Vjerojatno se još mnogi sjećaju Zapadnog sotoniziranja bivšeg iračkog čelnika Sadama Huseina i njegove vječno vladajuće političke Baas partije socijalističkog usmjerenja, one iste kojoj je u Siriji danas na čelu predsjednik Asad, a prije njega njegov otac Hafez al-Asad.
U novonastalom iračkom i širem bliskoistočnom kaosu, u kojem je sada „Islamska država“, nakon prvotne deklarativne i mlake borbe protiv nje od strane Međunarodne koalicije postala stvarni neprijatelj Zapada, nastao je novi problem. U Iraku, duboko razdjeljenom po etničko-vjerskom principu, Kurdi su se homogenizirali oko svoje dvije dominantne političke stranke koje se zajednički bore protiv „IS“; irački šijti, koji se također bore protiv „IS“, organizirani su u svoje milicje koje predstavljaju glavnu vojnu snagu zemlje unatoč postojanja službene iračke vojske, a organizacijski i logistički vezani su uz Teheran; i, konačno, irački suniti – u većem ili manjem stupnju povezani upravo s terorističkom „Islamskom državom“ jer središnju vladu u Bagdadu smatraju šijtskom i izdajničkom (Kurde ionako i jedni i drugi podjednako mrze).
U takvoj konstelaciji odnosa Zapad se našao u svojevrsnom zrakopraznom prostoru kada su u pitanju političke snage koje mogu predstavljati interese sunita (na koje Amerikanci, sukladno svojim partnerskim odnosima s vodećim sunitskim monarhijama regije jedino mogu računati u smislu osiguranja svojih interesa kroz njihovo instaliranje u vlast. Kurdi su još uvjek nejak i u regiji neomiljen čimbenik, i kao takav nedostojan uloge glavnog američkog partnera).
Kada tako posložimo stvari, prije svega u Iraku, onda nas ne treba previše iznenaditi i sljedeća vijest ma koliko senzacionalno zvučala:
U Parizu je 28. i 29. svibnja održan skup bivših visokih dužnosnika Sadamove Baas stranke iako mu se službeni Bagdad oštro protivio, zaprijetivši čak i prekidom svih vojno-trgovinskih veza s Francuskom. Pariz je odgovorio diplomatski mudro, neizdavši vize samo nekolicini „baasista“ i otpravivši na njihov skup nekoliko francuskih političara (između ostalih i bivšeg premijera Dominiquea de Vilpena), valjda kao jamstvo Bagdadu da je sve pod kontrolom i da se nema zbog čega brinuti. Skupu su nazočili i Amerikanci, a najzvučnije ime svakako je ono od bivšeg zapovjednika Središnjeg zapovjedništva OS SAD-a Williama Josepha Fallona. Organizator skupa formalno je bila građanska udruga Peace Ambassadors for Iraq (PAFI), koju vodi Jamal al-Dhari, nećak šeika Harisa al-Dharia koji predvodi plemensko vijeće plemena Zoba iz klana Shammar, a ranije je bio vođa iračkih ulema (vjerskih starješina). Za Jamala al-Dharia se smatra da je agent jordanske obavještajne službe i američke CIA-e, kojeg se koristi kao posrednika u razmjeni pojedinih informacija do određenih iračkih plemenskih zajednica.
Susret u Parizu signal je nastojanja Washingtona i Bruxellessa za iznalaženje kompromisa s iračkom sunitskom elitom, neovisno o njihovim bivšim stavovima prema Sadamu Huseinu ili danas „Islamskoj državi“, kojoj se mora pronaći alternativa za tamošnje sunite. One iste, čije simptije sada većinom naginju upravo prema ovoj posljednjoj.
