Jučerašnje proglašenje kurdske federacije na njihovom etničkom prostoru sjeverne Sirije (od strane 200 zastupnika ustanovljenog regionalnog administrativnog tijela u gradu Rumalanu (sjevero-istočna regija Haseke), koje predstavlja tamošnji kurdski narod i manjinsko arapsko stanovništvo), izaziva niz reakcija ali i pitanja tko iza svega stoji, zašto baš sada i td.
Težnja sirijskih Kurda za vlastitom samostalnošću ili autonomijom unutar sirijske države (Sirijski Kurdistan ili Rožava) traje dugo. Zbog tih tendencija središnja vlast u Damasku desetljećima je poduzimala oštre mjere za suzbijanje kurdskog separatizma i po tom se pitanju nije previše razlikovala od ostalih arapskih zemalja, kao ni Turske i Irana. Tako je u vrijeme, inače svjetovne vlade Hafeza al-Assada (oca današnjeg predsjednika Bashara al-Assada, školovanog u prestižnim londonskim učilištima), sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća oko 120 tisuća Kurda i formalno izbrisano iz sirijskog državljanstva, da bi se vlast Kurdima više posvetila tek nakon otkrivanja nekoliko velikih naftnih nalazišta na njihovom teritoriju.
Od započinjanja sirijskog krvavog građanskog rata prije skoro pet godina, a poglavito nakon nastanka i ubrzanog širenja zloglasne „Islamske države“ 2014. godine, Damask i Kurdi našli su donekle zajednički jezik, prije svega u borbi protiv radikalnih islamističkih arapskih grupacija, a oslabljena vlada je sve više tolerirala, pa čak i verbalno odobravala pojedine najave kurdskih čelnika o uspostavi nekog oblika svoje autonomije unutar sirijske države.
Dakle, ukupno gledano, u arapsko–kurdskom neprijateljstvu ne radi se o elementu konfesionalnih razlika i iz njih proizišle mržnje, već korijen sukoba leži u međunacionalnoj netrpeljivosti, i to u prvom redu Arapa prema Kurdima, budući da je u bliskoistočnim monarhijama ili pseudo-demokracijama politička moć i sila države uvjek bila koncentrirana u njihovim rukama.
Ono što jučerašnjim proglašenjem kurdske federacije upada u oči, jest trenutak odabira takve političke odluke koja nužno izaziva reakcije regionalnih ali i svjetskih država. On se ogleda u činjenici nastalog svojevrsnog vakuuma i šoka nakon odluke ruskih vlasti o završetku njihove vojne kampanje u Siriji i ruskog prebacivanja težišta s vojnog na diplomatsko polje, iako je ono od strane Moskve i do sada bilo izuzetno aktivno, a vjerojatno i presudno za osiguranje uvjeta otpočinjanja unutarsirijskog dijaloga pod posredništvom međunarodne zajednice (što je nedavno priznao i američki državni tajnik John Kerry).
Drugi moment jest taj, da se odluka o proglašenju federacije poklapa s prekjučerašnjom najavom delegacije Regionalne vlade Iračkog Kurdistana o svom skorom odlasku u Bagdad, glede rasprave o planiranom referendumu o proglašenju nezavisnosti Iračkog Kurdistana od Iraka. Pretpostavlja se kako će slične konzultacije irački Kurdi održati i s druga dva susjeda, Iranom i Turskom.
Važno je primjetiti kako je vodeća kurdska politička stranka u Siriji Demokratski savez (PYD), svoje predstavništvo nedavno otvorila upravo u Moskvi, gdje je nedavno otvoreno i prvo inozemno predstavništvo Sirijskog Kurdistana (Rožave). Njihovi predstavnici su u Moskvi prije nekoliko dana i najavili mogućnost proglašenja „Federacije Sjeverne Sirije“. Osim toga, vrlo je važno primjetiti kako Moskva (a odnedavno i Washington), podupire pravo kurdskih predstavnika za sudjelovanjem u mirovnim pregovorima u Ženevi. Tome se, međutim, i dalje oštro protivi Ankara, obrazlažući svoju poziciju navodnom povezanošću vojnog krila navedene kurdske stranke (YPG) sa zabranjenom turskom Radničkom strankom Kurdistana. Prije nekoliko dana u ruskim se medijima pojavila i informacija o ruskoj isporuci određenih protuzračnih tipova naoružanja postrojbama kurdskih „peshmerga“.
