Mario Stefanov
Nekoć pod presudnim utjecajem Sjedinjenih Država, Saudijska Arabija preuzela je vodeću diplomatsku ulogu među arapskim zemljama, Rijad je obnovio odnose s Iranom, ponovno razgovara sa Sirijom te je posrednik u sukobu u Sudanu i odbio je američku molbu za povećanjem proizvodnje nafte
Povratak Sirije u Arapsku ligu i prisutnost sirijskog predsjednika Bašara al-Asada na summitu Arapske lige u saudijskoj Džedi, unatoč žestokim prosvjedima SAD-a i europskih sila, označava novu etapu u odnosima moći na Bliskom istoku. Prekretnica nije početak kraja, nego samo kraj početka okončanja zla koje je razorilo arapski svijet i izazvalo milijune ljudskih žrtava glasovitih revolucija tzv. arapskog proljeća.
U biti one nikada nisu ni bile nikakve prodemokratske revolucije, kako su ih nazivali, nego samo morbidna i gola zloporaba najekstremnijih dijelova islamističkog ekstremizma u korist interesa SAD-a i vodećih europskih sila na prostorima MENA-e (Bliski istok i sjeverna Afrika), na isti način na koji je svojedobno taj isti islamistički ekstremizam korišten protiv sovjetske okupacije Afganistana.
No arapski svijet u kojem su stasale nove snage emancipacije i antikolonijalizma, ovoga puta predvođene konzervativnim snagama islama umjesto sekularnih vođa iz prošlosti, s rastućom silom Saudijskom Arabijom pokušava zatvoriti priču zla serviranu od Zapada u arapski i muslimanski svijet početkom prošlog desetljeća.
Topli doček
Činjenica da je sirijski predsjednik Bašar al-Asad, kojemu se teško mogu pripisati ikakvi demokratski atributi, toplo dočekan na sastanku u Džedi svjedoči o rađanju novog vala panarabizma i konsolidacije muslimanskog svijeta. Nekoć pod presudnim utjecajem Sjedinjenih Država, naftom bogata Saudijska Arabija u protekloj godini preuzela je vodeću diplomatsku ulogu među arapskim zemljama. Rijad je obnovio odnose s Iranom, ponovno razgovara sa Sirijom te je posrednik u sukobu u Sudanu. Osim toga, američkoj politici nije odgovaralo ni saudijsko odbijanje uvođenja sankcija Moskvi, kao ni odbijanje povećanja proizvodnje nafte radi rušenja cijena na tržištu. Prethodno desetljeće obilježili su krvavi i kanibalizirani ratovi ekstremističkih skupina s posljednjim sekularnim vladarima arapskih država poniklim iz ere Nasera i vremena raspada britanskog kolonijalnog carstva. No, kada je razulareni islamistički ekstremizam predvođen Al-Qaidom i ISIL-om zaprijetio i samoj Saudijskoj Arabiji, čuvaru svetih mjesta islama, došao im je kraj.
A počelo je tako nevino. Američki geopolitičari i think-tankovi orkestrirano su početkom ovoga stoljeća počeli tobože dobronamjerno ukazivati na neodrživost tadašnje bliskoistočne geopolitičke konstrukcije naglašavajući da u njoj treba pokrenuti procese demokratizacije društva i izvući regiju iz sjene svjetskih gospodarskih i političkih tokova. Dakako, nitko nije ni izdaleka spominjao nekakvo prekrajanje granica i disolucije država, nego samo unošenje demokracije na Bliski istok i njegovo aktiviranje u globaliziranom svjetskom poretku.
I sve će završiti jednako lijepo kao što je završilo i rušenje Berlinskog zida u Europi, objašnjavali su. Ništa neće boljeti i svi će na kraju živjeti sretno do kraja svijeta. Tek koju godinu poslije o boli i mukama progovara američka državna tajnica Condoleezza Rice za posjeta Izraelu u jeku posljednjeg libanonskog rata 2006.i opisujući taj rat, dovodi ga u vezu s “porođajnim mukama u kojima se rađa novi Bliski istok”.
Porođajne muke
Uskoro su svoje stavove o demokratskoj tranziciji bliskoistočnih prostora počeli javno iznositi i ostali predstavnici američke administracije, a za njima i vodećih država Europske unije. To je zapravo bila baražna politička priprema svega onoga što će se dalje događati na Bliskom istoku.
