Trumpa američki mediji sotoniziraju i ismijavaju koliko i Putina, ili europski Orbana. Ako tražite hrvatski pandan, to bi bio Hasanbegović, s tom razlikom što je on ipak vrhunski intelektualac, što Trump nipošto nije. A to ne treba niti čuditi: to su političari koji razaraju pomno građenu mrežu obmana, spinova, lažne stvarnosti. Ne, Putin nije demokratičan, on vlada Rusijom metodama koje su Rusiji primjerene, koje daju rezultata. Ne, Orban nije šampion ljudskih prava. Ali on vladaju držeći se onog što nalaže zdrav razum i nacionalni interes, a ne katekizam političke korektnosti. Svi oni ravnaju se po obrambenim instinktima koji su dobrom dijelu zapadnjaka uništeni dugogodišnjom izloženošću pranju mozga, propagandi koja nas uljuljkava u lažnu sigurnost. Iako svatko s dva grama razuma može predvidjeti posljedice politike masovne imigracije i zamjene elementarnih ljudskih sloboda institucionaliziranim “pravima” ovih ili onih skupina.
I kao što je pijana novogodišnja noć u Kölnu, koju mediji, policija i političari ipak nisu uspjeli zataškati, razotkrila kriminalnu trulež stare Europe, tako i Trump razotkriva trulež kako američkog republikanskog establishmenta, tako i liberala. Ali dok su Orban i Putin vanjski neprijatelji, Trump je opasniji: On je unutarnji neprijatelj, “enemy within”. Odakle takav stav, kad se iza Trumpa ne vuku nikakve afere, nikakve spomena vrijedne kontroverze, ako se određeni poslovni neuspjesi ne smatraju aferama? On je imao hrabrosti, jedini među republikancima, jasno osuditi kao pogrešnu politiku Busha juniora i slanje trupa u Irak. On je nedavno rekao da sumnja da Saudijska Arabija i tamošnji vehabijski režim, inače saveznik SAD, stoji iza terorističkih skupina poput Al Quaide. On osuđuje izvoz “demokracije i ljudskih prava”, odnosno ratova, na bliski istok, i, što je najgore, on ne smatra da mora stalno biti na rubu rata s Putinom! A upravo liberalima, “antifašistima” Amerike, su ratovi potrebni, ne samo kao sredstvo širenja svoje vjere/ideologije, nego i kao sredstvo homogeniziranja domaće javnosti oko “ljudskih prava”. Kao što je trgovina ljudima koja se danas zove “masovna imigracija”, prodaja dijelova tijela nerođene djece, istospolnih brakovi, i sve ono čime “zli, fašistoidni” ljudi poput Putina i Orbana nisu pretjerano oduševljeni.
Ali upravo je Hillary Clinton, gotovo siguran kandidat Demokrata, ona koju često nazivaju “Hitlery Clinton”. Tipičan proizvod “liberalnog fašizma”; žena čije je moraliziranje iritantno, koja je rigidna, netolerantna, nepopustljiva, koja bi zacijelo bila u stanju zapovijediti carpet-bombing omanje države ukoliko je malo jače pogodi PMS, ili ako je Bill opet prevari s kakvom pripravnicom. Žena koja je na glasu kao najkorumpiranija i najlažljivija političarka u Americi, iza koje se vuku bezbrojne afere od Whitewatera do kontroverzi oko zarade od političkih govora i prebacivanja zarade na Clinton fondaciju iz koje se plaćaju projekti obiteljskih prijatelja, od Benghazija do izbrisanih e-mailova. Jerry Zeifman, demokrat, jedan od članova komisije Kongresa koja je bila zadužena za istraživanje afere Watergate, koja je dovela do rušenja Nixona, rekao je u jednom intervjuu kako je najurio iz komisije tada 27-godišnju pravnicu Hillary Rodham. Kad su ga pitali zašto, taj ugledni demokrat je rekao: “Jer je bila lažljivica. Bila je neetična, nepoštena odvjetnica, koja je pokušala izigrati Ustav, pravila Kongresa, pravila komisije, i pravila povjerljivosti.” No, mediji i politički establishment su suglasni: Trump je zlo, Trump je Hitler, a Hillary je “progresivna i liberalna”.
I tu leži jedno logično objašnjenje fenomena Trump: ljudima je dosta terora političke korektnosti, ljudima je dosta puritanizma i moralnog čistunstva ljevice, pa i republikanskog establishmenta, koji se trese od straha da će ih netko optužiti za diskriminaciju, rasizam, šovinizam, homofobiju, bilo što, ako se usude kritizirati ilegalne useljenike, prodaju organa koju vrši Planned Parenthood, ili pitati crnu zajednicu u Americi što su njihovi lideri uradili da obrazuju i integriraju Afroamerikance u američko društvo, umjesto da ih puštaju da se valjaju u blatu droge, kriminala, geta, i tumače im kako su im drugi krivi za njihov položaj, te kako oni sami slijedom toga za sebe niti mogu, niti trebaju uraditi išta. Tome je često pridonosio i sam Obama, koji je kao “pozitivne uzore” isticao besprizorne likove iz geta koji su stradali svojom glupošću pa proglašeni “žrtvama rasizma”, poput Trayvona Martina za kojeg je rekao da bi volio imati sina poput njega. Američka desnica ga je upozorila da postoje i crni mladići koji se nisu furali na “gangsta” stil, nisu pljačkali draguljarnice, nisu izbacivani iz škola, nisu bili članovi bandi, koji su bili školovani, pošteni, i poginuli braneći interese svoje zemlje u Iraku, poput Jarona Hollidaya, a na njihovu se pogibiju nikad nije osvrnuo niti ih isticao kao primjer.
