Neuspio pokušaj vojnog prevrata u Turskoj poprima sve dramatičnije posljedice. I nije tu samo riječ o razračunavanju vlasti sa stvarnim organizatorima i izvršiteljima toga čina, njihovim simpatizerima ili, jednostavno, predsjedniku Erdoganu nesklonim oporbenim političarima i „sumnjivim“ osobama na svim razinama društvenih djelatnosti. Stvar je u tome da tursko društvo nezaustavljivo klizi „udesno“, a što u njihovom slučaju znači – islamsku radikalizaciju. A kada je to tako, sa sigurnošću možemo prekrižiti sve pokušaje Zapadnih strateških iluzionista o pretvorbi Turske u europsku zemlju, stabilnu državu „europskih vrijednosti“ (za koje, da budemo na čistu, ni sami europljani više ne znaju koje su), koja će bespogovorno služiti njihovim geostrateškim ciljevima. Koliko je to teško postići vidi se i u slučaju Ukrajine, koja je, realno, danas (treću godinu nakon instaliranja pro-europskih vlasti) udaljenija od „europskih vrijednosti“ nego li je to bila prije državnog prevrata i rušenja Viktora Janukovića, koji je, uzgred, u usporedbi s Erdoganom bio kao Mahatma Gandhi kada se radi o odnosu prema oporbi, medijima i ljudskim pravima. O kolikoj se razini EU političke dezintegriranosti i nesnalaženja radi, svjedoče i jučerašnje tragikomične riječi njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je, u nedostatku stvarne političke snage i bezidejnosti Bruxellessa, Ankari uputila „prijetnju“ kako Turska neće ući u Europsku uniju ukoliko ponovo uvede smrtnu kaznu. Dakle, gospođa Merkel indirektno potvrđuje krajnji cilj stvarnih stratega koncepta globaliziranog svijeta s jednim središtem moći – „trpati pod svoj koš“ sve i svakoga, bez bilo kakvih precizno utvrđenih kriterija (ili barem čvrstog ustrajavanja na nekima od njih koji se smatraju „ukorijenjenim“ u Zapadnom civilizacijskom krugu), neovisno što o tome misle oni kojih se to najviše i tiče – narodi EU ali i zemalja na koje se proširenja EU odnose. Zato su u EU danas dobrodošli i Turska i Srbija i muslimanski imigranti i više ili manje rusofonske zemalje ex SSSR-a (izuzev Rusije), a što znači da EU sutra teoretski može graničiti s Kinom, bez ikakve zabrinutosti što bi to značilo za budućnost europskih naroda, njihov način života, standard i td.
Ali vratimo se Turskoj. Ustrašeni predsjednik Erdogan, koji se panično boji „egipatskog scenarija“, nastoji nivelirati bilo kakvu političku ulogu vojske u turskom političkom životu. U dosadašnjim čistkama ili uhićenjima obuhvaćena je praktički čitava zapovjedna struktura vojske, a što znači oko 100 generala i admirala i oko 6 tisuća časnika. U sudbenoj vlasti čistkom je zahvaćeno oko 3 tisuće sudaca, a val otkaza protegnuo se i na ministarstvo prosvjete, financija i, što je važno, ministarstvo za vjerske poslove. Tu su još i zastupnici oporbenih stranaka koji su već uoči pokušaja puča lišeni zastupničkih prava i kazneno-pravnog imuniteta (pod sumnjom da surađuju sa zabranjenom Kurdskom radničkom strankom), medijski djelatnici i poslovni ljudi izvan krugova vladajuće stranke. Na Zapadu se već otvoreno govori o tome, da u aktualnim turskim čistkama stradavaju ljudi koji nemaju nikakve stvarne veze s događajima iz petka na subotu prošloga tjedna. U državi raste panika jer se nitko ne može osjećati siguran, a čistke će rasti geometrijskom progresijom. Na kraju će totalna filtracija društva dovesti do toga da u Turskoj neće biti prostora za istinsku demokraciju i politički pluralizam već će država skrenuti u klasični totalitarizam pod prividom demokracije, (formalno) razblaženu formu političkog ustroja arapskih monarhija Perzijskog zaljeva na koje se, uostalom, Erdoganova vladavina i oslanja proteklih nekoliko godina. U tom će smjeru ići i predstojeća priprema referenduma o novom ustavu koji će Tursku preobratiti iz parlamentarne u predsjedničku državu. Naravno, u takav se scenarij nužno mora uključiti i nastavak represivnog obračunavanja s kurdskim separatizmom (koji će iz dosadašnjih nastojanja za postizanjem odgovarajućeg političko-teritorijalnog statusa unutar turske države nesumnjivo evoluirati u otvorene separatističke težnje, iskorištavajući ,dakako, i po sebe pozitivne okolnosti u bliskoistočnom okruženju. Kako predsjednik Erdogan misli dobiti svoje bitke u uvjetima čistki ovakvih razmjera ostaje nejasno, jer je nerealno očekivati kvalitetne kadrovske zamjene za masu smjenjenog rukovodnog kadra i službeničkog aparata u svim strukturama i razinama vlasti.
