Napad bombaša-samoubojice na kinesko veleposlanstvo u Kirgistanu 30. kolovoza, ojačao je kineske namjere o jasnom i aktivnom priključenju koaliciji država koje se bore protiv Islamske države. Spomenuti napad dogodio se svega dva tjedna nakon odluke kineskog predsjednika Xi Jinpinga da se njegova zemlja priključi borbi protiv IS-a. U kineskoj odluci najvažniji je element da se Kina u borbi otvoreno priključuje savezu s Damaskom i Moskvom.
Kina je ovim potezom po prvi put napustila poziciju neutralnosti i nemiješanja u unutarnje stvari drugih zemalja, pa makar se to odnosilo i „samo“ na borbu protiv terorizma. Ukoliko znamo, a stručnjaci u svijetu to dobro znaju, da je sadašnja borba s terorizmom, zapravo, paravan za geopolitički okršaj dvaju međusobno suprotstavljenih koncepata budućeg ustroja međunarodnog i svjetskog poretka, proizlazi kako je kinesko zauzimanje „strane u sukobu“ daleko šireg geopolitičkog značaja od borbe protiv terorizma.
Objava Pekinga o ulasku u sirijski sukob na strani Damaska, između ostalog kroz format slanja specijalnih postrojbi za borbu protiv terorizma u Siriju, daje dodatni „vjetar u leđa“ ne samo Basharu al-Asadu, već i smjeru djelovanja Moskve u rješavanju sirijskog problema.
Kina ima iskustva
Odluka Pekinga rezultat je višemjesečnog lobiranja kineskog Ministarstva državne sigurnosti, koje je tražilo aktivni ulazak zemlje u borbu protiv terorizma, ali i ulazak na sirijski teren. Glavni kreatori novog kineskog smjera bili su stručnjaci za Bliski istok unutar kineskog instituta (The China Institutes of Contemporary International Relations CICIR), koji je dio 8. departmenta spomenutog kineskog Ministarstva.
Glavni motiv odlučnijeg kineskog protuterorističkog angažmana u Siriji bio je taj, što u redovima Islamske države trenutačno ratuje nekoliko stotina ujgurskih boraca koji iskazuju separatističke težnje ujgurske autonomije na zapadu Kine, u odnosu na središnju kinesku vlast. Ta činjenica bit će glavno političko uporište Pekinga za opravdanje svog sudjelovanja u sirijskom sukobu na strani vladinih snaga.
U izvješću CICIR-a navodi se, kako je pritom nužno koristiti pozitivno rusko iskustvo po tom pitanju. Ono se odnosi na prijenos borbe protiv islamskih radikala iz ruskih regija na teritorij drugih država. Osim toga, autori kineskog instituta upozoravaju na ozbiljne rizike socijalne nestabilnosti u državama Srednje Azije i s njom povezane ekspanzije ideologije Islamske države.
Što se tiče kineskog ulaska u Siriju, sve akcije i koordinaciju sa sirijskim kolegama vodit će kinesko Ministarstvo državne sigurnosti, a u političkom formatu kontakti će se odvijati kroz CICIR. Sa sirijske strane odgovorna osoba za kontakte s kineskim kolegama je savjetnik predsjednika Asada, Busein Shaaban.
Kina već ima određenih iskustava u borbi protiv islamista na tuđim teritorijima na kojima su osnovani kampovi za obuku ujgurskih boraca. Podsjećamo na uspješnu taktiku koju je Kina provela u borbi protiv ujgurskih islamista u Tajlandu, koji je postao tranzitno središte za prebacivanje Ujgura u Tursku i jugo-istočnu Aziju i dalje u niz različitih džihadističkih organizacija.
Washington i dvije moćne svjetske sile
Naime, kineske obavještajne službe uspjele su dobiti dozvolu tajlandskih vlasti za deportaciju u Kinu velike grupe Ujgura, koji su preko turske obavještajne organizacije MIT u Bangkoku već uspjeli polučiti turske putovnice. Kineski operativci iz Ministarstva državne sigurnosti uspjeli su 18. srpnja u Indoneziji likvidirati islamističkog čelnika vjernog IS-u – Sheika Abu Vardana Santosa, pri čemu su po prvi put u povijesti uspjeli koordinirati aktivnost s indonezijskom obavještajnom službom BIN i Australian Secret Intelligence Service (ASIS), koje dugo vremena nisu uspijevale pronaći tog islamističkog čelnika.
