dr. sc. Jadranka Polović: TERORIZAM SPONZORIRAN OD SVJETSKIH MOĆNIKA (2. dio)

Teroristička prijetnja u Europi postaje sve ozbiljnija, poprima sasvim nove, neočekivane, vrlo sofisticirane oblike koji ciljaju na društveno tkivo, turizam i slobodu kretanja ljudi. Od krvavih napada u Madridu (2004.) i Londonu (2005.), zapadnoeuropske zemlje kontinuirano se suočavaju s nizom terorističkih napada koji su posebno eskalirali tijekom posljednje tri godine na području Francuske, Belgije, zatim Njemačke i Velike Britanije. U nedavno objavljenom Upozorenju (Travel Alert Europe) američkog State Departmenta koje se odnosi na razdoblje svibanj – rujan 2017.g., američki građani koji žele putovati u Europu upozoravaju se na sasvim izglednu mogućnost novih terorističkih napada na području Europe, osobito u turističkim destinacijama. Prema procjenama američkih i europskih obavještajnih agencija, čak 1900 stranih boraca, koji su se vratili u Europu nakon ratovanja na sirijskom i iračkom ratištu, ostaju predani radikalnim idejama, te samim tim spremni za izvršenje terorističkih napada. Nakon posljednjeg napada u Manchesteru, na društvenim mrežama i stranicama povezanim s islamističkim grupama, džihadisti učestalo i otvoreno prijete zapadnim državama, pozivaju svoje pristaše da „love plijen“ dijeleći informacije o slabo štićenim metama, poput javnih manifestacija, sredstava javnog prijevoza, turističkim i vladinim objektima, kao i domaće „recepte“ za izradbu bombi. Terorizam za Europsku uniju svakako nije novost: desetljećima prije, zapadnoeuropske su zemlje bile izložene napadima ekstremnih ljevičarskih (Crvene Brigade, Frakcija Crvene armije…) i nacionalističkih skupina (ETA, IRA, Fronta za nacionalno oslobođenje Korzike, Revolucionarna organizacija Grčke), međutim nakon 2004.g. Europa je suočena s problemom islamističkog terorizma što zahtijeva jasnu strategiju, mjere, kao i operativni sustav zaštite građana.

Upravo bi ovo trebala biti druga razina rasprave koja bi rasvjetlila razloge zbog kojih europski sustav sigurnosti ne funkcionira, te je kao takav nemoćan prevenirati i spriječiti terorističke napade diljem, za sada, zapadne Europe. Naime, više su nego očite razlike između američkog i europskog sustava sigurnosti! Svatko tko je slijetao na zračne luke Sjedinjenih Država susreo se s izuzetnim mjerama sigurnosti. Unatoč činjenici kako je američki savezni sudac uspješno blokirao Trumpovu odredbu o zabrani ulaska u SAD državljanima sedam muslimanskih zemalja (izuzev Saudijske Arabije), svima nam je jasno kako ući u Sjedinjene Države nije lako. Naime, postupak odobravanja vize u američkom veleposlanstvu izaziva nelagodu, čak je i Zoran Milanović, prije nekoliko godina, kao premijer države trebao odgovarati na vrlo neugodna i ponižavajuća pitanja. Nakon 11. rujna 2001.g., Sjedinjene su Države usvojile Patriot Act s ciljem jačanja nacionalne sigurnosti i sprječavanja terorističkih napada. Ovaj je zakon tijekom godina postao iznimno politički kontraverzan upravo zbog činjenice što je bitno proširio državni nadzor i ovlasti američkih saveznih vlasti u provedbi tajnih istraga, prisluškivanja i masovnog prikupljanja privatnih podataka građana bez sudskog naloga, sužavajući prostor ljudskih prava i građanskih sloboda. Patriot Act je u međuvremenu zamijenjen Freedom Actom, međutim to nimalo nije utjecalo na činjenicu da SAD u borbi protiv terorizma koriste i dalje sva moguća sredstva – diplomatska, pravna, obavještajna i vojna.