Međutim, nije aktivna jedino Zapadna diplomacija i njihove obavještajne službe. I na iračkom i na sirijskom terenu dolazi do velikih preslagivanja upravo sa strane ključnog neprijatelja – „Islamske države“. S padom njezinih financijskih prihoda i otvorenim vojnim progonom „sa svih strana“ (osim, po potrebi, sa strane Turske, kao što je to bilo nedavno na sjeveru regije Aleppo, kada su borci „Islamske države“ zauzeli strateški važan grad Maera istjeravši iz njega snage „umjerene oporbe“, a Turska je prethodno naložila izvlačenje lokalnog turkmenskog stanovništva i njihovih oružanih postrojbi koje su pod njezinim nadzorom), vođe te terorističke organizacije svjesne su kako ne mogu zadržati koordinirane napade na svoja velika gradska uporišta, kako Rakku u Siriji, tako i Faludžu i Mosul u Iraku. Oni će te gradove i dalje žestoko braniti na njihovoj periferiji, sve do trenutka kada se linija fronte približi samim gradskim crtama i počme prijetiti uništavanjem gradske infrastrukture i civilnih objekata. Takvom taktikom „IS“ ne želi izgubiti simpatije lokalnog sunitskog stanovništva i sukladno tome više niti ne prijete miniranjem velikih gospodarskih ili energetskih objekata, poput brane na rijeci Eufrat u blizini drugog po veličini iračkog grada Mosula. Svoje vojne aktivnosti „IS“ će usmjeriti na aktivnu gerilsku borbu, a još više individualne samoubilačke terorističke napade na vladine i vojne objekte. Time će osigurati potporu lokalnih sunitskih zajednica, pri čemu nije nevažna prognoza rukovodstva te terorističke organizacije kako će i u Iraku i u Siriji doći do pojačanja progona sunitskog stanovništva od strane vladinih snaga i od strane Kurda.
Inicijator te nove srednjoročne strategije je zamjenik vođe „Islamske države“ Abu Bakira al-Bagdadija Abu Muhammed al-Adnani. Te akcije već su započele snažnim napadima automobila-bombi diljem Iraka, najviše u samom Bagdadu, a nedavno i u dosad „netaknutim“ zapadnim dijelovima Sirije, konkretno, gradovima Jables i Tartus. Takvi napadi će se intenzivirati , a u tom cilju al-Adnani traži proširenje središta za brzu obuku terorista-samuobojica.
Ono što najviše zabrinjava je to da se njihovi napadi ne namjeravaju zadržati u okvirima Bliskog istoka već će ići i prema EU, a moguće i šire. Zbog toga je „Islamska država“ upravo formirala posebnu postrojbu „Brigade al-Sidjik“ koja je zadužena za provedbu „akcija straha“ u inozemstvu, prije svega u Europskoj uniji. Nije isključeno aktiviranje terorističkih napada ni u Rusiji, a što bi se odvijalo posredstvom kontakata s džihadističkim grupacijama Sjevernog Kavkaza, u prvom redu koristeći njihovu dijasporu u Turskoj i Gruziji (u ovojposljednjoj najvjerojatnije kroz tamošnju čečensku etničku zajednicu). Međutim, ruski analitičari smatraju kako je danas temeljni problem „Islamske države“ onaj financijski i da će zbog njega ta teroristička organizacija morati reducirati svoje djelatnosti i odrediti prioritetne smjerove svojih akcija. A to, prema njima, neće biti Rusija već Europska unija, a možda čak i SAD. Radi li se o svojevrsnoj osveti rukovodstva „Islamske države“ zbog „okretanja leđa“ njihovih donedavnih sponzora unutar monarhija Perzijskog zaljeva ali i Washingtona i Tel Aviva koji su do ulaska Rusije u sirijski sukob bili uglavnom pasivni i „nemoćni“ promatrači „nezaustavljivog“ širenja „Islamske države“?
Odgovor na to pitanje teško je dati jer se još uvjek sa sigurnošću ne može znati s kojom to stranom vodstvo „Islamske države“ danas ostvaruje po svoju egzistenciju bitne kontakte i ostavruje li ih više uopće? Jer moguće je, da se pojednine regionalne države sada povremeno oslanjaju samo na neke ISIL-ove lokalne zapovjednike kada im je to u širem (vojnom) interesu, poglavito na sjeveru i krajnjem jugu Sirije ali i u svrhu zadržavanja šijtskih postrojbi na iračkim bojišnicama.
0 komentara