Rusko-američki razgovori „u tišini“ sve više izazivaju nervozu kod američkih regionalnih saveznica, prije svih Turske i Saudijske Arabije, o čemu svjedoče pojedini tamošnji mediji. Međutim, jedan od bliskoistočnih medija ulazi u još javnosti posve nepoznatu dimenziju ostvarenog konsenzusa na ralaciji Moskva-Washington. Radi se o libanonskim novinama „Al-Ahbar“ koja izvješćuju o rusko-američkom planu novog političkog i ustavnog ustroja Sirije. Iako nismo u mogućnosti u potpunosti potvrditi ispravnost svih navedenih informacija u tim novinama, vrlo je važno napomenuti kako se radi o mediju bliskom središnjoj sirijskoj vladi i libanonskom šijtskom pokretu „Hezbollah“, a što čitavoj ovoj priči daje dodatnu težinu i ozbiljnost. Prema libanonskom listu, novi sirijski ustav osjetno će ograničiti predsjedničke ovlasti i povećati prava sirijskih regija – drugim riječima, osigurat će decentralizaciju vlasti. Plan obuhvaća sedam točaka, i to:
• Iz naziva države izbacila bi se riječ „Arapska“ te bi se država trebala zvati „Republika Sirija“. Zakonom će se osigurati kurdska autonomija, a kurdski jezik postat će jedan od službenih sirijskih jezika, ravnopravan arapskom. Iz Ustava će se izbaciti odredbe kojima se islam definira kao izvorište sirijskog zakonodavstva, ali se traži da predsjednik bude musliman.
• Iz Ustava se izbacuje članak kojim se političku stranku Baas definira kao rukovodeću političku snagu zemlje, što će dovesti do odbacivanja ideologije arapskog nacionalizma koju je ta stranka socijalističkog usmjerenja desetljećima protežirala i u Siriji i u Iraku.
• Osjetno se proširuju prava regija i regionalnih administrativnih (upravnih) tijela. Razmotrit će se uvođenje dvodomnog parlamenta s proširenim ovlastima. Jedan dom izabirat će se naposrednim glasovanjem birača, a zastupnike drugog doma birala bi regionalna narodna vijeća. Predsjednik ne može bez suglasnosti parlamenta provoditi mnoga važna kadrovska imenovanja, poput guvernera Središnje sirijske banke.
• Predsjedniku se ostavlja ovlast glavnog zapovjednika oružanih snaga, ali ih ne može koristiti izvan države i uvoditi izvanredno stanje bez suglasnosti s parlamentom. Novinar izdanja „Rai al-Youm“ (koje izlazi u Londonu) Abdel Bari Atwan tvrdi da je ovu točku Prijedloga ustava SAD nametnuo zbog osiguranja sigurnosti Izraela.
• Nijedan sirijski državni vođa neće moći biti biran na funkciju šefa države više od dva puta, a predsjednički mandat trajao bi sedam godina.
• Sirijska vlada morat će djelovati po sustavu kvota za etničke i vjerske manjine čime se, zapravo, kopira libanonski Taif sustav podjele vlasti (The Taif Agreement) nakon završetka građanskog rata, koji je tu zemlju doveo do „statusa“ failed state ili propale (neodržive) države.
• Iz Ustava će se brisati svi članci koji se odnose na socijalizam, a uvest će se tržišno gospodarstvo.
Mijenja li se turski stav po sirijskoj problematici?
Turska je pritisnuta brojnim unutarnjim problemima – gospodarskim, političkim, sigurnosnim – koji su i najozbiljniji. Međutim, predsjednik Erdogan od pojedinih ključnih elemenata svoje politike ne odustaje. Upravo je danas potpisao zakon o ukidanju punomoći za 138 zastupnika državnog parlamenta, čije micanje, pod krinkom nekakvih veza s terorizmom (Kurdskom radničkom strankom), ima za cilj omogućiti glasovanje i dobiti potporu parlamenta za pretvaranje zemlje iz parlamentarne u predsjedničku demokraciju.
