IZRAEL TAJNO EVAKUIRAO JEMENSKE ŽIDOVE, A SAUDIJCI NASTOJE ZAVRŠITI RAT KROZ TAJNE PREGOVORE S HUTIMA

Nedavne izjave saudijskog čelništva o skorom završetku vojnih operacija u Jemenu i njihovoj konačnoj pobjedi, teško da će imati stvarnog uporišta na samom terenu. Vojno-tehnička superiornost ekspedicijskog korpusa arapske koalicije predvođene Rijadom već je više od godinu dana suočena s fanatičnim otporom šijtskih ustanika – huta, koje podupire Iran, puno više politički nego materjalno jer je logistička i vojna pomoć Teherana otežana kopnenom i pomorskom blokadom Jemena.
Jemenska državna agencija SABA nedavno je objavila kako je u bitci za grad Mustabu (regija Hadža) u napadu arapskih zračnih snaga poginulo više od 100 osoba. Napad je izvršen u vrijeme najveće gradske gužve i bio je prvi takav napad nakon dugog zatišja, izvršen isključivo po civilnim ciljevima. Taj čin, protivan međunarodnom ratnom pravu, izazvao je i kanadsku reakciju u VS UN-a, prvu kakvu-takvu reakciju međunarodne zajednice na humanitarnu katastrofu i nesumnjive povrede ratnog prava od strane arapske koalicije (međutim, Washington, London ali i druge EU prijestolnice tu su vijest odbile komentirati). Ali Saudijci su ostvarili cilj, grad su huti izgubili, a upravo ta činjenica ponukala je Rijad na proglašenje pobjede u ratu.
Međutim, toj vijesti treba nadodati i sljedeće: između Saudijaca i huta 7. i 8. ožujka, u saudijskoj regiji Asir održan je tajni sastanak na kojem je Saudijce predstavljao predstavnik ministra obrane, nasljednog princa Muhammeda bin Salmana. Potonji je jedan od najradikalnijih saudijskih političara mlade generacije, za mnoge i glavni krivac novovjeke agresivne vanjske politike Kraljevine prema Iranu, Siriji i Iraku. Štoviše, mnogi analitičari smatraju ga i inicijatorom riskantne vojne intervencije u Jemenu i pored njegovog nedostatka političkog i vojnog iskustva. Na samom sastanku saudijski diplomat iznio je suparničkoj strani radikalne zahtjeve, tražeći od njih u zamjenu za mir raspuštanje vojnog krila „Ansar Alla“ koje obučavaju komandosi libanonskog šijtskog „Hezbollaha“ i iranske Revolucionarne garde, kao i prekid svih odnosa s Teheranom unutar sfere sigurnosti.
Ti su zahtjevi ustvari samo preduvjeti, a glavni cilj – političko riješenje krize – bilo bi moguće postići tek nakon povlačenja huta iz glavnog grada Sane i povrata svih državnih institucija u ruke administracije svrgnutog predsjednika Hadia i premijera Bahaha.
Pregovori, ako ih se uopće tako moglo i nazvati (prije se radilo o klasičnom ultimatumu) završili su, naravno, neuspjehom, a dogovorena je jedino razmjena jednog saudijskog zarobljenika za sedmoricu huta. Napomenuti treba i to, kako su hute tj. jemenske zeide na pregovorima predstavljali umjereni političari poput Muhammeda Abdul Salama koje i Rijad smatra „sposobnima za dogovor i razumnima“. Neuspjeh tajnih pregovora sasvim sigurno je i uvjetovao žestoko bombardiranje civilnih ciljeva u Mustabi, a bombardiranje pokazuje nespremnost Rijada na bilo kakve političke ustupke.
Saudijci će sada čekati neki drugi trenutak, oslanjajući se prije svega na rehabilitaciju Ali Mohsena al-Ahmara, rođaka bivšeg predsjednika Saleha Ali Mohsena (kojeg su podupirali jemenski huti). On je sada postavljen za ministra obrane bez obzira na „izdajničku politiku“. Od novog ministra Rijad očekuje stimulaciju plemena Hashed za aktivno sudjelovanje u borbi protiv huta, od čega za sada nema ništa. S instaliranjem Mohsena al-Ahmara, prema pojedinim izvorima, upoznat je i sam kralj Salman, sve više svjesan dubine gliba u koji je upalo arapsko Kraljevstvo i koji sada pokušava iznaći način za spašavanje ugleda svog mladog sina, budućeg suverena, koji je naivno ušao u rizičnu i skupu vojnu avanturu u uvjetima složenih geopolitičkih odnosa u regiji i svijetu, kao i vrlo niskih cijena nafte. Sve je to utjecalo na veliko smanjenje inače golemih deviznih rezervi Rijada, koje su prije ulaska u jemensku avanturu iznosile golemih oko 650 milijardi dolara, da bi se u međuvremenu smanjile za čak cca 150 milijardi dolara (u svega godinu dana!).
