KOLIKO JE REALAN NOVI SMJER AMERIČKE STRATEGIJE U SIRIJI, OSLONJEN NA SAUDIJSKU ARABIJU.

Prošli tjedan je turska agencija Anadolu, pod oznakom „žurno“, objavila vijest iz Glavnog stožera turskih OS, o oslobođenju sirijskog grada Al-Bab, u sjevernom dijelu regije Aleppo, koji je bio pod okupacijom „Islamske države“.

Nešto ranije, američki The Washington Post objavio je informaciju o mogućem korjenitom zaokretu američke strategije u borbi protiv islamističkog terorizma u Siriji, u sklopu koje će, između ostalog, SAD odustati od pomoći sirijskoj oporbi ali i od korištenja kurdskih snaga u borbi protiv „Islamske države“.

I dok razloga za sumnju u istinitost prve informacije nema (prateći vojno stanje u zoni grada Al-Baba proteklih dana), dotle je informacija WP kudikamo više podložna provjeri i analizi. Štoviše, one su i nužne s obzirom na težinu posljedica koju u sebi nose.

Kao prvo, teško se složiti kako će SAD odustati od slanja vojne pomoći sirijskoj oporbi, neovisno što je odluku o tome donjela Obamina administracija – gotovo u posljednjim satima svoje vladavine Bijelom kućom. Odustajanje od toga značilo bi potpuni poraz dugogodišnje američke strategije, koja je ponajprije imala za cilj svrgavanje predsjednika Bashara al-Asada s vlasti u Damasku (naravno, pod krinkom ukidanja diktature i uvođenja demokratizacije sirijskog društva po iračko-libijskom scenariju). Jer prestanak naoružavanja sirijske oporbe značio bi i vrlo brzu uspostavu nadzora sirijske vojske nad čitavom zemljom, zaustavljanje vojnih sukoba na duže vrijeme, kao i potpunu političku pobjedu Damaska u pregovorima koji se između vlade i oporbe vode u kazahstanskoj prijestolnici Astani i iznova u Ženevi, pod agendom UN-a.

Ukoliko se Washington ipak i formalno odluči za prekid suradnje sa sirijskom oporbom glede isporuka oružja (suradnja je trenutačno zamrznuta), on će taj posao sasvim sigurno prepustiti svojoj vjernoj saveznici Saudijskoj Arabiji, s kojom g. Trump upravo iznova uspostavlja strateške odnose, poremećene u vrijeme Obaminih administracija. Saudijska Arabija se ionako teško miri s krahom svoje politike na sirijskom prostoru i teškim vojnim porazima koje su pretrpjele njezine pouzdanice (u prvom redu „Jabhat al-Nusra“ i njezini manji džihadistički priljepci), poglavito kroz gubitak istočnog Aleppa. U tom smislu već je primjetno jačanje napada džihadističkih snaga na sirijsku vojsku na krajnjem jugu zemlje (oko grada Deraa), uz granicu s Jordanom, gdje su se i ranije obučavali Asadu suprostavljeni borci iz različitih zemalja i odakle su se ubacivali u Siriju, ali bez ikakvog značajnijeg vojnog uspjeha. Nakon toga, te su operacije, pod vodstvom saudijskih, američkih i britanske obavještajne službe Mi6, u jordanskom pograničnom području na duže vrijeme prekinute. Međutim, ovih se dana napadi iznova intenziviraju ali se pritom čini kako su novoobučeni borci izišli izvan nadzora američkih i britanskih instruktora, pa i samog Jordana, te su isključivo pod upravom saudijskih obavještajnih struktura i njihove financijske pomoći. Osim toga, Rijad je već više puta namjeravao izvršiti isporuke modernog naoružanja sirijskim snagama pod njegovim nadzorom, uključno i suvremene protuzračne i protutenkovske sustave ali je uvjek bio spriječavan od strane Washingtona.

A o zaustavljanju američke vojne pomoći sirijskoj oporbi na sjevero-zapadu zemlje ne zna ništa niti CIA, čiji predstavnik 21. veljače (nakon prvotnih objava od strane Reutersa) nije želio niti potvrditi niti opovrgnuti takve informacije. A spomenutom Obaminom odlukom upravo je CIA bila određena za nositelja aktivnosti obuke i naoružavanja sirijskih umjerenjaka. Naravno, šutnja američke obavještajne organizacije može se shvatiti i kao potvrda te informacije ali i ne mora, jer takve se službe često služe različitim verbalnim konstrukcijama s ciljem zamagljivanja prave istine pred javnošću. Reuters se pozivao na informacije o navodnom zamrzavanju američke potpore zbog napada džihadista na postrojbe umjerenjaka, uz pretpostavku, kako ta pomoć naknadno ponovo može biti pokrenuta. Kao razlog prekida pomoći navodila se zabrinutost Washingtona da isporučeno oružje ne dođe u ruke terorista.

