Erdoganova zamka i turska noć dugih noževa

U trenucima kada je tijekom turske „noći dugih noževa“ temeljem obavještajnih informacija postalo jasno da je vojni udar protiv predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana nepovratno propao, za Fox News javio se nitko drugi do umirovljeni američki obavještajni pukovnik Ralph Peters i razočarano priopćio da je „ovaj vojni udar u Turskoj bio zadnja šansa da se spriječi tursko pretvaranje u autoritarni islamistički režim“.

Tom notornom glasnogovorniku američke i savezničke politike razaranja postojećih bliskoistočnih država, bezočnog krvavog prekrajanja granica s posljedicom eskalacije upravo islamističkog terora i stvaranja Kurdistana na račun turskog teritorija, sada je odjednom stalo do sekularizma i turske demokracije. Dok islamisti pod okriljem njegovih poslodovaca i prema njegovim geopolitičkim vizijama razararaju cijeli Bliski istok i naočigled međunarodne zajednice i UN-a i dalje nekažnjeno provode genociod povijesnih razmjera, Peters ih uporno u svojim radovima tiho podržava uvjeravajući javnost da je riječ o trenutnoj aberaciji prodemokratskog procesa i da će na kraju na bliskoistočnim arapskim prostorima ipak prevladati demokracija. Stoga je Petersom, koji se žali na islamiste, tijekom vruće srpanjske noći i televizijskog nastupa ili ovladao kakav deluzijski poremećaj ili je ipak u trenucima vrhunca turske drame razočaran neželjenim smjerom zbivanja i pokazavši sklonost pučistima nesvjesno ukazao i na prave razloge i vanjske organizatore propalog vojnog udara.

Petersovo žaljenje zbog propasti državnog udara

Jer, nije bila riječ o rušenju islamista već pokušaju zamjene jedne islamističke frakcije drugom od kojih su obje beskrajnim nitima povezane sa američkom i savezničkom politikom. Erdoaganov islamistički establishment u Turskoj pokušao se zamijeniti islamističkim pokretom Fethullaha Gulena, američkog i europskog miljenika s adresom u Saylorsburgu, u američkoj saveznoj država Pennsilvaniji, gdje se nalazi pod političkom, pravosudnom, obavještajnom i neposrednom fizičkom zaštitom američke administracije. Erdogan je, znajući za planirani udar o kojem su uostalom već brujale balkanske čaršije, svjesno pustio da se izvrši kako bi mogao provesti konačni fizički obračun sa svim koje smatra protivnicima. Unaprijed sastavljene liste za odstrjel, postavljene zamke, arbitrarni administrativni i sudski progoni, masovna uhićenja, tajne likvidacije i linčovanja podsjećaju na glasovitu noć obračuna njemačkih ideoloških istomišljenika iz tridestih godina prošlog stoljeća – noć dugih noževa. Erdoganova civilizacijska modifikacija zloglasne noći je javno odrubljivanje glava, što može biti samo na politički ponos njegovim europskim partnerima i samoj kancelarki Angeli Merkel u čijoj viziji je on uvaženi jamac europske imigracijske politike i promicanja njemačkih i europskih interesa prema Bliskom istoku i Aziji.

Ralph Peters zapravo u trenucima propasti državnog udara žali što kolone „Leoparda“ i Mercedesovih kamiona s turskim vojnicima nisu uspjele ukloniti političku garnituru u Ankari, koja je očito upornim odbijanjem svake pomisli o stvaranju kurdske države i solističkim regionalnim ispadima postala smetnja daljnjem provođenju američke regionalne geopolitičke koncepcije. Izražavanjem žaljenja zbog neuspješnog puča, kamuflažno umotanog u antislamistički pokrov, Peters – povezan sa svim bitnim akterima američke vanjske politike – u jednom je trenutku očito nakratko podigao zavjesu s pozornice turskih zbivanja.

