dr. sc. Jadranka Polović: RUSIJA – ZAPAD (2)

U Sjedinjenim Državama upravo su „pale“ prve optužnice po predmetu ruskog uplitanja u posljednje predsjedničke izbore i navodnih veza predizborne kampanje Donalda Trumpa s Moskvom. Naime, prema saznanjima američkih obavještajnih agencija, Rusija je hakiranjem i objavljivanjem spornih e-mailova bivše državne tajnice i kandidatkinje Demokratske stranke, Hillary Clinton, kao i širenjem propagande putem društvenih mreža, zapravo diskreditirala predsjedničku kampanju i time osigurala pobjedu Donalda Trumpa. Pod istragom su se našli, između ostalih, i sin i zet predsjednika i  direktor Trumpove kampanje, a State Department objavio je listu od 39 ruskih tvrtki i državnih organizacija kojima bi, zbog uplitanja u proces američkih predsjedničkih izbora, kao i aktivnosti u Ukrajini, u narednom razdoblju mogle biti uvedene sankcije. S druge strane, Donald Trump nije sjedio „skršenih ruku“, zbog čega je FBI organizirao simetrični medijski napad na Hillary Clinton, a vrlo ozbiljne optužbe ciljaju na njenu dobrotvornu fondaciju koja je godinama služila za pranje ruskog prljavog novca. Fox News, ali i ugledni „Politico“ pišu kako je Obamina administracija, 2010.g., odobrila ugovor o kupovini tvrtke „Uranijum 1“ temeljem kojeg je ova ruska kompanija dobila kontrolu nad oko 20% američkih zaliha urana, čime su ruski ekonomski interesi postali snažno zastupljeni u američkom nuklearnom sektoru.

I američke društvene mreže -Twitter, Facebook i Google našle su se pod optužbama da su dopustile širenje lažnih vijesti i rusku propagandu čime su osigurale ruski utjecaj na američke predsjedničke izbore. Naime, prema saznanjima istrage, Twitter je predlagao Sputniku da postavi veliki broj oglasa, što je Sputnik ipak odbio učiniti. Budući da se ova privatna kompanija trenutno nalazi pod nadzorom američkih obavještajnih službi, Twitter je donio odluku o zabrani svakog oglašavanja s kanala u vlasništvu ruskih medija – RT i Sputnika.

Propagandni rat bit će i tema skorog (sredinom studenog) zasjedanja ministara vanjskih poslova Europske unije posvećenog vanjskoj, sigurnosnoj i obrambenoj politici Unije, na kojem će se razmotriti prijedlozi za suzbijanje sve izraženijeg propagandnog djelovanja Rusije na istoku Europe, Zapadnom Balkanu i Srbiji. Naime, ministarska rasprava će uslijediti temeljem zahtjeva osam članica EU – Hrvatske, Češke, Letonije, Litve, Poljske, Rumunjske i Velike Britanije koje traže da Europska služba za vanjsko djelovanje (EEAS) značajno proširi svoje aktivnosti u suzbijanju ruske propagande. U pismu upućenom visokoj predstavnici za vanjsku i sigurnosnu politiku, Federici Mogherini,  navodi se da su ove zemlje na prvoj crti „sofisticirane intenzivne kampanje stranih aktera (misli se na Rusiju) kako bi se generiralo nepovjerenje i nezadovoljstvo demokratskim poretkom, diskreditirala EU i transatlantski saveznici, i smanjilo naše jedinstvo“.  Kako navode, u „ovim vremenima punim izazova, širenje dezinformacija i propagande provodi se spretnije nago ikada do sada“, snažno je prisutno u medijima, a potvrđuju ga i izjave domaćih i stranih političara, zbog čega ova grupa zemalja traži da se EU administracija zadužena za stratešku komunikaciju najozbiljnije suprotstavi „ruskoj propagandi“. Iako je već u ožujku 2015.g. počela s radom „Istočna radna grupa EU za strateške komunikacije“ (East Stratcom Task Force), traži se veće financiranje kao i dostatna sredstva kako bi se moglo ulagati u inovativne tehnologije. StratCom za sada nije aktivan na području Zapadnog Balkana, ali nakon ovog ministarskog sastanka njegov bi utjecaj trebao biti znatno veći. Ciljano zauzdavanje „ruske propagande“ u regiji, operacija je koja se vodi na nekoliko razina. Tako je nedavno i Hoyt Brian Yee, zamjenik pomoćnika američkog državnog tajnika, tijekom sastanka s Aleksandrom Vučićem, izrazio veliku zabrinutost zbog jačanja ruskog utjecaja u regiji i zatražio da službeni Beograd „prestane sjediti na dvije stolice“. Hoyt je ciljanim zahtjevima – priznanje Kosova, ne priznavanje diplomatskog statusa zaposlenima u Rusko – srpskom humanitarnom centru, kao i njegovo zatvaranje, ograđivanje od politike koju vodi Milorad Dodik, i odricanje od bilo kakve suradnje s Rusijom, sasvim jasno, srpskom premijeru dao na znanje da je igra završena. Nadalje, IREX, američka nevladina organizacija bliska USAID-u, ponovno pokreće ured u Srbiji s ciljem financijske i logističke pomoći prozapadno orijentiranim medijima, a kroz financiranje brojnih projekata. Britanski BBC također otvara ured u Beogradu koji će krenuti s radom već početkom 2018.g.  U svakom slučaju, Zapadni Balkan očekuje znatno povećan priljev novca iz zapadnih fondova (Soros je jedan od glavnih donatora) kojim će se osnivati novi mediji ili održavati postojeći, sve kako bi se izvršio dodatni pritisak na vlast, ali i promjenili stavovi građana.