Kina shvaća ugrozu islamističkog ekstremizma i u odnosu na njezinu unutarnju sigurnost i u odnosu na njezine vanjsko-političke i gospodarske interese koji se ogledaju unutar mega-projekata, poput Gospodarskog pojasa Put svile (s kopnenom i morskom inačicom) i golemih investicija koje je Peking pokrenuo u Africi (oko 400 milijardi dolara), gdje je početkom ove godine započeo i izgradnju svoje prve vojne baze na tom kontinentu (Džibuti).
U tom smislu odluka Kine o pomoći Damasku, a time i savezništvu s Rusijom i Iranom, nikoga ne bi trebala iznenaditi. Nju je na nedavno održanom summitu G20 u Kini, bezuspješno pokušao spriječiti saudijski prijestolonasljednik i ministar obrane, Muhammad ben-Salman, ne prijetnjama već molbom i prijedlozima za unosne investicijske poslove Kine u saudijskom Kraljevstvu, znajući dobro što će kineski ulazak u Siriju značiti za buduće odnose u bliskoistočnoj regiji.
Zato je najnoviji američki potez o otkazivanju suradnje s Rusijom još interesantniji. Jer, umjesto pokušaja iznalaženja dogovora s Rusijom o pitanju Sirije, Washington će se u toj zemlji sada morati suprotstavljati interesima dviju moćnih svjetskih sila koje podržavaju Damask, i to u suženim manevarskim okolnostima s obzirom na nepostojanje sebi potpuno odanih snaga na terenu, te na interese snažnih regionalnih država poput Turske, Saudijske Arabije i Irana, o kojima će itekako morati voditi računa.
Sada se otvaraju prostori za mnoge političke varijante i preslagivanja, sklapanje nestabilnih vojnih saveza i pseudo-saveza, poput onih uoči Prvog svjetskog rata itd…
U svakom slučaju, vrijeme će ubrzo pokazati na koju je „alternativnu“ opciju mislio Washington pri objavi prekida suradnje s Rusijom.
SIRIJA Zašto je, zapravo, Amerika prekinula pregovore s Rusijom?
Ratoborni krugovi Pentagona u borbi za financijske interese
Nedavna odluka State Departmenta o američkoj suspenziji pregovora s Rusijom po pitanju Sirije, vuče posljedice i rizike za koje je još prerano govoriti u kojem će se smjeru odvijati. Naime, aktualna američka administracija je na odlasku, službenici Bijele kuće već počinju pakirati svoje kovčege, te je pravo pitanje, zašto Washington upravo sada zaoštrava stanje s Moskvom.
Nedavna odluka State Departmenta o američkoj suspenziji pregovora s Rusijom po pitanju Sirije, vuče posljedice i rizike za koje je još prerano govoriti u kojem će se smjeru odvijati. Naime, aktualna američka administracija je na odlasku, službenici Bijele kuće već počinju pakirati svoje kovčege, te je pravo pitanje, zašto Washington upravo sada zaoštrava stanje s Moskvom?
Je li riječ o manevrima u svezi unutarnjih predizbornih aktivnosti? Vraća li ovim potezom predsjednik Obama američki položaj po pitanju Sirije na nultu točku i tako otvara slobodno polje djelovanja za nadolazeću administraciju u bilo kojem smjeru – političko-diplomatskom ili vojnom? Ili se pak on s druge strane, jednostavno, nije u stanju oduprijeti ratobornim krugovima unutar i oko Pentagona, kojima je dosadašnji način vođenja politike ograničavao, pa čak i onemogućavao prvobitne planove o vojnom svrgavanju režima u Damasku?
