Europska unija i američka politika u sve čvršćem su borbenom stisku. Pravo sučeljavanje tek slijedi po širokom rasponu pitanja – od međusobnih trgovinskih odnosa, uključujući i plinski biznis, režima sankcija prema Iranu i posljedičnih gospodarskih dobitaka za jednu ili drugu stanu, do financiranja i osiguranja funkcije NATO-a, kao vojne komponente zajedničke transatlanske integracije.
Riječ je o srazu divova, jer razmjena roba i usluga između Europske unije i SAD predstavlja najveći bilateralni trgovinski i investicijski odnos na planetu. Prema izvješćima Europske komisije, SAD ulaže tri puta više u Europskoj uniji nego u Aziji, a investicije Europske unije preko Atlantika osam su puta veće od ulaganja u Indiji i Kini zajedno.
Svaka strana tog velikog prekooceanskog savezništva, ali i suparništva, SAD i s druge strane EU pod nesumnjivom dominacijom Njemačke i uskog kruga najmoćnijih država članica (“fancy“ ili „noble“ članica, kako ih duhovito naziva dr. Jadranka Polović) bori se za svoje uskogrudne financijske i gospodarske interese i nizašto drugo. Dok je Trump iskren i otvoreno obznanjuje da su mu cilj nadmetanja s EU američki gospodarski i geopolitički interesi, europska elita zastupana po bruxellleskoj birokraciji istovrsne primarno njemačke i interese njoj pridružene skupine zaklanja iza tobožnjeg zalaganja za interese EU kao cjeline, pozivajući se često pritom na „europsko zajedništvo“ ili „europske vrijednosti“, pojmove čiji sadržaj nitko živ nije uspio definirati.
O kakvim europskim vrijednostima i zajedništvu je zapravo riječ govori već samo jedna gruba, čak i morbidna činjenica, da zbog režima sankcija prema Rusiji, Hrvatska u Rusiju ne smije izvoziti mandarine, dok Njemačka u isto vrijeme može s Rusijom ugovarati i provoditi u djelo kolosalni energetski projekt izgradnje plinovoda „Sjeverni tok-2“. Uz postojeći „Sjeverni tok-1“ on treba učvrstiti njemački plinski monopol u Europi i osigurati Berlinu nastavak nabave ruskog plina pod povoljnim uvjetima i njegovu preprodaju drugim članicama EU po višim cijenama.
Američka pak strana, oslanjajući se na potrebu dovršenja mreže terminala za prihvat ukapljenog plina (LNG) u Europi, pokušava ugovoriti prodaju što većih količina svoga LNG-a članicama EU i NATO-a. Upravo su suprostavljeni energetski interesi na samom vrhu prioriteta sučeljenih strana iako se na prvi pogled to ne čini tako.
Za sada, nakon sastanka Trump-Juncker i naknadne razmjene vatre oko obvezujuće snage postignutih dogovora prednost je na strani Trumpa i američke politike.Trump će se, što god Europska unija dalje činila, uporno pozivati na dogovor s Junckerom, koji je tijekom posjeta Washingtonu prihvatio ulaganja u izgradnju novih LNG terminala u EU uz postojeća 24 i kupnju više LNG-a iz SAD-a. U svom govoru nakon sastanka u washingtonskom „Center for Strategic and International Studies“ 25. srpnja, izjavio je: “Mi smo spremni na investiranje u infrastrukturu i nove terminale koji će omogučiti uvoz LNG-a iz SAD-a i s drugih strana – ali uglavnom ipak iz SAD-a, budu li uvjeti zadovoljavajući i cijene konkurentne“.
Dakle, izrijekom daje prednost uvozu američkog LNG-a i to je upravo ono što je Trump htio čuti. Ostatak izjave nije suštinski važan jer je konkurentnost cijena promjenljiva kategorija, ovisna o pregovorima, kao i uvjeti o kojima govori Juncker. Nepromjenljiv je dio njegove izjave onaj koji prednost pred svima ostalim dobavljačima daje američkom LNG-u.