Za razumijevanje sadašnjih, eskalirajuće loših i napetih odnosa Zapada i Rusije, vrlo je važno podsjetiti se na njihove relacije tijekom devedesetih godina 20. stoljeća, u kojima je euroatlantska politika imala presudan utjecaj na rusku gospodarsku, društvenu ali i političku stvarnost. Naime, Rusija, kao najveća europska država, početkom devedesetih geografski sužena, gospodarski i socijalno beskrajno oslabljena, politički nestabilna, bez jasnih ideoloških i političkih ciljeva, ali s povijesnim naslijeđem supersile, postala je za međunarodnu zajednicu izvor brojnih sigurnosnih izazova. Dok je predsjednik George Bush, stariji, u svojoj politici prema Rusiji često bio neodlučan, s nedefiniranom vanjskopolitičkom strategijom prema procesima dezintegracije zemlje, novi američki predsjednik Bill Clinton doživio je posrnulu imperiju prije svega kao sigurnosni izazov. Svoju vanjskopolitičku strategiju prema Rusiji, Clintonova je administracija formalno usmjerila na „jačanje ruske demokracije i tržišne ekonomije“, a američki je predsjednik uspostavio i vrlo blizak odnos s ruskim predsjednikom Borisom Jelcinom, smatrajući, kako se radi o političaru koji je dovoljno kooperativan za Zapad, a istovremeno sposoban transformirati Rusiju iz socijalističkog modela u tržišno orijentirano društvo “s punim prihvaćanjem zapadnog identiteta i svih vrijednosti zapadnog društva.” Usprkos postignutim sporazumima oko smanjivanja nuklearnog arsenala dviju supersila (START I, START II), Rusija je i tada, kao i zemlje bližeg inozemstva, raspolagala velikim količinama nuklearnog oružja koje je bilo skladišteno i održavano bez odgovarajućeg nadzora, te mogući predmet ilegalne trgovine. Inače, pitanje nuklearnog naoružanja i njegove proizvodnje nakon raspada SSSR-a, disperziranog i na područje novostvorenih država u Središnjoj Aziji, ali i prostoru Istočne Europe, kao i mogućnosti proliferacije oružja za masovno uništenje, postale su važne teme u odnosima euroatlantskih saveznika i Rusije.

Rusija je u prvoj polovici devedesetih zapala u tešku bijedu i siromaštvo, a rastuće nezadovoljstvo građana dovelo je do velikih socijalnih nemira ali i previranja na ruskoj političkoj sceni. Prozapadno orijentirana Jelcinova unutarnja i vanjska politika bila je snažno limitirana postupcima Zapada, koji, unatoč proklamiranom strateškom partnerstvu, zapravo nikada nije Rusiju tretirao kao ekonomski i politički ravnopravnog međunarodnog igrača. Iako je Rusija je u ljeto 1992.g. primljena u MMF i Svjetsku banku, a nešto kasnije uključena i u skupinu G-7 (G-8), vrlo teško su joj odobravani prijeko potrebni kreditni aranžmani. Američka autorica, Naomi Clein, analizirajući političke i gospodarske prilike u Rusiji početkom devedesetih, tvrdi, kako je ključni propust ili namjerni čin američke politike Bushove, ali i Clintonove administracije prema Rusiji bilo upravo nepostojanje cjelovitog plana pomoći ruskom gospodarstvu. Clein navodi kako je Marshallov plan, tj. program američke ekonomske pomoći porušenoj Europi nakon Drugog svjetskog rata, “bio najmoćnije oružje ikad dopremljeno na ekonomsku bojišnicu” koji je revitalizirao gospodarstva zapadne Europe  ali i ostvario ciljeve američke politike na način da je ojačao kapitalizam, euroatlantsko savezništvo i dominaciju Amerike u međunarodnim odnosima. Raspadom Sovjetskog Saveza, od strane Zapada nametnuta politika laissez faire, odvela je Rusiju u kaotičnu gospodarsku i političku situaciju, bez mogućnosti stabilizacije i gospodarskog oporavka. Clintonova vanjskopolitička geoekonomska strategija bila je izložena brojnim kritikama i na američkoj političkoj sceni gdje su mnogi smatrali da je Clinton precijenio sposobnost Rusije da uspješno izvede gospodarske i demokratske reforme. Njihov neuspjeh i povezanost s financijskim kriminalom za Zapad je bila potvrda vjerovanja kako Rusi nisu spremni za istinsku demokraciju zbog svoje višestoljetne autoritarne povijesti i ruske „kulture korupcije“.