Ništa nije kako Reuters kaže

Naravno, sva priča oko obustave američke pomoći sirijskoj oporbi mora se sagledavati kroz nastojanja predsjednika Trumpa za analizom opće i konkretne koncepcije dosadašnjeg djelovanja američkih vojnih i obavještajnih struktura na teritoriju Sirije (podsjećam, nedugo nakon inauguracije na čelni položaj SAD-a, g. Trump je naložio Pentagonu, davši mu rok od mjesec dana, da iznese varijante i plan za novu strategiju borbe protiv „IS“ u Siriji). Nakon dubinske analize, nova administracija će sigurno usvojiti odluku o tome, kojim će snagama na sirijskom tlu SAD pružati pomoć u naoružanju i davati instrukcijsku vojnu obuku. I na te će se snage Washington opirati u budućem riješavanju sirijske političke sudbine za pregovaračkim stolom. Za sada je najveći američki problem taj, što on takvih snaga na terenu još uvjek nema, osim Kurda, koji, s druge strane, nemaju dovoljan potencijal i u političkom smislu SAD-u puno više smetaju (zbog njihovog sukoba s Turskom, kao američkom vojnom saveznicom) nego što im u vojnom smislu koriste na samom terenu.

Iz tog razloga analitičari Pentagona sada nastoje iznaći koncepciju koja bi uključivala nastavak potpore sirijskim Kurdima, a istodobno riješila pitanje oslobođenja Rakke, kao glavnog američkog propagandnog cilja na sirijskom tlu u nedostatku drugih mogućnosti, (u akcijama oko Rakke sada primarno sudjeluju kurdske snage iz YPG, koje, kao dominantne, djeluju unutar koalicije Sirijskih demokratskih snaga, a upravo YPG Turska smatra terorističkom organizacijom i produženom rukom zabranjene Radničke stranke Kurdistana).

Pentagon se sada trudi pronaći nekakav oblik ravnoteže interesa Ankare i Kurda, a što će biti vrlo teško, ako ne i nemoguće. Pritom i Pentagon i CIA kategorički odbacuju turske varijante, koje idu za tim, da Amerikanci naoružavaju dijelove sirijske oporbe proturskog usmjerenja (njih Ankara čvrsto drži pod svojim nadzorom). Dakle, stanje je vrlo komplicirano jer je poznato kako Kurdi ne smiju ući u Rakku (Ankara, ali i arapske monarhije, se tome kategorički protivi), kao u cjelosti arapski i sunitski grad, a ostali dio Sirijskih demokratskih snaga, sastavljen od postrojbi  lokalnih arapskih plemena, za to je ipak nejak pa i nedovoljno motiviran za borbu protiv svoje sunitske subraće, makar oni bili i iz terorističkih redova „IS“.

A to samo znači kako se zadaći oslobađanja Rakke moraju pridružiti, bilo turske postrojbe (što je problem,  jer traži suglasje Damaska i Moskve kojeg neće biti lako dobiti) ili proturske arapske i turkmenske sirijske oporbene snage, koje, međutim, SAD ne želi naoružavati.

Prijedlog nove sulude strategije

Obavještajni krugovi javljaju o rađanju nove strategije na prijedlog Turske i osobno predsjednika Erdogana,  zasnovane na njegovom novom „uzletu“ neoosmanskih snova – temeljenom na pozitivnim signalima novog američkog predsjednika o reanimaciji strateškog saveza sa Saudijskom Arabijom i zajedničkoj borbi protiv iranske ekspanzije. U tom smislu, Erdogan je, u vrijeme svojih nedavnih posjeta prijestolnicama pojedinih Zaljevskih država, predložio osnivanje vojnog saveza između Turske i arapskih zemalja za uništenje „Islamske države“ u Siriji i uspostavu zona sigurnosti. Sve bi, po Erdoganovoj zamisli, financirale arapske monarhije, a politički  blagoslovio SAD, što bi Ankari omogućilo ostvarenje vlastitih ciljeva u Siriji na način, da zamjeni „kurdsku (vojnu) komponentu“ na sirijskom sjeveru  onom „arapskom“, s minimalnim utroškom vlastitih vojnih efektiva i tuđim financijskim sredstvima. O Erdoganovom prijedlogu otvoreno su prošli tjedan razgovarali najviši vojni zapovjednici Turske i SAD-a, kao i, nešto ranije, direktor CIA-e Mike Pompeo za svog boravka u Ankari, ali, tiho, i turski premijer B. Jildirim s američkim potpredsjednikom Pensom, u vrijeme nedavnog održavanja Munchenske konferencije o sigurnosti.

