Erdogan nije pobijedio, imao je sreće

Različiti pseudoanalitičari, naglo iznikli stručnjaci za Bliski istok, terorizam i td. dobivaju sve više prostora u mainstream medijima i umjesto razjašnjenja i zdravog rasuđivanja eksplozivnih događaja koji sve češće potresaju svijet, svojim površnim analizama kod građana – ustrašenih i željnih jasnih pojašnjenja o tome kuda ide ovaj svijet, samo unose dodatnu konfuziju i produbljuju neznanje.

Pregrštu pseudoanaliza kojima se zapljuskuje hrvatska javnost svjedočili smo i vezano uz pokušaj vojnog prevrata u Turskoj 15./16. srpnja. One su se kretale od toga da je „Erdogan gotov“ (na dan izvođenja prevrata), pa do onih koje govore kako će zbog propalog puča „Erdogan još više osnažiti svoju vlast“ (sljedećeg dana).

Kao prvo, dok traje puč nikakve pretpostavke takvog tipa nisu poželjne sve do trenutka dok se ne dozna koja imena i prezimena stoje iza njegovih pokretača i koja je njihova ideološka platforma. Tek se onda mogu raditi osnovne projekcije, uključujući i one o eventualnim vanjskim silnicama koje iza puča mogu stajati (pučisti obično prije otpočinjanja akcije svrgavanja vlasti traže potporu određenih inozemnih uporišta, koja im je nužna za davanje legitimiteta akciji, bržoj stabilizaciji stanja i priznanje buduće vlade, osim ako se ne radi o uvođenju klasične vojne diktature, što u slučaju Turske u startu možemo isključiti). Tek tada se može razmatrati i ideologija koja iza njih stoji i (u turskom slučaju) prosuđivati: jesu li vojni časnici koji predvode puč (oni nisu nužno i njegovi organizatori) okrenuti snažnijoj islamizaciji zemlje i stoje li iza njih pojedini bliskoistočni moćni pokrovitelji radikalnog islama (možda nezadovoljni Erdoganovim „omekšavanjem“ i nedavnom pomirbom s Rusijom i Izraelom); ili pak domaći sekularni krugovi s uporištima na Zapadu i okrenuti demokratskim načelima i zaštiti dosadašnjeg ustava (Erdogan drastično sužava prostor demokratskih i ljudskih prava i sloboda i sprema novi ustav kojim sebi daje puno veće ovlasti, preciznije, zemlju iz parlamentarnog sustava preoblikuje u predsjednički – što je legalno ako se provodi po demokratskoj proceduri, što u Turskoj nije slučaj).

Geopolitika.news je sljedećeg dana nakon pokušaja puča dobila nove informacije prema kojima još nije poznat broj i sastav rukovoditelja čitave operacije, ali da je moguće kako se među njima nalazi vojni tužitelj i grupa visokih časnika 1. kopnene vojske u Istambulu i 4. vojnog korpusa u Ankari. Nepoznat je i stupanj sudjelovanja zapovjednika Glavnog stožera Oružanih snaga H. Akara: navodno su ga pučisti najprije uhitili, da bi nakon toga bio oslobođen i nastavio obavljati svoju dužnost. Bez obzira na to, imenovanje novog v.d. zapovjednika Glavnog stožera OS Turske U. Dundara svjedoči o tome da je dosadašnji zapovjednik Akar ili bio umješan u puč, ili je možda ranjen i ne može obavljati svoje poslove.

Ako je Akar sudjelovao u prevratu, vrlo je važno podsjetiti na odlazak njegove dvojice suradnika u Damask krajem svibnja o.g. Radilo se o bivšem zapovjedniku vojne obavještajne službe I. Pekinu i D. Perencheku iz turskog nacionalističkog pokreta, obojici osumnjičenima zbog ranijeg pokušaja državnog prevrata „Ergenekon“. Oni su u Damasku razgovarali o Erdoganovim pokušajima uspostave dijaloga s predsjednikom Assadom.