Već 29. srpnja „Bloomberg“ objavljuje članak pod naslovom „Europa će postati veliki kupac američkog LNG-a“u kojem se navodi kako su Trump i Juncker postigli dogovor prema kojem se nastavljaju trgovinski pregovori za koje vrijeme EU i SAD neće uvoditi nove carine, a EU će povećati uvoz američkog LNG-a i soje. Prema „Bloombergu “ američke izvoznike ukapljenog plina očekuju veliki poslovi jer će uvoz LNG-a u Europu po procjeni Međunarodne agencije za energiju (IEA) do 2040. godine porasti za 20 posto u odnosu na današnju razinu. Sve kasnije objave procjena europskih stručnjaka da EU ne treba 11 novih terminala o kojima kao rezultatu dogovora govori američka strana i da će tržište određivati dobavljače LNG-a, jer, tobože, članice EU ne odobravaju državni intervencionizam u takve poslove, mogu slobodno objesiti mačku o rep. Europska komisija pokušala je svojom izjavom ublažiti ono što je Juncker prihvatio, tvrdeći da je EU zapravo dogovorila izgradnju više LNG terminala, a ne kupnju više LNG-a, a visoki diplomat Komisije rekao je „Der Spiegelu“ kako se EU “neće pretvoriti u sovjetsko gospodarstvo” i državnom odlukom protivno tržišnim načelima uvoziti nečega više nego što je potrebno. Francuski ministar financija Bruno Le Maire izjavio je kako uvoz poljoprivrednih proizvoda u EU podliježe strogim standardima koje mora zadovoljiti i američka soja.
Uzalud se trude, jer je potpuno jasno kako je Juncker, izbjegavajući prijetnju trgovinskog rata, prihvatio američke poslovne ponude prigodno uobličene u Trumpove ultimativne zahtjeve.
Za europske medije, nakon sastanka s Trumpom predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker je heroj koji je uspio nadmašiti nenadmašnog i bahatog američkog predsjednika Donalda Trumpa. U najmanju ruku mudri i hladnokrvni Juncker uspio je ukrotiti i urazumiti goropadnog i raspamećenog Trumpa i spriječiti trgovinski rat.
Nikome ne pada na pamet da je zapravo samo odigrao epizodnu ulogu u velikoj Trumpovoj predstavi svađe i teškog sukoba s Europskom unijom istovremeno na svim poljima odnosa, od pitanja imigracije, preko trgovinskih i gospodarskih odnosa do udjela i međusobnih uloga u zajedničkom transatlantskom obrambenom sustavu predvođenim NATO-om i potom, u pravom trenutku iznuđivanja za američke interese povoljnih „dealova“ po izdvojenim pojedinačnim pitanjima.
Trump je ponovo odigrao takvu igru, ovoga puta s Junckerom i u vrtlogu sukoba s EU po svim pitanjima izvukao povoljni dogovor za američke energetske interese. Dok se svi bave njegovim neuobičajenim ponašanjem izvan diplomatskih okvira, ljubavnim avanturama s kojekakvim zečicama i navodnim svađama s tobože nezadovoljnom i tužnom suprugom, Trump je elegantno postigao energetski „deal“ s EU kakav je htio.
Učinio je to u skladu sa svojom agendom ostvarivanja geopolitičkih i gospodarskih učinaka u korist SAD-a, koju je čak i više puta javno objavio, između ostaloga i u svojoj knjizi iz davne 1987. godine „The Art of the Deal“. Kada se tijekom 2000. godine poigravao mogućnošću da jednom postane američki predsjednik ustvrdio je: “Tijekom hladnog rata vanjska politika je bila velika šahovska igra između SSSR-a i SAD i njihovih saveznika i mnoštva drugih država kao promatrača. Ali pad SSSR-a je promijenio sve, imamo posla i surađujemo s mnogima diljem svijeta, od slučaja do slučaja. I mnogi od tih prolaznika ne izgledaju nevino. Dani šahista su prošli i i američka vanjska politika se mora staviti u ruke –dealmakera“. Trump je tada i opisao kakav bi pravi ugovarač poslova ili tvorac nagodbi trebao biti: “Pravi dealmaker može držati više lopti u zraku, vagati suprostavljene interese drugih nacija i pri tom iznad svega stavljati američke interese na prvo mjesto. Pravi dealmaker zna kada treba biti tvrd i kada se treba povući. On zna kada blefirati i zna kada treba prijetiti, ali samo ako je uistinu spreman i provesti prijetnju. Dealmaker je lukav, tajnovit, koncentriran i nikad ne postiže manje od onoga što želi. Prošlo je mnogo vremena od kada je Amerika imala takvog predsjednika“.
