Hoće li SAD rat u Siriji voditi ‘tuđim rukama’?

Američko-ruski sporazum o primirju u Siriji dominantna je tema glavnih svjetskih medija. Reakcije su različite, kao i prognoze o njegovom (ne)uspjehu. U moru analiza, od kojih je nužno razlučiti one propagandnog karaktera, autori se uglavnom slažu u jednom: alternativa ovom sporazumu je dugogodišnji rat.

Nijedan politički sporazum, pa tako ni ovaj o prekidu sukoba, nije moguć bez kompromisa, a samim tim je nužno i manjkav (a često i nepravedan). Veliki ga u pravilu obrazlažu s pozicija šire (čitaj: vlastite) koristi, pri čemu slabiji igrači obično postaju kolateralne žrtve.

Karte se iznova miješaju

Nakon više od četiri godine patnje sirijskog naroda i nezaustavljivog rasta kancerogene tvorevine „Islamske države“, koja je pokrenutim valom izbjeglica opasnost od terorizma u Europi podigla na nikad višu razinu, uslijedila je ruska vojna intervencija koja je od samog početka opravdavana dvama ciljevima: pružanjem vojne pomoći sirijskoj vladi na temelju međunarodno-pravno valjanog poziva službenog Damaska; jasno naglašenom borbom protiv međunarodnog terorizma (danas još jedino egzistentnog u svojoj islamističkoj formi) i sprječavanja njegovog daljnjeg širenja s ratom zahvaćenih područja bliskoistočne regije.

Potpuno je jasno da Rusija kroz sirijsku intervenciju ponajprije brani vlastite nacionalne interese, kao što to čine i druge velike države. S jednom bitnom razlikom: u sirijskom slučaju njezini nacionalni interesi su egzistencijalnog karaktera, tiču se same ruske opstojnosti, ne samo kao utjecajne svjetske države već i doslovce. Jer, dok se interesi SAD-a u bliskoističnim previranjima ogledaju prije svega u njihovom gospodarskom značaju (ovladavanju energetskim bogatstvima i njihovim dostavnim koridorima), a onda i geopolitičkom značaju kroz utjecaj na tamošnje vlade i istjerivanje konkurentnih država (Kine i Rusije) s tog područja (a time i iz Afrike), Rusija je u daleko težem položaju. Ionako nestabilan unutarnji islamski čimbenik na području ruskog Kavkaza, kao i onaj u njezinom srednjoazijskom okružju (gdje Moskva još uvijek politički dominira posredstvom sebi bliskih svjetovnih političkih vlasti), najavljenom ekspanzijom bliskoistočnih terorističkih elemenata dobiva dodatni poticaj za sveopću radikalizaciju, poglavito mlađeg stanovništva. Tim prije jer ga prate i veliki financijski sponzori – sunitske ekstremističke organizacije salafitskog usmjerenja, pred čijim aktivnostima bogate monarhije Perzijskog zaljeva i Turske često „zatvaraju oči“, u interesu mira „u vlastitoj kući“, ali i ostvarenja vlastitih geopolitičkih ambicija.

Neovisno o brojnim zapadnim kritikama, u danim okolnostima, bilo koji nacionalnim interesima svoje zemlje vjeran ruski predsjednik po pitanju Sirije postupio bi isto kao i predsjednik Putin. Jer tu se nikako ne radi o njegovom hiru, političkim ambicijama, kompleksima. Pa, iako sve te osobine u određenoj količini vjerojatno posjeduje svaki političar svijeta, pa tako i Putin, svi u svijetu koji to trebaju znati znaju da on ni nije mogao postupiti drukčije doli pružiti zaštitu sirijskom čelniku. Sve ostalo su samo medijski spinovi i spekulacije koje idu u smjeru psihološko-propagandnih akcija za ostvarivanje geopolitičkih probitaka. Zašto?

Sirija je za Rusiju jedina točka iz koje ona „sluša“ čitavo istočno Sredozemlje, uključujući i Izrael, a da ne govorimo o značaju njezine jedine vojno-pomorske baze u luci Tartus, kao i o vrijednostima ugovora o isporukama ruskog oružja sirijskom Ministarstvu obrane. Osim toga, i ne manje važno, aktivnim ulaskom u Siriju Rusija vraća izgubljeni utjecaj u čitavom arapskom svijetu, kojeg je izgubila 90-ih godina nakon raspada SSSR-a.

Assadova vlast (i prije toga, ona pod vodstvom njegova oca Hafeza) snažno je zadužila Rusiju i ona Damasku to sada vraća. Sve suprotno za Moskvu bi značilo nemogućnost zaštite i svojih najvažnijih saveznika te bi je u potpunosti izbacilo iz položaja utjecajne države, nužne za rješavanje najvažnijih svjetskih pitanja, i pretvorilo je u perifernog promatrača odvijanja globalnih svjetskih procesa i zemlju koja se primarno zabavlja sama sa sobom.