Čistke nisu uspjele

Vojska u modernom turskom društvu (kao ostavština Kemala Ataturka) uvijek je imala vodeću ulogu u smislu korektiva vlasti i čuvara sekularizma. Takvim položajem postala je svojevrsna kasta s velikim utjecajem u gospodarskim procesima, a vojni vrh uvjek je pripadao i vrhu društvene elite. Erdogan je dolaskom na vlast napravio velike čistke: smijenio i osudio „cvijet“ turske vojne elite i tako pripremio teren za prijelaz zemlje iz sekularnog sustava u poluteološki s tendencijom rasta. Ali njegove reforme usmjerene su prema nadziranoj demokraciji panislamskog tipa s dominantnim čimbenikom islama. Panislamizacija, kao Erdoganov prvotni projekt, sada je zbog izmjena geopolitičkih odnosa u regiji ipak reducirana i preusmjerena na snažnu islamizaciju same Turske, ali je još uvjek u otklonu prema turskom nacionalizmu od kojeg Erdogan zazire (sada tolerira zbog nužnosti postizanja dvotrećinske većine u parlamentu potrebne za promjenu Ustava, a što mu omogućuje jedino suradnja s turskom Nacionalističkom strankom čiji će glasovi biti presudni i na referendumu po tom pitanju). Erdogan je očistio stare „pro-ataturkove“ kadrove u vojnom vrhu, kao i one njegovog današnjeg glavnog suparnika, propovjednika Fethullaha Gülena koji se sklonio u SAD. Upravo je ta činjenica često bila glavni argument u medijskim raspravama turskih analitičara vođenih posljednjih mjeseci glede mogućnosti vojnog udara u zemlji, da do njega neće doći, ukazujući na navodnu demoraliziranost vojnog vrha koji je izgubio svaku ambiciju za povratak „dobrih, starih vremena“.

Međutim, u vojsci je i dalje ostao veliki broj „ataturkovaca“ i „gulenovaca“ i ne bismo se složili da je ona izgubila ambicije i pomirila se s Erdoganovim planovima o minimiziranju njezine uloge i njegovoj monopolizaciji vlasti. U tu se svrhu dobro podsjetiti i događaja od prije nekoliko godina, kada je čitav glavni stožer demonstrativno podnio ostavku u znak neslaganja s Erdoganovom politikom (što potvrđuje da prethodno obavljene čistke u vojnom vrhu i nisu imale veliki učinak u „discipliniranju“ vojske). Erdogan je u posljednjih godinu dana nekoliko puta bio vrlo blizu odluke da pokrene vojnu intervenciju u Siriji, ali je uvijek nailazio na tihi ili otvoreni otpor vodećih generala koji nisu željeli riskirati radikalizaciju stanja u regiji. Nazadovoljstvo vojske bilo je vidljivo i nakon terorističkog napada od 17. veljače ove godine u Ankari, gdje su od 28 poginulih njih 22 bili vojni časnici- piloti (moguće kako se radi i o nukleusu puča). U medijima se tada objavljivalo kako je Erdogan osobnom intervencijom taj podatak pokušao zataškati, što je izazvalo gnjev dijela generala i pukovnika turskih zračnih snaga, a što se pokazalo i u puču.

Usporedba s atentatom na Hitlera

Neuspio državni prevrat nikako ne možemo označiti Erdoganovom pobjedom. Koraci koje su vojni pučisti poduzeli i više su nego ozbiljan pokazatelj njegovih problema. Oni su uspjeli na svoju stranu pridobiti najznačajnije elemente vojske – zračne snage i tenkovske jedinice, kao i žandarmeriju koja je jedina zadužena za sadašnje vođenje operacija protiv domaćih Kurda. Uspjeli su blokirati Glavni stožer OS, presjeći glavne arterije u Istanbulu i Ankari i pokušali uhititi samog Erdogana, kojim činom bi puč vjerojatno bio riješen u njihovu korist. Izabrali su i pravi trenutak – kada je Erdogan boravio izvan Ankare i Istabnula, tog ključnog turskog grada, i odmarao se u turskom ljetovalištu Maramisu na Sredozemnom moru. Na kraju je, zapravo, kao i uvijek u ovakvim slučajevima, sve ovisilo o jednom čovjeku. To ćemo objasniti jednom usporedbom.

Atentat na Hitlera 1944. godine, znajući da zemlju vodi u neizbježnu katastrofu, pripremao je krug utjecajnih i sposobnih njemačkih generala ali je uspjeh čitave operacije na kraju ipak ovisio samo o jednom čovjeku – grofu Clausu von Stauffenbergu. Tko je prošli petak bio turski „stauffenberg“ još nije poznato ali da je on kojim slučajem uspješno izvršio zadatak uhićenja ili likvidacije Erdogana, sva postojeća kolebanja turskih vojnih dužnosnika vrlo brzo bi završila njihovim potpunim prijelazom na stranu pučista. Erdogan je bio „crvena crta“ o čijem je prijelazu ovisio uspjeh čitave operacije. Kada se pročulo i na ekranima vidjelo da je on živ i slobodan, puč je, zapravo, u tom trenutku i propao.

