Prošao je i katalonski (izborni) „dan-D“ od kojeg su i središnja vlast u Madridu i bivša katalonska separatistička vlada puno očekivali. Ali, kako se moglo i pretpostaviti, nakon pobrojanih glasova birača došlo je do potvrde grube realnosti: pristalice nazavisnosti i centristi i dalje su čvrsto ukopani u svoje rovove, čime su se nad Kataloniju ali i čitavu Španjolsku nadvila teška politička vremena.
Neovisno o pojedinim očekivanjima, prije svega vlade u Madridu, kako će nakon ovih izvanrednih izbora, raspisanih nakon burnih zbivanja prije cca tri mjeseca vezano uz održavanje referenduma o katalonskoj nezavisnosti (kojeg je španjolska vlada proglasila protuustavnim i protuzakonitim i zabranila njegovu provedbu, a nakon održavanja uhitila glavne katalonske političke vođe, smijenila vladu i 27. listopada, nakon što je tamošnji parlament proglasio katalonsku nezavisnost, uvela prinudnu upravu nad tom autonomnom regijom), separatističke snage oslabiti, od četvrtka na veče Španjolska, mogli bismo to slobodno reći, iznova tone u kaos. Naime, tri katalonske separatističke stranke „Zajedno za Kataloniju“, „Lijevi republikanci Katalonije“ i „Kandidati narodnog jedinstva“ pobijedile su na izborima za katalonski parlament.
Taj rezultat je ponižavajući po vladu španjolskog premijera Mariana Rajoya, koji je ovim izborima želio „sahraniti“ pokret za katalonsku nezavisnost. Separatisti su dobili 70 zastupničkih mijesta u regionalnom parlamentu, u usporedbi sa 72, koliko su dobili na izborima 2015. g. i 1 mjesto manje u usporedbi s predizbornim anketama. Međutim, neovisno o pobjedi triju stranaka, najveći pobjednik postala je stranka „Građani“, koja se zalaže za teritorijalnu cjelovitost Španjolske, dobivši 300 tisuća glasova više i još 12 mjesta više u odnosu na izbore 2015. godine, pa sada ima 37 mijesta. Što se tiče stranke španjolskog premijera Rajoya – „Narodne stranke“, ona je doživjela pravu katastrofu, zauzevši posljednje mjesto od svih glavnih stranaka koje su sudjelovale na izborima, i dobivši svega tri mandata u regionalnom parlamentu.
Rezultati izbora u Kataloniji
Ali ono što je također važno, ovo je bila osobna pobjeda Carlesa Puigdemonta, svrgnutog katalonskog premijera, prebjeglog u Bruxelless uoči represivnih mjera Madrida nakon proglašenja katalonske nezavisnosti. Njegov blok „Zajedno za Kataloniju“ postala je najpopularnija separatistička stranka u toj regiji, preskočivši „Lijeve republikance“ koje predvodi zatočeni bivši zamjenik predsjednika autonomije Oriol Junqueras, čime Puigdemont može predvoditi separatistički pokret Katalonije.
Naime, njegov blok „Zajedno za Kataloniju“ polučio je više od 900 tisuća glasova i dobio 34 mjesta od ukupno 135 mijesta koliko ima katalonski parlament. „Lijevi republikanci“ dobili su nešto manje od 900 tisuća glasova, čime imaju 32 mjesta u parlamentu, a stranka „Kandidati narodnog jedinstva“ izgubila je šest od prijašnjih 10 mjesta i oko polovice glasova svojih birača. Katalonska socijalistička stranka dobila je 50 tisuća glasova birača i osvojila 1 mandat.
Narodna stranka Katalonije izgubila je 8 od prijašnjih 11 mandata, kao i „Kandidati narodnog jedinstva“, oko polovice svojih glasova.
Catalunya en Comú – Podem izgubila je tri mjesta u usporedbi s izborima 2015.g. i sada će imati svega 8 mjesta u regionalnom parlamentu.
Zanimljivo, oba bloka dobila su više glasova u usporedbi s izborima 2015.g. pri čemu je važno naglasiti i kako je izlaznost birača na ove izbore bila za 6% veća nego 2015.g. i iznosila vrlo visokih 82%.
Ukoliko sve skupa zbrojimo, neovisno o uzletu prošpanjolske stranke „Građani“, ipak je najuočljiviji moment ovih izbora da i dalje prevladavaju separatističke težnje Katalonaca, kako je to prognozirao i sam Puigdemont. On je sinoć, na konferenciji za medije u Bruxellessu, kazao, kako je „narod Katalonije poslao poruku svijetu: katalonska republika svrgnula je monarhiju 155. članka“. Pri tom je mislio na čl. 155 španjolskog Ustava, kojeg je vlada u Madridu uporabila za uspostavu neposredne uprave nad katalonskom vladom. Smijenjeni katalonski premijer je također kazao, kako se „zakonita vlada odmah mora vratiti na vlast u Kataloniji“, naravno, misleći prije svega na samog sebe, kao njezinog premijera. „Danas je situacija za separatiste bolja nego prije dvije godine, jer je blok separatističkih stranaka dobio vlast u parlamentu“, … „ako premijer Rahoj nastavi primjenjivati iste metode, on će polučivati i iste rezultate“, kazao je u Bruxellessu Carles Puigdemont.
