacije političkog vodstva potkopava osjećaj građana EU da su dio iste zajednice bez obzira na različite nacionalne identitete. Kada je nacionalni identitet sve što postoji, desničarski populisti mogu dobiti potporu tako da Europu brane od svega što dolazi izvana.”

Lenoir navodi i sljedeće: “ Glavni čimbenik koji potkopava EU nije ekonomski nego politički. EU je uvijek bila politički projekt . To je razlog zašto  je budućnost Europe u restruktuiranje eurozone kao političkog subjekta utemeljenog na sveobuhvatnoj suradnji.“ Pri tome upućuje, kako bi se ta nova politička suradnja trebala ostvariti kroz integraciju obrambenog sektora: “U određenoj mjeri Trumpovo neprijateljstvo prema Europi, a da ne spominjem sve veću ratobornost ruskog predsjednika Vladimira Putina, može zapravo pomoći EU, ukazujući članicama koliko su potrebne jedna drugoj kako bi osigurale svoju obranu i sigurnost. Čak i prije nego što je Trump počeo ocrnjivati NATO, Europska komisija objavila je globalnu strategiju, naglašavajući kako NATO više ne može biti isključivo odgovoran za osiguranje europske sigurnosti. Potrebna je vjerodostojna europska obrana i zajednička sigurnosna politika.”

Strašenje Trumpom je postalo glavna poluga za eurointegralističke ideje o nadnacionalnoj superdržavi





Nedvojbeno, izbornu pobjedu Donalda Trumpa vodstvo Europske unije i Berlin vide kao svoju priliku za daljnju integraciju i centralizaciju Europske unije kroz izgradnju vojnih struktura EU  i europskog nuklearnog potencijala.

Tako se Wolfgang Ischinger, utjecajni diplomat i predsjednik Munchenske konferencije o sigurnosti, nada  da je “Trumpov šok dramatično povećao spremnost za jačanje vojnih potencijala Europske unije“. Krajem studenog prošle godine Europski parlament je usvojio rezoluciju koja je predvidjela uspostavljanje operativnog zapovjedništva snaga EU i podizanje vojnih proračuna svih zemalja članica na najmanje 2 posto BDP-a. U rezoluciji se navodi: “Politički prioriteti NATO-a i EU ne moraju uvjek biti isti, pa EU mora biti sposobna za samostalno vođenje vojnih operacija. Parlament EU stoga pozdravlja strateški koncept autonomije na obrambenom planu.” Visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnost Federica Mogherini, nastavlja promicati ideju “super sile EU, a dio vodećih političara EU sve otvorenije proklamira ideju o stvaranju europske nuklearne vojne sile na temelju francuskih nuklearnih potencijala. Wolfgang Ischinger izjavljuje  kako je krajnji cilj Berlina “održanje EU i sprječavanje daljnje dezintegracije Europe čemu će pridonjeti promicanje zajedničke obrambene politike“. Prema njemu, „obrambena integracija odvratiti će članice EU od međusobnih sukoba i ojačati  koheziju unutar Europske unije“. Ischinger otvoreno poziva: ”Njemačka mora izinstirati da EU postane globalni igrač u nesigurnom svijetu.”

Integracija europske vojne industrije

Integracija europske vojne industrije počela je još 70-ih godina prošlog stoljeća i u ovom trenutku je daleko odmakla. Dovoljno je spomenuti poznate proizvode koji su rezultat europske industrijske kooperacije, kao što su diljem svijeta korištene protuoklopne rakete “hot” i “milan”, borbeni  zrakoplovi od  davnih zajedničkih projekata “alpha jet“ i “Tornado” do  modernih “Eurofightera”. Beskonačan je popis zajedničkih proizvoda i komponenti koje se koriste u različitim oružnim sustavima. Započela je i integracija vojnih struktura, sustava zapovijedanja, nadzora ,komunikacije i vojno- obaviještajnih komponenti pod njemačkim vodstvom. Izvršene su i prve integracije vojnih postrojbi pa je, kako smo već pisali, u organski sastav njemačke 1. oklopne divizije uključena nizozemska 43. mehanizirana brigada, a u sastav njemačke divizije brzog odgovora (RFD- rapid forces division) uključena je 11. Zračno-desantna brigada nizozemske vojske. Navedene postrojbe su pod neposrednim zapovjedništvom njemačke 1. oklopne divizije i RFD-a. U tijeku je integracija češke 4. brigade brzog odgovora  u sastav 10. njemačke oklopne divizije i rumunjske 81. mehanizirane brigade u sastav njemačke divizije brzog odgovora. Prema “Frankfurter Allgemeine Zeitungu” (FAZ) od 2. Veljače, “Bundeswehr se razvija u vodeću vojsku NATO-a u Europi, uz male države koje će integrirati svoje vojne snage u njemačkim zapovjednim strukturama.” Prema FAZ-u, “ova politika jamči Njemačkoj jačanje svoje moći i stvara praktične temelje za konačni cilj razvoja europskih oružanih snaga. Berlin i ne skriva činjenicu da mu je želja izgraditi s drugim članicama Europske unije mrežu vojne suradnje – s Njemačkom u središtu.

