KRIZA ODNOSA U SJENI AMERIČKIH IZBORA ILI ZAVRŠETAK DUGE ROMANSE

Nakon prijetnji Saudijske Arabije američkoj administraciji, kako će rasprodati svoje američke aktive u iznosu od 750 milijardi dolara ukoliko predsjednik Obama dozvoli izglasavanje zakona koji se odnosi na odobrenje sudskog progona saudijskih vlasti na američkim sudovima po optužbama o sudjelovanju u organizaciji terorističkih napada 11. rujna 2001. g., pokušat ćemo objasniti što stoji iza najnovije oštre retorike Rijada, ali i poteza američkih vlasti.

Prema informacijama CNN-a od 15. travnja, „predstavnici Pentagona i State Departmenta“ tajno su održali nekoliko sastanaka s američkim zakonodavcima te ih „upozorili na teške gospodarske i financijske posljedice“ navedenog zakonskog projekta. Njime se, u slučaju njegovog izglasavanja, omogućuje blokada bankovnih računa i drugih aktiva Saudijske Arabije koji se nalaze na teritoriju SAD-a. Zato će Rijad, u slučaju realne ugroze, jednostavno svoje američke aktive rasprodati. Upravo je o tome Obaminu administraciju izvjestio saudijski šef diplomacije Adel al-Jubeir za vrijeme svoje posjete SAD-u prošloga mjeseca, navodi CNN.

Ranije je za TV „Fox News“ bivši senator Bob Graham izjavio, kako će američki predsjednik u sljedećih 60 dana narediti skidanje oznake „strogo povjerljivo“ s 28 stranica izvješća o istrazi terorističkih napada 11.9.2001. g. Oni mogu sadržavati dokaze o umješanosti Rijada u te nemile događaje. Važno je naglasiti kako je Graham bio član komisije Senata i Predstavničkog doma Kongresa koja je istragu i predvodila, te da on sada javno izražava svoje zadovoljstvo ovim Obaminim potezom. Njegovo razmišljanje podržavaju mnogi utjecajni senatori i kongresmeni, koji su već odavno nezadovoljni čvrstim svezama Washingtona i Rijada.

Zašto su se Amerikanci upravo sada odlučili prisjetiti nemilih događaja i zašto su time zabrinuti Saudijci?

Zašto se brinuti ako nisi kriv? U konkretnom slučaju razloga za brigu Saudijci sigurno imaju puno zbog „prljavštine na svojim rukama“, ali razloga za zabrinutost imaju i zbog samog načina funkcioniranja američkog pravosuđa. Naime, s njim se nikada ne zna na čemu si jer prečesto donosi odluke na temelju „čudnih“ interpretacija. A poglavito je bila čudna ona nedavna, kada je sud u New Yorku donio odluku u koju je olako ukorporirao svoju predodžbu o tome, da je „upravo Iran odgovoran za terorističke napade 11. rujna“ jer on podupire „Al-Qaidu“. Pritom za sud nije bilo važno što šijtski Iran ne može imati ništa zajedničko sa sunitskom „Al-Qaidom“ koja se bombama i oružjem suprostavlja njegovim interesima i koju organizacijski i financijski podupire njemu neprijateljska Saudijska Arabija, odakle je, uostalom, potjecao i Osama bin Laden. Međutim, ni ova „čudna“ odluka suda najvećeg američkog grada vjerojatno neće pomoći Rijadu jer se čitava stvar oko njegove nečasne uloge u navedenim terorističkim zlodjelima previše zahuktala.

Naravno, ovdje je neizbježno razmotriti i ulogu koju u svemu ovom ima i predizborna utrka za novog američkog čelnika i oštra retorika između republikanaca i demokrata koja je prati. Pritom se vodi žestoka borba između različitih utjecajnih grupacija koje, između ostalog, kao svoj arsenal koriste i globalnu vanjsko-političku borbu između Teherana i Rijada. Protu-iransku retoriku predvode republikanci koji su se žestoko protivili dogovoru s Teheranom o iranskom nuklearnom programu i ukidanju sankcija toj zemlji (na čemu su inzistirali demokrati, a u djelo provela Obamina administracija). S druge strane, demokrati udaraju po Saudijskoj Arabiji ovim zakonskim projektom, ne bi li i službeno dokazali veze republikanaca, prije svega klana Bush i Dicka Cheneya, s predstavnicima kraljevske obitelji u Rijadu. Međutim, republikancima (barem onim opravdano zabrinutim takvim razvojem stanja) stvar otežava činjenica kako i u njihovom redovima ima dovoljno onih koji su protu-saudijski nastrojeni, a među njima su svakako i lobisti „revolucije nafte proizvedene iz škriljevca“ ali i oni iz vojnih i obavještajnih struktura, koji su na vlastitoj koži okusili svu gorčinu afganistanske i iračke ratne „igre“ spoznavši koga u stvarnosti u tim zemljama Saudijci sponzoriraju.





Uvjetno rečeno, iranski i saudijski lobisti sada se međusobno nabacuju „prljavim rubljem“. Ali, za razliku od Irana, Saudijci uistinu imaju čime biti zabrinuti. Naime, famoznih 28 tajnih stranica spomenutog izvješća Kongresa zapravo već odavno prelazi iz ruke u ruku, a iz njih je uistinu razvidno kako su teroristi dobivali financijsku potporu ili usko surađivali s dobrotvornim fondovima arapskog kraljevstva, a jednog od njih je vodila, ni manje ni više nego supruga tadašnjeg saudijskog veleposlanika u Washingtonu i budućeg šefa Zajedničke obavještajne uprave Saudijske Arabije princa Bandara. U tajnih 28 stranica spominje se i još jedan saudijski dobrotvorni fond – The Benevolence International Foundation (BIF). Ali on je prije započinjanja istrage tj. nedugo nakon izvršenja terorističkih napada uspješno zatvoren, a i inače je čitav sustav dobrotvornih saudijskih fondova bio ustrojen na način da se Rijad u svakom trenutku od njih mogao distancirati.