Zapad se sada rado priklonio teoriji urote





Ne zadugo, američki i europski mediji odmah su u cilju prikrivanja stvarnih organizatora puča prihvatili jednu od njima inače mrskih teorija urota prema kojoj je vlast predsjednika Erdogana sama organizirala državni udar kako bi dobila povod za obračun s oporbom. Do sada im to nije padalo na pamet. Dok su Turskom odjekivale eksplozije uistinu suspektnih terorističkih napada koji su služili samo Erdoganu zdravo za gotovo su uzimali tvrdnje turskih vlasti, čak i u trenucima kada je temeljem njih pokrenut nesmiljeni rat protiv Kurda na samom turskom teritoriju.

Ali sada, kada treba pokriti američkog štićenika Fethullaha Gulena i američku politiku koja iza njega stoji i koja ga praktički kontrolira, teorija urote sasvim je dobra i izravnim Erdoganovim optužbama Gulena više se ne vjeruje.

Inače, famozni pukovnik Ralph Peters nerazdvojno je povezan s bliskoistočnim zbivanjima i turskom vanjskom politikom. Taj nekadašnji obavještajni časnik u Uredu zamjenika načelnika Glavnog stožera za obavještajne poslove američke vojske autor je zlokobne studije “Blood Borders” objavljene u stručnom listu ratnog zrakoplovstva i kopnene vojske SAD-a Armed Forces Journal u srpnju 2006. godine. U njoj je na tragu američke strategije stvaranja „Novog Bliskog istoka“ osobno iscrtao buduće granice prekrojenog bliskoistočnog prostora, među kojima i granice budućeg velikog Kurdistana koji bi obuhvaćao dijelove Sirije, Iraka, Irana i goleme dijelove teritorija Turske s izlazom na Crno more. U temeljima geopolitičke vizije „Novog Bliskog istoka“, koju je on među prvima javno prezentirao, razbijanje je bliskoistočnih država prema etničkim, vjerskim i sektaškim kriterijima i uništavanje svih sekularnih režima koji su takvoj strategiji stajali na putu. Dokinula bi se stotinu godina stara britansko-francuska konstrukcija državnih granica na Bliskom istoku, a novi državni entiteti stvorili bi se prema etničkim i vjerskim kriterijima. Sadašnja Sirija i Irak bi nestali, a formirali bi se veliki sunitski entitet, veliki šijitski entitet i kurdska država koja bi se prostirala na kurdskim područjima Iraka, Sirije, Irana i Turske. Agenda američke strategije stvaranja „Novog Bliskog istoka“ dio je globalnog geopolitičkog projekta think-tanka „Novog američkog stoljeća“ („Project for the New American Century), koji je stvorio doktrinarne temelje američke vanjske politike i sadrži strategiju redefiniranja Bliskog istoka, koja se tijekom posljednjih 15-ak godina kroz beskrajne bliskoistočne ratove uspješno provodi, ali zbog kurdskog pitanja istovremeno stvara okosnicu neslaganja i sukoba Ankare i Washingtona. Peters je zbog promicanja kurdske države koja bi uključivala i dijelove sadašnjeg turskog teritorija u Turskoj nepoželjna osoba, a turska vojna i civilna dipomacija više je puta prosvjedovala zbog korištenja njegove studije u NATO-ovoj stožernoj školi u Rimu.





Stvara se „Novi Bliski istok“ – nema povratka na staro

Studija Ralpha Petersa bila je prvi probni balon i prvi signal pušten u javnost o novoj američkoj strategiji za Bliski istok koju je konačno 2006. godine za posjeta Tel Avivu izrekla tadašnja američka državna tajnica Condoleezza Rice priopćivši da se upravo u porođajnim mukama stvara „Novi Bliski istok“ i da više nema povratka na staro. Nešto kasnije nova američka državna tajnica Hillary Clinton otvoreno je izjavila: “Do sada smo na Bliskom istoku podržavali stabilnost, a sada podržavamo promjene”.