Europska je unija, s druge strane, razvila tek vrlo opsežan administrativni sustav mjera za borbu protiv terorizma koji predstavlja pravni, politički i akcijski temelj za prevenciju (Strategija EU-a za borbu protiv radikalizacije i novačenja), zaštitu (Evidencija podataka o putnicima, EU popis osoba i subjekata koji su uključeni u teroristička djela i koje se primjenjuju mjere ograničenja), progon (novi zakonski okvir za sprječavanje pranja novca i financiranje terorizma) i odgovor na terorističko nasilje (upravljanje posljedicama napada, koordinacija odgovora za krize, razvoj civilne zaštite, razvoj procjene rizika, razmjena najbolje prakse u pružanju pomoći žrtvama terorizma, suradnja s međunarodnim partnerima). Ipak, kompleksna pravna, birokratska regulativa, kao i deklarirano jedinstvo i solidarnost, sve češće blijedi pred različitim, često suprotstavljenim interesima članica Europske unije, koje razjedinjene nisu sposobne pronaći odgovarajući odgovor na višestruke sigurnosne izazove. Slaba organiziranost, nedostatak financijskih sredstava, ljudi i opreme, nedostatak suradnje i razmjene obavještajnih podataka, različiti pogledi na jačanje sigurnosnih struktura, tj. povećanje ovlasti obavještajnih, istražnih i policijskih tijela, kao i nadzor unutarnjih granica, determiniraju mogućnosti zajedničke borbe protiv terorizma, što postaje sve izraženiji europski problem. Ono što je poseban problem, o kojem se, zapravo, ne govori, jest činjenica kako se sustavi javne sigurnosti postupno i u sve većem obimu prepuštaju privatnim zaštitarskim tvrtkama, dakle privatiziraju. Iako obrana, policija i obavještajne službe spadaju u temeljne funkcije svake države, čime ona jamči sigurnost građana i stabilnost ustavnog poretka, ovi sustavi zbog pogubne politike štednje bivaju vrlo ograničeni u pogledu proračuna, opreme i ljudstva. Tako je, slijedeći američku praksu, Europa, što od nedavno slijedi i Hrvatska, outsorsala i privatizirala usluge u području nacionalne sigurnosti: sigurnosne provjere u zračnim lukama prepuštene su privatnim zaštitarskim tvrtkama koje ujedno osiguravaju i javne manifestacije, shoping centre, banke itd…Tragične posljedice tržišnih rješenja u području sigurnosti bile su vidljive u Nici ili recimo u Manchesteru.

Tek nakon terorističkih napada u Bruxellesu, suočili smo se s nevjerojatnim podacima: Bruxelles, srce EU-a, ima jedan od najgorih sustava sigurnosti u Europi, te sa samo 600 zaposlenih osigurava ključne institucije Europske unije; iako su bile upozorene na napad belgijske su sigurnosne službe potpuno zakazale; neke europske zemlje, poput Njemačke, zabranjuju dijeljenje obavještajnih podataka jer se time narušavaju ljudska prava osumnjičenih osoba itd… Informacije koje govore o slaboj međusobnoj suradnji obavještajnih agencija država članica ili onoj s Europolom ili Frontexom, nepostojanje razrađenih baza podataka o sumnjivim osobama, propustima u osiguranju na stadionima, zračnim lukama ili javnim manifestacijama, propustima u obveznom nadzoru nad potencijalnim teroristima, tržištu ilegalnog oružja potpuno izmaknutog kontroli, najbolje govore o stanju javne sigurnosti unutar Europske unije.