Upravo se to posljednje prečesto viđalo kroz neartikulirane, nerijetko i sasvim oprečne izjave State Departmenta i Pentagona u odnosu na pregovore, pa čak i već postignute sporazume s Rusijom o sirijskom pitanju, iako je i to, naravno, moglo biti dio velike sveukupne „igre“.
Nadzire li Obama svoje generale?
John Kirby, predstavnik State Departmenta, najavljujući prekid suradnje s Rusijom, spomenuo je američke potrebe za iznalaženjem alternativnih načina djelovanja u Siriji. Ta izjava ostavlja prostor za nagađanje, o kakvim je načinima riječ. Pojedini ruski analitičari požurili su reći kako se ta alternativa odnosi na vjerojatni početak američkog naoružavanja oporbenih snaga prijenosnim protuzračnim sustavima „Stinger“, pa čak i stacionarnim raketnim protuzračnim sustavima, uz one protutenkovske (kakvi se već ionako dostavljaju posredničkim kanalima), poput američkog prijenosnog sustava „TOW“. Druga mogućnost, koju su ruski analitičari smatrali vjerojatnom, otpočinjanje je neposrednih američkih zračnih udara na objekte sirijske vojske.
Američka televizija Fox News već je sljedećeg dana navela kako SAD smatra da je Rusija u Siriji razmjestila svoje modernizirane sustave S-300VM (SA-23 Gladiator, po NATO terminologiji). Oni omogućuju presretanje američkih zrakoplova i krilnih raketa, a elementi tog sustava, navodi dalje Fox News, sada se nalaze u „dokovima“ ruske pomorske baze u sirijskom gradu Tartusu. Američki obavještajci smatraju kako oni još nisu raspoređeni po terenu.
Ukoliko se zna, da sirijske oporbene i terorističke grupacije nemaju zračne snage i raketne sustave, nije teško zaključiti protiv koga su sustavi S-300VM namijenjeni, zaključuje američki medij. Rusko Ministarstvo obrane narednog je dana potvrdilo informaciju o njihovom razmještaju.
Moguća zračna avantura SAD-a po sirijskim snagama, uznemirila je i Iran. Savjetnik iranskog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hameneija, Ali Agbar Velayati, upozorio je Amerikance kako bi takav potez bio „samoubilački“, pri čemu je podsjetio na krah američkih vojnih intervencija u Afganistanu i Iraku.
Ovdje bih podsjetio na riječi američkog „filantropa“ Georga Sorosa, kada je prije nekoliko godina, na upit izvjesnog ruskog politologa o tome koliko SAD još mora izgubiti ratova da bi promijenio smjer svoje vanjske politike, odgovorio: „Tri do četiri“.
O tome, koliko i kontrolira li uopće predsjednik Obama generalitet unutar Pentagona, svjedoči i pismo 15 veterana američke obavještajne službe predsjedniku Obami, objavljeno na portalu consortiumnews.com. U njemu se traži snižavanje napetosti u odnosima s Rusijom po pitanju Sirije, kao i da „Bijela kuća stavi Pentagon pod kontrolu“. Bivši američki obavještajci pozivaju američkog predsjednika da obrati pozornost na upozorenje ruskog Ministarstva vanjskih poslova, da će, ukoliko SAD neposredno udari po sirijskoj vojsci, to dovesti do „tektonskog poremećaja“ ne samo u toj zemlji, već i u čitavoj regiji.
Pritom treba naglasiti kako mnogi američki mediji nisu prenijeli tu izjavu ruskog MVP-a. Autori pisma tvrde kako su ulozi Rusije u Siriji kudikamo veći nego oni američki. Tisuće terorista odlaze ratovati u Siriju s teritorija Rusije, a Moskva je zabrinuta da se oni mogu vratiti s novim vojnim iskustvom i dodatnom islamističkom indoktrinacijom.
U pismu se također traži, da netko iz predsjednikove administracije pozove glavne američke medije i kaže im da prestanu s ocrnjivanjem ruskog predsjednika Putina, a također i da se obave direktni razgovori dvojice predsjednika kada prestanu pritisci vojnih krugova.