Stanje na terenu prije sporazuma Moskva-Washington

Pogledom na sirijsku vojnu kartu pet mjeseci nakon ruskog vojnog ulaska u ratni sukob, primjetno je kako Damask nije uspio vratiti velik dio državnog teritorija koji je okupirala „Islamska država“. Međutim, kroz to kratko razdoblje strateško stanje na terenu dramatično se promijenilo. Assadova vojska, koja je bila pred potpunim porazom, došla je u poziciju dominantne vojne sile koja izvodi ofenzivne akcije na većini najznačajnijih bojišnica ili ima samo vojnu inicijativu, a islamističke snage su u rasulu zbog stalnih zračnih napada ruskog zrakoplovstva i prekinutih ili otežanih opskrbnih kanala, pri čemu je šverc nafte onemogućen u gotovo 90-postotnoj količini u odnosu na onu prvotnu. Prije samog postizanja suglasnosti bilo je očekivano i vladino potpuno oslobađanje ponajvažnijeg sirijskog grada Aleppa na sjeveru zemlje (čije pojedine dijelove još nadzire teroristička organizacija Jabhat al-Nusra) kao grada-simbola oporbenih snaga vladi u Damasku. Tim bi činom oporba i de facto svoju borbu morala svesti na gerilsku razinu, a što bi značilo i njezin potpuni debakl, zajedno s politikom njezinih vanjskih sponzora. Istodobno s napredovanjem vladinih snaga, Slobodna sirijska vojska, koja ratuje u ime tzv. umjerene sirijske oporbe, potpuno je dezintegrirana, nejedinstvana, ideološki nedorečena u smislu koketiranja pa čak i otvorene suradnje s terorističkim organizacijama pod okriljem Jabhat al-Nusre – sirijskog ogranka al-Qaide.

Strateška karakteristika današnjeg vojnog stanja ogleda se i u tome da se u najvećem dijelu bojišnice između vladinih snaga i ISIL-a nalaze oporbene postrojbe koje gotovo isključivo ratuju protiv Assadovih snaga, a ISIL-ovci su „ukopani“ na svom teritoriju i ratuju uglavnom protiv Kurda na sjeveru i sirijske vojske oko grada Deir az-Zoura na istoku zemlje.

I loš mir bolji je od dobrog rata

Najveći američki problem u Siriji (koji ide u prilog američkoj stvarnoj želji za stabiliziranjem stanja) nastao nakon ruske intervencije je nemogućnost pronalaženja novog čvrstog saveznika na terenu, jer rebrending islamista iz terorističkih postrojbi u oporbene i obratno ne omogućava jasan pregled stanja vezano i za ugrozu samih američkih interesa. S druge strane, Kurdi, kao jedini preostali logičan oslonac i snažan vojni igrač na terenu, u svemu tome imaju svoje partikularne interese i mudro koketiraju i s Moskvom i Washingtonom. SAD je definitivno izgubio poluge upravljanja sirijskom krizom, o čemu najbolje svjedoči i sljedeća kontradikcija iz koje proizlazi zaključak da Amerikanci u Siriji zapravo ratuju sami sa sobom. Radi se o dvije oružane grupacije koje na sirijskom tlu odnedavno ratuju jedna protiv druge, a obje primaju američku vojnu pomoć. Riječ je o oporbenoj postrojbi Furqa al-Sultan Murad koja ratuje u regiji Aleppo i prima široku pomoć u sklopu CIA-inog programa obuke sirijske oporbe; i postrojbama sirijskih Kurda (YPG) koje primaju pomoć Pentagona.

„To je veliki problem. Stvar nije u tome što se radi o glupoj politici. Riječ je o tome, što s pozicije utjecaja mi toliko brzo gubimo od Rusije, da nas ljudi jednostavno više ne slušaju“, stanje komentira Andrew Tabler, stručnjak za Siriju u Washingtonskom institutu za Bliski istok.

Još jedan čimbenik može ići u prilog američkoj želje za uspostavom makar i privremene stabilnosti u Siriji. Riječ je o nadolazećim američkim predsjedničkim izborima u studenome ove godine, pri čemu Bijela kuća uspostavljeni mir namjerava promidžbeno iskoristiti u paketu svog tzv. punog uspjeha američke vanjske politike (iako je o tome, najblaže rečeno, vrlo dvojbeno govoriti u svjetlu dramatično pogoršanih odnosa s Rusijom i Kinom u svega četiri godine trajanja drugog mandata predsjednika Baracka Obame) koji uključuje: dogovor oko iranskog nuklearnog programa, učvršćivanje jedinstva s EU-om i jačanje NATO-a). Tom bi paketu svakako dobro došlo i političko riješenje dugotrajnog sirijskog problema kojeg su Amerikanci, uostalom, sami i „zakuhali“. Osim toga i američkoj i svjetskoj javnosti lako se može objasniti pozicija prema kojoj je i loš mir bolji od dobrog rata. U takvim se okolnostima (kada sve ne ide po prethodno zacrtanom planu), obično i izlazi sa zajedničkim inicijativama velikih država koje se u široj javnosti mogu dvojako tumačiti, a dogovor se formalno smješta u tzv. win-win poziciju.

