EU PREDIZBORNA IGRA OBEĆANJA I PRIJETNJI

Vladajuća politika najmoćnijih država Europske unije, poglavito Njemačke i Francuske, u cilju očuvanja svojih pozicija i ukupnog liberalnog poretka na europskim prostorima pred odlučujuću seriju izbora u državama članicama, Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj, pokrenula je pažljivo osmišljenu kampanju političkog djelovanja na građane i izborno tijelo. Sve očitija nova asimetrična strategija EU elite, predvođena političkim krugom oko njemačke kancelarke Angele Merkel uz asistenciju bivšeg predsjednika europskog parlamenta Martina Schulza iz koalicijskog SPD-a, na europsku javnost i političke protivnike usporedno djeluje  obećanjima promjena, ali i prikrivenom ili čak otvorenom silom.

Hibridna strategija ima tri smjera djelovanja. Prvi smjer je neskrivena prijetnja i pritisak na političke protivnike pokušajima njihove moralne i političke diskreditacije, često i uz pomoć državnih aparata . Posebice je to izraženo u Francuskoj gdje se na bilo koji način pokušava dovesti najopasnijeg konkurenta, čelnicu FN-a Marine Le Pen, u zonu kaznene odgovornosti. Drugi smjer  djelovanja je masivna rekonstrukcija unutarnjeg ustroja Europske unije prema modelu integracije s dvije ili više brzina što je pak, opet dobro prikrivena prijetnja prema državama članicama u kojima su na vlast došle ili prijete osvajanjem vlasti tzv. euroskeptične ili populističke političke snage. Jednostavno rečeno, države u kojima prevladaju snage nacionalnih suverenosti, koje europska elita naziva zbirnim imenom populista, lako bi se odlukama centra europske moći u Berlinu i Parizu mogle naći na marginama Europske unije i njezine  gospodarske i političke dinamike, u nekakvoj drugoj ili  trećoj brzini.

Treći smjer djelovanja, možda čak i najvažniji, je pokušaj neutraliziranja utjecaja temeljnog problema Europske unije – ekonomske ugroženosti, socijalne nesigurnosti, apatije i odbojnosti europskih građana prema svemu što dolazi iz centara EU odlučivanja, kao posljedice nekritičke, ohole i nesputane  implementacije  gospodarskog i socijalnog liberalizma, koji polako razara socijalnu strukturu država članica EU i oduzima im dio po dio nacionalnog suvereniteta. Martin Schulz, prebačen iz bruxselleskog parlamenta na njemačku političku scenu u izbornu utrku, nositelj je ove komponente hibridne strategije održavanja liberalnog poretka. Nastupajući u stilu novog Robina Hooda, Schulz se ponaša kao da njegova politička osobnost  nikada nije  bila sastavni dio europskog liberalnog poretka i sada gromoglasno obećava dokidanje  liberalne agende i boljitak europskim građanima.

Sažeto, cijela strategija se u svojoj suštini temelji na principu mrkve i batine odnosno prijetnji, zastrašivanja, stavljanja u izgled apokaliptičnih scenarija ukoliko na vlast dođu politički protivnici i obećanja, za koje se odmah unaprijed  slobodno može  reći da se neće nikada ispuniti. Sve što govori i radi Martin Schulz, kao glavni promotor lažnih obećanja o ograničavanju ekonomske i gospodarske liberalne agende, u njemačkoj oličene u Schrodervoj Agendi 2010, čisti je blef i zapravo nepatvoreni populizam, koji, čini se, ipak daje rezultate.

Elita Europske unije, mora se priznati, u posljednje vrijeme poduzima vrlo smislene i efektivne korake na očuvanju svojih pozicija. To samo dokazuje da su oduvijek znali koji su stvarni problemi Europske unije, njihove izvore i načine riješavanja, ali su oholo i pohlepno gurali, ne računajući na moguće posljedice, ekonomske koncepcije koje su im izrodile nezadovoljstvo vlastitih građana i usmjerili ih prema tzv. populističkim strankama. S druge strane vanjskopolitička doktrina, zasnovana na geopolitičkoj koncepciji ekspanzije i integracije u jedinstvenu cjelinu Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka u cilju gospodarskih probitaka, uplela ih je u beskonačne bliskoistočne ratove i programiranu imigrantsku krizu. Jedno i drugo zajedno narušilo je ukupnu geostratešku stabilnost prostora Europske unije i postalo prijetnja njenom daljnjem razvoju.