Osvrnimo se sada na ekonomske pokazatelje i prve reakcije tržišta na rezultate katalonskih izbora. Tako City primjećuje: „Shvatite, španjolski premijer Rahoj proveo je ove izbore, nadajući se da će ta frakcija (separatisti, op. GN.) izgubiti stimulaciju“. S obzirom kako su separatisti uspjeli očuvati svoju većinu, teško da je uspio postići svoj cilj.
Bloomberg navodi kako se španjolski aktivi sutra mogu pokrenuti, pri čemu je važno da će to biti prilično burno. S obzirom na podjeljeni katalonski parlament, koji ne osigurava stabilnost, može se očekivati da će solidna pobjeda separatista rezultirati padom španjolskih akcija.
Podsjetimo: nakon referenduma u listopadu, index Ibex pao je za 5,4% za svega tri dana.
Je li se dogodio preokret na katalonskoj političkoj sceni?
Nakon čitave ove bure, kada se slegnu strasti u kojima će svaka od dvije suprostavljene strane sigurno govoriti o vlastitom uspjehu (a obje za to u nekom smislu imaju i razloga: separatisti – jer su, usprkos teškim vremenima nakon ukidanja vlade u Barceloni, ipak u parlamentu uspjeli očuvati krhku većinu, a centristi – jer su ojačali svoje pozicije u odnosu na izbore prije dvije godine), de facto ostaje pat pozicija koja ne omogućuje uspostavu bilo kakve političke stabilnosti u toj španjolskoj autonomnoj regiji. Jer blok separatista polučio je 70 mjesta, u odnosu na 72 koliko je dobio 2015.g., što ipak znači silaznu tendenciju, neovisno o tome što je Puigdemontov blok unutar ukupnog separatističkog bloka dobio više mandata.
Iz ovih rezultata može se očekivati kako će separatističke stranke težiti prevladavanju svojih međusobnih nesuglasica kako bi uspjele formirati vladu. S druge strane, vlada u Madridu je jasno dala do znanja kako neće trpjeti nelegalne izazove protivne španjolskom zakonodavstvu i da, sukladno Ustavu zemlje, ima pravo primjenjivati sve mjere za očuvanje jedinstva i teritorijalne cjelovitosti Španjolske.
Kada se sve skupa zbroji, postaje jasno kako se u Kataloniji ništa dramatično nije promijenilo tj. odnos suprostavljenih blokova „pro“ i „contra“ katalonske nezavisnosti ostao je približno isti. A to, moramo biti iskreni, ni u kom slučaju nije dovoljno za stvarno ostvarenje težnji za katalonskom državnom samostalnošću. Jer formalna većina u parlamentu, koja centrifugalnim snagama daje jalovu većinu od nekoliko glasova, možda i pravno gledano ostavlja nekog prostora za proglašenje nezavisnosti, ali u praksi ono je i više nego nedovoljno za oživotvorenje toga cilja. Jer, ukoliko u nekom društvu ne postoji kritična masa za tako ambiciozan politički projekt kakav je osnutak vlastite države, koja bi se morala ogledati u minimalno dvotrećinskoj većinskoj volji tamošnjih građana, što onda u praksi takav čin može donijeti osim dubokih podjela i sukoba, koji, ne da ne mogu pridonijeti daljnjem razvoju društva, već mogu jedino uzrokovati njegovo nazadovanje, a moguće i krvave obračune pa i građanski rat. Jer na što bi, primjerice, sličilo proglašenje hrvatske ili slovenske nezavisnosti 1991. g. da je na referendumima u tim zemljama za tu opciju glasovalo svega 51% ili čak i nešto više glasača? U slučaju Hrvatske čak je i više od 90%-tna potpora građana uspostavi hrvatske nezavisnosti donijela brutalnu velikosrpsku agresiju. A što se odgodilo u BiH gdje nije dosegnuta niti čista dvotrećinska većina za nezavisnost, nije potrebno niti govoriti. Ukoliko nema kritične mase stanovništva za nezavisnost, u takve se projekte jednostavno ne može i ne smije ići jer u sebi nose razarajući i eksplozivni potencijal kojim se ne može upravljati (barem ne iznutra). Katalonske političke elite prije ili kasnije morat će se pomiriti s činjenicom kako katalonski narod (nebitno je li to posljedica „kolonizacije“ tj. naseljavanja nekatalonskog stanovništva u Kataloniju, miješanih brakova, zadovoljstva naroda sadašnjim stilom života i stupnjem životnog blagostanja i sl., ili jednostavno nedostatnog sazrijevanja državotvorne misli u večinskom korpusu Katalonaca), barem u ovom trenutku nije u kritički dostatnoj mjeri raspoložen za ostvarenje svoje državnosti. To je ključan preduvjet da se izbjegne „silovanje“ stvarnosti sukladno vlastitim političkim težnjama koje mogu uroditi potpuno suprotnim efektima od onih koje se proklamiraju – poput snažnijeg gospodarskog razvoja, većih društvenih sloboda i td. Naravno, to ne znači da separatističke katalonske stranke trebaju prestati težiti takvim idealima. Naprotiv, težnje svakog naroda za nezavisnoišću i uspostavom svoje države su i više nego legitimne i zajamčene statutom Ujedinjenih naroda.
Iz svega obog može se zaključiti kako u katalonskoj politici još ništa nije riješeno, a na horizontu je jedino vidljiva nestabilnost, koja ništa dobro ne može donijeti niti Kataloniji niti španjolskoj državi u cjelini.
0 komentara