Nedavno održani prijevremeni parlamentarni izbori u Makedoniji umjesto izlaska zemlje iz dvogodišnje političke krize, svojim tijesnim izbornim rezultatima upućuju na mogućnost eksplozije nacionalnih tenzija i sukoba u toj etnički vrlo podijeljenoj zemlji. Pat pozicija, prema kojoj je vladajuća stranka VMRO-DPMNE (Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija – Demokratska partija za makedonsko nacionalno jedinstvo) na čelu s Nikolom Gruevskim osvojila 51 mandat, dok je glavnoj oporbenoj stranci SDSM (Socijaldemokratska stranka Makedonije), koju predvodi miljenik Zapada Zoran Zaev, pripalo 49 mandata, rezultirala je odlukom Državne izborne komisije (DIK) da se ponove izbori na jednom izbornom mjestu u Gostivaru što je dosadašnji premijer Gruevski nazvao otvorenim postizbornim inženjeringom i falsificiranjem izborne volje građana, te upozorio strane veleposlanike, poglavito veleposlanika SAD-a da se ne mješa u unutarnju politiku zemlje. Dodao je da, iako potpuno opredjeljen za NATO i EU, njegova stranka kao ni on osobno ipak neće sudjelovati u pregovorima koje vode strani veleposlanici i predstavnici drugih zainteresiranih država u kojima bi se donosile odluke koje su „ u nadležnosti predstavnika koje bira makedonski narod“. Ista je poruka upućena i nevladinim organizacijama, financiranim od strane Zapada, kojima je zaprijetio regulacijom, tj. „desorozacijom“. Odluka Upravnog suda o ponavljanju izbora na još jednom biračkom mjestu u općini Tearce, nadomak Tetova u sjeverozapadnoj Makedoniji u kojem živi većinsko albansko stanovništvo, trebala je zapravo odlučiti o sudbini države. Unatoč činjenici da je SDSM osvojio najviše glasova, ipak nije došlo do promjene izbornih rezultata na izvanrednim parlamentarnim izborima u Makedoniji.
Produbljenju političke krize u zemlji pridonio je i raskol unutar albanskog političkog bloka. Naime, dosadašnji koalicijski partner VMRO-DPMNE-a, DUI (Demokratska unija Albanaca za integraciju) kojem je pripalo deset mandata, izgubio je brojne mandate, ali su se pozicionirale druge albanske političke stranke: Albanska alijansa za Makedoniju osvojila je tri zastupnička mjesta, dok DPA (Demokratska partija Albanaca) raspolaže s dva mandata, islamistička stranka ili pokret BESA osvojio je pet mandata. Paradoksalno stanje proizilazi iz činjenice da su Albanci, kako navodi Biljana Vankovska, profesorica Filozofskog fakulteta u Skopju, zapravo dobili „najmanji broj narodnih poslanika, ali najveću moć u smislu postavljanja uvjeta i odlučivanja o sastavu nove makedonske vlade“. Naime, još od 2008. g. poštuje se neformalno načelo prema kojem pobjedničke makedonske stranke uvijek koaliraju s pobjedničkim albanskim strankama. Vankovska navodi kako je takvom praksom makedonska strana u kontinuiranoj „defanzivi“ jer spremno prihvaća sve zahtijeve albanskih koalicijskih partnera (do sada je to bio DUI), pa je npr. tijekom sastavljanja vlade 2011. g. prihvaćen i zahtijev DUI-a za amnestijom osumnjičenih i optuženih za ratne zločine iz 2001. g. Zoran Zaev je ovo tajno postizborno pregovaranje zapravo učinio javnim: u svojoj je predizbornoj kampanji Albancima ponudio mnogo toga čime je osigurao 50-60 tisuća albanskih glasova. Naime, makedonski su izbori zapravo pretvoreni u referendum, poglavito zbog prijedloga Zorana Zaeva, lidera SDMS-a, kako je spreman proširiti službenu uporabu albanskog jezika u Makedoniji na cijeloj teritoriji države što je tijekom političke kampanje iznjedrilo vrlo važna politička pitanja – mogućnost dvojezičnosti, federalizacije ili kantonizacije države. Dok oporbeni SDSM smatra kako je vrijeme Gruevskog prošlost i da je Makedonija na putu izgradnje jedinstva i nove vlade, sasvim je vidljivo kako je ponavljanje izbora bilo tek dio političke igre usmjerene na gubitak jednog mandata VMRO-DPMNE, čime bi se on izjednačio sa SDSM u omjeru 50%:50% zastupnika u makedonskom Sobranju. Zoran Zaev je poznat kao lider s demokratskim imageom, koji je 2015. g. „pustio“ tzv. političke bombe tj. aferu s prisluškivanjem aktualnog premijera Gruevskog i najviših nositelja vlasti, a koji su, zapravo, javnosti trebali pružili dokaze o korupciji, izbornim prevarama i trikovima, međuetničkim trgovanjem, obračunima s političkim neprijateljima itd, dakle o svemu onom što svaki građanin Makedonije itekako zna. Međutim, vrlo brzo se ispostavilo kako mu je podatke dostavilo američko veleposlanstvo te da je Zaevu, s ciljem provedbe još jedne od „obojenih revolucija“, zapravo bila osigurana financijska pomoć međunarodnih aktera te logistika nevladinog sektora.