Pritisnuti serijom izbornih poraza u europskim državama, za njih neugodnom pobjedom Donalda Trumpa na američkim izborima i totalnim porazom europske i američke politike na Bliskom istoku, europski moćnici izbačeni su iz stanja letargije i prisiljeni na djelovanje. Njihove raščlambe stanja u Europskoj uniji i vanjskopolitičkih pozicija unije i njenih najmoćnijih država potpuno su točne i osigurale su im dovoljno elemenata za stvaranje nove  strategije očuvanja liberalnog poretka  na europskim prostorima. Vodeći europski političari, dakako, ne iskazuju otvoreno svoje procjene i planove nego strogo dozirano i u skladu s političkih tajmingom. Ali zato se njihova promišljanja jasno mogu vidjeti u analizama europskih i američkih think –tankova, u kojima djeluju nekadašnji čelni ljudi europske politike, koji tako posredno izražavaju i stavove vladajuće elite kojoj pripadaju.

Tako Ana Palacio, bivša španjolska ministrica vanjskih poslova u vladi Josea Marie Aznara, bivša zastupnica u europskom parlamentu , potpredsjednica Svjetske banke i članica španjolskog Državnog vijeća, početkom siječnja, u autorskom članku pod naslovom “The Next World Order”, za “Project Syndicate” navodi: “ Zlosretna 2016. godina je iza nas, no njezina serija nepovoljnih  događaja – britansko napuštanje Europske unije, izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a i ratni zločini u Siriji – bili su samo simptomi procesa raspada pravila liberalnog  globalnog sustava koji je počeo davno prije. Nažalost, ti simptomi sada ubrzavaju pad cijelog sustava. Godinama  je  liberalni poredak bio izložen maksimalnom naprezanju i sada je u opasnosti pucanja. Naša pogreška je bila u tome, što smo pokušavali okruglim izdancima globalne moći 21. stoljeća pokrpati kvadratne rupe institucija nastalih nakon 2. svjetskog rata.” Palacio procjenjuje, kako je na strateškoj razini potrebno, stoga, iz liberalne ekspanizije preći u modus obrane i učvršćivanja liberalnog poretka: “Umjesto inzistiranja na prosvjetiteljskoj retorici i dogmatici, moramo prepoznati granice našega svijeta i izvršiti pomak od osvajanja prema očuvanju onoga što smo već izgradili. To je preduvijet stvaranja novog modernog globalnog poretka.” Dalje naglašava, kako je suština svega u promjeni parametra kojima se mjeri uspjeh uspostavljenog liberalnog poretka: “Ne možemo pretpostaviti da će buduće generacije imati više, ali možemo raditi da imaju bolje. U tu svrhu politika se ne bi trebala temeljiti  na pukim indikatorima promjena agregatnih stanja kao što je BDP i podacima o trgovinskoj razmjeni, nego se treba orijentirati na podatke koji pružaju jasniju sliku o raspodjeli bogatstva, obrazovanja i kvalitete života građana.”

Kada Ana Palacio, istaknuta članica španjolske desne konzervativne stranke “Partido Popular”, javno i otvoreno iskazuje da je liberalna gopodarska agenda ugrozila ne samo kvalitetu života građana nego i sam demokratski poredak zapadnoga svijeta i globalni sigurnosni sustav, onda je jasno dokle su stvari došle. Više nije riječ o ideološkim sklonostima i političkim koncepcijama nego o proboju elementarne logike i geopolitičkih zakonitosti. Apatični i nezadovoljni građani ne mogu biti temelj geostrateške moći države niti saveza država. Postojeće  stanje nije samo pitanje moralnih ili političkih koncepcija, ono je jednostavno sigurnosna ugroza, o čemu su prvi put prije cijelog desetljeća upozoravali  najviši britanski vojni dužnosnici, ali ih nitko za vladavine liberalnih britanskih vlada nije želio ni poslušati.

