dr. sc. Jadranka Polović: VENEZUELA – KRVAVI TRAG CIA-E POD KRINKOM EGZOTIČNIH LJEPOTICA I SAMBE (1. dio)

Kada prosvjednici divljaju i blokiraju ulice oko Bijele kuće tada govorimo o “miroljubivim demonstracijama” koje se opravdano razbijaju policijskom silom, dok u Venezueli govorimo o nasilju vlade, smatra Jean Grugel – znanstvenik i stručnjak za Latinsku Ameriku.

U nastojanju da “otvori” još jednu zonu nestabilnosti kao uvod u mogući profitni ratni sukob, američki je predsjednik (nakon verbalnog sukobljavanja sa Sjevernom Korejom), nedavno otvoreno zaprijetio vojnom intervencijom Venezueli. Donald Trump, po prvi je put Nikolasa Madura, venezuelanskog predsjednika, izravno prozvao kao diktatora. U međunarodnom poretku koji Amerika stvara, status  „diktatora“, dakle osobe koja ne prihvaća američke liberalne vrijednosti, je definitivno gori i nemoralniji od statusa npr. klasičnog ubojice. Nakon takvih optužbi, koje uvijek prati i medijsko sotoniziranje tagiranog „neprijatelja“, Americi su na raspolaganju brojne opcije – diplomatske, gospodarske ili obavještajne, uvijek opaka sredstva, uključno i vojnu intervenciju.

Naime, nakon što je venezuelanski predsjednik, Nikolas Maduro dekretom uspostavio ustavotvornu skupštinu i time koncentrirao svu vlast u svoje ruke kako bi stabilizirao gospodarske, a time i političke prilike u zemlji, eskalirali su ulični nemiri i prosvjedi u kojima je živote izgubilo više od stotinu ljudi. Ovakvo stanje u zemlji „podiglo“ je na noge mnoge, međutim nasilno obračunavanje s prosvjednicima, humanitarna kriza, kao i prijetnja općim kaosom, bila je prilika da SAD, još jednom, po tko zna koji put, „brane demokraciju, ljudska prava i slobode tržišta“. Zanimljivu analizu Madurove diktature i represije dao je Jean Grugel, znanstvenik koji proučava latinoameričku politiku (Guardian, 16.08.2017.). Grugel navodi kako je odgovornost venezuelanske vlade za ulične nerede podjednaka odgovornosti vlade Amerike i zapadnih zemalja kada se prosvjedi odvijaju u njihovim zemljama. Kada prosvjednici divljaju i blokiraju ulice oko Bijele kuće tada govorimo o “miroljubivim demonstracijama” koje se opravdano razbijaju policijskom silom, dok u Venezueli govorimo o nasilju vlade. Smatra kako oporbeno divljanje, napadi eksplozivom na policiju i vladine zgrade, ubijanje ljudi, uopće nisu dokumentirani u zapadnim mainstream medijima. Naime, stereotipni narativ o Latinskoj Americi, prostoru političke nestabilnosti koji godinama destabiliziraju CIA-ine tajne operacije, djelovanju narko kartela i ljevičarskih gerilskih skupina, upravo u tim medijima ima svoju lakšu i ljepšu priču – slike egzotičnih plaža, također egzotičnih ljepotica koje danonoćno plešu u ritmu sambe, američki humanitarni intervencionizam čine benignijim.

Latinska je Amerika gotovo dva stoljeća u fokusu interesa Sjedinjenih Američkih Država, još od daleke 1823.g. kada je predsjednik James Monroe predstavio svoj geopolitički koncept, poznat kao „Monroova doktrina“. Ova platforma, koja ujedno predstavlja i prvi strateški definirani geopolitički pristup u američkoj vanjskoj politici, podrazumijeva da tri Amerike (Sjeverna, Srednja i Južna) čine jedinstveno geopolitičko područje koje je istovremeno i ekskluzivna zona interesa SAD-a. Treba se podsjetiti kako je „Monroova doktrina“ nastala kao reakcija na apetite europskih država, koje su ovim odvojene od svojih kolonija u Sjevernoj (Engleska) i Južnoj Americi (Španjolska i Portugal). U svojoj poslanici Kongresu, predsjednik Monroe tada je izričito naznačio kako se američki kontinent ubuduće ni u kojem slučaju ne smije smatrati kolonijom ili posjedom bilo koje europske zemlje i da će SAD svaki pokušaj širenja europskih kolonijalnih sila prema zapadnoj hemisferi, smatrati opasnim za svoj mir i sigurnost. Za uzvrat, Amerika neće sudjelovati u ratovima koje vodi Europa, što je u međunarodnim odnosima bilo prepoznato kao američki izolacionizam, koji su SAD u potpunosti napustile nakon Drugog svjetskog rata.