Makedonija, kao jedna od republika bivše SFRJ, iako u epicentru posthladnoratovskih preslagivanja interesa velikih sila na Balkanu, tijekom 90-tih nije bila zahvaćena ratovima koji su poharali prostor bivše države. Upravo zahvaljujući potpori i pomoći Sjedinjenih Američkih Država, koje su izdvojile ovo područje od kriznog razvoja u bivšoj Jugoslaviji, Makedonija se uspješno othrvala problemima u odnosu sa susjedima. Postojala je realna mogućnost eskalacije i širenja sukoba, tj. prelijevanja krize prema području Makedonije i Kosova te destabilizacije regije uvlačenjem u sukob susjednih država izravno zainteresiranih raspadom Jugoslavije. Zbog sve češćih incidenata koji su mogli prerasti i u otvoreni sukob, na graničnom području između Makedonije i Srbije razmještene su mirovne snage UNPREDEP-a (The United Nations Preventive Deployment Force) u čijem su sastavu najvećim dijelom bili američki vojnici. Rašireno je mišljenje da je upravo njihova prisutnost na terenu osigurala opstojnost Makedonije u uvjetima sve jačih međuetničkih tenzija između Makedonaca i Albanaca te postojanja otvorenih teritorijalnih aspiracija prema teritoriju Makedonije od strane Grčke, Albanije, Bugarske i Srbije. Makedonija, danas, svoju samostalnost i teritorijalni integritet „duguje“ prvenstveno Sjedinjenim Američkim Državama koje su na prve znakove krize, 1993.g., uspješno postavile stanovitu vrstu tampona, tj. rasporedile gotovo 12 000 svojih vojnika na teritoriju ove male države nastale raspadom Jugoslavije.
Raspadom Jugoslavije, Makedonija se našla pod udarom neprijateljstva svojih susjeda koji su upravo u procesu geopolitičkog preustroja područja bivše države vidjeli priliku da se „dokopaju“ djelova makedonskog teritorija. Dok su Bugari osporavali makedonsku nacionalnost, kao i makedonski jezik i kulturu smatrajući da se radi o jednom narodu, Srpska pravoslavna crkva je otvorila problem autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve koju je ova proglasila 1967.g. Grčka je istovremeno osporila Makedoniji pravo na ime jer je Grčkoj pripao najveći dio Makedonije – Egejska Makedonija iz koje su Makedonci protjerani tijekom građanskog rata u Grčkoj. Spor oko imena ostao je trajan problem zbog kojeg Makedonija nije ušla u NATO, niti može napredovati u procesu pristupanja Europskoj uniji.