No stvari su se počele zakuhavati mnogo prije. Tako u svome članku za Washington Post od 7. kolovoza 2003. pod naslovom “Transforming the Middle East” tadašnja savjetnica za nacionalnu sigurnost u administraciji Georgea W. Busha i kasnija američka državna tajnica Condoleezza Rice iznosi viziju demokratskog Bliskog istoka kakvog bi željela vidjeti američka administracija.
U tekstu sasvim jasno iskazuje američku i europsku volju vezanu uz masivnu transformaciju regije Bliskoga istoka. Rice u uvodnom dijelu identificira problem: “Kratko nakon završetka 2.svjetskog rata Amerika se obvezala na dugoročnu transformaciju Europe nakon proživljenih ratnih stradanja i uništenja, uključujući i gubitak stotina tisuća američkih života. Naši su kreatori politike odlučili raditi na stvaranju Europe u kojoj bi neki novi rat bio nezamisliv. Mi i ljudi Europe opredijelili smo se za viziju demokracije i prosperiteta i zajedno smo uspjeli.
Danas se, pak, Amerika i naši prijatelji i saveznici moraju obvezati na dugoročnu transformaciju na drugom dijelu svijeta- Bliskom istoku. Područje od 22 države s populacijom od 300 milijuna ljudi ima zajednički BDP manji od Španjolske, koja ima 40 milijuna stanovnika. Upravo ta činjenica odražava ono što vodeći arapski intelektualci nazivaju političkim i ekonomskim deficitom slobode. Osjećaj bespomoćnosti pruža plodno tlo za ideologije mržnje koje potiču ljude na napuštanje sveučilišnog obrazovanja, karijere i obitelji, umjesto čega se pokušavaju raznijeti eksplozivom uzimajući što je pritom moguće više nevinih života.”
Dugoročna transformacija
Rice posebno naglašava da su “ovi sastojci recept za regionalnu nestabilnost i stalna prijetnja sigurnosti SAD-a” opravdavajući time unaprijed interes američke politike za promjenu opisanog stanja i namjeru izravnog političkog i vojnog angažmana u regiji.
U nastavku autorskog članka Rice definira ciljeve američke politike u cilju željene transformacije Bliskog istoka: “Naša je zadaća surađivati s onima na Bliskom istoku koji traže napredak prema većoj demokraciji i toleranciji, prosperitetu i slobodi. Kao što je rekao predsjednik Bush u veljači- svijet ima jasan interes za širenje ekonomskih vrijednosti jer stabilne i slobodne nacije ne proizvode ideologije ubojstava, nego potiču mirnu potragu za boljim životom.”
Istodobno Rice objašnjava dotadašnje američko političko i vojno djelovanje u regiji i udara ideološke temelje novih nastupa: “Budimo jasni, Amerika i koalicija krenuli su u rat u Iraku jer je režim Sadama Huseina predstavljao prijetnju sigurnosti SAD-u i cijelom svijetu. To je bio režim koji je koristio i posjedovao oružje za masovno uništenje, održavao veze s terorističkim organizacijama, dvaput napao druge nacije i odbio sve zahtjeve međunarodne zajednice te ukupno 17 rezolucija UN-a tijekom 12 godina, čime je jasno istaknuo da se nikada neće razoružati i udovoljiti pravednim zahtjevima svijeta.”
Danas, činjenica da nikakvo oružje masovnog uništenja nakon američke vojne intervencije u Iraku 2003. godine nije pronađeno niti je utvrđeno postojanje veza Sadamova režima s islamističkim teroristima koje je čak, upravo suprotno, proganjao kao same vragove, ipak više ništa ne znači. Laž je poslužila svojoj svrsi i opravdanju izravne vojne intervencije bez suglasnosti UN-a na koju se licemjerno poziva Condoleezza Rice s konačnim učinkom pokušaja razbijanja Iraka kao države.