Ralph Peters, koji se osobno zalagao i danas se zalaže za uništavanje sekularnih režima u regiji, i koji je osobno iscrtavao granice Kurdistana na štetu Turske, suverene države, članice NATO-a i važnog američkog saveznika, svojom izjavom za Fox News kojom žali zbog neuspjeha urote kristalno jasno ukazuje na prave inspiratore, kreatore i provoditelje neuspješnog vojnog udara protiv legalno izabranog turskog predsjednika Erdogana, sviđao se on kome ili ne. Jer boli Petersa briga za sekularizam u Turskoj, on je uvijek bio i ostao obavještajni časnik povezan s vrhovima američke administracije i neka vrsta njihova glasnogovornika, kada ne žele da se izneseni stavovi izravno s njima povezuju. Uostalom, da je uistinu američkoj i zapadnoj politici stalo do Erdogana izrazili bi mu podršku u prvom satu vojnog udara, a ne nakon 10-12 sati kada je bilo potpuno jasno da puč propao.

Iako bi u ovim trenucima bilo pretenciozno tvrditi da je iza vojnog udara stoje američke državne agencije, sasvim je izgledno da je inspirator puča ipak turski klerik i milijarder Fethullah Gulen koji je pod punom zaštitom američke administacije i de facto je pod njihovom kontrolom. Turski predsjednik Erdogan izričito ga optužuje kao organizatora propalog državnog udara. Gulen koji se nalazi na crvenoj potjernici Interpola godinama nesmetano boravi u SAD-u i politički djeluje prema Turskoj, koja traži njegovo izručenje. Američka administacija do sada nije pokazivala volju da ga izruči Ankari i time onemogući djelovanje njegove “duboke države” unutar turskog sustava vlasti i stvaranja paralelnih struktura moći. Gulen je, kao i Erdogan, islamist koji smatra da Turska treba postati Islamska država, ali je istovremeno i odan idejama gospodarskog liberalizma apsolutno slobodnog tržišta i globalizacije čime je potpuno uklopljen u liberalni politički mainstream američke i europske politike, pa je postao njihov miljenik. Potpuno uvezan u liberalnu agendu uvijek je bio favorit američke politike i njihovih saveznika na štetu samovoljnog i često nelojalnog Erdogana.

Gulen – „Soros u drugom ruhu“

Gulen je sličan Sorosu i raspolaže mrežom sveučilišta, škola, organizacija i udruga civilnog društva, pa čak i medicinskih klinika, diljem svijeta, i dakako identično kao i Soros povezan je s obavještajnim agencijama SAD-a i saveznika. Njegov pokret “Hizmet” ili “Cemaat”, kako ga nazivaju u Turskoj, nadzire njegove financijske institucije i fondove i objedinjuje mrežu organizacija koje su najjače u samoj Turskoj, ali intezivno djeluju i na Kavkazu i Središnjoj Aziji. Posebice je važan njihov jak utjecaj u bivšim sovjetskim azijskim republikama, posebice u Azerbajdžanu, Kirgistanu i Uzbekistanu. U Hizmetovim ustanovama sklanjaju se al-Qaidini operativci i pripadnici ostalih skupina islamskog ekstremizma na prostorima tih država i služe im kao maska djelovanja. Istovremeno mreža služi za prikriveno djelovanje pripadnika američkih obavještajnih službi na prostorima Kavkaza. Tako bivša agentica FBI-ja Sibel Edmonds otvoreno tvrdi da Hizmetove ustanove diljem Kavkaza i Središnje Azije služe kao paravan za obuku islamističkih ekstremista, uključujući i al-Qaedu, a prema tvrdnjama bivšeg turskog obavještajca Osmana Nurija Gurdesa pokret „Hizmet“ zapravo je operacijska osnovica za djelovanje američkih obavještajnih službi, prije svih CIA-e, na Kavkazu i u Središnjoj Aziji.