Ono što sam u više navrata pisao o jemenskom sukobu je sljedeće: temeljni problem arapske koalicije nije u vojnoj tehnici (koja je izuzetno suvremena i više nego dostatna za vođenje velikog rata) već u običnim vojnicima. I to ne toliko u njihovoj brojnosti koliko u nedostatku vojnog iskustva, a nesumnjivo i motivacije za borbu na tuđem tlu protiv dobro uvježbanih i fanatičnih boraca iz drugog suparničkog smjera islama, onog šijtskog. U tu svrhu Rijad je još sredinom prošle godine u svoje redove na jemenskoj bojišnici angažirao i privatnu (plaćeničku) vojsku sastavljenu od Kolumbijaca, shvativši kako od očekivanog sudjelovanja na njegovoj strani pakistanskih vojnika neće biti ništa. Naime, Islamabad je, i pored izdašne novčane pomoći koju prima od Rijada, odmah na početku rata izjavio kako Pakistan neće slati svoje vojnike u Jemen, a kao proklamirani veliki zaštitnik Saudijske Arabije (i zemlja koja posjeduje atomsko naoružanje) pružit će punu vojnu zaštitu Rijadu samo u slučaju da sama Saudijska Arabija bude žrtva nečije agresije (u prvom redu iranske).
Nedavna javna izjava zamjenika zapovjednika Glavnog stožera iranske vojske, brigadnog generala Masuda Jazairia o mogućem slanju iranske vojske u Jemen, na saudijskog nasljednog princa nije ostavila prevelik dojam: o njoj se, barem javno, nije raspravljalo, a moguće je svedena i u kategoriju „iranske slabosti“ da bilo što značajnije učini. Ali Iran na slanje vojske u Jemen ima jednako pravo kao i Saudijska Arabija (dakle – nikakvo), a sam čin slanja vojske pravno ne bi predstavljao vojnu agresiju na samu Saudijsku Arabiju, da bi iziskivao oružanu reakciju njezinih saveznika i zaštitnika, poput spomenutog Pakistana. Druga je stvar što bi dvije zemlje u Jemenu započele neposredan vojni obračun (sada je ipak samo posredan) koji bi se posve sigurno proširio na čitavu regiju i postao međunarodni problem broj 1. Zato isključujem takvu varjantu, uzevši u obzir gospodarske ambicije postsankcijskog Irana, uključno i započetu veliku modernizaciju oružanih snaga koje uvelike zaostaju za saudijskim.
Izrael tajno evakuirao drevne jemenske Židove
A da stanje u Jemenu neće tako brzo ići u smjeru stabilizacije, svjedoči i vijest iz Izraela. Ta je zemlja nedavno iz Jemena tajno evakuirala 19 tamošnjih Židova čije su živote, prema tumačenju izraelske vlade, ugrožavali šijtski ustanici huti. Informaciju je prvi objavio The Jerusalem Post, objavivši, kako je većina evakuiranih živjela u gradu Raida, a peteročlana obitelj u glavnom gradu Sani. U tajnoj operaciji sudjelovao je i američki State Department.
Među evakuiranima se nalazio i rabin Saliman Dahari koji je sa sobom ponio svitak židovske svete knjige Tore, star najmanje 500 godina.
Inače, jemenska židovska općina jedna je od najstarijih općina židovske dijaspore. Preko 50 tisuća jemenskih Židova iselilo je u Izrael od 1948. godine i osnivanja izraelske države. Već naredne godine izraelske tajne službe organizirale su akciju „Čarobni tepih“ radi masovne evakuacije jemenskih Židova.
Prema informacijama Židovske agencije („Sohnut“) koja se bavi povratom jemenskih Židova u Izrael, najveći dio njihovih sunarodnjaka koji su ostali u Jemenu žive u Sani, u zatvorenom kompleksu blizu američkog veleposlanstva, nalaze se pod zaštitom lokalnih vlasti i po vlastitom izboru odlučili su tamo i ostati. Upravo su jemenski Židovi tijekom dvije tisuće godina utkali svoj veliki doprinos u životu židovskog naroda.