Posljednjih godina, ponajviše nakon ruske invazije Ukrajine, u javnosti se daje veliki značaj partnerskim odnosima Republike Bjelorusije i Ruske Federacije. U zadnje dvije godine odnosi dvije države su uistinu uznapredovali i čine se stabilnima. To je točno, međutim, rusko-bjeloruski odnosi i njihov značaj za svijet ne proizlazi samo iz ukrajinske krize i ukrajinskog pitanja nego posjeduju mnogo širi značaj. Aktualno partnerstvo, ali i potencijalni sukob, imaju veliki utjecaj na geopolitičke odnose u Europi zbog strateškog značaja Bjelorusije koja je smještena između NATO saveza i Rusije. U svakom scenariju, Bjelorusija je ključna strateška točka na europskoj političkoj karti.
Radi se o državi koja se prostire na 207 tisuća kilometara kvadratnih između Rusije na istoku, Ukrajine na jugu, Poljske na zapadu i Litve i Latvije na sjeveru. O značaju Bjelorusije dovoljno govori činjenica da su tijekom povijesti za nju ratovale države kao što su Njemačka, Francuska, Poljska, Rusija, Litva i mnoge druge. Imati Bjelorusiju pod svojom kontrolom veoma je vrijedno jer je ona poveznica između slavenskog istoka i germanskog zapada. Prilikom osnivanja Ujedinjenih naroda 1945. SSR Bjelorusija je bila jedna od država osnivačica zajedno sa SSSR-om i SSR Ukrajinom što je bio lukav potez Staljina kako bi Sovjetski Savez imao više glasova u UN-u. Tijekom Hladnog rata u zemlji su se nalazila brojne sovjetske vojne baze i nuklearno oružje.
Odnosi nakon kraha SSSR-a
Suvremeni bjelorusko-ruski odnosi krenuli su se formirati odmah nakon rasformiranja Sovjetskog Saveza 1991. Upravo su tri predsjednika, ruski Boris Jeljcin, bjeloruski Stanislav Šuškevič i ukrajinski Leonid Kravčuk, 8. prosinca 1991. potpisali glasoviti Bjelovješki sporazum kojim tri države priznaju neovisnost svake, ukida se SSSR, a na njegovo mjesto stupa Zajednica neovisnih država (ZND). Bio je to kraj jedne stare sovjetske i početak neke nove demokratske epohe ususret novom mileniju. Premda je ZND ponajviše zamišljena kao trgovinska organizacija bivših republika SSSR-a, postavilo se pitanje odnosa Rusije s njenim članicama pa tako i Bjelorusijom. Početkom 1990-ih godina ruski političari bili su u nelakoj dilemi. S jedne strane željeli su se povezati i integrirati u međunarodne organizacije u koje je bio uključen kolektivni Zapad što je podrazumijevalo da se ne miješaju u poslove susjednih država. S druge strane, Ruse je zabrinula sve očitija namjera NATO saveza da se širi upravo na područja bivšeg Istočnog bloka i SSSR-a. Iako 1990-ih godina Moskva nije mogla spriječiti niti uvjetovati koja će se nova europska država priključiti NATO-u, mogla je ponovo obnoviti dobre odnose sa susjednim državama kako one ne bi postale antiruske. Takva politika je bila jedina racionalna.
Iako su i početkom 1990-ih rusko-bjeloruski odnosi bili dobri oni su doživjeli uzlet sredinom desetljeća kada je na vlast u srpnju 1994. stupio predsjednik Aleksandar Lukašenko. U veljači 1995. Jeljcin i Lukašenko potpisali su Sporazum o prijateljstvu, dobrosusjedskim odnosima i suradnji. Pritom je Jeljcin naglasio „zajedničko povijesno iskustvo tijekom stoljeća“, i istaknuo je Bjelorusiju kao „najvažnijeg ruskog partnera unutar ZND-a“ zbog zemljopisnog položaja i veza s Rusijom. Integracijski proces pokrenut je u travnju 1996., a točno godinu kasnije osnovana je Unija Bjelorusije i Rusije. U studenom 1996. Bjelorusi su završili proces predaje svog nuklearnog oružja Rusiji što je bio dogovor postignut s SAD-om, Velikom Britanijom i Rusijom u prosincu 1994. (Budimpeštanski memorandum). Osim Bjelorusije, Ukrajina i Kazahstan su predali svoje nuklearno oružje Moskvi i pridružili se Sporazumu o neproliferaciji nuklearnog oružja. Uspostavljena je Zajednica između Rusije i Bjelorusije 8. prosinca 1999. Ugovor o jednakim pravima građana između Bjelorusije i Rusije potpisan je u prosincu 1998. u poljima zapošljavanja, medicinske skrbi i obrazovanja. U tim trenucima javnost je na te sporazume gledala kao simbolične a ne kao da se stvara nova država Rusije i Bjelorusije.