Ali glavni problem je u tome, da se skidanjem oznake tajnosti mogu otvoriti istrage i po još važnijim pitanjima, poput globalne veze Rijada s „Al-Qaidom“ i „Islamskom državom“, kontakata kraljevske obitelji s Osamom bin Ladenom i mnogim drugim neugodnim detaljima, a sve to onda vrijedi i za još jednog bliskog američkog saveznika u Perzijskom zaljevu – Katar.

Geopolitika.news upravo zbog tih razloga izražava sumnju u konačnu pozitivnu odluku o skidanju oznake „Top-Secret“ s navedenih 28 stranica, i to ne zbog Saudijaca samih, već jednostavno zbog činjenice kako je i sam washingtonski establišment do te mjere inkorporiran u sve opisano, da u konačnici cjelokupni postojeći američki politički ustroj ne bi izdržao nastali pritisak, a što bi onda iznutra ugrozilo i čitavo američko društvo i sliku kakva je o njemu stvorena u svijetu. A vanjsko-politička šteta američkim nacionalnim interesima bila bi nemjerljiva.





Osim unutarnjo-američkih razloga podizanja živaca Rijadu, postoje i američki vanjsko-politički razlozi. Sadašnje „podgrijavanje“ pritiska na Saudijsku Arabiju pravosudnim zastrašivanjem, vješto je tempirano s današnjim (21. travnja) dolaskom u Rijad predsjednika Baraka Obame, gdje će razgovarati s kraljem Salmanom Abdul Azizom al Saudom. On tamo ni u kom slučaju ne ide osuđivati saudijsku kraljevsku obitelj za nešto što su svi ionako već odavno znali, već u prvom redu upozoriti „osiljeni“ i „isključivi“ Rijad na novu američku strategiju uspostave ravnoteže snaga rgionalnih igrača u bliskoistočnoj regiji, u kojoj će Rijad morati uvažavati i interese Irana, koji ubrzano politički, gospodarski i vojno „buja“ nakon sječanjskog ukidanja sankcija. Obama će također inzistirati na odustajanju Rijada od potpore „lošim“ islamistima u Siriji i priključenju potpori „dobrim“ islamistima koje je takvima, naravno, proglasio Washington. A to će Obama imati prilike reći i na sastanku Saveza arapskih zemalja Perzijskog zaljeva.

Dakle, možemo zaključiti kako u američko-saudijskim odnosima postoji ozbiljno nerazumijevanje po nizu pitanja. Međutim, nikako ne možemo prognozirati da će opisana nastojanja predsjednika Obame završiti uspjehom. Saudijci u regiji imaju golem politički i financijski utjecaj, a dobro znaju što riskiraju i sami Amerikanci svojim eventualnim radikalnim potezima prema saudijskoj vlasti. Jer SAD, usprkos nedvojbeno poboljšanih odnosa s Iranom, s Teheranom ima još jako puno opterećujućih problema i nerješenih pitanja koji dugoročno onemogućuju dosezanje razine međusobnog strateškog partnerstva kakvu danas ima sa Saudijskom Arabijom. Rijad će, zapravo, puno prije igrati na čimbenik vremena, znajući da će na jesen Bijela kuća imati novog vladara, nego što će mijenjati smjer svoje vanjske politike. S novim američkim predsjednikom on će se htjeti dogovoriti na drukčijim osnovama koje se više neće oslanjati isključivo na naftu. S Obamom to definitivno nije uspio.

Ali vratimo se početku ovog teksta i prijetnji Saudijske Arabije o prodaji svojih aktiva u SAD-u. Kao prvo, sve to ipak izgleda prilično naivno. Čak i ukoliko bi se Rijad na taj čin i odlučio, radilo bi se o vrlo dugom procesu, a ukoliko bi ga želio ubrzati morao bi to činiti s velikim diskontom. Kao drugo, Rijad u sigurnosnom smislu isuviše ovisi o američkom „kišobranu“, a SAD je i jedan od njegovih glavnih financijskih i trgovinskih partnera. Posljedice eventualnog uvođenja američkih sankcija Rijadu i zamrzavanje njegovih bankovnih računa imale bi po njega bolan učinak, sličan onome koji je na svojoj koži osjetio Iran. A Iranci su ipak nemjerljivo više homogen, nacionalno ponosniji i strpljiviji narod negoli raštrkana arapska i beduinska plemena diljem saudijske pustinje koji ne bi imali previše razumijevanja za nagli pad standarda i državnih subvencija do kojih bi neminovno došlo (a u narednim godinama će i doći).

Zato Rijad u osnovi niti nema čime „plašiti“ Amerikance. On se niti u strateškom smislu nema kome drugom okrenuti jer ni Kina ni Rusija zbog Saudijske Arabije ne bi riskirale narušavanje odnosa s, iako pragmatičnim, ipak vrlo konzistentnim Iranom. Uostalom, i te dvije sile (poput sada SAD-a) također inzistiraju na uspostavi ravnoteže snaga na Bliskom istoku između Rijada i Teherana pa bi se Saudijcima opet sve svelo na jedno te isto.

Međutim ovakve, do sada ipak nikada ne izrečene saudijske prijetnje uzrokovane promjenom američke politike, nedvojbeno potvrđuju konačan završetak romanse u odnosima dviju zemalja. Oni će se u budućnosti temeljiti isključivo na golom pragmatizmu.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like