Dolazi veliki rat u Europi, pripremite se!

George Friedman, lider jednog od najutjecajnijih geopolitičkih “think tankova” u svijetu, utemeljitelj Stratfora i autor utjecajne knjige “Sljedećih sto godina”, kaže: novi svjetski rat je samo pitanje vremena. I to ne baš dalekog.

Otvoreni rat između razvijenih država civiliziranog svijeta je nešto što se rijetko događalo od Drugog svjetskog rata – a i kad je takvih ratova bilo, poput onog između Argentine i Britanije, bili su vrlo ograničenog karaktera. Ratovi su se posljednjih pola i više stoljeća vodili uglavnom između država trećeg svijeta, ili su ih vodile supersile protiv takvih država kako bi proširile svoj utjecaj, poput Sovjeta u Afganistanu ili Amerikanaca u Iraku ili Vijetnamu. A i takvi ratovi su rijetkost, zadnji takav se dogodio 2003. kad su SAD napale Irak kako bi smijenile Saddama Husseina. Danas se puno češće koriste nevladine organizacije financirane od stranih sila kako bi se postavila vlada sklona onom tko državni udar i pokreće, od otvorenog napada na neku državu. Taj scenarij smo vidjeli u Ukrajini, Egiptu, Siriji, i drugdje, kaže Friedman.

Još od Drugoga svjetskoga rata, zapad sustavno gradi politiku kojoj je cilj prije svega izbjeći da države koje pripadaju krugu razvijenih, civiliziranih država krenu u totalni, otvoreni rat jedna protiv druge – i s ogromnim uspjehom. Zapravo, s takvim uspjehom da ljudi više niti ne vjeruju da je pravi rat, rat punog intenziteta, moguć između takvih država, napose onih europskih. Dva svjetska rata su bila katastrofalni dokaz inherentne nestabilnosti međunarodnog sustava sigurnosti, baziranog na potpunom nacionalnom suverenitetu, koji je omogućavao česte međudržavne sukobe. Smatralo se da je rat manje-više legitimno sredstvo ostvarivanja nacionalnih i državnih ciljeva. Danas tome nije tako – no to bi se uskoro moglo promijeniti.

Rat će se vratiti 

George Friedman, osnivač “Stratfora” i “Geopolitical Futures”-a, utjecajni geopolitičar čije analize brojne vlade naručuju i plaćaju, i na njima kroje svoju politiku, upozorio je prošlog mjeseca u “Bussiness insideru” kako je razarajući, međudržavni sukob punog intenziteta karakteristika globalne politike oduvijek, i to će uvijek i ostati. I predviđa da bi nam se takav rat mogao vratiti i prije nego se itko nada. A za svoje tvrdnje ima prilično dobar temelj. Friedman napominje kako je i prije prijašnjih velikih ratova vladalo uvjerenje među promatračima kako nikad više neće biti rata, i kako su takve neutemeljene, optimistične diluzije zasnovane na “wishfull thinkigu” zapravo vrlo opasne.

“Između 1815. i 1871. nije bilo nikakvog spomena vrijednog međudržavnog sukoba u Europi”, kaže Friedman. “A onda je došao Prvi svjetski rat, najveći do tad.” Friedman upozorava da je u modernoj eri svjetske povijesti svaki dulji period mira zapravo bio period pripreme terena i izgradnje uvjeta za nasilni obračun. “Nikad nije bilo stoljeća koje nije imalo sistemski rat – sistemski rat, znači onaj kad se cijeli sustav nekontrolirano zatrese”, kaže Friedman i nabraja: sedmogodišnji rat u 18. stoljeću, u koji su bile uključene sve svjetske sile i koji se protegnuo preko pet kontinenata, uključivši sve tadašnje kolonije tih sila, Napoleonske ratove koji su također zahvatili i temeljito protresli cijelu Europu u 19. stoljeću, i dva svjetska rata u 20. stoljeću. Svi su ti ratovi temeljito promijenili geopolitički krajolik, pa i vrijednosne sustave država. “Želite li se kladiti da će 21. stoljeće biti jedino stoljeće bez velikog rata? Ja prihvaćam tu okladu”, kaže Friedman.

Njegova analiza kreće od pretpostavke da svaki međunarodni sustav sigurnosti, bila to alijansa konzervativnih snaga u Europi koja je čuvala mir nakon Napoleonskih ratova, ili “Novi svjetski poredak” koji je Amerika uspostavila nakon završetka hladnog rata i raspada SSSR-a, ima inherentne i fatalne slabosti. Odnosno, kako on to kaže – trenutni međunarodni sustav kolektivne sigurnosti ima u sebi, kao i svaki prethodni, sjeme svog vlastitog uništenja. Uostalom, i trenutni svjetski poredak još uvijek nema načina da spriječi krize, niti ih je u stanju riješiti.

A Friedman misli da pad moći i utjecaja svjetskih sila može prouzročiti upravo takvu vrstu krize, koja bi mogla dovesti do velikog rata, a za koju nemamo rješenje. “Kad imate moćne zemlje poput Njemačke, Kine, ili Rusije, čija moć je u opadanju, i kad njihovo mjesto počinju zauzimati druge sile, to je trenutak kad počinje sistemski rat”, tumači Friedman tektonske pomake na geopolitičkoj sceni, koje uzrokuju razorne međunarodne potrese, svjetske ratove. “Tako se Njemačka ujedinila 1871. i pakao se najednom otvorio. Uspon Japana početkom 20. stoljeća prouzročio je kaos. Dakle mi gledamo gdje se događa sistematski pomak. Budite spremni za rat!”, kaže Friedman.