Međutim, unatoč „blagonaklonosti“ međunarodne zajednice i moćne supersile, SAD-a, svakako naizraženiji problem za mladu državu postali su međuetnički odnosi s Albancima koji su na zapadu Makedonije, početkom 2000-tih počeli označavati svoja područja albanskim crvenim zastavama s dvoglavim crnim orlom i bezbrojnim džamijama. Danas je gotovo cijela sjevenozapadna Makedonija naseljena većinskim albanskim stanovništvom. Albanci su najzastupljeniji na području Tetova, Gostivara i Struge u kojoj je posebno uočena stalna tendencija povećanja broja Albanaca. Dok je ovo područje bilo naseljeno većinskim makedonskim stanovništvom, usred invazije s Kosova 1999. g. i snažnog demografskog rasta albanske populacije, Makedonci su se postupno odlučili na prodaju imanja i kuće Albancima te napuštanja ovog kraja. Vrlo skoro Albanci su, što doseljavanjem, što prirodnim priraštajem zauzeli i veliki dio Skopja na lijevoj obali Vardara. Makedonija inače broji oko 2 milijuna stanovnika, s tim da Makedonci čine 64,2%, Albanci 25,2%, a Turci nešto manje od 4%. Tijekom druge polovice 20. st. zahvaljujući ciljanoj politici Albanaca, albanska je populacija doživjela ekspanzivni demografski rast – dok ih je na području Makedonije, 1953. g. bilo svega 12,5%, već 1994. g. zabilježen je znatan porast Albanaca 22,7%, a prema statističkim podacima iz 2002. g. udio albanskog stanovništva u Makedoniji iznosi 25%. Naravno, ukupno stanovništvo se povećava, ali sasvim je evidentan disbalans koji pokazuje kako udio Makedonaca u ukupnoj populaciji stalno opoda (1948. – sa 68,5 pao na 64% 2002.). Prema podacima Aleksandra Kneževića s Geografskog fakulteta u Beogradu, prirodni prirast po nacionalnostima kod Makedonaca iznosi 12%, dok kod Albanaca čak 29%. Posebno, pod utjecajem migracija poslije napada NATO-a na Jugoslaviju (operacija Allied Force, 1999.) u Makedoniju je s područja Kosova i Metohije pristiglo oko 300 000 Albanaca, od kojih je makedonsko državljanstvo dobilo oko 150 000 tisuća što se, naravno, odrazilo i na etničku strukturu Makedonije.
Pod utjecajem nestabilnosti na susjednom Kosovu, dugogodišnja uspješna koegzistencija albanske manjine i makedonske većine, koje su dugo vremena bile predvođene Demokratskom partijom Albanaca i VMRO-DPMNE-om, prekinuta je pojavom Oslobodilačke nacionalne vojske (ONV). Ugovor o granicama potpisan je između SR Jugoslavije i BJR Makedonije u veljači 2001. g., a definiranje granice između Kosova i Makedonije na način da je novouspostavljena granica trebala razdvojiti teritorije naseljene Albancima, bilo je popraćeno prosvjednom reakcijom kosovskih i makedonskih Albanaca što je izazvalo eskalaciju etničkih napetosti na prostoru Makedonije koje su se pretvorile u oružani sukob. Nakon sedmomjesečnih sukoba, situacija je stavljena pod nadzor potpisivanjem Ohridskog sporazuma (13.08.2001.). Ovim je sporazumom, postignutim uz posredovanje tzv. međunarodne zajednice (nezaobilazna je ključna uloga SAD-a) i uz snažne pritiske na sukobljene strane, po mišljenju mnogih izbjegnut gotovo sigurnan građanski rat u zemlji.
Ohridskim je sporazumom započelo razoružavanje Oslobodilačke narodne armije (ONA) koja se transformirala u političku stranku (Demokratska unija za integracije, DUI) te je otvoren proces političkog reformiranja zemlje kroz ustavne promjene i usvajanje niza novih zakona koji su osigurali znatno veća prava makedonskim Albancima. Ohridski je sporazum predvidio donošenje nekoliko zakona koji su trebali ojačati prava Albanaca poput “Zakona o upotrebi jezika” (albanski je postao službeni jezik), “Zakona o zapošljavanju u administraciji i Zakona o policiji (ustanovljene kvote za zapošljavanje Albanaca u javnoj administraciji i policiji). Unatoč problemima u implementaciji, Ohridski je sporazum formalno donio Makedoniji mir, bolju suradnju među etničkim zajednicama i veća manjinska prava, stoga za birokrate i kojekakve tipove iz tzv „međunarodne zajednice“ i dalje predstavlja jedan od najuspješnijih sporazuma u regiji koji je Makedoniji osigurao status funkcionalne višenacionalne države. Bitnoj stabilizaciji prilika doprinijele su svakodnevne promjene: postavljanje albanskih zastava ispred zgrada višeetničkih općina, kao i dvojezičnih natpisa u gradovima gdje manjine predstavljaju 20% ili više stanovnika. Postotak državnih službenika iz etničkih manjina povećao se s 4% na 17%.
