Paralelno s ratnim operacijama u Siriji, političko-diplomatski rat proteklih dana odvijao se i unutar zgrade UN-a u New Yorku, gdje su se međusobno suočili prijedlozi dviju rezolucija o načinu rješavanja teškog humanitarnog stanja u Aleepu – onaj francuski (čitaj: američki i britanski), i onaj ruski. Retorika suprostavljenih strana bila je takva, da se spravom postavlja pitanje, kreću li se odnosi između SAD-a i Rusije u smjeru otvorenog vojnog sukoba u toj zemlji.
Na francusku rezoluciju, koja je tražila uspostavu zone zabrane letova nad Aleppom, veto je uložila Rusija a Kina bila suzdržana; a ona druga, u kojoj su Rusi predložili plan djelovanja sukladno inicijativi predstavnika UN-a za Siriju Steffana de Misture („o izvlačenju 900 boraca „Al-Nusre“ iz Aleppa i njihovom sigurnom prebacivanju u susjednu regiju Idlib“) blokirana je nedovoljnim brojem glasova članica VS (dobila je četiri glasa, od čega i onaj kineski) te uopće i nije stavljena na dnevni red, neovisno o tome što je presjedanje VS UN-a s 1. listopadom preuzela upravo Rusija. S tim u svezi zanimljive su bile uvodne riječi stalnog ruskog predstavnika u VS Vitalija Churkina koji je predsjedao sastankom, kada je izjavio, kako ovdje ne traba biti licemjeran i da se „već unaprijed zna kako obje predložene rezolucije neće biti prihvaćene“, a što se, kao što smo naveli, i dogodilo.
Matthew Rycroft, stalni predstavnik V. Britanije u VS, rezultate glasovanja nazvao je ponižavajućim po Rusiju, koja je, odbacujući francuski prijedlog „iznova oduzela bilo kakvu nadu stanovnicima Aleppa“. Neposredno prije samog glasovanja, priopćenjem se javnosti obratio i francuski predsjednik Francois Hollande, rekavši, kako će država koja uloži veto na francuski projekt rezolucije „izgubiti prestiž u očima čitavoga svijeta i snositi odgovornost za nastavak teškog sukoba“.
U čitavoj ovoj diplomatskoj igri i evidentnim političkim pritiscima važno je istaknuti sljedeće:
Washington je već u svojim prvotnim planovima, kada je bilo riječi o krizi u Aleppu, izlazio s prijedlozima o uvođenju zone zabrane letova. Oni su se čak spominjali i unutar rujanskog američko-ruskog dogovora, ali uz prethodni uvjet o američkom razdvajanju tzv. umjerene oporbe od terorističkih snaga u tom gradu. Međutim, taj posao SAD nije učinio ( potpuno nebitno iz kog razloga – nemoći utjecanja na islamističke lidere ili vlastitog nehtijenja), iako su se po tom pitanju krajem rujna u Londonu tajno sastali gotovo svi predstavnici protuasadovih snaga, uključno i „Jabhat al-Nusru“). Osim toga, Washington je to obećavao učiniti još od studenog prošle godine, a poglavito nakon potpisanog primirja od 27. veljače ove godine.
Nakon propasti rujanskog sporazuma o porekidu vatre u Siriji s Moskvom, Washington je inicijativu uvođenja zabrane letova prebacio na London i Pariz, a što se i ogleda u vrlo sličnim prijedlozima Francuza u odnosu na prvotni američki, gdje najprije dominiraju stavovi o „humanitarnom čimbeniku“ i „stradanjima stanovnika Aleppa“, a onda i oni o „primjeni kemijskog oružja od strane sirijske vojske“.
Cilj spomenute rezolucije, za koju se unaprijed znalo kako će je Rusija blokirati, teško je ocijeniti drukčije nego posljednji pokušaj spašavanja onog što SAD u Siriji još uopće može spasiti diplomatskom akcijom. Naime, sporazum State Departmenta i ruskog MVP iz rujna srušili su pobornici rata unutar Pentagona kroz „pogrešno“ bombardiranje sirijske vojske u Deir az-Zouru na istoku zemlje, što se odmah pokušalo neutralizirati „krivnjom“ Rusije za bombardiranje humanitarnog konvoja u Aleppu koje je usljedilo već narednog dana, nakon čega je to primirje i de facto prestalo egzistirati, a borbe u Aleppu se intenzivirale kroz pokrenutu protuterorističku akciju sirijske vojske usmjerenu konačnom čišćenju istočnog dijela grada.
