dr. sc. Jadranka Polović: RAZMIŠLJANJA UOČI POSJETA PREDSJEDNICE GRABAR-KITAROVIĆ RUSIJI

Samo dva dana nakon što je prozvala Rusiju za „maligno“ uplitanje u proces integriranja jugoistočne Europe u EU i NATO (temeljna teza SAD – NATO establishmenta), hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović susrela se u veljači ove godine sa Sergejom Lavrovom, ruskim ministrom vanjskih poslova tijekom Konferencije o sigurnosti, održanoj u Munchenu. Taj susret trebao je označiti preokret u odnosima Hrvatske i Rusije, zapravo, prema riječima same predsjednice „otvaranje nove stranice“ kako bi se riješilo niz otvorenih bilateralnih pitanja i dogovorila prvenstveno gospodarska suradnja. Naime, unatoč činjenici kako se ove godine obilježava 25. godišnjica uspostave diplomatskih odnosa Hrvatske i Rusije, odnosi između dvije zemlje nisu uvijek tekli uzlazno, dijelom i zbog Hrvatske potpune usmjerenosti i podložnosti Zapadu, a s ciljem realizacije najvažnijeg nacionalnog cilja (oko čega je oduvijek postojao konsenzus svih političkih aktera) – ulaska u EU i NATO.

Rusija je Hrvatsku priznala 17. veljače 1992.g, zajedno s većinom država članica Europske unije (tada EEZ-a), svakako prije nego što su to učinile SAD. Tijekom rata u Hrvatskoj, ruske su jedinice bile u sastavu snaga Ujedinjenih Naroda raspoređenih na područjima s domicilnim srpskim stanovništvom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, što je osiguralo i fizičku prisutnost ove bivše supersile na Balkanu. Iako je tijekom krize na prostoru bivše Jugoslavije, Rusija nastojala biti kooperativna i slijediti zapadne inicijative, vrlo brzo je postalo jasno kako bivša supersila zapravo nije ravnopravan politički akter koji može snažnije utjecati na mirovna rješenja eskalirajuće krize. U takvom kontekstu, za rusku vojnu ali i intelektualnu elitu, konflikt na Balkanu dobio je značenje ne samo ruskog unutarnjeg, već i jednog od najkontroverznijih vanjskopolitičkih pitanja, te je kao takav postao sastavni dio odnosa između nove Rusije i Zapada.

Razvoj stanja na Balkanu, suočio je rusku javnost s oslabljenom geopolitičkom pozicijom Rusije u međunarodnoj zajednici, ali i sa sve većim utjecajem SAD-a. Naime, Sjedinjene Države su tijekom trajanja postjugoslavenskih ratova znatno proširile svoju političku nazočnost u regiji i posebno su kroz NATO-ve vojne intervencije između 1994. i 1999.g. uspostavile geostratešku dominaciju u regiji, postupno stvarajući cordon sanitaire prema Rusiji, upravo na njezinoj zapadnoj i južnoj periferiji. Rusija je time postala de facto odvojena od jugoistočne Europe što je marginaliziralo njezin utjecaj na političke prilike u regiji.

Nakon 2000. Rusija mijenja svoj vanjskopolitički pristup. Svoju prisutnost u regiji, već više od dva desetljeća širi poglavito preko investicijskih i energetskih projekata. Glavni ruski adut je energetska ovisnost svih zemalja Balkana o ruskim energentima, zbog čega su ruske naftne tvrtke u vrijeme visokih cijena sirovina u međunarodnoj trgovini snažno diktirale cijene u ovom tržišnom segmentu i time osigurale utjecaj na lokalne slabe i nekonkurentne ekonomije. Ruske tvrtke u svom vlasništvu imaju tržište naftnih derivata u Bugarskoj, Srbiji i BiH, dok su američki pokušaji za diversifikaciju tog segmenta za sada bili neuspješni. Ova činjenica svakako je pojačala značaj jugoistočne Europe kao tranzitnog koridora za opskrbu Zapadne Europe energijom iz Rusije, i istovremeno utjecala da zemlje regije, koje su svoje politike u potpunosti podredile zahtijevima Sjedinjenih Država i Europske unije, napokon uzmu u obzir i geopolitičke interese Rusije.