Odnosi tijekom 2000-ih
Da su to bili sporazumi uglavnom simboličnog karaktera otkrio je sam Vladimir Putin nakon što je došao na vlast 2000. On nije bio zadovoljan sporazumima s Bjelorusijom jer je smatrao da su lišeni sadržaja. Putinov prijedlog je bio ili da se Bjelorusija priključi Ruskoj Federaciji kao nova republika ili da se stvori organizacija nalik Europskoj uniji. Međutim, Lukašenko je odbio obje ideje. Usprkos tome nastavljeni su prijateljski odnosi, a strateška vrijednost Bjelorusije za Moskvu je porasla zbog međunarodnih procesa. Nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001.,u sklopu invazije na Afganistan i „rata protiv terorizma“ američka vojska pojavila se na post-sovjetskom prostoru. Istovremeno, NATO se krenuo širiti dalje na istok Europe te su objavljeni planovi za razmještanje NATO-ova proturaketnog sustava u Poljskoj i Češkoj. Kao šlag na tortu, u ruskom susjedstvu počele su se pojavljivati obojene revolucije u Kirgistanu, Ukrajini i Gruziji. Kako su Rusi shvatili da je klasična integracija s Bjelorusijom neizvediva, svoju su vanjsku politiku usmjerili prema pragmatičnom pristupu sdva glavna cilja: 1) rasteretiti bjelorusko gospodarstvo, 2) preuzeti kontrolu nad bjeloruskom energetskom infrastrukturom. Zbog potonjega uslijedili su plinski ratovi dvije zemlje 2004. i 2007.
Nazočne tenzije
Godine 2009. 48% bjeloruskog izvoza odlazilo je u Rusiju, dok je u suprotnom pravcu odlazilo 6% ruskog izvoza. Usprkos trgovinskoj suradnji te godine izbit će najozbiljnije tenzije i odnosi će se ozbiljno narušiti. Lukašenko je optužio ruske vlasti da nude kredit od 500 milijuna dolara pod uvjetom da Minsk prizna odmetnute gruzijske proruske pokrajine Abhaziju i Južnu Osetiju, ali je istaknuo da pozicija Bjelorusije nije na prodaju. Također je izjavio da se građani Bjelorusije moraju pridržavati gruzijskih zakona kada putuju u te dvije regije. Najoštrija Lukašenkova izjava je glasila da Bjelorusija umjesto u Rusiji treba „potražiti sreću u drugim dijelovima planeta“. Komentirajući vojnu suradnju dvije države, Lukašenko je 10 milijuna Bjelorusa usporedio sa živim štitom Rusije protiv Zapada. To je usluga za koju je rekao da „nije besplatna“.
U srpnju 2009. izbio je tzv. mljekarski rat, kada je Rusija zabranila sav uvoz mliječnih proizvoda iz Bjelorusije, navodeći da nisu u skladu s novim propisima. Bjelorusija je optužila Rusiju da koristi zabranu u političke svrhe, dok je Rusija zanijekala da je zabrana politička. Rusi su ubrzo ukinuli zabranu i Bjelorusi su nastavili isporuke mliječnih proizvoda. Međutim, došlo je do novog spora jer je Moskva tvrdila da joj Minsk duguje 231 milijun dolara za plin koji je koristio od početka godine. Bjelorusija je zaprijetila uvođenjem granične i carinske kontrole na granici s Rusijom i odbila je nazočiti sastancima Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti (ODKB – ruska inačica NATO-a) u Moskvi. Lukašenko je u intervjuu doveo u pitanje potrebu diplomatskih odnosa s Rusijom.