Pogrešni temelji
Rice u svome članku nastavlja: “Danas je ta prijetnja nestala i oslobođenjem Iraka stvorena je izuzetna prilika za unapređenje pozitivne agende za Bliski istok koja će ojačati sigurnost u regiji i cijelome svijetu… Regionalni čelnici već govore o novom arapskom političkom smjeru koji podupire unutarnje reforme, veće političko sudjelovanje, ekonomsku otvorenost i slobodnu trgovinu. Od Maroka do Perzijskog zaljeva narodi poduzimaju prve korake prema političkoj i gospodarskoj otvorenosti. SAD podupire ove korake i na tom planu ćemo sa svojim prijateljima i saveznicima nastaviti raditi… U takvom slijedu događaja, onako kako je demokratska Njemačka postala sastavnica nove Europe koja je danas cjelovita, slobodna i mirna, tako i transformirani Irak može postati ključni element jednog sasvim novog Bliskog istoka u kojem ideologije mržnje neće uspijevati. I evo, gotovo sto dana od okončanja glavnih borbenih operacija u Iraku, irački narod je počeo stvarati budućnost kakvoj se nadao.”
Nakon ovakvog prikaza čovjek se uistinu mora zapitati što je onda dovraga pošlo po zlu. Bliski istok je uspio preživjeti njezinu agendu demokratske transformacije, ali je, suprotno onomu što je iznosila u svome programskom tekstu, sada Europa u plamenu.
Ako je Rice članak pisala pri zdravoj svijesti i iskreno, danas bi se morala posramiti svoje gluposti i naivnosti. Noništa od toga jer sve što se do danas događalo na Bliskom istoku predviđeno je i u skladu s ciljevima američke politike, a svom licemjernom članku gospođa Rice danas bi se zacijelo samo slatko nasmijala, ponosna na svoj dobro obavljen posao.
U zaključnom dijelu članka koji je pripremao teren za geopolitičke agende čije su posljedice bili milijuni uništenih života Rice ipak nije propustila upozoriti da iza plana stoji američka vojna i politička moć.
Poziv na oružje
“Transformacija Bliskog istoka neće biti laka i ona će potrajati. Zahtijevat će širok angažman Amerike, Europe i svih slobodnih naroda radeći u punom partnerstvu s onima iz regije koji dijele naše uvjerenje u moć ljudske slobode. Ovo nije ponajprije vojna obveza, već će zahtijevati uključenje svih aspekata naše nacionalne moći- diplomatske, gospodarske i kulturne.”
Dakle, iza lijepih riječi gospođa Rice sasvim otvoreno i precizno stavlja američku vojnu silu,političku i gospodarsku moć.
U tom smislu vošingtonski think-tank Brookings Institution u svojoj raščlambi od 10. svibnja 2004. neposredno prije usvajanje američke inicijative “Greater Middle East” na summitu G8 u Sea Islandu u američkoj Georgiji još je izravniji: “Dakle, ako je Zapad uistinu ozbiljan u vezi s potrebama reformi, možda će morati pritisnuti neke arapske vlade daleko iznad razine njihove udobnosti.” Pritom ukazuje na to da je nacrt inicijative manjkav jer “predlaže male poticaje za arapske vlade koje prihvaćaju G8 reforme, a ne bave se jasnom potrebom da države G8 pojedinačno ili zajedno razviju sustavni izbornik pozitivnih i negativnih poticaja za one arapske vlade koje neće voditi dovoljno računa o imperativu sigurnosti Zapada i koristi arapskih reformi”. Pritom Brookings Institution posebno upozorava na Siriju “koja iskazuje odbijanje i odbacivanje inicijative tvrdeći da zasad nema nikakvih problema i da će se obratiti skupini G8 ako bude željela ikakvu pomoć”.
I gle čuda, Sirija će uskoro imati mnogo, zaista mnogo problema, a slično su završile i sve ostale zemlje koje su iskazivale sumnju u mirotvorne i demokratske poticaje SAD-a i europskih saveznika. Sve su završile u kaosu rata, bezvlašća i potpunoga rasula.
Nakon uvodne propagande inicijativu američke strateške vizije demokratizacije i transformacije Bliskog istoka formulirane u agendi “Velikog Bliskog istoka”, kasnije preimenovanoj u inicijativu “Šireg Bliskog istoka”, Amerikanci su uspjeli u lipnju 2008. progurati kao zaključak summita država skupine G8 u Sea Islandu.
Kreacija kaosa
Rezolucijom najmoćnijih država svijeta, među kojima je i Rusija, uspostavljen je proces “Partnerstvo za napredak i zajedničku budućnost regije Šireg Bliskog istoka i sjeverne Afrike” i započet nasilan proces navodne demokratizacije bliskoistočnih prostora i njezine prilagodbe budućoj integraciji s Europskom unijom i cijelim transatlantskim kompleksom, što je bivši francuski predsjednik Jacques Chirac 9. lipnja 2008. ocijenio promašenom agendom i “provociranjem promjena koje će hraniti rizik ekstremizma i pada u fatalnu klopku sudara civilizacija”. No kreatore velikih strategija gonjene golim ekonomskim i financijskim interesima i projekcijom geopolitičke moći najmoćnijih država svijeta takvi glasovi razuma nisu zanimali niti ih danas žele čuti.