Iako je Amerika tijekom 19. st. malo polagala na vanjsku politiku, ipak Monroova doktrina, kao konceptualna platforma američke vanjske politike, bila je nekoliko puta primjenjena! Prilikom razgraničenja Britanske Gvajane i Venezuele, 1896.g. kada su Velika Britanija, Njemačka i Italija poduzele zajedničku blokadu Venezuele, američki predsjednik Teodor Roosevelt pozvao se na Monroovu doktrinu i zaprijetio Velikoj Britaniji oružanom silom ako ne odustane od svojih zahtijeva. Nadalje, nezaobilazna je američka uloga u odcjepljenju Paname od Kolumbije 1903.g, nakon čega su Sjedinjene Države (sve do 1999.) uspostavile isključivu kontrolu nad ovim strateški važnim pomorskim smjerom. Općenito, na prijelazu u 20.st., SAD jačaju svoj utjecaj u Latinskoj Americi i uspostavljaju neprikosnovenu sferu utjecaja na Karibima. Rat sa Španjolskom zaključen je mirovnim ugovorom 1898.g., kojim je okončano razdoblje kolonijalne vladavine ove europske sile na latinoameričkom kontinentu. Španjolska se tada odrekla Kube, Sjedinjenim Državama predala Portoriko, ali i otok Guam na Pacifiku, danas američku vojnu bazu, vrlo poznatu po trenutnom sporu sa Sjevernom Korejom. Zanimljivo, tada su Sjedinjene Države za 20 milijuna dolara od Španjolske otkupile Filipine, te tako po prvi put postale vlasnik kolonijalnih posjeda, zapravo nova kolonijalna sila. Bio je to osobit uspjeh američke diplomacije koji je istovremeno značio i raskid sa politikom izolacionizma, te početak globalne intervencionističke politike koja se naprije usmjerila prema prostoru Latinske Amerike.

Od tada, Sjedinjene Države potpuno dominiraju ovim prostorima koje doživljavaju kao svoje „dvorište“ i u kojem su tijekom 20. st. bezbroj puta izravno ili neizravno intervenirale s ciljem zaštite vlastitih interesa, uglavnom poduzetničkih aktivnosti američkih multinacionalnih kompanija koje su (i još uvijek) nemilice eksploatirale prirodne resurse ovog prelijepog i bogatog kontinenta. S vremenom je postalo očito kako američke administracije ne priznaju zemljama Južne i Srednje Amerike pravo i mogućnost samostalnog razvoja, zbog čega su vrlo često rušili legalno izabrane vlade i pružale aktivnu potporu represivnim, diktatorskim režimima. Tijekom Hladnog rata, njihovi glavni saveznici, poput Fulhensia Batiste na Kubi, Anastasija Somoze u Nikaragvi ili Augusta Pinochea u Čileu, uživali su potpunu političku i financijsku potporu američkih administracija s obvezom gušenja ljevičarskih gerilskih pokreta i ideja socijalizma koje su bile vrlo prijemčive u Latinskoj Americi.





U režiji Središnje obavještajne agencije (CIA), u Gvatemali je 1954.g., izveden jedan od prvih državnih udara, kada je srušen predsjednik Jakobo Arbenza Guzman, koji je imao neoprostiv grijeh – uz snažnu socijalnu transformaciju društva, poglavito je najava agrarne reforme i nacionalizacija posjeda američke multinacionalne kompanije United Fruit Company bila dostatan razlog za njegovu krvavu smjenu. Tijekom desetljeća građanskog rata izazvanog intervencijom CIA-e, stradalo je više od 200 000 ljudi, uglavnom civila. Građanski je rat nepovratno produbio siromaštvo i gospodarsko nazadovanje Gvatemale, dok su istovremeno američke korporacije u uvjetima destabilizacije snažno profitirale.

Ubrzo se sličan scenarij ponovio u Dominikanskoj Republici, u kojoj je CIA organizirala ubojstvo političkog lidera Rafaela L. Trujilja, na Haitiju, Ekvadoru, Brazilu, Urugvaju… U pravilu, u Latinskoj su se Americi „rušili“ ljevičarski predsjednici, neskloni Sjedinjenim Državama, a nakon „oslobođenja“ uslijedio bi uvijek isti obrazac – mučenja, zatvaranja, progoni i masovna ubojstva političkih protivnika, ali i običnih građana, koji su često podupirali  „crvene“ teroriste.

Neslavni završetak operacije „Mongoose“, kojom je američka CIA 1961.g. organizirala svrgavanje kubanskog predsjednika Fidela Castra, bio je prvi javni poraz SAD-a, nakon čega je uslijedila odmazda – najduže gospodarske sankcije u povijesti, duge 55 godina, Kubu su stajale 117 milijardi dolara.





