Egipat iznova privlači pozornost svjetskih analitičara zbog snažnih poteza njegove vlade, koja se sve više odmiče od „jednoumne“ arapske politike čiju percepciju obično oblikujemo kroz strategiju Saudijske Arabije i Katara. Te dvije najbogatije arapske zemlje već niz desetljeća aktivno upravljaju regionalnim procesima pričemu snažno iskorištavaju čimbenik radikalnog islama u svoje geopolitičke svrhe.
Međutim, Egipat je uspješnom vojnom intervencijom ugušio tzv. arapsko proljeće i detronizirao panislamiste iz „Muslimanske braće“ koji su trebali „demokratizirati“ zemlju i prekrojiti je sukladno tuđim interesima. Time je učinio radikalan otklon od zacrtanih regionalnih planova, koji mu mnogi lokalni ali i vanjski igrači teško opraštaju, uključno i SAD (sjetimo se samo ljutnje Washingtona nakon svrgavanja Muhammeda Mursija (čelnika egipatskog ogranka „Muslimanske braće“) s mjesta egipatskog predsjednika, izabranog na valu netom izvedene revolucije, kao i obustave daljnje američke vojne suradnje, pa čak i prethodno dogovorenih isporuka američkih vojnih zrakolpova F-16).
Kairo je prije svega poremetio turske i katarske interese (i Ankara i Doha snažno podupiru „Muslimansku braću“), ali je na kraju ipak dobio potporu (prije svega financijsku) od Rijada, osiguravajući zauzvrat Saudijcima vojno savezništvo i „držanje bokova“ u eventualnom saudijskom sukobu s najvećim regionalnim suparnikom – Iranom. Ne treba zaboraviti da Egipat ima vrlo snažnu vojsku i veliki utjecaj u arapskom svijetu ostao još iz doba njegovog predvodništva arapskog sukobljavanja s Izraelom i snažnog zauzimanja za prava palestinskog naroda. Saudijska Arabija je, osim toga, smatrala kako će se Kairo s vremenom vratiti u „zajednički“ arapski kolosjek pod dominacijom Rijada te je od 2013. godine za oporavak egipatskog gospodarstva Kairu isplatila oko 27 milijardi dolara. Ovdje možemo spomenuti i očiglednu kompenzaciju Kaira prema Rijadu, kada je u travnju ove godine Saudijcima doslovno prepustio suverenitet nad svoja dva strateški važna otoka. O tome smo tada opširno izvjestili, spomenuvši i to, kako Kairo ipak u čitavoj toj priči i nije tako naivan (poveznica: http://geopolitika.news/analize/rezultatima-egipatsko-saudijskih-razgovora-na-vrhu/).
Međutim, Egipatski predsjednik (inače, dotadašnji maršal vojske) Abdel Fattah Al-Sisi shvatio je nužnost vođenja samostalne egipatske politike ukoliko želi osigurati jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost svoje zemlje, pravilno tumačeći planove pojedinih vanjskih stratega koji su zemlji predviđali sudbinu sličnu Libiji ili Iraku tj. raspad po etničko-vjerskom principu, uz nestanak u moru krvi čitavih grupacija stanovništva, poput kršćanskih Kopta ili egipatskih šijta.
Približavanje Rusiji kao zalog suvereniteta
Prvi inozemni posjet predsjednika Al-Sisija nekoj zemlji izvan bliskoistočne regije bio je onaj u Rusiju, gdje je s predsjednikom Putinom dogovorio niz poteza koji su u startu imali miris pripremanja odnosa strateškog karaktera (kakve su Egipat i SSSR imali do početka 70.-ih godina prošlog stoljeća), a što se kasnije i potvrdilo potpisivanjem brojnih ugovora o suradnji unutar vojnog, energetskog, nuklearnog, gospodarskog, turističkog, kulturno-obrazovnog i drugih sektora. Odlazak u Rusiju nije bio slučajan. Predsjednik Putin je još u veljači 2014. godine g. Al-Sisiju (tada još ministru obrane) uputio pismo, u kojem je podupro njegovu kandidaturu za predsjednika Egipta, između ostalog i riječima: “Stabilnost situacije na Bliskom istoku jako ovisi o stabilnosti u Egiptu. Uvjeren sam da ćete s vašim iskustvom uspjeti mobilizirati pristaše i uspostaviti odnose sa svim stranama egipatskog društva.”