Kratkoročno, Erdogan po inerciji „pobjede“ može od strane medija koje drži pod nadzorom biti prikazan još snažnijim vođom koji se uz snagu naroda uspio oduprijeti bjelosvjetskim zagovornicima i domaćim izdajnicima, ali to će biti napuhani balon kojeg će stvarni turski problemi (koji su prekompleksni da bi omogućavali diktaturu ili veliku političku razjedinjenost) vrlo brzo ispuhati. Erdogan nema niti nužnu vanjskopolitičku potporu globalnih silnica, izuzev ponekih regionalnih, a što je ipak nedovoljno.

Stoje li igrači izvana iza pokušaja prevrata?

Stimulans za turski vojni udar bila je promjena vanjskopolitičkog smjera zemlje od prije nepunih mjesec dana. Ali ne u onom smislu o kojem se raspisala većina domaćih medija, čiji se analitičari redom oslanjaju na teze kako je vojska pod utjecajem SAD-a bila nezadovoljna novom približavanju zemlje s Rusijom i, eto, pod tihim blagoslovom glavnog svjetskog mutikaše pokušala izvršiti vojni udar. Radi se o sasvim drugoj vrsti zabrinutosti turske vojne elite. Oni su do sada mirno promatrali provale Erdoganove politike u svim smjerovima: unutarnji sukob s Kurdima i oporbom, gaženje ljudskih prava i medijskih sloboda, unutarnji terorizam, koketiranje s „Islamskom državom“, uspostava neprijateljskih odnosa sa svim susjedima, propast strateške suradnje s Rusijom i alternativne strategije integriranja s EU-om, politička izolacija i gospodarska stagnacija. Vojni vrh je jednostavno čekao kada će zbog svega ovog kulminirati narodno nezadovoljstvo – bilo masovnim prosvjedima bilo na predstojećim parlamentarnim izborima. Ali šokantni Erdoganov vanjskopolitički zaokret koji je, da ne bude zabune, službeni Washington iskreno pozdravio bez obzira što se radi o Rusiji (jer visoki rizik sukoba jedne članice NATO-a s tom zemljom ne ostavlja alternativu relaksaciji rusko-turskih odnosa, koji, da također ne bude zabune, ni u čemu neće štetiti američkim interesima), uništio je nadanja vojne elite i njoj tiho privržene političke oporbe u zemlji i inozemstvu o brzom Erdoganovom padu. Rješenje je bilo pokušaj prevrata, ali jedna karika u njegovom operativnom lancu je zakazala. Međutim, kao što smo ranije rekli – to nikako ne znači kraj utjecaja i ambicija turske vojske glede njezine uloge u ukupnom turskom društvu.

Prosuđujemo kako iza puča u Turskoj u prvom redu stoji nezadovoljni časnički kadar istinskih turskih domoljuba, zabrinutih za sudbinu svoje zemlje. A kada je to tako, nikakva represija i njihovo kažnjavanje ne mogu polučiti dugoročni željeni učinak za vlast koja se na taj potez odluči. Erdogan je upao u zamku svojih pretjeranih ambicija, ne percipirajući stvarni položaj svoje zemlje u međunarodnim odnosima, a od lovca na negdašnjeg velikog prijatelja sirijskog predsjednika Bashara al-Assada sada je i sam postao lovina i remetilački faktor koji svima smeta. Ali i s takvim Erdoganom međunarodnoj zajednici još neko vrijeme predstoji surađivati.

Temeljita čistka isto nije rješenje!

Neuspjeli državni udar Erdoganu ostavlja samo dva puta: smanjiti svoje velike ovlasti i pojačati demokratske standarde u zemlji, pa i podnijeti ostavku (realno – radi se o nemogućim scenarijima s obzirom na njegov stil vladavine), ili krenuti u veliku čistku vojnih i ostalih državnih kadrova gotovo do same baze, što upravo i čini. Iako na prvi pogled razumljiv, taj je potez (temeljen na snažnim emocijama) vrlo rizičan jer Erdogan njime neminovno stvara dodatne neprijatelje, a ujedno slabi i vojnu spremnost i moral njezinih pripadnika u izuzetno složenim vanjskopolitičkim i unutarturskim okolnostima.