Koridor ‘Sjever – Jug’ – najkraći put iz Indije u Europu

Nakon prošlotjednog prikaza mega projekta kanala Kaspijsko more – Perzijski zaljev (poveznica: https://geopolitika.news/analize/iran-ce-graditi-kanal-kaspijsko-jezero-perzijski-zaljev/), u nastavku ovog feljtona pokušat ćemo prikazati glavne karakteristike još jednog prometnog koridora čija važnost ima međukontinentalne razmjere, konkretno, predstavlja prometnu spojnicu gospodarski impulzivnog i brzorazvijajućeg Indijskog potkontinenta i Europe.

Na susretu ministara vanjskih poslova Rusije, Irana i Azerbajdžana, održanom 7. travnja u Bakuu (na kojem se određivala platforma predstojećeg trostranog summita čelnika tih zemalja), dogovoreno je započinjanje priprema za realizaciju dijela projekta prometnog koridora „Sjever – Jug“. Dio tog koridora, o kojemu je na sastanku bilo riječi, prostirao bi se od ruske kaspijske luke Astrahan, zapadnom obalom Kaspijskog jezera, preko Azerbajdžana, u Iran. U sklopu tog projekta gradila bi se i željeznička pruga Qazvin-Rasht-Astara (prva dva grada su u Iranu, a Astara je azerbajdžanski grad na granici s Iranom). Tim se planom predviđa izgradnja vitalnog dijela golemog i više nego perspektivnog prometnog koridora „Sjever – Jug“, dužine 7200 kilometara, koji bi povezivao Indijski potkontinent (konkretno, indijsku luku Jawaharlal Nehru u gradu Mumbaiju) i rusku baltičku luku Sankt Peterburg. Njime bi se prevozio teret iz Indije, Irana i drugih država Perzijskog zaljeva i Srednje Azije uz Kaspijsko jezero i dalje prema Sjevernoj i Zapadnoj Europi (vidi kartu 1.).

Untitled

Koridor ‘Sjever-jug’ (crvena crta) u odnosu na standardni – kroz Sueski kanal

7Dnevno

Iznimne novčane uštede za trgovce

Primjerice, danas teret iz Mumbiaja (bivšeg Bombaja) za Europu putuje Adenskim zaljevom i Crvenim morem kroz egipatski Sueski kanal, a da bi stigao do Moskve treba mu čak 40 dana. Međutim, ako bi išao predviđenim smjerom Mumbai – luka Bandar Abbas (bivši Abadan) na iranskom sjeveru Perzijskog zaljeva – Baku – Astrahan – Moskva – St. Peterburg, trajao bi svega 14 dana. Dakle, radi se o dramatično skraćenom putu u odnosu na standardnu rutu preko Sueskog kanala, a što znači i jednako drastične financijske uštede.

Koridor ‘Sjever – Jug’ s Astrahanom kao glavnim križištem

Osim toga, na ovaj se koridor neizostavno veže i u prethodnom broju ovog tjednika prikazani kanal Kaspijsko more – Perzijski zaljev, a sve to skupa radikalno mijenja širu geopolitičku sliku s obzirom na to koje države izbijaju u prvi plan u slučaju njihove operacionalizacije (Indija, Iran, Rusija). Međutim, golemu financijsku korist ostvarivale bi i europske države u smislu izvoza njihovih roba na indijski potkontinent, u Iran i države Perzijskog zaljeva.

Zbog toga pojedini analitičari čak u pitanje dovode i buduću isplativost prometa roba kroz Sueski kanal, s obzirom na njegovu fizičku skučenost i skupoću naplate brodskog prolaza. Međutim, velike investicije koje Egipat planira uložiti u daljnji razvoj Sueskog kanala (prije petnaestak dana najavljene zajedno sa Saudijskom Arabijom) i nakon njegova prošle godine završenog proširenja, ipak ne bi trebale biti neisplative ako se zna da se kineska pomorska komponenta gospodarskog pojasa „Put svile“ naslanja upravo na tu standardnu rutu.