Tijekom 90-tih godina gospodarska suradnja Hrvatske i Rusije bila je u snažnom usponu, upravo niz poslovnih aktivnosti – od naftne industrije i brodogradnje osobito su se razvile u vrijeme kada je ministar gospodarstva bio Davor Štern. U drugoj polovici 90-tih, Janaf i Hrvatska preko projekta DružbAdria pobuđuju veliki interes ruskih naftnih kompanija, ali tijek investicija je i suprotan. Ina je 1998.g. kupila sibirska naftna polja „Bijele noći“ – bio je to izvrstan poslovni potez koji je rezultirao velikim dobitcima. Prvi predsjednik Hrvatske, dr. Franjo Tuđman bio je u posjetu Rusiji 1998.g. kada ga je u Kremlju primio predsjednik Jelcin, što nikako nije dobro sjelo Amerikancima koji su upravo tada vodili bitku za velike poslove u Hrvatskoj. Naime, nakon propalih pregovora s „Boeingom“ o kupnji zrakoplova ove tvrtke za hrvatsku nacionalnu kompaniju Croatia Airlines, i obustavljanja sklapanja ugovora s „Bechtelom“ o gradnji autoceste Zagreb – Split, te osobito odustajanje od ugovora s „Enronom“ o gradnji dviju plinskih elektrana u Hrvatskoj, sredinom 1997.g. dolazi do potpunog zahladnjenja u odnosima između Hrvatske i SAD-a. Diplomatski pritisci SAD na Hrvatsku značajno su se pojačali, Hrvatska se suočila s prijetnjom uvođenja gospodarskih i političkih sankcija. Zbog američkog veta, Hrvatska te godine nije dobila već dogovoreni zajam MMF-a, a zaustavljeno je i članstvo u Partnerstvu za mir.

Nakon promjene vlasti, početkom 2000.-tih, Račanova je administracija postala potpuno odani „učenik“ Zapada, zbog čega su politički, ali i gospodarski odnosi s Rusijom zamrli. Kada je bivši predsjednik Stipe Mesić organizirao Energetski forum, 2007.g. u Zagrebu, njegov najvažniji gost, ruski predsjednik Vladimir Putin ponudio je Hrvatskoj središnje mjesto na trasi plinovoda „Južni tok“. Tadašnji premijer Ivo Sanader čiji je vanjkopolitički cilj bio uvesti Hrvatsku u EU, takvu je ponudu bez razmišljanja odbacio. Nakon njega, premijerka Jadranka Kosor bila je u posjetu Moskvi nastojeći popraviti stvari, ali bezuspješno, te od tada odnosi između Hrvatske i Rusije imaju samo silaznu putanju.

Predsjednik Putin zapravo nikada nije došao u državnički posjet Hrvatskoj, zato je ovaj posjet neobično važan. Vidljivo, rusko – hrvatski odnosi desetljećima su zapušteni i vrlo je značajno da je sama predsjednica uvidjela kako ih treba unaprijediti. Sankcije namijenjene Rusiji kojima se i Hrvatska pridružila, snažno su pogodile hrvatsko gospodarstvo. Prema pisanju njemačkih medija, Hrvatska je, uz Cipar i Grčku, znatno smanjila svoj izvoz u Rusiju (za 21%). Hrvatska je država čija politička stabilnost ima dalekosežne implikacije za Sjedinjene Države i za Europsku uniju. Vlada premijera Plenkovića kao i predsjednica nesumnjivo uživaju povjerenje zapadnih „mentora“, međutim čini se različitih. Dok je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović „igrač“ NATO-a i SAD-a, premijer Andrej Plenković, skloniji je zastupati interese Europske unije. Sve se više stječe dojam kako Hrvatska nema definiranu vanjsku politiku, da se, osobito sada, vode dvije potpuno neusklađene vanjske politike, što državi pravi nemjerljivu štetu. Ova situacija je osobito vidljiva na vrlo osjetljivom području energetike na kojem se sve više nadmeću Rusija i SAD. Naime, nakon što je sklopljen desetogodišnji ugovor ruskog Gazproma i hrvatskog Prvog plinarskog društva (PPD) o isporuci plina u Hrvatsku do 2027.g., posao u kojem je posredovao Ivan Vrdoljak, bivši čelnik HNS-a, postalo je sasvim jasno da je Gazprom po prvi put nakon 2010.g. povratio ulogu ključnog dobavljača plina za Hrvatsku. S druge strane, predsjednica Grabar Kitarović, glasnogovornica ideje bivšeg američkog predsjednika Baraka Obame o izgradnji cordon sanitaire prema Rusiji, kojoj se rado priklonio i Donald Trump, vrlo je sklona izgradnji LNG terminala na Krku za kojeg struka tvrdi da je financijski i vremenski neisplativ. U tom kontekstu razgovori o energetici zasigurno će biti vrlo važni i tijekom susreta Putin – Grabar Kitarović, te će u tom smislu odrediti budućnost rusko – hrvatskih odnosa.