Pokreće se pitanje i europskih snaga nuklearnog odvraćanja, kao nužne komponente potrebne za prerastanje Europske unije u globalnu geopolitičku silu. Umirovljeni pukovnik Bundeswehra i vanjskopolitički glasnogovornik parlamentarne skupine CDU/CSU u Bundestagu Roderich Kiesewetter, uporni je zagovaratelj europskog nuklearnog programa. On smatra kako bi nuklearni arsenal trebala osigurati Francuska, a da bi zauzvrat bio zajednički financiran iz  europskog vojnog proračuna počevši od 2019. godine. No, pritom je veliko pitanje da li je francuski nuklearni potencijal kvantitativno i kvalitativno dovoljan za uspostavu europskih snaga nuklearnog odvraćanja i potpuno  je izvjesno da bi ga se za novu europsku ulogu trebalo dodatnim ulaganjima u znatnoj mjeri ojačati.

Sama njemačka politika i dalje izbjegava rasprave o autonomnom njemačkom nuklearnom programu i to je još uvijek u Njemačkoj tabu tema. No, iako je Njemačka potpisnica ugovora o zabrani razvijanja i proliferacije nuklearnog oružja, kojim se obvezala kako  neće proizvoditi vlastito nuklearno oružje, sve češće se javljaju zahtjevi za prevladavanjem normativnih, političkih i moralnih inhibicija . Tako se berlinski “Tagesspielgel”, u članku pod naslovom “Njemačka treba nuklearno oružje” političkog analitičara Maximiliana Terhallea, poziva, da se odmah pristupi pokretanju samostalnog njemačkog nuklearnog programa “bez obzira na Europsku uniju, jer će pregovaranje i postizanje konsenzusa svih članica EU omogućiti Rusiji dovoljno vremena za poduzimanje hibridnih protumjera koje bi mogle ugroziti projekt”. Krajem prošle godine “Spiegel Online” donosi raspravu o njemačkom nuklearnom oružju, u kojoj znanstvenik Henrik Muller upozorava: “ U slučaju dezintegracije NATO-a i potpunog kolapsa američkog sigurnosnog jamstva, nastati će nova utrka u naoružanju slična onima koje se opravo odvijaju diljem svijeta. U tom slučaju rasprava o stjecanju njemačkog vlastitog nuklearnog oružja bila bi realna. Štoviše, s obzirom na atmosferu izolacionizma s druge strane Atlantika postalo je nužno pripremiti se za takav scenarij.” Istovremeno ravnatelj berlinskog “Global Public Policy Institute” Thorsten Benner, predlaže, da njemački politički vrh “razmotri svoje nuklearne opcije”.