Izbijanje ukrajinske krize
Premda su granične barijere između dvije države uklonjene još 1995. granica je obnovljena 2014. s bjeloruske strane. Rusi su tek 2017. uspostavili graničnu zonu u Smolenskoj oblasti. Razlog bjeloruskog podizanja granice je ukrajinska kriza iz 2014. i izbijanje rata u Donbasu. Očito je da se Minsk na neki način prepao moguće ruske invazije. Ona se nije dogodila, međutim Lukašenko je prvi put održao govor na bjeloruskom jeziku te su vlasti krenule afirmirati bjeloruski identitet koji je različit od ruskog. Štoviše, rat u Donbasu omogućio je Bjelorusiji da se afirmira u međunarodnoj zajednici kao neutralni posrednik za postizanje mira. Dogovori o prekidu vatre u Donbasu 2014. i 2015. i mirnoj reintegraciji te regije dobili su naziv Minsk 1 i Minsk 2. Međutim, u praksi nikad nisu zaživjeli u potpunosti nego samo polovično. Premda se tih godina Lukašenko donekle distancirao od Putina, u rujnu 2017. odnosi dvije države ponovo su postali bliski jer su održane zajedničke vojne vježbe. Neprijateljski stav Zapada bio je to ključan za snažnije povezivanje. Godine 2019. Lukašenko je u Sočiju održao razgovore s Putinom i izjavio da bi se njihove dvije zemlje „mogle sutra ujediniti, nema problema“. Tu ideju je Putin podržavao otpočetka a očito joj je Lukašenko postao pristran u strahu od obojene revolucije koja se nagovještavala.
Tenzije i bjeloruski izbori koji će promijeniti sve
Usprkos strahu od prozapadnog puča pukotine u odnosima mogle su se uočiti početkom 2020. kada je došlo do novih tenzija. Lukašenko je optužio Putina da namjerava njegovu zemlju inkorporirati u Rusiju. Rusi su zauzvrat ukinuli ekonomske povlastice. Točnije, Rusija je privremeno obustavila prodaju nafte Bjelorusiji po sniženim cijenama. Bjelorusija je kao odgovor diverzificirala svoj uvoz nafte, uvozeći naftu iz Norveške, Azerbajdžana, Saudijske Arabije i Sjedinjenih Država. U srpnju iste godine odnosi su dodatno potonuli jer su 33 ruska vojna savjetnika uhićena u Minsku. Lukašenko je potom optužio Moskvu da pokušava zataškati pokušaj slanja 200 vojnika privatne ruske vojne kompanije Wagner u Bjelorusiju u misiju destabilizacije zemlje uoči predsjedničkih izbora 9. kolovoza. 5. kolovoza potpredsjednik Sigurnosnog vijeća Ruske Federacije, Dmitrij Medvedev, upozorio je Bjelorusiju da oslobodi ruske savjetnike.
Međutim, upravo će predsjednički izbori toga kolovoza definitivno zbližiti Lukašenka i Putina. Nakon izbora koje su mnogi promatrači označili spornim(EU i mnogi drugi) uslijedio je val prosvjeda koji je sličio na pokušaj obojene revolucije i trajao je sve do ožujka 2021. Rezultirao je s više od tisuću ozlijeđenih, više od 30 tisuća uhićenih i nekoliko poginulih prosvjednika. Potpora ruskih državnih službi bjeloruskima bila je iznimno važna za održavanje Lukašenka na vlasti. Putin je oformio posebnu jedinicu ruske vojske da intervenira u Bjelorusiji ako bi se nemiri oteli kontroli. Nakon tog gorkog iskustva, Lukašenko je definitivno spalio sve mostove sa Zapadom jer je izgubio ugled koji je ondje uživao i Bjelorusija se definitivno svrstala uz Rusiju. To se dobro pokazalo na financijskom planu jer je krajem kolovoza 2020. Lukašenko najavio refinanciranje državnog duga u visini od 1 milijarde dolara prema Rusiji, a sredinom rujna je posjetio Soči gdje se dogovorio s domaćinima o kreditu u od 1,5 milijardi USD.
Udruženi protiv Ukrajine
Rusija i Bjelorusija imaju razgranatu vojnu suradnju. Osim spomenutih vojnih vježbi dvije vojske koje se redovno održavaju, Rusija ima nekoliko vojnih baza i radara u Bjelorusiji. Krajem 2021. i početkom 2022. odnosi Rusije i Ukrajine dodatno su narušeni i učestale su najave ruske invazije. Krajem 2021. Minsk je konačno priznao rusku aneksiju Krima nakon sedam godina odbijanja. Bjelorusi su dopustili ruskoj vojsci da izvodi vježbe na bjeloruskom teritoriju i da s teritorija Bjelorusije bude pokrenut dio invazije na Ukrajinu u veljači 2022. Lukašenko je izjavio da bi bjeloruske trupe mogle sudjelovati u invaziji ako bude potrebno, poslije i da Rusija može locirati svoje nuklearno oružje na bjeloruskom tlu.