Donald Trump je u svome stilu uspio, koristeći mnoštvo trikova, od zbunjujućih tvitova do prebacivanja tema na trenutno nebitna pitanja, svjesno i po unaprijed stvorenom planu odnose s Europskom unijom zaoštriti do krajnjih granica, na sam prag trgovinskog rata i obračuna dviju velikih svjetskih ekonomija, da bi u slijedećem trenutku, na vrhuncu sukoba, postigao ono što je zapravo želio – novi veliki deal s Europskom unijom po povoljnijim uvjetima za američko gospodarstvo nego što su proizlazili iz ranijih sporazuma i međusobno uspostavljenih trgovinskih i gospodarskih odnosa. Europska unija slavi pobjedu jer nije poražena, jer nije morala ući u direktni i otvoreni sukob s SAD-om koji bi je skupo koštao, a možda i ugrozio ionako krhke temelje na kojima funkcionira. S druge strane Trump slavi pobjedu ne zato što nije morao ratovati nego zato što je svojim umijećem pregovaranja, zapravo iznuđivanja, za sebe povoljnih sporazuma temeljem pozicija nadmoći, kako gospodarske tako i vojne, postigao za američko gospodarstvo i za američke geopolitičke pozicije i njezinu ulogu u transatlantskom vojnopolitičkom kompleksu puno veće probitke nego što bi ih imao da je nastavio politiku prema Europskoj uniji i europskoj komponenti NATO-a svog predhodnika i njegove administracije.
U odnosu na NATO-a, ono što je predsjednik Obama pokušavao godinama Trump je uspio u svega nekoliko mjeseci. Danas više nije pitanje hoće li se više izdvajati za NATO od strane njegovih europskih članica i kada će one dostići dogovorenih 2 posto BDP, nego je pitanje zašto to još uvijek nije učinjeno. S tim se sada moraju nositi veliki europski meštri politike štednje na čelu s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Više neće biti dovoljno zaklanjati se iza američke vojne moći, maltretirati slabije članice EU i NATO-a kao što je Grčka i reketariti ih. Morat će otvoriti kasu. Uzgred rečeno, tragični ishod požara u Grčkoj gdje je barem stotinjak ljudi živo izgorjelo zbog uništenja grčke državne infrastrukture, uključujući vojsku, sigurnosne službe i policiju, dobrim dijelom se može pripisati u odgovornost njemačkoj kancelarki, njenom dugogodišnjem ministru financiju Schäubleu i bruxelleskoj transmisiji njemačkog sustava finacijskog reketa.
Glede trgovinskih odnosa s EU i gospodarstva pravi razlog Trumovog zadovoljstva je ispunjenje američkih energetskih planova izvoza i transfera prema Europskoj uniji. Trump je postigao preliminarni sporazum s Europskom unijom koji otvara put masivnom izvozu američkih energenata, posebno LNG-a na žedno europsko tržište. Time se istovremeno nada potisnuti ruske ekonomske i geopolitičke interese, promovirane kroz energetsku politiku i izvoz plina prema EU. S druge strane to je pak povezano s onim prvim dijelom Trumpovog pritiska prema Europi, odnosno prema europskoj komponenti transatlanskog vojnog kompleksa, a to je osnaživanje NATO-a i osiguranje uvjeta njegovog funkcioniranja.