Nedavno smo spomenuli „čudno“ glasovanje Egipta i za francuski i za ruski prijedlog rezolucije u VS koje su se odnosile na načine rješavanja sirijskog sukoba (u kojem Kairo podupire sirijsku vladu i teritorijalnu cjelovitost zemlje, a Damask gotovo pa smatra svojim saveznikom u borbi protiv terorizma s kojim se i sam susreće na Sinaju kroz borbu s t.o. „Sinajski Vilajet“) što je izazvalo ljutnju Saudijske Arabije. Njezin predstavnik u VS Abdullah Al-Muallimi tim je povodom izjavio: „Za nas je bilo bolno to, što su stavovi Senegala i Malezije prigodom glasovanja bili bliži svearapskoj poziciji nego potezi arapske države (Egipta, op. ZM.)“.
Ovih dana spomenuli smo i održavanje zajedničke rusko-egipatske vojne vježbe pokraj Aleksandrije (od 16.-23.10.) u kojima sudjeluju ruske pomorske i zračno-desantne snage. Takav političko-vojni karakter egipatsko-ruskih odnosa očito je 21. listopada isprovocirao poljskog ministra obrane Macierewicza i ponukao ga na javnu izjavu o tome, da Egipat prodaje Rusiji dva nosača helikoptera tipa „Mistral“ (prošle godine izgrađenih u Francuskoj po narudžbi ruskog MO ali naknadno prodanih Egiptu zbog Hollandeove zabrane njihove isporuke Rusima zbog ukrajinske krize) i to za 0 kuna! Tu izjavu prekjučer je opovrglo rusko Ministarstvo vanjskih poslova nazvavši je „glupošću tjedna“, a reagirao je i egipatski veleposlanik u Moskvi, kazavši kako to nije istina i da ne vidi smisao u prodaji nečega (što je Egipat nedavno kupio za velike novce, navodno su mu ih dali UAE, op. ZM.) za 0 kuna.
Egipat se suprostavlja Zapadu i Rijadu i po pitanju Libije
Osim u odnosima s Rusijom i Sirijom, Egipat samostalnu politiku vodi i prema Libiji. Tamo podupire legalni parlament u Tobruku, koji nadzire istočnu Libiju (Cyrenaica), uključno i glavne naftne luke na sredozemnoj obali, posredstvom vojske na čelu s generalom Khalifom Haftarom (u međuvremenu se proglasio maršalom vojske). Međutim, Kairo ni tu nije usamljen: njega po pitanju Libije podupiru UAE, a Rusija spomenutom generalu preko Egipta navodno isporučuje naoružanje, koje opet plaćaju UAE.
Egipat u istočnoj Libiji ima vlastite nacionalne interese. Osim što sprječava da taj dio zemlje dođe u vlast prosaudijskih i prokatarskih oružanih formacija sa zapada Libije (poput „Brigada iz Misrate“, okosnicu kojih čine Egiptu neprijateljska „Muslimanska braća“ i koje su djelomično odane premijeru Sarrayu u Tripoliju), Kairo na taj način osigurava i zapadne egipatske granice od eventualnih terorističkih napada s libijskog teritorija. Egipat također dobro zna kako glavnina nafte leži upravo u sjevero-istočnom dijelu Libije, uvozom koje može smanjiti svoju ovisnost o saudijskim isporukama i tako sniziti ukupnu financijsku ovisnost o Rijadu.