Međutim, Rusija ne može predati s tolikom mukom dosegnute pozicije tijekom svog jednogodišnjeg vojnog (zračnog) angažmana u toj zemlji: osim što je ruska intervencija u Siriji došla na poziv legitimne vlasti u Damasku i time postala međunarodno-pravno utemeljena i zakonita, sirijska vojska danas nadzire 44 posto ukupnog sirijskog teritorija, od čega i gotovo sve najvažnije gradove i regije na vitalnom – zapadnom dijelu zemlje gdje i živi 70-ak posto ukupnog stanovništva zemlje; sirijska vojska je dodatno osnažena i danas predstavlja respektabilnu vojnu snagu na terenu, poglavito njezino zrakoplovstvo i raketne postrojbe; predsjednik Asad je politički ojačan provedenim parlamentarnim izborima; primirju sa sirijskom vojskom i vladom priključilo se više od 800 naselja posredstvom postignutih sporazuma s lokalnim šeicim i njihovim oružanim postrojbama (gotovo svaki sunitski grad ima i svoje oružane postrojbe) u ruskoj zračnoij bazi Hmeymim pokraj Latakije, kojim im se jamči sigurnost i nenapadanje u zamjenu za odanost središnjoj vladi, čime je vlada bez borbe uspostavila nadzor nad čitavim gradovima i lokacijama u zoni Damaska i na jugu zemlje, ali i strateški važnim lokacijama i uzvisinama između okupirane regije Idlib i susjedne joj regije Hama; stanje u Aleppu je takvo da ostavlja realne šanse da ga vladine snage postupno u cjelosti očiste od islamističkih snaga i tako rat definitivno prelome u svoju korist.
Kulminacija američko-ruskog rata živaca i rijetko viđeno licemjerje
Zbog velikog geopolitičkog problema u kojem se našao SAD i koji po prvi put prijeti propašću cjelokupne anglo-američke strategije na Bliskom istoku – i, suprotno tome – potpuno neočekivanog izbijanja Rusije (vjerojatno šokantnog i po nju samu) na položaj nezaobilaznog čimbenika u kreiranju političke budućnosti Sirije ali i šire regije (uz nedavno najavljeni otvoreni kineski protuteroristički ulazak u Siriju), nastupio je trenutak kulminacije američko-ruskog „rata živaca“.
Zato „francuski“ prijedlog rezolucije nije mogao ništa drugo niti sadržavati doli puke fraze o vječnoj „zabrinutosti humanitarnim stanjem“ u Aleppu gdje pogiba „užasno veliki broj civila“ i histerije podignute oko toga. Međutim, teško se oteti dojmu da se tu ne radi o rijetko viđenom licemjerju i ne primjetiti, kako ni približno slične histerije nije bilo pri pogibiji oko milijun iračkih civila prilikom američko-britanske vojne kampanje u toj zemlji 2003. g., (uz to pokrenute na krivotvorenim dokazima o postojanju iračkog kemijskog oružja, što je nedavno priznala i službena britanska komisija, a ex premijer Toni Bler izjavio kako je spreman preuzeti odgovornost od koje, na kraju, ionako neće biti ništa); histerije nije bilo niti nakon sličnim razlozima opravdavanog vojnog svrgavanja libijskog čelnika Gadaffija (kroz prethodno uvođenje zone zabrane letova (!) nakon čega su poletjele krstareće rakete Tomahawk) i patnjama tamošnjeg stanovništva prikazivanih kao nužne „kolateralne žrtve“. Po toj logici možemo ići i još dublje u povijest i zapitati se, gdje je bila empatija prilikom američkog rata u Vjetnamu, a da ne govorimo o Hirošimi i Nagasakiju. I na kraju, zar osudu i gnjev međunarodne zajednice puno više od sirijskih vojnih snaga (koje oslobađaju svoj grad i svoju zemlju od islamističkog šljama iz čitave regije i svijeta, poput šakala prokrijumčarenih u Siriju i opijenih mirisom krvi nedužnih ljudi) ne zaslužuje prosaudijska koalicija koja je samo 8. listopada, u zračnim napadima na glavni grad Jemena Sanu ubila, po različitim informacijama, između 140 i 213, a ranila više od 520 civila tijekom pogrebne povorke u središtu grada (poginuo je i sam gradonačelnik).
S obzirom na poznatu metodologiju djelovanja, prema kojoj je oštra propaganda, s naglaskom na humanitarnu katastrofu, ne jednom bila podloga za američke odlučnije političke i vojne poteze, prijetnje pojedinih vojnih i političkih krugova iz Washingtona o nanošenju udara na snage sirijske vojske ne treba shvaćati olako. O ruskom odgovoru na ove prijetnje već smo izvjestili, pišući o dopremi i razmještaju dodatnih PRO sustava S-300 uz već ranije dopremljene S-400, kao i jasnom upozorenju ruskog Ministarstva obrane što će se dogoditi „usijanim glavama“ u slučaju spomenutog scenarija.