Kritika neograničene primjene liberalno gospodarskog i socijalnog modela iskazana je i u tzv. Paktu za federalnu uniju, otvorenom pismu predsjednika zastupničkih domova parlamenata Francuske, Italije, Luksemburga i Njemačke, objavljenog 14. rujna 2015. godine nakon sastanka u rimskom Palazzo Montecitorio. U tom dokumentu, koji inače zagovara centralizaciju i federalizaciju Europske unije, potpisanom od strane predsjednika francuske Narodne skupštine Claude Bartolone, predsjednice zastupničkog doma talijanskog parlamenta Laure Boldrini, predsjednika zastupničkog doma parlamenta Luksemburga Mars Di Bartolomeoa  i predsjednika Bundestaga Norberta Lammerta, ukazuje se na posljedice  liberalne godpodarske agende. Ona je uistinu pokrenula njemačko gospodarstvo, povećala profite najmoćnijih gospodarskih subjekata, stvorila njemački državni proračunski suficit koji i dalje raste, ali je, s druge strane, de facto, izvršila transfer bogatstva  od ekonomski slabijih prema najmoćnijim, izazvala prekomjerno ekonomsko raslojavanje stanovništva i uništenje srednje klase. U otvorenom pismu europski parlamentarci  navode: “Nezaposlenost i rast nejednakosti u mnogim zemljama izazivaju gubitak povjerenja javnosti i onemogućavaju usklađivanje politika država članica, posebice u upravljanju imigracijskim zbivanjima. U tom ozračju stvara se plodno tlo za populističke pokrete, nacionalističke, pa čak i ksenofobične političke snage. One dovode u pitanje slobodno kretanje osoba i sva ostala postignuća u procesu integracije Europske unije…… Uvjereni smo da u suočavanju s krizom trebamo više Europe kako bi se suočili s nepovoljnim kretanjima. Pri tome ne možemo zanemariti društveni utjecaj koje su katastrofalne ekonomske i financijske mjere imale na desetke milijuna obitelji. Moramo se usredotočiti na rast i radna mjesta, kako bismo vratili povjerenje i nadu građana.”

Osim onoga što u svojim javnim nastupima i tekstovima uporno iskazuje Ana Palacio, koja je jedna od rijetkih iskrenih i dobronamjernih europskih političara bez korupcijskih afera i licemjernih ispada, sve ostalo je čista prijevara – sračunata na dovođenje u zabludu europskih građana, o stvarnim namjerama vladajuće europske politike, posebice u Njemačkoj i Francuskoj i pokušaj njihova odvlačenja od tzv. populističkih stranaka.

U načelu, riječ je o državnom megapopulizmu u borbi protiv tobožnjeg populizma oporbe, kao dio hibridne predizborne strategije europske elite. Mora se priznati kako je već u prvim tjednima primjene strategija polučila neočekivano dobre rezultate.

Naglo socijalno osvješteni novi socijaldemokratski kandidat za kancelara Schulz zbraja ovih dana uspjeh za uspjehom. Njegov SPD je prema anketama već pretekao CDU/CSU kancelarke Merkel, što u postojećoj igri nije  pretjerano važno, ali je uspio u  stvarnom cilju – srušio je najopasnijeg protivnika s desnice AfD sa 15 posto na početku godine na 11 posto, iako se očekivao rast njene popularnosti. Tako je SPD u anketama skočio za 12 posto , CDU/CSU potonuo za 6 posto, a AfD za 4 posto u odnosu na početak siječnja ove godine. A što to Schulz nudi da ima toliko uspjeha? Ništa mudro, samo ono što bi građani željeli čuti. Schulz je javno objavio da će srušiti liberalnu Agendu 2010 riječima: “Počinili smo greške. Pogriješiti nije smrtni grijeh, važno je priznati grešku i mi to činimo.” Schulz se okomio na poduzetnike koji su uporno, unatoč povečanju profita, držali plaće na minimalnoj razini, što je radništvo pretvorilo u  prekarijat  koji  mora raditi više poslova istovremeno kako bi pokrilo najosnovnije životne potrebe. Gotovo 40 posto radnih ugovora mladih između 25 i 35 godina u Njemačkoj je na određeno vrijeme i to se odvija beskonačno, bez ikakvog stvarnog  smisla osim što poslodavcima omogućava lakše otkazivanje radnog ugovora. Praktički, riječ je o radu na neodređeno vrijeme koji je pokriven fiktivnim ugovorima na određeno vrijeme. Na globalnoj gopodarskoj razini kratkoročni dobitci polako prelaze u dugoročne gubitke jer takvoj igri neminovno mora doći kraj. Masa osuđena na lažno prikazani rad na određeno vrijeme nema nikakve kreditne sposobnosti, nije potrošač trajnih dobara kao što su stanovi i ostale nekretnine, što u konačnici dovodi do pada unutarnje  potrošnje i implozije sustava.

Stoga takav sustav nužno traži vanjsku ekspanziju kako bi stvorio nove potrošače i tržište, on je bicikl kojem se neprestano moraju vrtiti pedale inače pada. Sve je dobro išlo dok ekspanzija nije zapela na Bliskom istoku i Siriji, gdje je proces tobožnje demokratizacije, a zapravo imperijalnog širenja udario u zid. Tada su, zapravo, nastali problemi  tzv. liberalnog poretka. Stvorio se  bliskoistočni čep ekspanzije prema Aziji, a i na istočnom pravcu širenja, u Ukrajini stvari se nisu baš odvijale kako je planirano. To je gruba geopolitička i geoekonomska istina i nema nikakve veze s moralnim ili političkim preferencijama. Novac je novac i ništa više.