I Turci sve više zainteresirani za projekte

Glede koridora „Sjever-jug“, pa čak i projekta kanala „Kaspijsko more-Perzijski zaljev“ pojavljuju se i prve reakcije turskih gospodarskih, ali i političkih krugova koje u njima više ne vide isključivo opasne konkurente, već i veliku šansu za sebe. Naime, Turska je već otprije svjesna pada prometnog (trgovačkog) značaja pomorskih tjesnaca Bospora i Dardanela s obzirom na globalnu gospodarsku preorijentaciju na područje Azije i tihooceanskog prostora, te bi korištenjem navedenog prometnog koridora (i kanala) i put za tursku robu bio drastično smanjen, a što bi pridonjelo njezinoj većoj konkurentnosti.

Azerbajdžanski ministar vanjskih poslova Elmar Mammadyarov najavio je za 20. travnja susret iranske i azerske delegacije radi dogovora o izgradnji osam kilometara dugog mosta željezničkog mosta Astara, glede izgradnje nastavka željezničkog kraka od azerbajdžansko-iranske granice do iranskih gradova Rasht i Qazvin. Za investiranje u tu iransku dionicu zainteresirana je Rusija, koja je u vezi toga predložila sastanak u Moskvi. Ministar Elmar Mammadyarov podsjetio je da je koridor „Sjever-Jug“ prema Rusiji funkcionirao još u 19. stoljeću, a prekinut je tek nakon sukoba njegove zemlje s Armenijom. Sve bi to trebalo dovesti do ubrzanja tranzita iz Azije u Europu, kazao je azerbajdžanski ministar.

Iran na korak do ulaska u ŠOS

Ovim informacijama svakako treba pridodati i onu iz iranskih novina Iran Daily, prema kojoj je na sastanku u Bakuu ruski ministar Sergey Lavrov iranskom kolegi Mohammadu Javadu Zarifu rekao kako Rusija daje punu potporu priključenju Irana Šangajskoj organizaciji za suradnju (ŠOS; eng. SCO) – koju predvode Moskva i Peking i gdje Teheran već dugi niz godina čeka „u predvorju“ jer po Statutu te organizacije zemlja koja je pod međunarodnim sankcijama ne može postati članicom ŠOS-a, engl. SCO-a. O Moskvi, u konačnici, i ovisi ulazak Irana u tu sve dominantniju političko-gospodarsku, ali i vojnu organizaciju, jer je Rusija do otpočinjanja velike krize njezinih odnosa sa SAD-om po tom pitanju prilično kalkulirala. Ona nije željela guranjem Irana u svoju zonu interesa dovoditi u opasnost vlastite odnose s Washingtonom. Međutim, sada su se međunarodne okolnosti dramatično promijenile. A one, kako se čini, najviše idu u korist Iranu kojemu se otvaraju nove perspektive strateške orijentacije prema Istoku, gdje je Teheran već izgradio odlične političke i gospodarske odnose i s Kinom i s Indijom, a u tijeku je i reanimacija njegovih odnosa s Pakistanom (koji je, kao i Indija, prošle godine postao član ŠOS-a, vidi ilustraciju 3).koridor, sjever jug, indija, europa

Pritom treba spomenuti kako je iAzerbajdžan od 14. ožujka postao dijaloški partner ŠOS, a Nepal od 22. ožujka, kao i to, da je Kina unutar te organizacije nedavno predložila uvođenje zone slobodne trgovine.

Inače, organizacija ŠOS već odavno izaziva pojačanu američku zabrinutost. Njezinu konstrukciju čini osovina Moskva-Peking, a od nedavno (prošle godine) i New Delhi. Na taj način ŠOS, osim gospodarske, ima i izrazito političku i sigurnosnu karakteristiku (neovisno što se ova posljednja stavlja u drugi plan) i de facto onemogućuje produljenje američke političke, financijske i vojne dominacije koju je gotovo cijelo jedno stoljeće imala na euroazijskom kopnenom masivu (izvan zone utjecaja SSSR-a). O američkim slutnjama kako potencijal te organizacije može stvoriti realnu protutežu zapadnim političko-vojnim savezima svjedoči i želja Washingtona od konca 90-ih godina da čitav projekt relativizira zahtjevom za svojim članstvom u toj organizaciji, a što su Moskva i Peking odbili, shvaćajući u tom slučaju gubitak smisla samog projekta koji je od samog početka i osmišljen kao pokušaj suprotstavljanja američkoj dominaciji.