Međutim, postoje određene naznake (točnije rečeno – nade) da će Ankara promijeniti svoja gledišta glede sirijske problematike. Nedavno izabrani turski premijer B. Yildrim, inače potpuno odan i ovisan o predsjedniku Erdoganu, u svom prvom govoru na položaju šefa vlade izjavio je kako je sirijski sukob „rat za koji nema potrebe“. Također je kazao: „Mi želimo povećati broj naših prijatelja, a smanjiti broj naših neprijatelja.“ Iza te izjave stoji namjera o poboljšavanju odnosa Turske s Rusijom, Egiptom, Izraelom i Irakom. Teško je, naravno, iz sadašnje pozicije povjerovati u mogućnost zbližavanja bivših velikih prijatelja predsjednika Erdogana i Assada, kao što je teško povjerovati da bi se Ankara pomirila s sudjelovanjem glavnih zapovjednika sirijske vojske na čelu države nakon eventualne ostavke predsjednika Assada. Ali Turska je nadaleko poznata po svom pragmatizmu (narodski rečeno – „nema vjere u Turčina“). Rasprostranjenost kurdske nazočnosti na sjeveru Sirije i potpora koju im pružaju i Washington i Moskva predstavljaju veliku ugrozu za službenu Ankaru, ali i za Damask koji još uvjek inzistira na očuvanju teritorijalne cjelovitosti zemlje i za to ostvarenje se osjeća dovoljno snažnim, ma koliko to čudno zvučalo. Kurdske političke ambicije iz temelja mijenjaju arapsku arhitekturu sirijske vlasti. Upravo na toj komponenti moguća je nova konvergacija dvaju sadašnjih velikih neprijatelja – Ankare i Damaska. Uostalom, ma koji režim bio na vlasti i u Turskoj i u Siriji, Turska će uvjek biti glavni trgovinski partner za sjeverne regije Sirije i Iraka, a bez sudjelovanja turskog kapitala i sama obnova tih regija bila bi nezamisliva. Obični ljudi razvijat će međusobnu trgovinu, a ona glavna investicijska bitka za sirijsku energetiku i velike infrastrukturne objekte ionako će se voditi na nekim višim razinama od one na kojoj se nalazi Ankara.
Ostavka prosaudijskog pregovarača u Ženevi
Da se nešto čudno događa, svjedoči i nedavna ostavka (29. svibnja) zapovjednika oružanih postrojbi sirijske oporbe Muhammeda Alusha na funkciju glavnog koordinatora pregovaračke delegacije oporbe na Ženevskim pregovorima. Na tom položaju nalazio se od prosinca 2015. godine, nakon Kongresa sirijske oporbe održanog u Rijadu. Na tu važnu funkciju izabran je zbog bliskog rodbinskog srodstva s poznatim zapovjednikom Zahranom Alushom koji je poginuo u prosincu prošle godine. Upravo ga je Muhhamad naslijedio na čelnoj funkciji Rijadu odane velike džihadističke organizacije „Jaish al-islam“ (hrv. „Islamska vojska“). Postrojbe te organizacije nadziru prigradsko naselje Damaska Istočnu Gutu, odakle se često granatira središte glavnog sirijskog grada. Ona je osnovana u rujnu 2013. godine uz veliku potporu Saudijske Arabije i danas je pod punim nadzorom saudijskih obavještajnih struktura. U sastav „Jeish al-islama“ ušle su i džihadističke organizacije „Ahrar ash-Sham“, „Liva al-tauhid“, „Liva al-hakk“, „Ansar al-Sham“ i Kurdski islamski front. Time je objedinila oko 50 tisuća boraca, a njezine mogućnosti financiranja i naoružavanja danas premašuju one od razvikanih t.o. „Islamske države“ i „Jabhat al-Nusre“. Poznati američki stručnjak za Siriju Joshua Landis „Jaish al-islam“ naziva „vahabističkom supermilicijom, koja radi „u rukavicama“ s podružnicama al-Qaide i s njima zajedno ratuje na raznim bojišnicama“.
Posve je jasno kako navedena ostavka glavnog oporbenog pregovarača nije mogla biti podnesena bez pritiska Rijada. Naime, ostavci je prethodio posjet saudijskog ministra vanjskih poslova A. Al-Jubeira Moskvi i njegov razgovor s ruskim kolegom S. Lavrovom. Upravo je Moskva pozitivno reagirala odmah po objavi informacije o Alushovoj smjeni (formalno, ostavci), a posebni savjetnik ruskog predsjednika za Bliski istok Mihail Bogdanov je izjavio kako će ona „imati pozitivan utjecaj na napredak u unutarsirijskim pregovorima. Takve osobe (kao Alush, op. Z.M.) imale su apsolutno nekonstruktivan pristup i nisu pokazivale namjere ozbiljnog vođenja pregovora u korist svoga naroda. Onaj tko propovijeda takve ekstremističke stavove mora ostati po strani pregovaračkog procesa“, izjavio je Bogdanov.
Još se samo treba riješiti „loših“ terorista!
Bez obzira na dobre namjere i želje, sirijska budućnost nije svijetla. Jedno su politički dogovori i nastojanja (makar i u iskrenom duhu), a drugo realnost na terenu. Dok se god glavne svjetske sile i grabežljivi regionalni igrači ne usuglase oko toga tko su teroristi, a tko umjerena oporba koja mora postići kompromis s vladom u Damasku, tu sreće nema. A po pitanju razlučivanja „dobrih“ od „loših“ terorista dogovor je još jako daleko.
0 komentara