Amerikanci su se odrekli i vjernog saveznika Mubaraka
Čak je i vjerni američki saveznik, egipatski predsjednik Mubarak koji se nakon usvajanja inicijative GMEI na summitu G8 usudio izjaviti da je “uvođenje demokracije u arapski svijet na takav način čista deluzija koja će dovesti do anarhije na Bliskom istoku” dobio po ušima i proveo nešto godina u kavezu, a njegova država je programiranim revolucijama tzv. arapskog proljeća i nasilnim dovođenjem na vlast ekstremnog Muslimanskog bratstva, pod maskom demokratskih izbora provedenih u sjeni sjekira i mačeta, dovedena na rub građanskog rata, kaosa i početnog stadija genocida nad 8 milijuna egipatskih kršćana. Tek je državnim udarom generala Al-Sisija uz podršku Saudijske Arabije, kada je američkoj politici postalo jasno da egipatska vojska više neće moći biti jamac sigurnosti strateški važnog Sueskog kanala i Crvenoga mora, donekle stabilizirano stanje u državi. Ali ostaje činjenica da je Egipat politički i gospodarski vraćen barem tri desetljeća unatrag i da na turizam koji je nosio znatan dio prihoda u sljedećih nekoliko desetljeća može slobodno zaboraviti.
Putin se iz koristi aktivno uključio u arapske ratove
Treba naglasiti da je Rusija aktivno sudjelovala u planovima tobožnje demokratizacije i faktičkog geopolitičkog prekrajanja regije Bliskoga istoka i sjeverne Afrike i potpisnica je zaključka summita država skupine G8 u Sea Islandu, koji je pokrenuo bliskoistočno ratovanje nasilnim prekrajanjima granica i rušenjem vladajućih režima pod izlikom demokratizacije geopolitičkog prostora. Ako nekomu nije bilo jasno zašto su se Moskva i ruski predsjednik Putin priklonili takvoj agendi nasilnog diplomatskog, obavještajnog, pa i vojnog intervencionizma, danas, nakon njegove invazije na Ukrajinu, ne bi trebalo biti dvojbi. Američke vojne intervencije na Bliskom istoku, koje su podržale europske sile, poslužile su mu u pokušaju stvaranja bilo kakvog suvislog opravdanja onoga što čini. Dakako, ono što se događalo na Bliskom istoku nikako ne može biti pokriće ni opravdanje za rusku agresiju na Ukrajinu. No činjenica je da Putin to koristi i u tome ima barem prešutnu podršku dijela svijeta. Prije svega arapski svijet, koliko se može primijetiti, nakon razornog američkog i europskog intervencionizma na svojim prostorima i ne vidi nekakav veliki problem u ruskom intervencionizmu tamo negdje u Europi. Štoviše, jednako kao što su svojedobno europski mirovni posrednici pohodili Bliski istok u svojim unaprijed propalim mirovnim misijama, tako se sada afrički i bliskoistočni lideri gotovo cinički nude kao mirovni posrednici u Europi.
Američka, a potom i europska agenda demokratske transformacije MENA-e koja se pretvorila u nasilno prekrajanje državnih granica i krvave građanske ratove pod vodstvom različitih frakcija najekstremnijih dijelova islamističkog ekstremizma nanijela je mnogo zla i štetene samo arapskom i muslimanskom svijetu nego i interesima samog Zapada, što se kao povratni refleks onoga što se događalo na Bliskom istoku sada ogleda u neadekvatnoj suradnji Zapada i regije MENA u odgovoru na rusku agresiju na Ukrajinu. I to je cijena propalih revolucija zla, revolucija takozvanog arapskog proljeća koju je američka i europska politika sada prisiljena plaćati.
Z. Meter: (Video) Trijumfalni ulazak Bashara Assada u Rijad! Slijedi pomirba Egipta i Irana
Z. Meter: Saudijski ministar diplomacije stiže u Siriju. Dramatične promjene tresu Bliski istok!