Mogućnost napada na Ukrajinu s bjeloruskog teritorija dala je Rusima stratešku prednost u ratu. Ruska vojska je tako dobila priliku da napadne Kijev sa samo 80 km udaljenosti. Da Rusi nisu mogli pokrenuti ofenzivu na Kijev s bjeloruskog tla morali bi prevaliti najmanje dvostruku udaljenost. Pokretanje ofenzive s bjeloruskog tla također je omogućilo ruskim postrojbama da udare na Kijev sa zapada, bez potrebe da prijeđu rijeku Dnjepar. Međutim, ruske trupe nisu iskoristile dar koji im je dala država Bjelorusija jer su Ukrajinci uspjeli obraniti Kijev a ruska vojska se kasnije povukla sa sjevera Ukrajine. U ožujku 2022., Oleksandr Kamjšin, čelnik ukrajinskih željeznica, izjavio je daje likvidirana željeznička pruga između Ukrajine i Bjelorusije što je bio način da se onemogući transport ruske opreme i materijala iz Bjelorusije u Ukrajinu.
Posljednjih mjeseci Bjelorusija je također postala baza za Wagner skupinu, a krajem ožujka ove godine Putin je najavio da će Rusija stacionirati taktičko nuklearno oružje u Bjelorusiji i ono je isporučeno tijekom ljeta. Ti procesi dodatno su podignuli uloge u ukrajinskom ratu, odnosno ojačane su napetosti između Rusije i Bjelorusije s Ukrajinom i NATO članicama (ponajviše Poljskom i baltičkim državama). Europski parlament u rujnu je pozvao Međunarodni kazneni sud (ICC) da podigne istragu protiv Lukašenka zbog navodnih ratnih zločina u Ukrajini. Takav potez dodatno je dodao ulje na vatru.
Zaključak
Prije ukrajinske krize Bjelorusija je služila kao tampon država između Ruske Federacije i NATO-a, a njena strateška važnost pokazuje se kako se ukrajinski rat sve više zahuktava i postaje rat Rusije i NATO-a. Bjelorusija je i dalje tampon država, zaštitni sloj Rusije od NATO-a, ali je važna i iz drugih razloga. Iako bjeloruske vojne postrojbe ne sudjeluju u ratu u Ukrajini, Bjelorusija je neskriveno (logistički, materijalno) na strani Rusije dok su Poljska i baltičke zemlje na strani Kijeva. I takav angažman Bjelorusije u ratu je koristan za Ruse jer je Kijev bio primoran ojačati utvrde duž svoje tisuću kilometara duge granice s Bjelorusijom, trošeći resurse koji bi se inače mogli koristiti na drugim bojištima. Također, dijelovi ukrajinske vojske smješteni su na bjeloruskoj granici zbog straha od novog ruskog napada na tom području. Budući da je u Bjelorusiji smješteno rusko taktičko nuklearno naoružanje ono je sigurnost da NATO niti Ukrajina neće napasti Bjelorusiju, što je također element koji ide u prilog ruskoj strani. Baltičke države i Poljska također ojačavaju svoje granice zbog straha od napada Bjelorusije ili Rusije. Litavci i Poljaci se boje mogućnosti da bi ruske snage mogle iz Bjelorusije pokrenuti napad prema ruskoj eksklavi Kalinjingrad kroz zauzimanje graničnog pojasa, Suwalki koridora, koji je dug oko 96 km. Zauzimanjem Suwalki džepa bi se Kalinjingrad kopneno spojio s Bjelorusijom i Rusijom, a baltičke države bile bi odsječene od Poljske. Ipak, vjerojatnost da će se to dogoditi je mala, jer bi, tko god pokušao učiniti, zaratio s NATO savezom.
Budući da su Bjelorusija i Rusija dvije države krnje demokracije s dvama karizmatičnim vođama, može se reći da tvore osovinu otpora američkom unipolarnom poretku na istoku Europe. Obje države trpe sankcije zapada već 15-ak godina i obje surađuju s antiameričkim državama diljem svijeta od Irana, Kine, Sjeverne Koreje, Kube, Venezuele, Mjanmara. Bjelorusija dobro štiti Rusiju od potencijalnog okruživanja na europskom istoku, a prošle godine trgovinska razmjena je iznosila oko 40 milijardi USD.
Ipak, najveći doprinos Bjelorusije interesima Rusije u budućnosti moglo bi biti to da će zahvaljujući bjeloruskoj ulozi u ukrajinskom ratu, na koncu konca Ukrajina (neovisno o rezultatu rata) ostati izvan NATO-a. To je bio prvi i najvažniji cilj Putinove Rusije koji će to nedvojbeno ostati i kada Putin jednom ode s vlasti (osim ako se prozapadna vlada ne pojavi u Kremlju što je slabo izgledno). S druge strane, zahvaljujući Moskvi Bjelorusija je sačuvala svoj suverenitet u odnosu na EU i NATO koji bi inače bio doveden u pitanje od strane globalističkih struktura.