Ovaj očiti nesklad, zapravo sukob između Vlade i Ureda predsjednice, došao je pred oči javnosti upravo u vrijeme kada predsjednica odlazi u vrlo važan posjet Rusiji gdje je očekuje predsjednik Putin, jedan od najutjecajnijih svjetskih državnika. Sam posjet najavio je i ruski predsjednik, kazavši, kako očekuje da će u predstojećim pregovorima postići dogovor o političkim, gospodarskim i humanitarnim pitanjima, uključujući i otvaranje ruskog znanstvenog i kulturnog centra u Zagrebu. Ipak, predsjednica Grabar Kitarović uoči samog posjeta usuglasila je s premijerom Plenkovićem neka otvorena pitanja: odnos prema Ukrajini, stanje u BiH, ali poglavito stajališta o Agrokoru. Ipak, nakon posljednjih uhićenja koja dodatno narušavaju povjerenje ruske strane koja postaje svjesna da je izigrana ne samo od strane Ivice Todorića, već i od strane Plenkovićeve vlade, vrlo je upitno što će predsjednica uopće moći predložiti kao riješenje. Ruka Dinka Cvitana, glavnog državnog odvjetnika, koji će se naći u službenoj delegaciji, svakako bi joj trebala biti od pomoći. Unatoč činjenici kako se radi o jednom od najvažnijih posjeta u mandatu, ali i za Hrvatsku, vrlo je neobično da u sastavu delegacije neće biti ministrica vanjskih poslova, Marija Pejčinović Burić, kao ni potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić, što ukazuje na značajna razmimoilaženja između premijera i predsjednice, koji, čini se, nastoji potkopati rezultate ovog posjeta. Milan Bandić stiže već dan poslije, u delegaciji gospodarstvenika, te će sudjelovati u radu rusko – hrvatskog gospodarskog foruma na koji je već sada prijavljeno 150 hrvatskih, ali i 250 ruskih poslovnih ljudi.

Pored pitanja dugovanja Agrokora ruskim bankama, i pitanje zgrade ruske ambasade koja se u Zagrebu nalazi u potpuno neprimjerenim uvjetima (unatoč činjenici da je zgrada osigurana za hrvatsko diplomatsko predstavništvo u Moskvi) dodatno će otežati susret predsjednice s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Međutim, u skladu s informacijom da će, nakon posjeta Putinu uslijediti posjeta hrvatske predsjednice Sjedinjenim Državama, moguće je zaključiti da je sama Kolinda preuzela ulogu „glasnika“ između dvaju predsjednika. Naime, predsjednik Trump, suočen s proizvedenom dubokom antiruskom histerijom, zapravo uopće nije u mogućnosti uspostaviti ikakvu izravnu komunikaciju s ruskim predsjednikom. Uloga hrvatske predsjednice u tom je kontekstu uistinu ozbiljan „državnički posao“ koji neće biti nimalo jednostavno odraditi s obzirom na niz dijametralno različitih pozicija Hrvatske i Rusije o nizu pitanja koja će se zasigurno naći na agendi: inicijativa „Tri mora“, Ukrajina, hrvatske trupe u sastavu NATO-a na samoj granici Rusije, pa i uloga Hrvatske u Siriji.