Naime, osiguranje izvoza američkog LNG-a prema Europi, pravaca transporta i prihvatnih terminala diljem Europe ne osigurava samo američku zaradu na prodaji svojih energenata nego osigurava i operativnu osnovicu eventualnog borbenog djelovanja i funkcioniranja NATO-a i cijelog obrambenog sustava euroatlanske integracije na europskim prostorima. Jednostavno rečeno, lanac prihvatnih LNG terminala od Baltika preko Atlantika, Sredozemlja do Jadrana, po cijelom obalnom rubu europskih članica NATO-a jamči opskrbu energentima od strane američkih saveznika u slučaju ratnog sukoba. Dovoljno je na karti Europe pogledati raspored do sada izgrađenih LNG terminala, onih koji su u izgradnji i onih koji su planovima, da bi se shvatilo da njihova funkcija nije samo gospodarska nego i obrambena. Oni moraju u slučaju ratnog sukoba u Europi osigurati dostavu energenata do svih dijelova europskog dijela euroatlanskog kompleksa i NATO rasporeda. U narednom razdoblju Trump će europsku politiku prisiliti na osiguranje još jedne važne logističke potrebe, a to je mogućnost brzog kretanja, odnosno prebacivanja snaga NATO-a kroz europski teritorij kako u smijeru zapad- istok, tako i u okomitom pravcu sjever-jug čime bi se osigurale mogućnosti ažurne i učinkovite opskrbe EU i NATO saveza ratnim materijalom i pokretljivost snaga po cijeloj širini rasporeda s jednog krila na drugo ili središnjeg dijela prema krilnim položajima.
Izgradnja dovoljnog broja LNG terminala u Europi prvorazredno je obrambeno pitanje strateškog značaja za europsku komponentu transatlantske integracije nastale nakon 2. svjetskog rata. U trenucima kada su se 1944. godine prvi američki i saveznički vojnici iskrcavali na obalu Normandije počela je i realizacija operacije polaganja podvodnih cjevovoda po dnu kanala La Manche od britanske do francuske obale (“Operation PLUTO”- Pipe Line Under The Ocean ) kojim se iskrcanim savezničkim trupama dostavljalo najvećim dijelom američko gorivo, prethodno, preko Atlantika tankerima dopremljeno u Veliku Britaniju. Do ožujka 1945. godine kroz 17 cjevovoda na europsku obalu prosječno je dnevno prebacivano oko 31 tisuću tona naftnih derivata potrebnih za saveznički ratni stroj. Današnja mreža LNG terminala po europskoj obali samo je divovska varijacija iste teme ratne opskrbe europskog dijela euroatlantske vojne i političke zajednice nastale u doba njezinog stvaranja. Europski LNG terminali trebaju za slučaj ratnih zbivanja na europskom tlu osigurati dostavu energenata potrebnih za održanje u funkciji ključnih europskih infrastrukturnih objekata, uključujući i objekte vojne industrije i logistike. Stoga se svi protivnici daljnje izgradnje europskih LNG teminala mogu slobodno postaviti na glavu, ali terminali će se ipak graditi, jednostavno zato što nemaju samo gospodarsku svrhu nego su i strateški vojni projekt i nije važna samo njihova ekonomska isplativost.
Najveći razlog slavlja u Trumpovom taboru i u uredima američkih energetskih kompanija tako je, nakon sastanka sa Junckerom, postao obečavajući napredak energetske misije Trumpove administracije kroz izgledni masivni plasman američkog ukapljenog plina (LNG) na zahtjevno i žedno europsko tržište koje nema dovoljno vlastitih izdašnih izvora i čije gospodarstvo, pa na kraju krajeva i obrambeni sustav ovisi o uvozu energenata. Strategija masivnog izvoza američkih energenata, prije svega LNG-a, pokrenuta od strane Trumpove administracije, polako ali sigurno ispunjava svoju ključnu ulogu projekcije američkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa diljem svijeta. Europa, kao ogromno energetsko tržište, bila je poslastica koja je sada nadohvat Trumpovih ruku.
Vrata Europske unije američkom LNG-u svojim sastankom s američkim predsjednikom Trumpom širom je, izbjegavajući trgovinski rat kojim je Trump prijetio, otvorio nitko drugi do sam predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. No,možda ipak on i oni čije interese zastupa i nisu toliki gubitnici kako se na prvi pogled čini. Lako je moguće da je cijela igra interesno mnogo složenija. Jer, primjerice, nekim čudom u vlasničkoj strukturi koncerna “Cheniere Energy“, vodećeg američkog izvoznika LNG-a koji bi trebao dobiti lavovski dio europskih poslova, sa značajnim udjelima je nezaobilazna njemačka „Deutsche Bank“ AG.
0 komentara