Teroristički napadi kojima su države članice Europske unije posljednjih godina izložene, nesumnjivo su rezultat kolonijalističke politike europskih država na prostoru Bliskog istoka, ali istovremeno i izraz usko povezanih motivacijskih čimbenika, od kojih religija nipošto nije presudan. Nezadovoljstvo brojnih useljenika političkim, socijalnim kulturnim i ekonomskim statusom potiče želju za osvetom i altruističko žrtvovanje pojedinca za društvenu zajednicu kojoj pripada, što je europskom individualističkom društvu potpuno neshvatljivo. Još je 2006.g., nizozemski Institut za međunarodne odnose, u studiji Jihadi terrorists in Europe (dostupna na internetu), sasvim detaljno upozorio na postojanje terorističkih mreža na području Nizozemske, Belgije, Francuske, Španjolske i UK, koje regrutiraju mlade ljude, uglavnom odrasle u zapadnoj Europi, da je na djelu snažna radikalizacija, što govori da su europske sigurnosne službe imale sasvim dostatno vremena da se pripreme za ovakve napade. Ako se uzmu u obzir i brojne poruke koje je tzv. Islamska država odaslala Europi putem Facebooka i Twitera, ostaje otvoreno pitanje zbog čega su europski lideri odjednom zatečeni samoubilačkim napadima koje izvode pojedinci, vukovi samotnjaci (lone wolf) koji djeluju samostalno, izvan zapovjedne strukture i materijalne potpore džihadističkih organizacija, ali snažno inspirirani islamističkom ideologijom i džihadom. Samoubilački terorizam sve se češće javlja kao oblik asimetričnog ratovanja, planirana odmazda kojom se teroriziraju zapadne zemlje zbog sudjelovanja u agresiji na Irak, Libiju, Siriju i šire. Islamska država svoje sljedbenike potiče na samostalne napade, zahvaljujući dostupnosti društvenih mreža regrutiranje se vrši putem interneta, vrbuju se ne samo muškarci, već i djeca. Europski lideri, europske sigurnosne službe, pa i europski građani su o ovoj najnovijoj terorističkoj praksi u više navrata sasvim jasno obavješteni, čak i od samih džihadista. Tako je npr. već 2014.g. novouspostavljena Islamska država na čelu s kalifom Abu Bakerom Al-Bagdadijem objavila petogodišnji plan širenja svog teritorija s ciljem uspostavljanja transnacionalne, svemuslimanske države, te pozvala sve muslimane svijeta na iskazivanje pune lojalnosti, što je trebala biti i te kako jasna poruka za obavještajne službe.

Već 2015.g., nakon udara koalicijskih snaga, Al Bagdadi najavljuje kako će „rat sa nevjernicima i križarima“ preseliti u njihove zemlje, diljem Europe i SAD-a, što se, samo nekoliko mjeseci poslije i dogodilo! Zaista je neshvatljiv, osim u kontekstu teorija zavjere koje je elaborirao jedan europski državnik, Viktor Orban, nekontrolirani priljev migranata u Europu kakvom smo svjedočili tijekom 2015.g. Tijekom vremena, niz samoubilačkih terorističkih napada pogodio je države Europske unije, koje, treba reći, nisu izvele psihički neuravnotežene osobe, što su često tvrdili europski lideri i mainstream mediji, već ljudi koji su pristigli migrantskim rutama (počinitelji napada u Parizu registrirani su u Hrvatskoj) ili su se, kao državljani EU, prethodno radikalizirani, odazvali „pozivu“ kalife Bagdadija. Sasvim je jasno kako se radi o nizu koordiniranih islamističkih terorističkih napada, zapravo novoj strategiji Islamske države, na način da je „peta kolona“ prisutna u svim europskim državama. Muslimani već desetljećima povećavaju svoju prisutnost u Europi, te je islam, nakon kršćanstva, druga najveća religija u Europi koja se uz to i najbrže širi. Međutim, je li društvena isključivost, odbačenost od društva kao i potraga za pravednijim svijetom, zapravo dodatni razlog uslijed kojeg su do jučer mirni momci (Salman Abedi studirao je ekonomiju) ili sitni kriminalci (Salah Abdesalam) postali spremni na reislamizaciju, te zatim zakoračili u stravično nasilje?





Umjesto da se bave sigurnošću vlastitih građana, europski lideri i dalje trabunjaju o Europi bez granica. O povrijeđenim ljudskim pravima terorista sveobuhvatno brine pravni sustav EU-a (Brevik, Abdeslam). Europski lideri i dalje prodaju floskule o „europskim vrijednostima“, zaštiti demokracije, iako je upravo „izvoz demokracije“ najgora moguća europska politika još od II. svjetskog rata i najveća nesreća za milijune ljudi širom svijeta. “Izvoz demokracije“ je istovremeno i najveći promašaj vanjske politike EU koji se kao bumerang vratio njenim građanima i ugrozio ne samo našu trenutnu sigurnost već i budućnost, što zahtijeva odgovornost većine europskih lidera.

Komentari

komentar





0 komentara

You may also like