dr. sc. Jadranka Polović: RUSIJA – ZAPAD (1)

Rezultat brojnih sporazuma o razoružanju koje je Mihail Sergejević Gorbačov, posljednji predsjednik SSSR-a i prvi predsjednik Rusije, potpisao sa Zapadom današnje je raspoređivanje NATO snaga na ruskoj granici! Nakon niza dugih i teških pregovora, 1997.g. potpisan je Temeljni akt o zajedničkim odnosima, suradnji i sigurnosti između NATO-a i Ruske Federacije kojim su postavljeni temelji za razvijanje stabilnog partnerstva i suradnje s ciljem učvrščivanja sigurnosti i stabilnosti u euroatlantskom prostoru. Dokument je naglasio uvažavanje suvereniteta, nezavisnosti i teritorijalnog integriteta svih država i njihovih „prava na izbor putova za stvaranje vlastite sigurnosti“. Ova nejasna, diplomatska formulacija, izravno je oblikovala vrlo različite stavove NATO-a i Rusije o širenju Saveza prema istoku Europe. Dok je ovim Sporazumom, prema shvaćanju NATO-a, otklonjeno rusko protivljenje uključivanju novih država u NATO, prema stavovima Rusije, dokument iz 1997.godine, predviđa da starije članice NATO saveza nemaju namjeru, planove i razloge za razmještaj nuklearnog oružja na teritoriju novih članica. Sporazumom je ustanovljeno i Zajedničko stalno vijeće Rusija-NATO (NATO-Russia Permanent Council), a većina analitičara smatra kako su ovim, Sjedinjene Države i njihovi euroatlantski saveznici “dali Rusiji odgovarajuće mjesto u Europi koje joj omogućuje potreban nadzor sigurnosnih procesa na njezinim zapadnim granicama.” Iako Sporazum odbacuje uspostavu stalnih vojnih baza i razmještaj vojnih postrojbi na teritoriju novih članica, NATO je proteklih godina rasporedio brojne vojne snage uz granicu Rusije, zbog čega ruski vojni vrh smatra kako je riječ o stvaranju tzv „vojnog Shengena“ usmjerenog na razbijanje postojećeg sustava odnosa između Rusije i NATO-a.

Naime, iako su ove dvojbe trenutno zataškane, nakon što je Rusija najavila kako postoji mogućnost da se povuče iz Sporazuma Rusija – NATO iz 1997.g. ukoliko SAD nastave jačati svoje vojno prisustvo na Baltiku i u Poljskoj, malo toga govori u prilog normalizaciji odnosa. Dok se nove istočnoeuropske članice NATO-a osjećaju sve ugroženijim od Rusije otkako je 2014. godine pripojila Krim, a zbog čega je NATO u Poljskoj i baltičkim državama rasporedio na tisuće vojnika, Rusija smatra da znatno povećanje broja vojnih vježbi u blizini ruske granice, uz gomilanje NATO trupa, te postavljanje raketnog štita u Europi, predstavlja najozbiljniju prijetnju ruskoj nacionalnoj sigurnosti. U svojoj „rusofobiji“ svakako prednjače baltičke države i Poljska koje zahtijevaju dodatno raspoređivanje američkih snaga kao zaštitu od vanjskih (ruskih) prijetnji. Prema stavovima Moskve, NATO „igra“ na kartu nepostojeće ruske agresije, zbog čega europske saveznike čeka znatno povećanje vojnog budžeta na razinu od 2% BDP-a.

Rusko – bjeloruske strateške vojne vježbe „Zapad 2017“ duboko su uznemirile NATO članice, zbog čega je NATO odlučio reagirati „rotacijom“ američkih oružanih snaga. Naime, prema Sporazumu NATO – Rusija iz 1997.g., NATO ne može uspostaviti stalne vojne baze, niti razmjestiti svoje vojne postrojbe na teritoriju novih članica za stalno, zbog čega se NATO poslužio malom varkom – sva tehnika već raspoređenih snaga je ostala, uz gomilanje nove, raspoređeni su i dodatne oružane snage. U novoj „rotaciji“ vojnika, a pod američkim zapovjedništvom, po prvi put sudjeluje i Hrvatska u sklopu „ojačanja prednje prisutnosti NATO saveza na istoku Poljske“. NATO, nadalje, u Rumunjskoj raspoređuje nove oružane snage kako bi kontrolirale rusko vojno prisustvo u Crnom moru, a sve zajedno podsjeća na savezničku potporu zapadnom Berlinu tijekom hladnog rata, kada su savezničke snage osiguravale da Sovjetski Savez ne preuzme kontrolu nad strateški važnim gradom.