Iako se poticaji za stvaranje njemačke nuklearne sile sada pokušavaju vezati uz političke najave novog američkog predsjednika, činjenica je kako ideja nije nova.  Još 2006. godine, u doba liberalne transatlantske idile, kada nikav zli Trump nije bio na političkom obzoru, bivši njemački ministar obrane Rupert Scholz tvrdio je kako bi “izgradnja nuklearnog sustava odvraćanja bila potrebna u slučaju ako NATO uskrati jamstva za sigurnost Njemačke”. Pa i ranije,  50-ih godina prošloga stoljeća, u vrijeme stvaranja „Bundeswehra“, prvi njemački posljeratni kancelar Konrad Adenauer otvoreno je zagovarao njemačko nuklearno oružje, tvrdeći kako ono “u suštini  nije ništa drugo nego daljnji razvoj topništva u kojem Bundeswehr mora sudjelovati”. Njegov ministar obrane Franz-Jozef Strauss (CSU), tvrdio je kako bez nuklearnog oružja njemačka vojska neće služiti ničemu drugom nego kao izvor pekara i kuhara za vojne snage drugih NATO partnera. Ideja o njemačkom nuklearnom oružju nije realizirana ali je Bundeswehr u svoje naoružanje uveo raketne sustave sposobne za nošenje nuklearnih bojnih glava, a ratno zrakoplovstvo je osposobio za korištenje američkih nuklearnih bombi raspoređenih  u Njemačkoj. U slučaju nuklearnog sukoba, one bi bile predane njemačkom ratom zrakoplovstvu na uporabu, ali po proceduri za koju njemački vojni stručnjaci smatraju da je vremenski predugačka što bi dalo prednost protivničkoj strani. U internim vojnim krugovima NATO-a sve češće se raspravlja o vremenskom skraćenju procedure prenošenja američkog nuklearnog oružja u njemačke ruke.

U veljači ove godine u tv programu “Panorama”, emitiranom na ARD-ovom Norddeutscher Rundfunk (NDR) ,znanstvenik Urlich Kuhn s hamburškog “Institute for Peace Research and Securit Policy” (IFSH) povezanog sa Bundeswehrom, upozorio je: “Ako se sigurnosna situacija u Njemačkoj i Europi pogorša tijekom sljedećih nekoliko godina – ako Rusija i dalje nastavi prijetiti miru u Europi i istovremeno se SAD počme povlačiti iz Europe – ne želim isključiti mogućnost da Njemačka počne razmišljati o svim opcijama svoje obrane.”

No kako je u ovom trenutku potpuno iluzorno očekivati kako bi bez tektonskih geopolitičkih poremećaja i reakcije angloameričkog bloka i ruske strane Njemačka mogla razviti svoje vlastito nuklearno oružje koje je potrebno za prerastanje Njemačke i oko nje okupljene Europske unije u globalnog igrača, ostaje za sada ipak  samo francuska opcija. Stoga je jedini put stvaranja europskog nuklearnog potencijala korištenje francuske nuklearne sile kao osnovice oko koje bi se razvila europska nuklearna moć. Prema planovima koje je predstavio vanjskopolitički glasnogovornik parlamentarne skupine CDU/CSU pukovnik  Kiesewetter, Francuska bi trebala osigurati nuklearno oružje za zajedničku europsku obranu, održavanje nuklearnog potencijala, a njegov daljnji razvitak financirala bi Njemačka i ostale članice EU, uspostavilo bi se zajedničko zapovjedništvo nuklearnih snaga, a francuske nuklearne bojne  glave rasporedile bi se i izvan teritorija Francuske diljem EU.

Dakle, krug se uvjek iznova zatvara i  sve se ponovo vraća međusobnoj užoj vojnoj suradnji i vojnoj integraciji unutar EU koja bi trebala postati i katalizator dubljih integrativnih političkih procesa i prerastanja EU u centraliziranu federalnu tvorevinu. To je realno i jedini način na koji se ona može uzdignuti do razine globalne moći. No, preduvjet  toga je potpuno slamanje tzv. desnih populista, kako  europska vladajuća politika naziva opoziciju snaga nacionalnih suverenosti, koje ometaju centraliziranje unije. Nikakva vojna integracija s Francuskom i iskorištavanje njezinog nuklearnog potencijala za izgradnju europske moći neće biti moguće  ukoliko na skorim predsjedničkim izborima pobjedi Marine Le Pen ili u Njemačkoj izgube snage okupljene oko kancelarke Angele Merkel.

Europska elita učiniti će sve da u Francuskoj bude poražena i potisnuta  Marine Le Pen, a u Njemačkoj preživi Angela Merkel ili njen surogat Martin Schulz. Nakon rođendanskog sastanka u Rimu 25. ožujka, postalo je kristalno jasno da je  Europska unija izabrala samo jednu razvojnu opciju – centralizaciju i federalizaciju. Tako je  sama  sebe dovela na opasno raskrižje putova- ili će krenuti u smjeru raspada ili u smjeru Olimpa svjetskih sila.

 

 

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like