Sirijska vlada u startu je odbacila ideju o kurdskoj federaciji. U istom smjeru ide i današnja izjava sirijskog veleposlanika u Moskvi, kako su Kurdi nedjeljivi i važan dio sirijske države te da proglašenje njihove samostalnosti koja se federalizacijom de facto i ostvaruje, za vladu u Damasku ne dolazi u obzir. Slično je odgovorio i vladin predstavnik u Ženevi, naglasivši kako se pitanje kurdske federacije niti ne nalazi među točkama pregovaračkog procesa.
Nije potrebno posebno naglasiti i da se službena Ankara oglasila priopćenjem o neprihvatljivosti formiranja kurdske federacije na sirijskom tlu, ali, također, tome se protivi i SAD. Glasnogovornik State Departmenta Mark Toner danas je izjavio, kako se SAD protive formiranju bilo kakvih autonomnih jedinica u Siriji, uključno i onih od strane Kurda jer je to kontraproduktivno za proces političkog riješenja sirijske krize.
Što se tiče Turske, ona se čak i otvoreno grozi vojnim miješanjem u slučaju takvog scenarija, identično onom, ukoliko kurdske postrojbe počmu oslobađati svoj grad Aazaz na granici s Turskom ili krenu napredovati s istočnog dijela teritorije pod svojim nadzorom i prijeći rijeku Eufrat te tako prekinuti jedini preostali koridor sirijsko-turske granice, dug 98 kilometara. koji još nije pod kurdskim nadzorom.
Pojedini američki stručnjaci smatraju kako je izlazak ruskih snaga iz Sirije Ankara mogla shvatiti i kao signal da se Moskva neće vojno suprostaviti ograničenom turskom gušenju kurdskog separatizma u Siriji, pod uvjetom da Turci ne dođu u sukob s Assadovom vojskom. Bilo to točno ili ne, sigurno je jedno: predstojeća posjeta državnog tajnika Johna Kerrya Moskvi u ponedjeljak, nedvojbeno će u sebi sadržavati i raspravu oko najnovije kurdske političke odluke, a dogovor Moskve i Washingtona oko tog pitanja morat će slušati i drugi igrači.
S druge strane, pojedini američki analitičari smatraju kako je odluka kurdskih predstavnika povezana i s njihovim mišljenjem, da je položaj Bashara al-Assada oslabljen odlaskom ruskih snaga, a što uopće nije slučaj. Assadova vojska dobro je osnažena ruskim naoružanjem, uključno i tenkovima T-90 i raketnim topničkim sustavima, a rusko Ministarstvo obrane je prije dva dana jasno naglasilo kako će nastaviti opskrbljivati sirijsku vojsku oružjem. Štoviše, predsjednik Putin je jučer jasno naglasio kako odluka o vojnom izlasku iz Sirije ne znači da se u nju mogu ubacivati strane vojske i da je za povratak ruskih zrakoplova dovoljno svega nekoliko sati, a ne dana. Damask i Sirija ipak za Ruse imaju daleko veći značaj (ne samo zbog ruske pomorske i zrakoplovne baze) nego što to može imati kurdistan.
Međutim, svojom potporom Kurdima glede prava na sudjelovanje u pregovorima, kao i oružanim pomaganjem kurdskih postrojbi u borbi protiv ISILA-a, Moskva na određen način parira nastojanjima Washingtona za preuzimanjem punog nadzora nad sirijskim Kurdima, kao svojim temeljnim budućim saveznicima (za sada planiranih skupa samo s onim iračkim, a ubuduće možda i jedinstvenim Kurdistanom) u regiji nastanjenoj nestabilnim arapskim despotijama, nepredvidljivim Turcima ili pak snažnim Iranom.
Ne treba gajiti iluzije kako kurdski politički predstavnici ne znaju pravo stanje stvari i da nemaju spoznaju o tome, kako za proglašenje pune nezavisnosti još nije došlo vrijeme i da za taj projekt sada nemaju saveznika ni u regiji ni u svijetu. Zato je puno vjerojatnije kako oni sondiraju stav Washingtona i njihovu „crvenu liniju“ do koje Kurdi mogu ići. Tim prije, što je Washington Ankari već jasno naglasio kako se protivi turskoj vojnoj intervenciji u Siriji.