Rusija, nezadovoljna politikom Zapada, postupno napušta prozapadnu orijentaciju i ponovno počinje glorificirati vlastitu prošlost, kulturu, religiju, nekadašnju vojnu silu, ali i geopolitički položaj, te se sve više okreće definiranju vlastitih nacionalnih interesa na kojima gradi aktivniju vanjsku politiku. Upravo je pitanje proširenja Sjevernoatlantskog saveza na istok Europe, na prostor postsocijalističkih država zahladilo odnose Rusije i Zapada. Istovremeno je to pitanje otvorilo rasprave i sporenja i u NATO-u, ali i u Sjedinjenim Državama. Već je 1994.g., američki geostrateg Zbigniew Brzezinski iznio prijedlog, o što skorijem uključenju istočnoeuropskih država u NATO i uspostavi bliskih veza s Ukrajinom i drugim neruskim republikama bivšeg SSSR-a. Najava širenja NATO-a prema istoku Europe na postsocijalističke zemlje, članice bivšeg Varšavskog ugovora, nije u Moskvi primljena s oduševljenjem. Rusija je NATO i dalje doživljavala hladnoratovski, kao vojni i politički savez suprostavljen Sovjetskom Savezu, državi čija je Rusija bila legalna nasljednica, a sve veći utjecaj SAD-a na ove zemlje, kao i njihovo nastojanje da se što brže priključe EU i NATO-u, Rusija je smatrala svojim najvećim vanjskopolitičkim gubitkom. Iako se Rusija nastojala suprostaviti širenju NATO-a do granica Ruske Federacije, predsjednik Clinton odbacio je ruske primjedbe, navodeći, kako veto zemlje koja nije punopravna članica Saveza ne može imati nikakvog utjecaja na proširenje saveza prema istoku Europe. Rusija je 1995.g. potpisala „Individualni program Partnerstva za mir“.

Američka politika zauzela je i čvrst stav oko pozicije baltičkih država koje su prve krenule putem integriranja u NATO i Europsku uniju, ali je uspostavila i bliske veze s Ukrajinom i nizom srednjoazijskih država s ciljem stvaranja novih sigurnosnih odnosa na području istočne Europe. Istovremeno, zemlje članice Europske unije počele su intenzivirati mogućnosti veće suradnje s Rusijom. Zajednička strategija EU za Rusiju (The European Union’s Common Strategy) iz 1994.g. zacrtala je gospodarske interese EU i put širenja na istok.

Tijekom 90-tih EU je postala glavni ruski gospodarski partner s kojim je ostvarivala oko 40% cjelokupne trgovačke razmjene. Od 1996.-1999.g. Europska unija je izdvojila približno 1,5  milijardi eura za zajedničke EU – ruske projekte.

Nakon niza pregovora 1997.g. potpisan je Temeljni akt o zajedničkim odnosima, suradnji i sigurnosti između NATO-a i Ruske Federacije kojim su postavljeni temelji za razvijanje stabilnog partnerstva i suradnje s ciljem učvrščivanja sigurnosti i stabilnosti u euroatlantskom prostoru. Dokument je naglasio uvažavanje suvereniteta, nezavisnosti i teritorijalnog integriteta svih država i njihovih prava na izbor putova za stvaranje vlastite sigurnosti čime je napokon otklonjeno rusko protivljenje uključivanju novih država u NATO. Sporazumom je uspostavljeno i Zajedničko stalno vijeće Rusija – NATO (NATO – Russia Permanent Council), a ovim su sporazumom Sjedinjene Države i njihovi euroatlantski saveznici ipak dali Rusiji odgovarajuće mjesto u Europi koje joj omogućuje potrebni nadzor sigurnosnih procesa na njezinim zapadnim granicama.