Kada bi Gulen bio središnja točka turske politike zacijelo bi se pažljivije odnosio prema američkim interesima i moguće bio mekši prema ideji Kurdistana od političkog kruga predsjednika Erdogana. Postavljena infrastruktura njegova „Hizmeta“ na Kavkazu i u Središnjoj Aziji olakšala bi, pak, preko organizacija civilnog društva američkoj i zapadnoj politici projekciju utjecaja na tu regiju koja je ključni pravac budućeg američkog i savezničkog strateškog napredovanja prema Rusiji.

Sadašnja turska politika ne može i ne želi se složiti s vizijom stvaranja Kurdistana koji uporno zagovara zapadna politika na čelu s Washingtonom – i to je temelj sukoba sa SAD-om. Riječ je o sudaru dviju koncepcija, dvaju geopolitičkih nacrta u sklopu zajednički prihvaćene vizije Novog Bliskog istoka. Turskoj savršeno odgovaraju američki planovi geopolitičke rekonstrukcije bliskoistočnih prostora, ali ne mogu prihvatiti njihov bitni sastojak – nezavisnu kurdsku državu.

Smjena Davutoglua i slom turske vanjske politike

Odmah nakon smjene premijera Ahmeta Davutoglua postalo je jasno da se turska politika na Bliskom istoku zasnovana na njegovoj doktrini „strateške dubine“ i obnove turskog utjecaja kakav je postojao za trajanja Osmanskog carstva -našla u slijepoj ulici. Pred očima Ankare uza sav trud promicanja neoosmanske vizije prema bliskoistočnim prostorima uz tursku južnu granicu, na sjeveru Sirije nezaustavljivo se formira teritorijalno kompaktan teritorij pod nadzorom Kurda koji sve više poprima elemente državnosti. Smjena Davutoglua , koja zapravo nije tako prozaična kako je medijski prikazana kroz sukob dva čvrsta karaktera, njega i Edogena, i nadmetanje za dominaciju u vrhovima vlasti označila je slom turske vanjske politike. Od samog je početka bilo je jasno da je riječ o sukobu na strateškoj razini . Davoutoglu, blizak američkoj i europskoj politici bio je uporan u provođenju politike “strateške dubine”, ali i spreman na prilagođavanje američkim i europskim interesima. Erdogan je pak, na strateškoj razini uporno odbacivao je mogućnost prilagodbe agende „strateške dubine“ američkim regionalnim opcijama. Istovremeno je igrao po američkim pravilima, ali i po turskim interesnim dionicama koje su bile u suprotnosti s američkim.

Bez Davutoglua, kao stratega i oca suvremene turske vanjske politike, Erdogan je nastavio tvrdo provođenje doktrine „strateške dubine“ kontrirajući američkim i zapadnim interesima – posebice glede odnosa s Kurdima – sve dok nije udario u zid i njegova vanjska politika doživjela potpuni slom.

Mirenje sa svima, osim s Kurdima

Potom je izvršio zaokret i pokušao ponovo uspostaviti stabilnost geopolitičke doktrine sklapajući primirja sa svim neprijateljima koje je putem pokupio, uključujući i Ruse i Izraelce, pa je čak iskazao pomirbene signale prema sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu, osim s Kurdima s kojima je nastavio intezivan rat na području Sirije, ali i na jugoistoku Turske. Američka i zapadna politika našla se iziritirana Erdoganovim promjenama smjera i naizgled izbezumljenim političkim potezima, uključujući i obnovljene kontakte s Rusima. Iako saveznik pod njihovom kontrolom, Erdoganova samosvijest i ispadi samostalnog djelovanja iscrpili su američko i zapadno strpljenje.

Neosporna je stoga činjenica da bi u ovom trenutku američkoj politici daleko više odgovarao netko iz političkog kruga Fethullaha Gulena na čelnim pozicijama turske vlasti. Njega pak turski politički vrh na čelu s Erdoganom povezuje s izvršenim pučem i traži od Amerikanaca njegovo izručenje, a kako se on nalazi pod američkom efektivnom kontrolom Ankara posredno za pokušaj obaranja turske vlasti proziva Washingtom. Već po slijetanju u istambulsku zračnu luku, što je bio početak propasti prevrata, Erdogan je uzviknuo: “Otkuda ti ljudi dobivaju zapovijedi? Iz Pennsylvanije!”. Nešto kasnije turski premijer Binali Yildirim poslao je poruku SAD-u: „Zemlja koja bi stala iza Gulena nije prijatelj Turske. Štoviše, to bi bio neprijateljski, ratni, čin prema Turskoj – ta zemlja bi se smatrala da je u ratu s Turskom“.