Sada se samo postavlja ono glavno pitanje: je li Zapad spreman krenuti u rat s Rusijom (formalno, zbog Aleppa)? Pogledajmo do čega može doći s vojne točke gledišta: pojedini generali unutar Pentagona zastupali su varijantu udara krstarećim raketama Tomahawk po sirijskoj vojsci, svjesni opasnosti koje po njihove zrakoplove prijete od sustava S-300 i S-400. Međutim, rusko vojno zapovjedništvo je odgovorilo kako će se u takvom scenariju Amerikanci vrlo brzo upoznati sa stvarnom razinom mogućnosti tih sustava tj. ostavlja se mogućnost uništavanja, kako nevidljivih zrakoplova tako i krstarećih raketa (što treba shvatiti ozbiljno, uzimajući u obzir da je S-400 jedan od stupova zaštite ruskog državnog teritorija i od interkontinentalnih balističkih raketa). S vojnog gledišta, eventualno prvo obaranje do sada superiorne američke krstareće rakete i to od strane ruskog protivnika, imalo bi katastrofalne posljedice po reputaciju OS SAD-a i teško je vjerovati da će se Pentagon upustiti u takav rizik. S političke točke gledišta, pokretati rat s Rusijom zbog zemlje toliko udaljene od američkog kontinenta (Sirije) i koja realno ne predstavlja ni najmanji sigurnosni rizik za sam SAD, Washingtonu bi bilo nemoguće objasniti američkom narodu.
Sirija je za Zapad izgubljena
Geopolitika.news isključuje mogućnost američkog vojnog scenarija u Siriji (u odnosu na vladine snage) jer bi se bilo kakav incident s ruskim snagama teško mogao zadržati u okvirima sirijske vojne arene i sigurno bi poprimio nezaustavljiv globalni karakter sukoba dviju velesila s posve nepredvidljivim posljedicama. Zapad za to jednostavno nije spreman. On još uvjek živi previše dobro i upravlja velikom većinom ukupnih svjetskih procesa, da bi išao u takav rizik. Također je jasan i većinski stav naroda unutar zemalja EU, koji zbog stradalih Sirijaca u Aleppu sigurno ne žele ratovati s Rusima. Za razliku od Londona, koji će bespogovorno učiniti sve što i Washington, toj varjanti protive se Berlin i Rim, a da ne govorimo i Peking. Ono što će na kraju SAD moći postići kroz usijanu retoriku prema Moskvi jest produljenje sankcija po pitanju Ukrajine, kojima se sve snažnije opiru mnoge zemlje EU. Naime, glede najnovijih prijetnji uvođenjem dodatnih sankcija Rusiji zbog njene uloge u Siriji. i Washington i Bruxelless jako dobro znaju kako je njih nemoguće uvesti jer se Europskoj uniji i već postojeće sankcije obijaju o glavu u ništa manjoj mjeri nego samoj Rusiji. Osim toga, Bruxelless zna kako bi dodatne sankcije prema Moskvi zatvorile vrata realizaciji Minskih sporazuma po pitanju Ukrajine, a što je za nju kritično važna tema, kudikamo značajnija od sirijske krize u kojoj Zapad više ionako vojno ne može učiniti ništa.
A bez svog glavnog saveznika, SAD će se vrlo teško odlučiti na jednostrano pokretanje sukoba s Rusijom za koju ionako zna da se neće povući, o čemu svjedoče i jučerašnja odluka ruskog MO o budućem stalnom korištenju ruske pomorske baze u sirijskom Tartusu, kao i prošlotjedna odluka Dume o postojanom korištenju zrakoplovne baze Hmeymim pokraj Latakije. Osim toga, administracija predsjednika Obame je na odlasku, a maksimalan vojni čin koji bi imao pozitivan učinak u američkoj javnosti još je jedino oslobađanje iračkog grada Mosula od boraca „Islamske države“. Eventualno oslobađanje sirijskog grada Rakke, nakon mogućeg zauzimanja čitavog Aleppa od strane vladinih snaga, ionako više nema nikakvo, pa čak niti simboličko značenje u smislu zauzimanja nekakve pseudo-prijestolnice nakaradne tvorevine „Islamske države“, već davno od čitave međunarodne zajednice osuđene na smrt.
Sirija je za Zapad u geopolitičkom i geostrateškom smislu izgubljena, a njezinu sudbinu finalizirat će postratni međunarodni pregovori koji uvjek nakon polaganja i skladištenja oružja stavljaju konačnu točku na „i“. Oni već u tišini traju, od pitanja koliko će koja zemlja ulagati u obnovu porušene Sirije, do onoga tko će postati strateški partner Damaska u pojedinim sektorima gospodarstva. Jedino o čemu se neće pregovarati je pitanje, tko će biti vojni pokrovitelj buduće Sirije. Tu se odgovor ionako nameće sam po sebi.
Za kraj, iznova ćemo se prisjetiti navedenih riječi francuskog predsjednika Hollandea, iz kojih se, zapravo, jasno zrcali sva nemoć Zapada da više bilo što samostalno vojno-strateški promijeni na sirijskom tlu: tko blokira francuski prijedlog rezolucije (Rusija) „izgubit će prestiž u očima čitavog svijeta i odgovarati za produljenje teškog sukoba“. Riječi su to nedostojne predsjednika jedne velike zemlje, ionako same teško stradale od ruku tih istih radikalnih islamista koji jednako režu glave stanovnicima Aleppa, kao i onima u Parizu i diljem Francuske. A takvu blijedu i politički posve beznačajnu izjavu ipak si nije mogao priuštiti čelnik najjače svjetske sile, makar bio i na odlasku.
0 komentara