Erdoganova inicijativa izazvala je potporu Katara ali suzdržanost Saudijske Arabije i UAE, koji ionako imaju velikih problema s ratom u Jemenu, gdje Rijad troši ogromna sredstva. Osim toga, velike novce troši i na  plaćanje svojih „igrača“ na sirijskom tlu, plaćanje obuke protu-Asadovih boraca u Jordanu, a ima i sve veće troškove u Bahreinu, gdje mora čuvati manjinsku elitu sunitskog dvora u Manami, od većinskog i sve nezadovoljnijeg šijtskog dijela stanovništva iza kojeg stoji Iran. A još financirati neku tursko-arapsku vojsku, poglavito u uvjetima kada Ankara, Washington i Moskva najvećeg Rijadovog pouzdanika u Siriji – „Jabhat al-Nusru“ smatraju terorističkom organizacijom, Rijadu sigurno nije prioritet.

Osim toga, raste i saudijsko-tursko suparništvo u samoj Siriji, najbolje vidljivo kroz oštre oružane sukobe proturskih i prosaudijskih snaga u regiji Idlib. Ni samoj Turskoj nije cilj porast arapskog utjecaja i jačanje tog opasnog konkurenta na sirijskom tlu, u zonama koje Ankara smatra svojom postosmanskom ostavštinom. Arapska vojna komponenta za Tursku treba odigrati isključivo ulogu „pacificiranja“ Kurda i osvajanja Rakke, nakon čega bi Ankara intenzivirala utjecaj na lokalne Arape i uvukla ih u sferu svog interesa i utjecaja, kroz uspostavu nove sigurnosne zone.

Ovakav turski scenarij na prvi pogled je sasvim zadovoljavajući i po Pentagon jer mu omogućuje oslobođenje Rakke bez Kurda i bez vlastitih vojnika na terenu, uz, isključivo, potporu svog zrakoplovstva i pod svojom agendom. Osim toga, u Siriji bi ojačao utjecaj Turske kao američke saveznice i članice NATO-a. Međutim, o svemu ovom nešto će se morati pitati i Rusiju i Iran, a i sam Damask, kojima je „arabizacija“ Sirije kroz ograničene vojne kontingente Saudijske Arabije i Katara teško prihvatljivo. Puno se prije čini, kako bi takav potez mogao još više rasplamsati građanski rat u toj zemlji nego li je privesti k miru. U takvim okolnostima, kao nerealnu, treba smatrati i Trumpovu primamljivu ponudu Putinu, kroz formulu – „suradnja s Rusijom u borbi protiv terorizma u Siriji, u zamjenu za smanjivanje sankcija“. Jer Rusija, iako najvažniji Asadov saveznik (bez koje bi on već odavno bio poražen neovisno o svekolikoj iranskoj pomoći), sama, bez Irana, također ništa ne može postići u smislu političkog nametanja riješenja. Rusija je tamo, neovisno o stvarnim simpatijama alavitskog stanovništva, ipak, poput, uostalom, SAD-a, samo strano „tkivo“, prispjelo  iz kruga „nevjerničkih zemalja“. Dakle, očekivati da će Moskva ostaviti Teheran „na cjedilu“, ili da Iran neće reagirati na krajnje negativan scenarij po vladu u Damasku neovisno o Rusiji, bilo bi sasvim nerazumno.  A da te dvije zemlje itekako koordiniraju svoju suradnju po pitanju Sirije svjedoči i podatak, da će idućeg mjeseca, u Moskvu, na razgovor s predsjednikom Putinom, doputovati iranski predsjednik Hasan Rohani.

Usprkos svoj opasnosti opisane nove strategije, pojedini vojni analitičari je ipak smatraju posve realnom. Štoviše, smatraju mogućim, da se prvi kontingenti arapskih vojnika u Siriji pojave već za nekoliko tjedana.

Što će se zbilja dogoditi, još ostaje nejasno. Ali nešto sigurno hoće jer kaotično stanje, kakvo je sada, u konačnici ne odgovara nikome jer u sebi nosi previše opasnog potencijala – i regionalnog i globalnog karaktera.