Žarišta: Poljska, Japan, Turska

Na izravno pitanje “Bussiness insidera”, jednog od najutjecajnijih svjetskih poslovnih portala, o mogućnosti povratka međudržavnog rata punog intenziteta na zapad, gdje vjerujemo da je on iskorijenjen, i o tome gdje i kad će se on dogoditi, Friedaman  kaže: “Najvjerojatnije države gdje će on izbiti su Japan, Turska, i Poljska. Ja bih rekao istočna Europa, Bliski istok, i pomorski rat koji bi uključivao SAD i Japan kao priča za sebe. Ali svaki put kad se pojave nove sile, potrebno je pronaći novu ravnotežu snaga. Nove sile se pojavljuju na svjetskoj sceni, stare propadaju. Sam proces nije toliko opasan, opasnost proizlazi iz pozicije sile u nastajanju”, kaže Friedaman.

Ako vas čude Poljska, i rat između SAD i Japana, on je još 2010. na uglednom Smithsonianu održao predavanje i rekao kako treći svjetski rat očekuje najkasnije do 2050. godine, te objasnio zašto misli da će rat izbiti baš na tim mjestima. “Očekujem da ćemo vidjeti fragmentaciju Kine zbog unutarnjih socijalnih problema, i slabljenje Rusije”, rekao je tada. Je li pogriješio? Kina je na rubu ekonomske katastrofe, uz eksploziju duga i bez ikakvog socijalnog i mirovinskog sustava, a dugoročno položaj Rusije, iako je trenutno jaka, s ekonomijom vezanom na cijenu prirodnih sirovina, također ne djeluje previše obećavajuće, unatoč moćnom Putinu. “Tri sile se pojavljuju na periferiji Euroazije. Jedna je Japan, koji je stvarni gravitacijski centar Azije; to je druga najveća svjetska ekonomija. Za razliku od Kine, Japan nema milijardu ljudi koji žive u uvjetima subsaharskog siromaštva. Ravnomjerno je razvijen. Ima najveću mornaricu u Aziji. Druga je Turska, 17. ekonomija svijeta i najveća islamska ekonomija. A kad god se islam pojavi kao koherentan politički entitet, što se nije dogodilo već jedno stoljeće (izjava je dana nedugo prije nego se Islam, 2011. kroz revolucije na bliskom istoku pojavio kao takav entitet, op. MH), Turska je gotovo neizbježno u centru zbivanja. Turska ima daleko najjaču i najučinkovitiju vojsku u Europi i postat će velika sila na Mediteranu. Treća zemlja je Poljska. Malo ljudi zna da je Poljska 21. najveća ekonomija svijeta, osma najveća u Europi, i daleko najdinamičnija. To je također zemlja koja se i te kako boji Njemačke i Rusije. Rusija je trenutno u procesu ponovne izgradnje sebe same. Zbog toga su Poljaci vrlo uznemireni. Nijemci posežu prema Rusiji. Poljska se osjeća kao u zamci između te dvije zemlje”.

Ta izjava je dana prije šest godina – a u međuvremenu je Putin za Njemačku postao neprijatelj broj jedan, odnosi te dvije zemlje nisu bili gori od hladnog rata. Poljska je nedavno dobila “radikalnu” vladu koja je naišla na unisonu osudu Europe, i koja je u prilično neprijateljskim odnosima i s njemačkom i ruskom službenom politikom, a izbor takve vlade upravo svjedoči da su Friedmanova predviđanja o osjećaju ugroženosti Poljaka, koji je doveo do takvog izbora, bila u osnovi točna. Usto, Poljska će za dvije-tri godine vjerojatno prestići Švedsku i postati sedma najveća europska ekonomija, među pet je najbrže rastućih u Europi, a očekuje se da će uskoro biti najbrže rastuća i motor rasta Europe, prema McKinskey Insightsu.

Borba za pomorske puteve i – kontrolu svemira

A Japan i SAD? Nećemo valjda gledati reprizu Drugog svjetskog? “Japan je u potpunosti ovisan o morskim putevima za uvoz i izvoz. A te puteve u potpunosti kontrolira SAD. SAD kontrolira oceane, i njihov pogled je da je to temelj njihove nacionalne sigurnosti. Kako će Japan i Turska postajati sve veće pomorske sile, SAD će biti sve više neprijateljski raspoložene prema njima, jer ugrožavaju njihovu potpunu kontrolu nad svjetskim morima. I Japan i Turska žele biti pomorske sile i svaka od te dvije države SAD vidi kao prijetnju svojim interesima. Poljska nema nikakvog interesa biti pomorska sila. Ali ona se boji Turske, i tu se stvara prirodna koalicija između SAD i Poljske”, kaže Friedman.

“Gravitacijski centar američke vojne moći je u svemiru”, objašnjava on dalje. “Sve od navigacije preko komunikacija do špijunskih satelita je sad smješteno u svemir. Ako bilo koja sila pokuša nokautirati SAD, morat će ih nokautirati tamo. Ako Japan ili Turska odluče udariti na SAD, to bi bilo mjesto gdje mora biti prvi udar, da bi nas oslijepio, da bi nas učinio invalidima. Očekujem da će rat započeti upravo tamo. Znam da zvuči kao znanstvena fantastika, ali zamislite si kako bi se netko 1900. godine osjećao kad bi mu netko opisao kako će izgledati drugi svjetski rat, četrdeset godina kasnije. Možda neće svaki detalj biti onakav kako sam ga predvidio – tu može biti i drugih igrača, možda godina početka rata neće biti točno 2050. – ali svako stoljeće ima svoj veliki rat. 21. stoljeće neće biti prvo stoljeće moderne povijesti bez takvog rata”, kaže Friedman.

Na donjem videu možete vidjeti prošlogodišnje predviđanje Stratfora za idućih deset godina u kom Friedman predviđa, među ostalim, opadanje američke moći i globalne dominacije i pojavu novih sila.