Naivno je pomisliti da američka vlast ne dobiva ništa zauzvrat od Gelena i da on može mirno sjediti u SAD-u dok njegovi sljedbenici aktivno djeluju prema Turskoj, a da mu za vratom nisu američke obavještajne službe. Svaka zaštita i politički azil se plaća i Gulen je prisiljen, htio on to ili ne, surađivati s američkim sigurnosnim i obavještajnim agencijama i, dakako, provoditi njihove zahtjeve, jer bi u protivnom istoga trenutka bio protjeran prema Turskoj ili likvidiran u nekakvom namještenom unutarturskom obračunu. Instaliranjem ljudi iz njegova političkog kruga obnovila bi se njegova uloga u Turskoj i povezanost s američkom politikom koja ga je zadužila. Nitko nikada nije bio politički emigrant a da nije surađivao sa službama države domaćina, pri čemu je svaki neposluh isključen jer je osoba unaprijed kompromitirana. Erdogena nikako nisu uspjeli dovesti u takvu situaciju kao Gulena i stoga ga je teško kontrolirati, pa bi Gulen za američku politiku bio daleko komfornija opcija.

Šutnja Zapada i pozadinski Erdoganov boj

Kako bilo, gotovo je potpuno sigurno da iza neuspješnog vojnog udara stoji upravo američki i EU miljenik Gulen i njegova mreža gotovo identična Sorosovim organizacijama. Otvoreno je stoga pitanje uloge američke i europske administracije u događajima. Ne treba zaboraviti da je tri dana prije udara Francuska iz sigurnosnih razloga zatvorila veleposlanstvo u u Ankari, a SAD je postupno još od ožujka povlačio svoje osoblje iz Turske. Može se samo nagađati tko je što znao i do koje mjere je umiješan u događaje. Indikativna je i nečuvena šutnja američke i europske diplomacije u prvoj fazi državnog udara. Tek u trenucima kada je bilo sigurno da je udar propao izrazili su izričitu podršku legitimnoj turskoj vlasti i predsjedniku Erdoganu, uz dodatne besmislice o mirnom rješavanju političkih nesuglasica. To samo po sebi nešto govori. Takvo diplomatsko ponašanje nije uobičajeno prema državama koje su vojni i politički saveznici. Da ima čiste ruke američka i europska politika tursku vlast bi podržala iste minute u kojoj je prema njoj poduzeta nezakonita i nasilna radnja, a ne nakon gotovo 12 sati, kada je bilo jasno da je puč propao.

Istovremeno su Erdogan, aparat MIT-a i ostalih obavještajnih struktura, jako dobro znali što se događa i što se može dogoditi, ali nisu mogli locirati sva žarišta budućih događaja, jer su se njegovi akteri ponašali upravo onako kako ih je Gulen savjetovao – neprimjetno se kretati krvotokom državnog aparata i čekati pogodan trenutak. Ne želeći čekati njihov prvi potez, Erdogan i njemu odan sigurnosni sustav namjerno su stvorili uvjete po kojima su urotnici i njhovi vanjski sponzori i kontrolori pogrešno procijenili da je nastupio pravi trenutak. Više mjeseci je blefirana totalna nezainteresiranost za aktivnost Gulenove mreže i održavani su prividno skladni odnosi politike i vojnog establismenta. Čak je i Erdoganov odlazak na ljetovanje poslužio stvaranju dojma opuštenosti vlasti i pravog trenutka za djelovanje. Sigurnosni sustav uočio je pokrete urotnika i dobio informacije o njihovim pripremama, ali su stvari puštene da se odigraju kako bi napokon Erdogan dobio priliku za svoju „noć dugih noževa“ ili bolje rečeno u turskim prilikama – „noć svilenih gajtana“ i konačno se obračunao s razotkrivenim urotnicima u vojsci. Sasvim je očito da ni u jednom trenutku zapravo nije izgubio poluge vlasti i da je kontrolirao situaciju.