Zaoštravanje političke retorike prema SAD-u konstanta je turskih post-pučističkih dana. Naravno, objašnjenja teških izjava koje izlaze iz okvira „savezništva“, „strateškog partnerstva“ ili „prijateljstva“ (uobičajena političko-diplomatska retorika) mogu se kretati u više smjerova. Za sada je, baš iz razloga što se tiču njih samih, najbolje proanalizirati reakcije američkih analitičara, koje se općenito kreću u okvirima onog što i mi sami već danima navodimo. Dominira bojazan za budućnost turske vojske čiji će bojevi potencijal oslabiti i koja će biti nesposobna optimalno reagirati na vanjske i unutarnje ugroze i to u uvjetima njezinog trenutačnog djelovanja u tri smjera: domaćim kurdima, Siriji i Iraku. Amerikanci navode kako će za uspostavu prethodne razine bojeve spremnosti morati proći godine. Nakon ovakve razine čistki poglavito će stradati vojne ambicije prema Siriji i Iraku, a eventualne intervencije na sjever Sirije odgođene su na dugo vrijeme.
S takvim američkim stavovima se možemo i ne moramo slagati. Kada je riječ o ovom drugom, bez nekog većeg problema može se zamisliti i varijanta da g. Erdogan, želeći dodatno homogeniziati tursko nacionalno tijelo i skrenuti pozornost s unutarnjih problema i masovnih čistki koje upravo provodi, usmjeri značajan dio turskih vojnih postrojbi na sjever Sirije. Time bi i časnički i niži vojni kadar, iz sadašnje fokusiranosti na političke odnose u zemlji i zabrinutosti za vlastite sudbine, vratio u okvire onoga čemu vojska i služi – zaštiti turskih državnih i nacionalnih interesa. To bi vojnicima iznova dalo osjećaj važnosti ( i osjećaj „ekskulpiranost“ kod onih koji se osjećaju griješnima po pitanju neuspjelog puča) kroz izvršavanje „duga prema Domovini“ temeljem naredbi svog vrhovnog zapovjednika koji im ponovo pruža šansu. Osim toga, generali koji su se do sada protivili željama turskog vrha za vojnom intervencijom u Siriji sada su odstranjeni i na njihova mjesta dolaze novi, predsjedniku sigurno odani ljudi. Posve je drugo pitanje na koji bi način reagirali obični ljudi u slučaju visoko-rizične i dugotrajne vojne avanture, u uvjetima ionako sve lošijeg gospodarskog stanja u zemlji, a poglavito devastiranog turističkog sektora.
Američki analitičari upozoravaju i na opasnost pogoršavanja američko-turskih odnosa u vojnoj sferi, poglavito vezano uz korištenje turske zrakoplovne baze Incirlik na jugu zemlje. Oni prognoziraju ozbiljno slabljenje međusobne suradnje i koordinacije napora u borbi protiv „Islamske države“ u Siriji i Iraku, a što može negativno utjecati na strateške planove vezane uz oslobođenje grada Rakke. Zbog toga američki analitičari predlažu usmjeravanje pozornosti Washingtona na oslobađanje iračkog grada Mosula.
Geopolitika.news smatra kako ni do kakvog strateškog poremećaja američko-turskog vojnog savezništva neće doći. Naime, radikalizacija i dodatna islamizacija ionako islamiziranog turskog društva za Washington ne predstavlja problem jer on s vojskama takvih država surađuje bez problema, o čemu svjedoče Saudijska Arabija i druge arapske zaljevske monarhije. Turskoj također savezništvo s SAD-om ni u čemu ne smeta, naprotiv, daje ima dodatnu sigurnost pri operacionalizaciji svojih planova. Moguće je čak i da SAD kroz navodni politički sukob s Ankarom počme „gubiti“ interes prema Siriji i vojno se fokusira na Irak, ostavljajući Tursku da se sama pobrine za sjeverni dio Sirije metodama kojima ona hoće jer eto, SAD tu više ništa ne može učiniti. Ali u takvom scenariju osnovni problem predstavlja činjenica što je Turska članica NATO saveza, a potezi Ankare se ne svide Moskvi. Tada je pitanje koliko se SAD u stvarnosti može distancirati od eventualnih rizičnih turskih vanjsko-političkih poteza.
U svakom slučaju, skretanje turskog društva prema totalnoj islamizaciji je nezaustavljiv proces. A kada je to tako, pitanje je što bi se uopće promijenilo i eventualnim skorim odlaskom g. Erdogana s vlasti (u što mi ne vjerujemo). Dolazak nekog drugog „erdogana“ u strateškom smislu više ne mijenja ništa. I to je sadašnji i budući turski realitet kojeg su vođe Europske unije dužne ozbiljno uzeti u obzir i iskomunicirati ga sa svojim državama članicama, a njihove vođe sa svojim narodima. Zatvaranje očiju nad tim okolnostima i prazna politička frazeologija više nemaju smisla jer građani EU zahtijevaju puno više. Inače „Brexit“ će se prije ili kasnije poput epidemije proširiti diljem Europe.
Komentari
0 komentara