Po potpisivanju Ohridskog sporazuma, NATO je u Makedoniji razmjestio 4 000 vojnika u operaciji „Essential Harves“ kako bi nadgledao razoružanje ONV-a. Do početka listopada operacija prikupljanja, skladištenja i uništavanja oružja albanskih pobunjenika je završena, a NATO je, po zahtjevu vlade u Skopju, u Makedoniji ostavio postrojbu od nekoliko stotina vojnika zaduženu za zaštitu civilnih promatrača čija je misija bila nadgledanje povratka državnih snaga sigurnosti u krizna područja. U travnju 2003. g. NATO je odgovornost za operaciju predao Europskoj uniji.
Nakon 2005. g. Makedonija započinje trnovit put prema EU i NATO-u. Međutim, rješavanje sukoba oko imena s Grčkom ostaje za Makedoniju zapravo nemoguća misija. Spor oko imena poremetio je politički i gospodarski razvoj te pojačao makedonski nacionalizam ali i narušio međuetničke odnose. Stvari su se počele komplicirati i zbog zahtijeva Bugarske koja je zatražila da makedonska vlada izmijeni djelove udžbenika iz povijesti koji se odnose na Bugarsku. Odnosi Makedonaca i Albanaca, koji prema popisu stanovništva iz 2002. g. čine otprilike 25% populacije, nakon razdoblja stabilizacije bivaju narušeni. Albanci sve češće postavljaju zahtjeve za federalizacijom koji trebaju biti potkrijepljeni novim popisom stanovništva koji nikako da se provede. S druge strane, Makedonci, u potrazi za svojim identitetom, prelaze svaku mjeru pa je „Skopje 2014“, projekt koji je gotovo u potpunosti izmjenio lice glavnog grada Makedonije, realiziran na miješanju vrlo različitih arhitektonskih stilova, epoha i kultura, a ideje su nevjerojatne – lažna barokna pročelja zgrada, tisuće statua: od 30 metara visokog Aleksandra Makedonskog, do Toše Proeskog i niza „no name“ likova koji bi trebali osvježiti slavnu makedonsku povijest. Posebno treba pogledati ogromne lađe na Vardaru, dubokom samo metar, kao i brojne druge zanimljivosti koje nalikuju filmskim kulisama.
Vremenom je postalo jasno kako Makedonci zapravo i nemaju moćnih prijatelja u međunarodnoj zajednici koji bi zagovarali makedonske interese, u kojoj Grci imaju jak lobi, Bugarska je članica EU, dok su Sjedinjene Države moćni pokrovitelj i apsolutni zaštitnik Albanaca. Novi etnički sukobi poklapaju se s ozbiljnom političkom krizom u zemlji. Makedonija, kao i druge zemlje na Zapadnom Balkanu, razvijaju pokazatelje koji zabrinjavaju: ovisnost o stranoj pomoći, velika nezaposlenost i siromaštvo, što dugoročno može rezultirati socijalnim nemirima i novim etničkim tenzijama.
Na lokalnim izborima 2013. g. u zapadnom dijelu Makedonije, čak u sedam općina koje su dio projekta Velike Albanije (Prizrenska liga) pobijedila je najveća albanska stranka u Makedoniji (DUI) Demokratska unija Albanaca za integraciju koju predvodi Ali Ahmeti, bivši časnik ONA-e, bivši komandant OVK, (nadimak Zmija), inače intimus predsjednika Kosova Hašima Tačija. Nakon toga Makedonija je definitivno postala dvonacionalna. Ministri u vladi, Albanci, odgovaraju Hašimu Tačiju, a Makedonija je unatoč četiri pozitivna izvješća do 2013. g. zaustavljena u napretku prema Europskoj uniji. Makedoniju, naravno, muče i problemi sa slobodom medija, ljudskim pravima, govorom mržnje, međutim nemire u Makedoniji, na žalost, treba promatrati u kontekstu energetske geopolitike i geostrateških interesa velikih sila. Sporazum Rusije i Turske 2013. g. o izgradnji plinovoda Turski tok (kao alternative Južnom toku koji je pod snažnim pritiscima SAD-a i EU zaustavljen), postao je trn u oku američkoj administraciji koja se potpuno usmjerila na blokiranje tog projekta. Makedonija, preko koje je trebao voditi nastavak Turskog toka prema EU, u tom se kontekstu američkim pokroviteljima makedonske nezavisnosti zapravo učinila kao najpogodnija točka za potkopavanje takvog plana. Naime, Makedonija, čiji je ustavni položaj vrlo zakompliciran Ohridskim sporazumom kojem je kumovala međunarodna zajednica, poglavito SAD, zbog složenih etničkih odnosa svakako predstavlja još jednu u nizu država koju je moguće destabilizirati već viđenim tehnikama inženjeringa „proizvodnje otpora“ te preko nje prelijevati nemire u regiju.