Naravno da bivše visokopozicionirane američke obavještajce u Washingtonu neće nitko poslušati. Vremena su se promijenila, na sceni su neki novi ljudi koje više ne pokreće ideološka i svjetonazorska borba, već goli financijski interesi. Pokrenuta je opasna geopolitička igra koja će se teško zaustaviti, a ukoliko se u tome i uspije, njezina inercija još će dugo sprječavati punu normalizaciju odnosa Moskve i Washingtona.
Mogući odgovor Moskve
U takvim okolnostima i Moskva se priprema za protumjere u slučaju radikalizacije stanja u Siriji. Naime, već je odavno jasno kako Rusija po pitanju nasilne smjene režima u Damasku neće biti popustljiva. Ona će ići do kraja, ne samo zbog svojih vojnih i geopolitičkih interesa, već jednostavno zato jer prostora za uzmak ona zapravo i nema.
Rusija je izbačena iz Europe, na njezinim zapadnim granicama gomilaju se NATO efektive i razvijaju elementi PRO kojima se ona oštro protivi, nestabilna Ukrajina upravljana je iz američkog veleposlanstva u Kijevu, gospodarske sankcije ne samo da se neće ukinuti već ih SAD može i pojačati, što je već i najavljeno kao mogućnost.
Stoga će Rusija morati modificirati taktiku vođenja vojnih (zračnih) operacija u Siriji na način, da će skupa sa sirijskom vojskom trebati odustati od uporabe helikoptera i provoditi zrakoplovne napade s većih visina i intenzivnije koristiti strateške bombardere Tu-95, Tu-160 i Tu-22M3 po islamističkim ciljevima.
Podsjetimo, nedavno je State Department upozorio kako će Rusija, ukoliko žurno ne prihvati uvjete zajedničkog djelovanja sa SAD-om, u Siriji početi trpjeti gubitke, uključno i nove, koji se odnose na njezine zračne snage, a prijeti joj i terorizam u ruskim gradovima. Moskva je upozorenje osudila nazivajući ga američkim pozivom na džihad protiv Rusije. Osim toga, Rusija će morati ubrzati podizanje vojne spremnosti sirijske vojske, a u tom smislu na raspolaganju joj se, kao najvjerojatnija opcija, nameću isporuke Sirijcima VBR „Smerch“ i „Tornado“, kao i mobilnih sustava PZO „Tor“ i „Buk“, uz postojeće S-200.
U slučaju daljnjeg zaoštravanja stanja razmatraju se i isporuke operativno-taktičkih raketnih sustava „Točka-U“ i „Iskander-ex“ (verzija temeljnog raketnog sustava „Iskander“ namijenjena izvozu i kraćeg dometa – do 280 km, za razliku od temeljnog, namijenjenog isključivo ruskim oružanim snagama čiji je domet 500 km).
Kada se govori o ruskoj odlučnosti, treba podsjetiti i na riječi ruskog čelnika Putina s početka ove godine, nakon prve uporabe raketa srednjeg dometa „Kalibr“ s flotile na Kaspijskom moru, kako se „nada da te rakete neće trebati osnaživati nuklearnim glavama“ u slučaju radikalizacije sirijskog sukoba.
Moskva pametno igra i na diplomatskom polju. Ona je 6. listopada prihvatila inicijativu predstavnika UN-a za Siriju, Steffana de Misture, o „osiguranju sigurnog izlaska preostalih 900 boraca Jabhat al-Nusre iz istočnog Aleppa u susjednu regiju Idlib“ i uspostave mira u gradu, te je uputila zahtjev za izvanredno zasjedanje Vijeća sigurnosti i izglasavanje rezolucije, razradivši plan akcije.
Amerikancima ne preostaje ništa drugo nego uložiti veto na plan jer im takav im scenarij u geopolitičkom smislu nikako ne odgovara, isto kao što je Rusija uložila veto 7. listopada na prijedlog francuske rezolucije o uvođenju zone zabrane letova nad Aleppom. Na taj način Moskva želi izbiti iz ruku SAD-a poluge daljnjeg pritiska na nju zbog navodne – nekooperativnosti.
0 komentara