Ali vratimo se Iranu i njegovom izuzetnom geostrateškom značaju kao poveznice Južne i Jugozapadne Azije i Europe. Kroz reanimaciju geostrateške važnosti Irana umanjuje se geostrateška važnost Turske. Tome je možda više nego bilo što drugo kumovala riskantna i agresivna vanjska politika njezinog državnog vodstva. Turska sada vrlo lako može, od globalno važne države i nezaobilaznog mosta između Azije i Europe, postati problematična i konfliktna regionalna država. Njezina želja za ulaskom u ŠOS (Ankara je prošlog ljeta dobila službeni status promatrača, u čemu joj je Moskva svesrdno pomogla imajući, naravno, u vidu i vlastite interese kroz suradnju s Ankarom) sada je svjetlosnim godinama daleko od realizacije, upravo zbog Erdoganovih neoimperjalnih ambicija i potpuno poremećenih odnosa s Rusijom, kojoj, dok je on na vlasti, neće pasti na pamet Tursku propustiti u tu organizaciju. Turska, poglavito ako dođe do uspostave zone slobodne trgovine unutar ŠOS-a, članstvom u ŠOS-u osigurala bi neometan trgovinski pristup u za nju važne srednjoazijske turkofonske zemlje i, naravno, samu Kinu i Indiju. Erdogan, suočen s promjenom geopolitičkih odnosa, sada nastoji manipulacijama izbjegličkom krizom iznova potaknuti u svojoj javnosti davno izgubljene želje za članstvom Turske u EU (osim za ukidanje viza), do čega će, međutim, u okolnostima dugoročno nestabilnog Bliskog istoka i same Turske teško doći.

Iran kupuje suvremene ruske borbene zrakoplove

A Iran znalački ulazi u nastali „turski vakuum“: obnavlja gospodarske i energetske veze s EU-om i jača svoj obrambeni sektor ruskim naoružanjem, čime podiže i svoj regionalni utjecaj, uspješno parirajući saudijskom suparništvu.

Iranska najava kupnje ruskih suvremenih borbenih zrakoplova Su-30 do kraja 2016. godine izazvala je prije tri tjedna oštar prosvjed Washingtona. Amerikanci su otvoreno najavili ulaganje veta u Vijeću sigurnosti UN-a na iransku kupovinu tih zrakoplova, o kojoj se još ne zna previše, osim da su se visoki predstavnci ministarstava obrane dviju zemalja po tom pitanju u Moskvi sastali u veljači ove godine. Ruski odgovor na američku prijetnju veta nije ni potvrdio ni odbacio dogovor s Iranom, već je samo rečeno kako više ne postoji nikakav „oružani“ embargo u odnosu na Teheran i da je na snazi novi režim isporuke ruskog oružja toj zemlji, koji je sukladan registru UN-a i odnosi se na sedam kategorija klasičnog naoružanja. On uključuje vojne zrakoplove, jurišne helikoptere, vojne brodove i topničke i raketne sustave.

Dakle, možemo zaključiti sljedeće: sadašnjom „inflacijom“ različitih infrastrukturnih projekata i prometnih koridora, geopolitički sukob SAD-a, s jedne, i Rusije i Kine s druge strane, ušao je u svoju novu fazu, u kojoj više nema mjesta kalkulacijama i uljuđenoj diplomaciji „istočnoga tipa“. Karte su potpuno otvorene, a imaju li sukobljene strane još pokoji as u rukavu kao dodatnu „argumentaciju“ za pojačanje uvjerljivosti svojih stavova ostaje za vidjeti. Za sada se zna samo to da se ništa ne zna.