Scenarij još jedne od „obojenih revolucija“, već viđen od Balkana, Iraka, Egipta, Libije, Sirije do Ukrajine, trebao se realizirati i u Makedoniji! Sasvim vidljivi akteri „pokreta otpora“ vladi premijera Nikole Gruevskog postali su srednjoškolci, studenti, aktivisti, građani, a mirne demonstracije na kojima se proziva vladu za kršenje ljudskih prava, korupcije, nepotizma itd…, odvijali su se u svim većim gradovima Makedonije. Međutim, nevidljivi akteri tj. zapadne obavještajne službe povlače sasvim konkretne poteze: instruiraju vođu socijaldemokratske oporbe te brojne nevladine organizacije. Brojni analitičari prenose podatak kako su upravo strane obavještajne službe dostavile podatke o prisluškivanju Zoranu Zaevu – vođi socijaldemokratske oporbe. Također se navodi kako su CIA i zapadne obavještajne službe zapravo navodile i financirale akciju upada terorista, Albanaca s Kosova na teritorij Makedonije, a s ciljem destabilizacije vlade premijera Gruevskog. Ako se uzme u obzir podatak da je makedonska vlada u mjesecima koji su prethodili nemilim događajima, zatražila pomoć od 17 zapadnih država, ali je nije dobila, kao i snimke američkog veleposlanika u Makedoniji i ubijenih terorista (od kojih su većina zapravo bili tjelohranitelji albanskih političara) koje svjedoče o bliskosti, onda ovaj podatak i te kako ima smisla. Nadalje, neoglašavanje međunarodne zajednice o eskalaciji prilika u Makedoniji postalo je više nego indikativno. Uglavnom se koriste opće fraze, čije smo značenje u Hrvatskoj i te kako iskusili: poziva se na suzdržanost svih strana kako bi se zaustavilo nasilje, iskazuje se zabrinutost, traži se transparentna istraga, iako je zapravo sve jasno.
Naime, američki projekt stvaranja velike Albanije zapravo se dugi niz godina realizira diplomatskim i vojnim sredstvima. Naravno, postoji povijest američkog angažiranja u regiji i treba podsjetiti na nekoliko ključnih točaka. Kao prvo, nakon NATO-vog bombardiranja Srbije, 1999. g. NATO je na Kosovu rasporedio 50 000 dobro naoružanih vojnika. Uslijedio je Ohridski sporazum, kao projekt SAD-a kojim je započet proces političkog reformiranja Makedonije kroz ustavne izmjene i usvajanje niza novih zakona koji su osigurali znatno veća prava makedonskim Albancima. Treća ključna točka je američka potpora neovisnosti Crne Gore i Kosova čime je oslabljena Srbija, izvršena njezina dekompozicija i time uspostavljena regionalna ravnoteža. Američka je politika ovim vojno-političkim angažmanom pripremila projekt Velike Albanije, koji, kao ideja o ujedinjenju Albanaca u jednu državu datira još iz 19. st., a koji se razmatrao i na Berlinskom kongresu 1878. g. Naime, Prizrenska je liga tada zatražila priznanje nacionalnog identiteta Albanaca i autonomiju Albanije unutar Otomanskog carstva. Iako Berlinski kongres nije prihvatio ove zahtjeve, tijekom Drugog svjetskog rata kvislinška tvorevina Kraljevina Albanija je, zahvaljujući svojim sponzorima Italiji i Njemačkoj, svoj teritorij proširila i na Kosovo, zapadne dijelove Makedonije i istočne dijelove Crne Gore.