I Erdogan i njegov politički krug enormno će ojačati

Rezultat će biti enormno jačanje političkog kruga oko predsjednika Erdogena i njegove osobne moći. Na unutarnjem planu nastavit će se islamizacija, a na vanjskom grozničavi pokušaji geopolitičkog pozicioniranja moderne Turske dijelom u suglasju, a dijelom u sukobu s američkom i zapadnom politikom u vremenu smjene povijesnih epoha, rušenja starog i stvaranja novog geopolitičkog i mirovnog poretka na jedinstvenom prostoru Europe i Bliskog istoka. Turski politički i vojni vrh na čelu s Erdogenom savršeno je svjestan da je prekrajanje bliskoistočnih prostora samo završni čin razgradnje mirovnog poretka na Bliskom istoku i Europi utemeljenog na rezultatima 1. svjetskog rata. Svjesni su da je riječ o povijesno važnom trenutku za Tursku i ne žele ponovno biti gubitnici, kao što su bili u trenucima stvaranja sada raspadajućeg poretka prije stotinu godina. Pritom Turska nalazi svoju priliku u procesu provođenja američke regionalne geopolitičke vizije, pri čemu će pitanje kurdske države i dalje biti u središtu prijepora Washingtona i Ankare. Turska politika je svjesna i planiranog nastavka geopolitičkog proboja s Bliskog istoka u pravcu Kavkaza i Središnje Azije, u čemu temeljem povijesnih veza vidi šanse za projekciju svojih geostrateških interesa. Odlazak Erdogana američkoj politici bi olakšao suradnju s Turskom u predstojećoj bitci za Kavkaz i Središnju Aziju i nastavku bliskoistočnih ranih preslagivanja. Gulenova pak mreža organizacija civilnog društva i financijskiih fondova učvršena u toj regiji dala bi američkoj i europskoj politici bezbroj mogućnosti djelovanja, od korumpiranja lokalnih dužnosnika do organiziranja i provođenja liberalnih revolucija. Sadašnje gušenje Gulenove mreže koje provodi Erdoganova vlast ograničava te njene potencijale.

Turska politika i politički krug oko Erdogena slamanjem uvezenog puča pred sam nastavak nove regionalne geopolitičke dinamike prema Kavkazu svjesno su ojačali unutarnju koheziju upravo računajući na nastavak nesuglasica s Amerikancima i ostalim saveznicima.

Iznimno lukavi Erdogan postavio je ovoga puta u završnici preslagivanja turske političke scene i stvaranja temelja realizacije ciljeva na novim regionalnim političkim izazovima koji slijede zamku nelojalnom djelu turskog vojnog vrha, onome koji je više puta spriječio intervenciju u Siriji i praktički kočio Erdoganovu politiku. Time je još više zatvorio vrata utjecaju Gulena na turske i bliskoistočne prostore i otežao provedbu američkih opcija. Ne postoji ni minimum mogućnosti da Erdogan, njegov MIT i ostale sigurnosne agencije nisu očekivale državni udar i za njega se nisu pripremile. Naprotiv, sve je bilo spremno, a pobunjeni generali kao jeleni su uletjeli u postavljenu lovačku čeku.

Noć dugih noževa nastavit će se u sljedećim tjednima nakon uhićenja stotina generala i ostalih vojnih časnika, a Erdogan će se riještiti i stvarnih i potencijalnih protivnika i debelo ojačati svoju vlast. S druge strane, takav razvoj događaja nosi opasni potencijal unutarnjih turskih sukoba i mogućih uistinu kapitalnih političkih preokreta.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like