A kada je riječ o suverenoj poltici, treba podsjetiti i na nedavne riječi egipatskog čelnika Al-Sisija egipatskim medijima: „Mi se s obzirom odnosimo prema povjesnim vezama s našom braćom u Zaljevu, ali ne manje – mi se također brinemo i o našem suverenitetu. Za suverenitet treba platiti. Za suverenitet prigodom donošenja odluka nekada treba i stradati. Ako želite biti suvereni, vi se morate naučiti i trpljenju.“
A da odnosi Egipta i Saudijske Arabije nisu dobri ukazuju i izvješća iz egipatskih medija. Jedan od vodećih TV voditelja Ahmad Musa, svoju je večernju emisiju naslovio nazivom „Egipat neće pasti na koljena“. U njoj novinar kaže, kako će „Egipat stati na put svakom onom tko će plesti urote protiv nas. Mi ćemo stati na put svakome tko nam želi nametnuti svoju volju“. Glavni urednik provladine novine „Youm 7“ Haled Sallah, Egipćanima je čak predložio bojkot hadža (hodočašće u islamsko svetište Mekku, u Saudijskoj Arabiji), izjavivši, kako će time egipatskoj vladi uštedjeti 6 milijardi funti godišnje. Egipatski dnevnik „Al-Watan“ objavio je uradak pod naslovom „Saudijska Arabija će platiti cijenu za potporu teroristima i oružanim organizacijama koje provode nasilje“. I drugi mediji napadaju Rijad zbog potpore radikalnim salafistima, a poznati TV voditelj Al-Ibrashi daje jednostavan odgovor na pitanje zašto je Egipat glasovao za rusku rezoluciju: „Zato što ona razdjeljuje umjerene pobunjenike od terorista.“
Egipat može dati azil Fetullahu Gulenu
Nakon što je sirijski šef sigurnosti general Mamluk prošlog tjedna boravio u Kairu, po treći put u posljednjih godinu dana (poveznica: http://geopolitika.news/analize/sirijski-predsjednik-pronasao-zamjenu-koja-se-svida-rusima-arapima-ali-zapadu/), i razgovarao s glavnim egipatskim obavještajcem generalom Haledom Fauzijem, nakon sastanka priopćeno je sljedeće: „Sigurnost Sirije je i sigurnost Egipta, a Sirijska Arapska Vojska vodi boj s teroristima daleko od Egipta“. Egipatski mediji pritom navode i to, da predsjednik Al-Sisi namjerava izvesti Siriju iz izolacije u arapskom svijetu, u zamjenu za kasniju potporu Damaska eventualnoj egipatskoj kandidaturi na čelni položaj Arapske lige.
Osim toga, u svjetlu planiranih reformi UN-a uključuje se i mogućnost ulaska još jedne zemlje među stalne članice Vijeća sigurnosti, iz redova islamskih država. Iran i Saudijska Arabija to ne mogu biti (obje zbog koketiranja s terorističkim organizacijama, a uz to Iran je i država manjinskog – šijtskog smjera islama). Navodno kao kandidati preostaju još jedino Egipat ili Turska. A odnosi između Kaira i Ankare gotovo da su neprijateljski nakon svrgavanja Muhammeda Mursija s predsjedničkog položaja u Egiptu. Štoviše, upravo jučer je Visoki sud u Kairu potvrdio pravomoćnu presudu o 20-ogodišnjoj kazni zatvora za Muhammeda Mursija, čime će Ankara biti dodatno nezadovoljna. Turski čelnik Erdogan nedavno je oštro kritizirao egipatsku vladu, usporedivši je s turskim pučistima koji su 15. srpnja željeli smjeniti vlast u Ankari, na što mu je egipatski ministar vanjskih poslova Shukri odgovorio, kako mu je dosadilo „odgovarati na postojane turske gluposti“.
Egipat bi mogao Turskoj zadati još jedan snažan udarac. Tako novina „Rai al-Youm“, koja izlazi u Londonu, piše o turskim zahtjevima prema Washingtonu za izručenjem Fetullaha Gulena. Pritom navodi, kako bi Wahington zbog „očuvanja obraza“ mogao Gulena izručiti trećoj strani tj. državi koja bi mu omogućila azil. Novina pritom spominje Kanadu, Australiju, Južnoafričku Republiku ali i Egipat. Navodno egipatski diplomati u neslužbenim i privatnim kontaktima govore, kako je njihova vlada spremna primiti poznatog turskog klerika i disidenta.
Poveznice:
http://geopolitika.news/analize/rezultatima-egipatsko-saudijskih-razgovora-na-vrhu/
0 komentara