Pad Berlinskog zida, u studenom 1989.godine, simbolično je označio završetak hladnog rata koji je skoro pet desetljeća definirao konture međunarodne politike. Povijest odnosa Rusije i Zapada u posthladnoratovskom razdoblju nesumnjivo započinje s Mihailom Sergejevićem Gorbačovom, koji je svojim reformama, ali i nadahnutom spremnošću na promjenu vanjskopolitičkog smijera sovjetske politike, zapravo otvorio put kolosalnim društvenim promjenama koje su krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća geopolitički preoblikovale istočnu Europu i promijenile strukturu međunarodnih odnosa.

Kada je 1985.g., zauzeo poziciju generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza, Gorbačov je naslijedio teške, gotovo nepremostive probleme. Naslijeđe rata u Afganistanu, izuzetno loša gospodarska situacija, zastoj znanstvene misli, natjeralo je ovog ambicioznog političara na pokretanje političke i gospodarske modernizacije zemlje. Svojim programom reformi temeljenim na „perestrojki“ (gospodarskoj rekonstrukciji sovjetskog društva) i „glasnosti“ (političkoj liberalizaciji), tijekom svega nekoliko godina, sovjetsko je društvo doveo do sloma, jer su njegovi visoko postavljeni ciljevi nadmašili stvarne mogućnosti. Ipak, Mihail Gorbačov zaslužio je ovacije i povjerenje Zapada samom činjenicom da je ove promjene učinio legitimnim, i osobito jer je odbio upotrijebiti ikakva nasilna sredstva ili zabrane da bi spriječio ili zaustavio njihov zamah. Analizirajući domete njegove vladavine, Henry Kissinger navodi kako je Gorbačov uspio provesti “jednu od najznačajnijih revolucija razdoblja u kojem je živio“. Naime, Gorbačovljevo odustajanje od koncepta klasne borbe i afirmacija novog razmišljanja o suradnji i međuovisnosti u međunarodnoj zajednici, te potrebi razoružanja i smanjivanja napetosti u međunarodnim odnosima definitivno je nadmašilo mogućnosti prilagodbe sovjetske politike novoj realnosti, što je otvorilo put ideološkom raspadu i dezintegraciji Sovjetskog Saveza. Kissinger smatra kako američka pobjeda u hladnom ratu nije zasluga samo jedne administracije – pobjeda je bila posljedica četrdesetogodišnjih napora, osam američkih administracija, a posebnu zaslugu pripisuje predsjedniku Reaganu koji je kombinacijom, kako kaže, militantne ideologije i diplomatske fleksibilnosti koju je primijenio u razdoblju sovjetske slabosti, najviše doprinio njegovom urušavanju.

Nakon što je američki predsjednik Ronald Reagan, 1983.g. Sovjetski Savez i države Varšavskog pakta (bivše istočnoeuropske komunističke zemlje) nazvao „Carstvom zla“, Sjedinjene Države i njihovi zapadnoeuropski saveznici započinju s raspoređivanjem raketa Pershing II, krstarećih projektila naoružanih nuklearnim bojevim glavama (nosači atomskih bombi) na teritoriju tadašnje Zapadne Njemačke. Kao i danas sankcijama, i tadašnja američka administracija koristila se vrlo suptilnim metodama kako bi pokrenula „program“ urušavanja sovjetskog društva. Tako je još početkom 80-tih uspostavljena zabrana izvoza američkog žita SSSR-u, nakon čega je strategija nestašice ili „praznih polica“ pokrenula snažno zaduživanje ove supersile kod međunarodnih financijskih institucija. Međunarodni ugled zemlje narušen je bojkotom Olimpijskih igara 1980. od strane SAD-a i zapadnoeuropskih zemalja, a nakon umjetnog snižavanja cijena nafte na međunarodnom tržištu u Rotterdamu, Sovjetski je Savez kao najveći proizvođač nafte na svijetu, ostao bez mogućnosti prihoda, te posljedično bez mogućnosti ulaganja u razvoj vojne tehnologije.

