U nedavnoj analizi pisali smo o strahovima Turske vezanim uz svekurdski nacionalni pokret koji, kao nikada ranije, prijeti ugrozom opstanka Turske kao države kakvu sada poznajemo (poveznica: http://geopolitika.news/analize/turska-trazi-posrednistvo-za-kontakt-asadom/). U njoj smo se dotakli i Iračkog Kurdistana (IK) i ovisnosti Erbila (njegovog glavnog grada) o Turskoj kada je u pitanju tranzit njegove nafte do izvoznog lučkog terminala u Ceyhanu, a što se u budućnosti može kardinalno izmjeniti zbog pojačanog pritiska na Erbil sa strane Bagdada, kao i aktivnijieg učešća Irana u unosnom poslu s gigantskim pričuvama kurdske nafte.
Za današnju analizu izradili smo poseban osvrt na taj, za Tursku vrlo neugodan scenarij koji može utjecati na urušavanje planiranih energetskih konstrukcija Ankare, koje su, u nedostatku vlastitih naftnih i plinskih izvora, itekako zasnovane upravo na energentima bogatom Iračkom Kurdistanu. A baš to je i glavni razlog turskog ne protivljenja njegovoj nezavisnosti (za razliku od vlastitih i sirijskih Kurda kojima priječi ostvarivanje čak i minimalnog autonomnog statusa). Radi se, dakle, o čistom „braku iz interesa“ jer su dvije strane kroz naftni posao međusobno ovisne jedna o drugoj . Istodobno, potpuno ovisan položaj Iračkog Kurdistana o Ankari njoj je i najbolje jamstvo da Erbil neće podupirati separatističke težnje svoje kurdske subraće u susjednim zemljama, a što on svo vrijeme svojim djelovanjem i potvrđuje. Danas Irački Kurdistan čak sudjeluje i u djelomičnoj (gospodarskoj) blokadi oslobođenog kurdskog teritorija na sjeveru Sirije, a dozvoljava i turskim oružanim snagama obračun s postrojbama Kurdske radničke stranke na teritoriju sjevernog Iraka. Dakle, Ankara je u Iraku posložila odnose onako kako joj to najviše odgovara. Barem za sada.
Irački Kurdistan je u puno težem položaju. Nakon (zbog snage vlastitog oružja) dobivenog statusa široke autonomije u sklopu iračke države, Erbil to smatra samo privremenim riješenjem do uspostave pune neovisnosti (čemu se Bagdad oštro protivi). A budući kako Irački Kurdistan egzistencijalno ovisi o izvozu svoje nafte, s Bagdadom ne može „igrati“ preoštro jer je, pravno gledano, njegova nafta još uvjek dio ukupnog iračkog bogatstva tj. pripada međunarodno priznatoj iračkoj državi. Sadašnja mogućnost izvoza kurdske nafte preko Turske također je rezultat dogovora IK s Bagdadom glede postotka koji Erbil iz naftnog biznisa mora uplaćivati u iračku državnu blagajnu. U slučaju iračkog protivljenja samostalnom izvozu kurdske nafte (odnosno ignoriranja te zabrane od strane Erbila), iračka vlada podizala bi sudske tužbe (što je i najavljivala prije postizanja sporazuma) prema inozemnim kupcima kurdske nafte koje bi rezultirale golemim financijskim odštetama Bagdadu i zbog čega od tog unosnog posla ne bi bilo ništa.
Teheran i Erbil imaju drukčije planove
Međutim, složeni geopolitički odnosi u regiji i zasebni interesi vanjskih silnica, dovode do novih inicijativa kojima se onda mijenjaju i postojeći uvijeti poslovanja i povlastice koje pojedine strane ostvaruju iz biznisa s kurdskom naftom. Zbog vlastitih interersa, a još i više zbog političko-sigurnosne ovisnosti središnje iračke vlasti o Iranu, Bagdad je pojačao politički pritisak na Erbil koji nije uspio koncentrirati svoj izvoz ugljikovodika isključivo kroz turski teritorij. U tome su ga omeli različiti čimbenici: uspjesi sirijske vojske i prekidanje transportnih koridora preko sirijskog teritorija, zračni napadi ruskih i sirijskih zrakoplova na naftne cisterne kojima se nafta šverca prema Turskoj, ali i beskompromisni turski vojni obračun s domicilnim Kurdima koji daje sve negativniju sliku o Turskoj unutar kurdskog stanovništva sjevernoga Iraka, a što otežava politički položaj čelnika Iračkog Kurdistana Massouda Barzania (uživa punu potporu Ankare, Rijada i SAD-a). Osim toga, u švercu kurdske nafte sudjelovala je aktivno i „Islamska država“, što je dodatno pobudilo interes međunarodne javnosti te je zbog svega toga bilo nemoguće spriječiti slamanje glavnine tog protuzakonitog posla.
A prijevoz cisternama ili transport naftovodom iz Iračkog Kurdistana u tursku sredozemnu luku Ceyhan, u složenim ratnim uvjetima ne jamči stabilnost čitavoga posla (a o zakonitosti da i ne govorimo). Taj naftovod navodno može transportirati 1,6 milijuna barela nafte dnevno, ali je njegov stvarni protok ograničen na svega 600-700 tisuća barela (kako zbog oštećenja i diverzija, tako i zbog kriminalnih aktivnosti tj. krađe nafte iz cjevovoda), a zbog te limitiranosti je i bio nužan transport auto-cisternama.