Danas projekt Velike Albanije nije tek ekstremistička ideja, već projekt koji uživa potporu SAD-a (kao glavnog sponzora velikoalbanskog revizionizma), Velike Britanije, dobrim dijelom i Njemačke, a može računati i na potporu islamističkih krugova. Projekt je velikim dijelom i ostvaren! Danas Albanci žive u dvije države (Albanija i Kosovo su klijentelističke države SAD-a) te u susjednim državama, a projekt ujedinjenja definitivno će u kontekstu obnovljenog Hladnog rata na području regije dobiti pokroviteljstvo velikih zapadnih sila. Scenarij uključuje otvaranje pitanja zapadne Makedonije ( općine Struga, Kičevo, Debar, Tetovo, Gostivar, dio Skopja, Kumanovo) a zatim i ostalih dijelova Balkana s albanskim stanovništvom ( dolina Preševa u južnoj Srbiji, Medveđa, Bujanovac) južni i istočni dijelovi Crne Gore s Ulcinjom, kao i grčki južni Epir) te naravno širu destabilizaciju regije. Što se tiče Makedonije, ove su općine do 2004. g. s većinskim makedonskim stanovništvom, izbornim inženjeringom tj. pripajanjem okolnih sela tim gradovima preko noći postale većinski albanske, pa su tijekom nekoliko posljednih izbornih ciklusa dobile gradonačelnike Albance koji su sasvim jasno predstavili ideju stvaranja Valike Albanije, a svoj izborni uspjeh duguju glasačima koji su masovno pristigli iz dijaspore.
Na posljednjim parlamentarnim izborima 2016.g., SDSM je, očito pod zapadnim utjecajem, postavio novu ljestvicu zahtjeva pred makedonske vlasti tj. odlučio unaprijediti odredbe Ohridskog sporazuma. koje zapravo sve albanske stranke bez obzira na svoje razdore i te kako namjeravaju podržati. U svojem je predizbornom programu SDSM podržao kantonizaciju Makedonije kao i izjednačavanje albanskog i makedonskog jezika. U ovom trenutku, albanski politički blok koji samostalno nastupa prema budućim koalicijskim partnerima, ne želi samo izjednačavanje albanskog jezika već zahtijeva i proporcionalnu podjelu državnog proračuna što će moguće promijeniti ne samo makedonski Ustav već i karakter Makedonije kao države. Dok je VMRO ovakve zahtjeve odbacio još u izbornoj kampanji koja je bila temeljena na antialbanskim pozicijama, ovi izbori predstavljaju prekretnicu u odnosu na dosadašnju političku praksu u Makedoniji u stvaranju vladajućih koalicija. Naime, od 1992. g. nepisano je političko pravilo da pobjednička makedonska stranka uvijek bude u koaliciji s pobjedničkom albanskom strankom bez obzira na ideološka opredjeljenja. Sada se to mijenja, vlast neće formirati stranka koja ima većinu glasova, već ona koja pristane na zahtijeve albanskih stranaka.
Nesumnjivo je kako bi vlada formirana od SDMS-a i neke od albanskih opcija vjerojatno osigurala veća prava Albanaca u zemlji. Moguća promjena Ustava Makedonije, kao i „širenje“ Ohridskog sporazuma, osigurala bi ponavljanje kosovskog scenarija, tj. omogućila Albancima da sasvim legalno proglase autonomiju na dijelu makedonskog teritorija. Bez obzira tko će od makedonskih političkih stranaka sastavljati novu vladu, kako navodi sveučilišna profesorica i analitičarka Vankovska, postat će „Ivan bez zemlje“. Prema njenom mišljenju, na ovim izborima gube građani koji u novu 2017. ulaze s „bremenom stare, ali uz veću dozu straha i neizvjesnosti nego ikad prije“. Pitanje nove vlade se najmanje odnosi na pobjednika jer takvog naprosto nema.
U svom izvješću iz 2016. g. CIA procjenjuje da se, ukoliko SAD i EU nastave s potporom Velikoj Albaniji, pravoslavne zemlje Srbija, Grčka, Bugarska i Makedonija, zemlje ugrožene stvaranjem Velike Albanije, zapravo guraju u okrilje Rusije. Analitičari CIA-e predlažu uravnoteženiji pristup Balkanu. Balkan bi u slučaju sukoba i otimanja teritorija zapravo doživio sudbinu Bliskog istoka. Bugarska i Srbija bi mogle postati „tvrdo rusko geopolitičko uporište“. Stoga najozbiljnije pitanje koje je potrebno postaviti je: jesu li ovi izbori uvod u ostvarenje secesionističkih ambicija Albanaca u Makedoniji tj u stvaranje Velike Albanije, projekt koji se odnosi na najmanje tri države u regiji – Makedoniju, Srbiju i Crnu Goru, a možda i djelove Grčke? Ako se uzme u obzir nedavno objavljeni članak „Dysdunction in the Balkan“, koji u uglednom američkom časopisu Fereign Affairs potpisuje Timothy Less, potrebno se zapitati hoće li oživljavanje velikodržavnih projekata na Balkanu zapravo „zapaliti“ regiju i pretvoriti je ponovno u „bačvu baruta“.
0 komentara