Provodeći predizbornu strategiju europske vladajuće politike, Schulz, stoga, lukavo i glasno ističe: “ Ukinut ćemo ugovore na određeno vrijeme ako ih se ne može temeljito opravdati.” No prava funkcija Martina Schulza je uloga izbornog političkog osigurača. Ukoliko padne Merkel još uvijek najveće šanse za pobjedu u utrci za kancelara ima on, a to je pak, de facto isto kao da je pobjedila Angela Merkel jer su iz istog političkog kruga i zastupaju identičnu političku i gospodarsku platformu bez obzira na formalne razlike pripadnosti razičitim političkim opcijama. Uostalom, u suvremenom političkom životu ta tradicionalna određenja  postala su  krajnje relativna i u praksi nevažna. Formalno određenje neke političke snage ne znači da ona uisitinu i djeluje na proklamiranoj  političkoj trasi. Važnije je da će Schulz i njegov SPD ako postane kancelar i uspije potisnuti  AfD i ostale oporbene stranke, što sada postaje sve izglednije, na kraju  pogaziti sve što je obećavao i raditi isto ono što bi radio i CDU/CSU jer drugoga izbora i nemaju, pa makar i željeli nešto promjeniti. Promjena liberalne agende jednostavno više nije moguća jer se oko nje interesno okupio cvijet njemačkih financija i industrije i nikakav Schulz ili Merkel jednostavno nisu ovlašteni mjenjati smjer  djelovanja i ugrožavati priljev profita. Moguća su samo taktička, manje – više elastična odstupanja od strogih smjernica gopodarskog liberalnog razvoja, u cilju njegova održavanja kroz kozmetičke promjene i friziranje rezultata. I to je sve. Posao ide dalje, a politička obećanja građani će ionako brzo zaboraviti. Kratkoročno je potrebno lažnim obećanjima osigurati povoljni ishod predstojećih izbora. Sve je to igra CDU i SPD-a u predizborne svrhe, a Shulzova ofenziva dio je nove inventivne predizborne strategije. “Deutsche Welle”, u komentaru Fabijana von der Marka, procjenjuje, da  Schulz birače privlači povratkom na lijeve ideje, a Merkel to isto radi naglašavanjem desnog karaktera svoje politike kako bi se porazila zajednička oporba. Von der Mark zaključuje: “SPD, dakle, igra na socijalnu pravdu. Zbogom neoliberalnoj Agendi, kažu socijaldemokrati, dok se konzervativci opraštaju od dobroošlice koju su poželjeli izbjeglicama. Ako time SPD učini ljevicu suvišnom, a CDU isto učini sa AfD, onda će sve biti kao prije i obje stranke će imati po 8 posto podrške više – to je smjeli plan stranačkih centrala CDU/CSU i SPD-a.”

Kako će  Schulzov  socijalni  aktivizam na kraju završiti, upozorava  Matthias Micus s Instituta za istraživanje demokracije u Gottingenu: “Sada je Martin Schulz najavio da želi reformirati dijelove Agende 2010. Ne treba mu vjerovati. Gdje je Schulz bio 2003. i narednih godina? Ranije nikada nije upao u oči kao kritičar Agende, naprotiv. Do svoje nominacije za kancelara je uvjek branio taj projekt. A sada on za njega više nije ispravan.”

No zašto Merkel i Schulz ne bi nastavili s predstavom kada im ona za sada donosi gotovo neočekivane rezultate. Štoviše, čini se kako je vladajuća politika u Njemačkoj uspjela postići stabilnost i lukavom politikom ukloniti opasnost izbornih iznenađenja, iako su ona u konačnici uvijek moguća. Ostaje još obrana druge ključne karike liberalnog europskog poretka – Francuske. A tamo je pak situacija malo kompliciranija nego u Njemačkoj.

Marine Le Pen i njen FN daleko su jači od AfD-a u Njemačkoj, a vladajuća opcija za sada nikako ne uspjeva izroditi vjerodostojnog predsjedničkog kandidata, koji, ako išta, barem nije iz državnog proračuna na ime izmišljenih i neobavljenih poslova vlastitoj supruzi isplatio pola milijuna eura, kao što je to učinio još uvijek  predsjednički kandidat Francois Fillon.

Nakon početnih uspjeha, liberalni poredak težište bitke za svoj opstanak iz Njemačke, gdje je uspio utvrditi pozicije, prebacuje sada na Francusku.