Nakon sponzoriranog državnog udara u Brazilu, 1964.g., CIA je 1973.g. tajnim operacijama „Track I“ i Track II“ izvela vojni udar u Čileu i ubila legalnog predsjednika Salvadora Allendea. Rezultat ovog „oslobodilačkog“ čina, ostvarenog uz potporu administracije Richarda Nixona i ključnu ulogu tadašnjeg državnog tajnika Henryja Kissingera, bila je brutalna diktatura Augusta Pinocheta, inače Americi vrlo bliskog saveznika tijekom čije je petnaestogodišnje vladavine zemlja pretvorena u veliki koncentracijski logor. Najpoznatiji je bio nacionalni nogometni stadion (Estadio Chile) na kojem je u prvim danima vojne hunte bilo zatočeno više od 40 000 ljudi. Metode mučenja razrađene u CIA-nim labaratorijama, naširoko je opisala američka spisateljica Naomi Clein, u svojoj knjizi „Doktrina šoka“. Prema svjedočanstvima preživjelih zatočenika, jedan od najčešćih načina mučenja bilo je vezivanje za metalni krevet – čuveni „la parilla“ (roštilj) kroz koji se puštala struja, osobito na osjetljive djelove tijela, usta ili genitalije. Primjenjivane su i druge metode mučenja – vješanja, podvodna gušenja, premlaćivanja, zlostavljanja, hipnoza…, seksualna zlostavljanja žena kojima su u vaginu umetani glodavci. Bivša britanska premijerka, “čelična lady“, Margaret Tacher, uvijek se jako hvalila svojim prijateljstvom s Pinochetom.

Nakon što je američka administracija pružila potporu vojnoj hunti u Argentini, u zemlji je uslijedio pravi lov na vještice u kojem je do kraja 1976.g. nestalo ili ubijeno 10 000 sindikalnih čelnika, predstavnika ljevice, intelektualaca i sasvim običnih ljudi za koje se sumnjalo da pružaju podršku ljevičarima ili „crvenim teroristima“. Američka je administacija nesumnjivo dala „zeleno svjetlo“ za masovne likvidacije. Nakon brojnih optužbi međunarodnih organizacija za kršenja ljudskih prava, američki je državni tajnik Henry Kissinger tada sugerirao argentinskom admiralu Guzzettiju: „Učini to brzo, što brže to učiniš, uspjeh će biti veći“.

U vrijeme administracije predsjednika Jimmyja Cartera (inače čuvenog „borca“ za ljudska prava) CIA je tajno bila angažirana u Nikaragvi gdje je podržavala antisandinističke snage. CIA je odigrala i ključnu ulogu u rušenju filipinskog predsjednika Ferdinanda Marcosa, ali i panamskog predsjednika generala Manuela Antonia Noriege kojeg su SAD-e godinama podržavale, ali, u trenutku kad je poželio voditi malčice samostalniju politiku, bio je demoniziran kao trgovac drogom. Građanski rat u Salvadoru (1980-1994) također su obilježili „eskadroni smrti“ obučeni od strane CIA-e, koji su odgovorni za smrt 63 tisuće ljudi.

Već tijekom osamdesetih godina 20. st. političke promjene na prostoru Latinske Amerike pokrenule su odlazak vojnih hunti i ukidanje diktatura, te političku tranziciju. Unatoč uspostavljenoj formi demokratizacije, politička je moć preseljena u ruke krupnog kapitala koji i dalje ostaje saveznik i partner, time i najbolji zaštitnik američkih interesa u regiji. Usmjeravanje procesa u Latinskoj Americi odvija se kroz širenje zone slobodne trgovine (NAFTA, LAFTA, CAFTA), te utjecaj međunarodnih financijskih institucija (MMF-a i Svjetske banke) na procese deregulacije i privatizacije javnog sektora, općenito kroz usvajanje neoliberalne agende. Na udaru se poglavito našla argentinska predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner zbog otpora politici SAD-a, MMF-a i Svjetske banke, koju je ocijenila kao „ekonomski i financijski terorizam“. Naime, Argentina je zbog presude američkog suda, po drugi put u svojoj povijesti bila prisiljena proglasiti bankrot. Tijekom govora Kirchner u UN-u, 2014., u kojem se obrušila na SAD i saveznike, većina je međunarodnih televizijskih kanala obustavila emitiranje, iako je govor dostupan na webu. Brazilska predsjednica Dilma Rousseff, snažnih ljevičarskih uvjerenja, opozvana je 2016., opet zbog „korupcije“.

Sve optužbe nesumnjivo treba staviti u kontekst desetljećima dugog spletkarenja latinoameričkog krupnog kapitala protiv ljevičarskih vlada, a nastavak je uslijedio s Venezuelom, kada je Nikolas Maduro optužio bivšeg američkog potpredsjednika Josepha Bidena za organizaciju puzajućeg državnog udara. Stoljeće američkog intervencionizma, uvijek vođenog „humanim idealima“, Latinsku je Ameriku učinilo ovisnom, kontinentom neravnomjernog gospodarskog razvoja, iznimnih socijalnih razlika, političke podijeljenosti i nestabilnosti. U svojim namjerama da ovladaju ovim prostorima, Sjedinjene su se Države koristile vrlo različitim sredstima – vojnim intervencijama, ekonomskim blokadama, naoružavanjem i obučavanjem paravojnih skupina, te sada, najnovijim izumom – „soft“ državnim udarima koji se pripremaju i provode u suradnji s nevladinim organizacijama, lokanom poslovnom elitom i medijskom oligarhijom.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like