Ili kompromis ili dugogodišnji sukobi

Dakle, bliskoistočne karte su se iznova zamiješane i potpuno je neizvjesno tko će, i hoće li uopće netko dobiti odlučujući „as“ za ostvarivanje vlastite dominacije. Hoće li se krenuti u podjelu interesnih sfera velikih i regionalnih sila, dugotrajni rat, ili pak nešto treće?

Sada je strateško pitanje: kojem će se smjeru prikloniti američka državna politika? Washington jako dobro zna kako će Rusija u sirijskoj „igri“ ići do kraja. S druge strane, on, kao uostalom ni Moskva, nikada ne može javno priznati propast vlastitih strategija i politika i takvu mogućnost u startu treba odbaciti.

Komu sirijski rat više odgovara, a komu ne, druga je stvar. Kao najlogičniji zaključak nameće se onaj prema kojem rat najmanje škodi geografski udaljenom i izravno u sukob neumiješanom SAD-u. U tom se kontekstu može govoriti i o američkoj navodnoj želji za vođenjem bliskoistočnog rata „tuđim rukama“ (što nikako ne bi bilo prvi put u poratnoj američkoj političkoj praksi kada je riječ o ostvarivanju njihovih geopolitičkih, geostrateških i geoekonomskih interesa), pri čemu je Washington svjesan kako će se raditi o dugom procesu čiji ishod u konačnici ovisi o odlučnosti i snazi Moskve.

Ipak mislim kako će Amerikanci Rusiju nastojati blokirati na druge načine (financijsko-gospodarskim instrumentima) i na drugim geografskim područjima (Ukrajina, EU). Jer Sirija je postala prerizičan zalogaj (s neshvatljivo velikom količinom interesa raznih igrača), od kojeg se Amerikanci lako i sami mogu zagušiti.

Dogovorom o sirijskom primirju jedino je spriječen neposredan sraz Rusije s jedne, i SAD-a i NATO-a s druge strane, o čemu svjedoče i izjave kako NATO neće pomagati Turskoj, osim ako bude izravno vojno napadnuta, a što Rusiji nije ni na kraj pameti, niti za to ima razlog. Drugim riječima, ambicije i avanture Ankare i Rijada koje sežu izvan njihovog dvorišta prepuštene su njima na volju.

Ali kada govorimo o američkim regionalnim saveznicima na vječito ratom zahvaćenom Bliskom istoku, najmanje se analizira njihova stvarna želja (a ne deklarativna odlučnost) za uvlačenje u neizvjestan i dugotrajan ratni sukob, u koji je ovaj put izravno umiješana i odlučna da ga okonča u svoju korist, i jedna vojna velesila – Rusija. Jer rat, to je svima jasno, i za te zemlje (od kojih su poneke vrlo bogate, ali potencijalno i iznutra i izvana ranjive – poput monarhija Perzijskog zaljeva, a o kurdskom separatizmu u Turskoj da i ne govorimo) neminovno znači i ulazak u dugo doba gospodarske stagnacije i socijalne nestabilnosti kroz smanjenje investicija, energetsku krizu uzrokovanu cijenama energenata na tržištu i potencijalno ugroženu proizvodnju i distribuciju nafte i plina.

Jesu li bogate istočne sunitske monarhije spremne na takav rizik (a radi se o potencijalnom izravnom vojnom sukobu s Rusijom, Iranom, iračkom i sirijskom vojskom i Kurdima), ma koliko njihovi opći interesi bili sukladni onim američkim, nisam baš siguran. Prije mislim kako će i one same težiti kompromisnom riješenju kroz direktni dogovor s Moskvom, a sve intenzivnija diplomacija između dviju strana (arapske i ruske) na takav razvoj događaja i upućuje.

Moskva svojom uravnoteženom politikom i prema Iranu i prema arapskim monarhijama, ali i Izraelu, ostavlja mogućnost za postizanje kompromisa i sprječavanje potencijalne desetljećima duge kataklizme koja se toj regiji priprema u kuhinjama globalnih geopolitičkih igrača.

Turska, kao najveći gubitnik u slučaju uspješnog dogovora o sirijskoj budućnosti, čini se kao možda i najveća prepreka miru. Međutim, svojim eventualnim agresivnim postupcima u odnosu na Siriju i Irak, Ankara više ne riskira samo potpunu propast svojih strateških snova zasnovanih na doktrini neoosmanizma, već i punu dezintegraciju Turske kroz osnaženi kurdski separatizam.

Je li Arapima, Irancima, Izraelcima, a u konačnici i Turcima, cilj živjeti u sigurnosnom kaosu, gospodarskom nazadovanju i iluzijama o konačnoj vojnoj pobjedi jednih nad drugima? Odgovor se nameće sam po sebi. Poglavito ako se zna da u pozadini ovog sukoba nije dominantan religiozni, kako se to medijski pogrešno nameće, već gospodarski čimbenik. A u tom slučaju kompromis se može lakše postići eventualnom uravnoteženom razdiobom različitih mega-projekata, profita i ostalog „plijena“, nego kada je riječ o kompromisu s ljudskim emocijama zasnovanima na isključivosti vjerskih načela.