Ankara i Erbil potpisali su ugovor o izvozu nafte na 50 godina ali on je za Erbil vrlo nepovoljan. Ankara je iskoristila težak položaj Iračkog Kurdistana (prije svega nepostojanje njegovog međunarodnog statusa tj. ne figuriranje u smislu subjekta međunarodnog prava) i sebi omogućila mnoge povlastice. Tako Ankara danas nadzire cjelokupni financijski dio tog unosnog posla, uspostavu kontakata s kupcima i sl. Osim toga, Turska s Iračkim Kurdistanom ima i velike planove glede uvoza plina. Oni se odnose na povećanje dostave koja bi do 2018. g. trebala dostići 20 milijuna m3 plina dnevno, a što je Ankari važno zbog velike turske ovisnosti o ruskom plinu.
Zbog svega opisanog iznova su se aktivirali planovi o izgradnji naftovoda iz Iračkog Kurdistana u Iran. Erbil nije zadovoljan svojom ovisnošću o Turskoj i nepostojanjem alternativnih izvoznih smjerova za svoje energente (ukoliko apstrahiramo onaj irački, od kojeg IK nastoji pobjeći). Njegovo primirje s Bagdadom omogućilo je da se sada gotovo 80 posto ukupno proizvedene kurdske nafte ipak izvozi kroz iračke naftne terminale (temeljem iračkih državnih dotacija koje uplaćuje u riznicu Erbila, u zamjenu za njegovo korištenje državnih (iračkih) izvoznih kapaciteta). Ali i tim položajem kurdska politička elita nije zadovoljna jer se želi što više udaljiti od utjecaja Bagdada zbog težnje za proglašenjem svoje državne nezavisnosti. Međutim, šire sigurnosne (ne)prilike kao i prazna riznica ne daju joj previše alternativa.
Irački Kurdistan već je i ranije izvozio svoju naftu preko Irana ali je to također činio auto-cisternama. Bagdad je za to znao, pa iako nije dao svoje službeno odobrenje „zatvarao je oči“ pred takvim aktivnostima zbog vlastite ovisnosti o Teheranu.
Međutim, sada su se Irak i Iran usuglasili glede izgradnje tog naftovoda, koji bi trebao biti dovršen u svibnju iduće godine. Kurdska nafta išla bi iz Tebriza i rafinerije u Kermanshahu kao eksperimentalni dio projekta. Obje rafinerije imaju prerađivačke kapacitete od 110 000 odnosno 22 000 barela nafte dnevno. Pri očekivanom porastu izvoza, uključile bi se i rafinerije u Teheranu i Araki, kapaciteta 250 000 barela dnevno. Dalje bi se kurdska nafta miješala s iranskom i izvozila na svjetska tržišta. Na taj način Iran bi snažno povisio količinu izvoza, o čemu je ranije već i govorio, a što bi pomoglo bržoj modernizaciji većeg broja njegovih naftnih nalazišta čija je infrastruktura prilično zastarjela zbog dugogodišnjih međunarodnih sankcija i predstavlja glavnu kočnicu iranskog globalnog pozicioniranja kao ponajvećeg izvoznika svjetske nafte. Iran bi na taj način riješio i problem geografske nepovezanosti svojih glavnih nalazišta na sjeveru i koncentracije glavnih rafinerija na jugu zemlje. Transport kurdske nafte omogućio bi mu popuniti sve kapacitete, a što bi mu snizilo troškove.
Analitičari smatraju kako bi kroz naftni biznis s Kurdima, Iran uspostavio i politički odnos s glavnim strankama Iračkog Kurdistana, prije svih Domoljubnim savezom Kurdistana čije se vojne postrojbe baziraju uglavnom na jugu autonomije, a gdje se i nalaze glavna naftna nalazišta. Time bi Iran dugoročno ostvario dominaciju u odnosu na Ankaru i njezine gore opisane planove. Ali i Erbil bi diversificirao svoj biznis (a time i olakšao svoj geopolitički položaj) u odnosu i na Ankaru i na Bagdad.
A upravo ovo zadnje i jest „slaba karika“ čitavog projekta. Bagdad vrlo lako, prema vlastitoj želji, može blokirati čitav posao dovodeći u pitanje zakonitost ukupnog izvoza kurdske nafte, a što bi značilo velike probleme i za kupce i za Erbil kojemu bi se zatvorile međunarodne linije kreditiranja (ukoliko nema suglasnosti sa središnjom vladom u Bagdadu). A upravo u tom problemu Teheran ima puno više mogućnosti i utjecaja za omogućavanje postizanja kompromisa nego što ga ima Ankara. I čini se kako je upravo to bilo i presudno u odluci Erbila da se strateški (po pitanju nafte) okrene Teheranu.
Jer nedvojbeno je kako sve političke elite IK teže političkoj nezavisnosti, a koja je nemoguća bez gospodarske samostalnosti u odnosu na Irak. A za to je nužno iznaći konačno pravno riješenje s Bagdadom radi neutralizacije svih investicijskih rizika, u čemu će najlakše pripomoći Iran.
Sve ovo nikako ne znači da Irački Kurdistan automatski odustaje od Ankare. Naprotiv. Njegovi ukupni gospodarski odnosi s Turskom su dominantni. O Turskoj ovisi gotovo sav protok roba u IK. Turski industrijski i tekstilni proizvodi gotovo da su jedini na policama kurdskih trgovina. Turske tvrtke dominiraju i u građevinskom sektoru te je sigurno kako će za Erbil partnerstvo s Ankarom ostati prioritet.
Međutim, promjena smjera njegove energetske politike s Ankare prema Teheranu, omogućuje mu dodatni as u rukavu za jačanje vlastitog položaja. A upravo to nikako ne ide u prilog energentima „žednoj“ Turskoj čiji su odnosi s IK primarno i zasnovani na strateškim energetskim planovima.
0 komentara