Trump, stvarno, nije tipični američki konzervativac. On je kao najboljeg predsjednika u posljednje vrijeme istaknuo upravo Clintona, protiv čije će se supruge boriti, a i financirao je Clintonovu kampanju! Trump je bio demokrat do 1987., republikanac od 1987. do 1999., pripadnik reformističke stranke od 1999. do 2001., onda ponovo demokrat od 2001. do 2009., a onda opet dvije godine republikanac, da bi bio godinu dana izvan stranaka i vratio se u republikansku stranku 2012. da bi tamo i ostao (u razdobljima kad je bio demokrat, mediji ga nisu sotonizirali, iako je govorio iste stvari). Ali on je i fenomen za sebe. Mobilizirao je birače, dobio više glasova u Nevadi nego iduća dvojica kandidata zajedno. Potrošio je najmanje novca od svih kandidata, osjetno manje od kandidata establishmenta republikanske stranke Jeba Busha iz dinastije Bush, pa ipak ih je rezultatima jednostavno uništio. Napao je papu, a unatoč tome je oko 90% katolika u SAD glasalo za njega na preliminarnim izborima. Uostalom, i američki katolici se uglavnom slažu oko toga da je neprilično da vjerski poglavar dovodi u pitanje Trumpovu vjeru zbog izjave o gradnji zida protiv imigranata, tim više što je i sam Vatikan opasan desetmetarskim zidom s nadzornim kamerama, i u njega nitko ne može ući tek tako. Odnio je tri države za redom, i mirno čeka “superutorak”. Odnio je većinu glasova latinoameričkih birača – iako je četo optuživan za rasizam prema njima. I to protiv dvojice protukandidata, Cruza i Rubia, koji su latinoamerikanci porijeklom! Treba li to koga čuditi? Latinoamerikanci s pravom glasa, legalni građani, su zadnji kojima treba konkurencija za radna mjesta u vidu ilegalnih useljenika koji rade njihove poslove neprijvljeni, za malen novac! Protivnici kažu da je izvrijeđao sve i svakog – Kineze, latinose, katolike. Unatoč tome, i Kinezi i latinosi i katolici glasaju mahom za njega!
Očito je da je prosječnom Amerikancu, i ne nužno samo onom bijelom, dojadilo moraliziranje, nametanje krivice, i liberalni fašizam. Brojni Amerikanci žele da Amerika bude ponovo ono što je uvijek i bila, zemlja u kojoj se smije slobodno govoriti što se misli bez straha da ćete zbog mišljenja biti kažnjeni, zemlja u kojoj o bitnim pitanjima odlučuje narod na biralištima i referendumu, a ne komitet za ljudska prava u Washingtonu. Ali Trump, kao ni Orban ni Putin, nipošto nije čovjek prošlosti. To su Clintnon, Cruz, i Rubio, oni su, iako iz različitih stranaka, simbol jedne iste, vremenom pregažene politike. Ljudima se sviđa Trump jer nije kalkulant, jer nema dlake na jeziku, jer ne taktizira, jer ne zvuči kao netko dvoličan, kao tipičan političar koji jedno misli, drugo govori, a nešto treće radi kad dođe na vlast. Trumpa ne može zaustaviti ni CNN, ni New York Times, ni elite političkih stranaka, ne mogu ga zaustaviti čak ni loša “mrtvi jazavac na glavi” frizura po kojoj je poznat, ni tri braka s atraktivnim i u pravilu mlađim ženama. Uostalom, Trump je otac petoro djece, od kojih su ona odrasla su školovana, uspješna i radišna, i nipošto nisu razmažena bogataška djeca koja vole publicitet, s izuzetkom donekle 21-godišnje studentice. Osim toga: Trump je rođeni showman, a to je jako bitna u demokracijama. Neki put je za dobivanje izbora bitnije biti dobar zabavljač i medijski atraktivan, samoreklamer, nego bilo što drugo.
Zato ne treba čuditi da oni koji su još prošli mjesec osnivali “Stop Trump” kampanje u samoj republikanskoj stranci, poput guvernera LePagea i Christieja, danas okreću ploču i daju podršku Trumpu. Pa iako Trump nije idealan političar, on je ono čime se Obama reklamirao, a što nikad nije ispunio. Obamin moto je bio “Promjena u koju možete vjerovati”, iako je jedina promjena u njegovom mandatu bila boja kože predsjednika: sve ostalo je ostalo isto još otkad je Reagan, zadnji stvarno veliki američki predsjednik, otišao. Trump bi mogao donijeti stvarne promjene, pa i promjenu ponašanja Amerike u međunarodnim odnosima, ponašanja koje je dovelo do toga da politiku SAD u Europi ne podržava manje-više nitko, osim malog dijela radikalne ljevice, a i oni samo u određenim segmentima poput gay-brakova.
Komentari
0 komentara