Kada je Ronald Reagan, 1983.g. pokrenuo „Stratešku obrambenu inicijativu“ (Strategic Defence Initiative / SDI) popularno nazvanu „Rat zvijezda“, bilo je očito kako novu utrku u naoružanju Sovjetski Savez nije u stanju pratiti.. Već 1986.g., odbacivanjem koncepta  „jednake sigurnosti“ i „ofenzivne obrane“, Gorbačov započinje s reformom sovjetskih oružanih snaga. Nova ruska vojna doktrina (1987) počinje se oslanjati na koncept „razumne dovoljnosti“ prema kojoj se SSSR odlučio ograničiti na pripremanje i vođenje isključivo obrambenih operacija, što je bilo podržano i odustajanjem od održavanja jednakosti konvencionalnih snaga i strateških nuklearnih snaga u Europi. Gorbačov predlaže eliminiranje raketa srednjeg dometa iz Europe, a već naredne godine sovjetske se trupe djelomično povlače iz Afganistana i Mongolije. Gorbačov vodi politiku stalnih vanjskopolitičkih i obrambenih ustupaka, s Reaganom pregovara o „svijetu bez nuklearnog oružja“, međutim bez konkretnih rezultata. Tako je Gorbačov, 1987. godine pristao na uklanjanje raketa kratkog i srednjeg dometa iz Europe, ali ovaj sporazum ničim nije vezao uz ograničenje američkog SDI programa u Europi koji je danas razvijen u sustav američke antiraketne obrane sa bazama u Rumunjskoj i Poljskoj.

Promjene u istočnoj Europi odvijale su se neočekivanom brzinom. Unutar svega nekoliko mjeseci, pri kraju 1989.g., došlo je do urušavanja komunističkih režima u Poljskoj, Mađarskoj, Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj. U listopadu 1990.g. ujedinjenje dviju njemačkih država (Sporazum 2+4) označilo je, ne samo prestanak postojanja Njemačke Demokratske Republike (DDR-a), već i gašenje adenaurovske Savezne Republike Njemačke. Stvaranjem jedinstvene Njemačke države koja je pristankom Mihaela Gorbačova postala članica NATO-a, ali i Europske ekonomske zajednice, otvorile su se neslućene mogućnosti širenja političkog i gospodarskog utjecaja Zapada prema istoku Europe. Po prvi put nakon sukoba u Armeniji i Azerbajdžanu i odvajanja baltičkih republika, Sovjetski Savez gubi nadzor nad svojim granicama, stoga Gorbačov, 1990. godine pristaje na potpisivanje „Sporazuma o ograničavanju konvencionalnih snaga u Europi“ (CFE Treaty). Raspad Sovjetskog Saveza stvorio je uistinu novu situaciju za Zapad. Ruska Federacija, kao naslijednik SSSR-a teritorijalno je značajno smanjena, izgubivši baltičke republike, Bjelorusiju, Ukrajinu, Kazahstan i druge srednjoazijske republike, na kojima je ostao i dio strateških nuklearnih snaga. Godinu dana poslije uslijedila je dezintegracija Sovjetskog Saveza, a o razlozima raspada ove nekad snažne supersile nesumnjivo će još dugi niz godina raspravljati brojni profili društvenih analitičara.

Upravljanje urušavanjem i nešto kasnije dezintegracijom Sovjetskog Saveza, za Bushovu administraciju postalo je prioritetno političko i sigurnosno pitanje, ali vremenom i najkompliciraniji aspekt američke politike. Izgradnja novih odnosa s oronulom supersilom u posthladnoratovskim uvjetima, zahtjevala je od Bushove administracije mobilizaciju diplomatskih, političkih, ekonomskih i ništa manje psiholoških vještina, uz krajnje suptilan i osjetljiv pristup. Kakva bi trebala biti uloga NATO-a u promijenjenoj Europi, treba li ostaviti Moskvu da se sama nosi s procesom političkog, vojnog i gospodarskog raspada oronulog carstva, kako spriječiti moguće zlouporabe ogromnih količina nuklearnog i konvencionalnog naoružanja i vojne opreme bivše supersile, samo su neka od pitanja koja su se postavila pred američku administraciju. Realizacija zapadnih političkih i ekonomskih interesa znatno je osigurana Sporazumom o povlačenju sovjetskih snaga iz Europe i ulaskom ujedinjenje Njemačke u NATO.

Američka autorica Naomi Clein, u svojoj knjizi Doktrina šoka, značajan je dio posvetila upravo odnosu američke administracije prema tranziciji Rusije. Autorica smatra da je odbijanje predsjednika Busha i čelnih ljudi njegove administracije da osiguraju značajna ekonomska sredstva za oporavak posrnulog ruskog gospodarstva, i inzistiranje na neoliberalnim reformama, tvrdoj „šok terapiji“, gurnulo Rusiju “u njen hobbesovski košmar”  što potvrđuju i riječi Jeffreya Sachsa, tadašnjeg savjetnika MMF-a, koji navodi da je “Rusija pala kao žrtva unutarnjeg američkog sukoba, jer su mnogi moćnici u Washingtonu i dalje vodili hladni rat. Ruski ekonomski slom smatrali su geopolitičkom pobjedom, odlučnom pobjedom koja je Sjedinjenim Državama osigurala premoć.”