Zbog svega navedenog, kurdsko najnovije „igranje s vatrom“ osobno bih ipak protumačio željom za omogućavanjem njihovog ravnopravnog statusa u pregovaračkom procesu u Ženevi kojemu se još opire Ankara. Kurdi na ovaj način žele Turskoj poručiti kako ona ima izbor „između dva zla“ – oružane borbe protiv kurdskog separatizma u složenim geopolitičkim uvjetima ruske i američke vojne nazočnosti na kurdskom prostoru i šire, ili pristajanje na dobivanje određenog stupnja kurdske autonomije.
Za Tursku je to vrlo težak izbor, poglavito u kontekstu sada već nezaustavljivog procesa rađanja nazavisnog Iračkog Kurdistana, a koji u budućnosti realno prijeti postati svekurdskim „Pijemontom“, što može dovesti do dezintegracije Turske kao države u današnjim granicama, zbog brojnosti kurdske manjine na njezinom jugo-istoku.
Je li kurdska „zaigranost“ s federalizacijom zapravo rezlltat ruskog razračunavanja s Turskom u smislu još uvjek po Ruse bolnog sjećanja na Erdoganov nepromišljeni činr rušenja njihovog zrakoplova nad Sirijom u studenom prošle godine, nemoguće je znati. Ali da Moskva za kurdsku akciju nije znala puno ranije (s obzirom na stalni boravak kurdskih predstavnika u ruskom glavnom gradu) ne može biti govora.
Kurdski potez nedvojbeno usložnjava i američku poziciju. Kurdske vojne postrojbe danas su, nakon Assadove vojske, najsnažnija oružana snaga u Siriji koja ratuje protiv „Islamske države“. Amerikanci snažno podupiru i prošle godine pod njihovom inicijativom uspostavljen Demokratsk savez Sirije kojeg čine vojne postrojbe Kurda (gotovo 80%), lokalnih Arapa i Asirijaca (uglavnom kršćana) i koji se zajedno na sjeveru Sirije bore protiv „IS“. Osim toga te postrojbe upravo vode žestoke borbe i napreduju prema tzv. glavnom gradu „Islamske države“ Rakki. Međutim, paralelno, prema Rakki napreduju i Assadova vojska, a prodor će joj još više biti olakšan ukoliko uspije osloboditi iz ruku ISIL-a i drevni grad Palmiru smještenu u središtu Sirije. Amerikanci bi svakako puno više voljeli da Rakku oslobode Kurdi s lokalnim saveznicima nego sirijska vojska. Još je nešto značajno – Amerikanci su gotovo otvoreno priznali kako je, osim Kurda, sva ostala sirijska oporba više-manje u džihadističkim rukama. Pritom Amerikanci na krajnjem sjeveroistoku sirijskog Kurdistana uz granicu s Irakom grade (proširuju) tamošnju sirijsku zrakoplovnu luku i danas-sutra žele biti jamac kurdske sigurnosti.
Sličnu vojnu organizaciju mješanim kurdsko-arapsko-asirijskim postrojbama, Amerikanci žele ustrojiti i na jugu Sirije jer se Kurdi u osnovi ne žele boriti izvan područja svog etničkog korpusa (to je jedan od važnijih razloga zašto su do sada i imali potporu Damaska, uključno i onu u isporuci naoružanja). Toj novoj vojnoj organizaciji okosnicu bi činila beduinska plemena ali i libijski dragovoljci. Taj scenarij upravo na terenu izučava britanska obavještajna služba MI6.
I zato je najnoviji potez Kurda u smislu proglašenja federativne jedinice po Bijelu kuću vrlo kompleksan i delikatan, uključno, naravno, i njihove odnose s Ankarom kao svojom vojnom saveznicom.
Putinov sirijski „gambit“ postao je toliko nerazrješiv za njegove suparnike, da osim direktnog razgovora s njim, američkoj politici više ništa niti ne preostaje. A ono što te dvije sile na kraju dogovore, ostali će ipak morati poštivati, neovisno o ovom ili onom stupnju ostvarenja zaštite svojih nacionalnih interesa. Naravno, uz uvjet da američko-ruski dogovor bude zasnovan na iskrenim željama i jasnim načelima. U protivnom, kaos se nastavlja uz prijetnju, ovoga puta, sve dubljeg uvlačenja SAD-a u sirijski živi pijesak (što se prognoziralo Rusiji po afganistanskom scenariju) iz kojeg se Putin upravo vješto izvukao, izvojevavši prethodno za sebe daljinski upravljač upravljanja sirijskom krizom.
0 komentara