dr. sc. Jadranka Polović: QUO VADIS, HRVATSKA? (2. dio)

 

Neoliberalna ekonomska agenda: ključ propasti hrvatskog gospodarstva          

Društvene promjene, koje su u zemljama Istočne Europe uslijedile nakon završetka Hladnog rata i urušavanja socijalizma, otvorile su prostor za transformaciju političkih, gospodarskih i socijalnih sustava novih država. S istinskom vjerom u napredak koji donosi europski kapitalizam (kakav smo poznavali tijekom druge polovice 20. st.,), ove su zemlje spremno započele s procesom tranzicije, sveobuhvatnih strukturnih promjena, koje su im, prema obećanjima zapadnih mentora, jamčile povratak u tržišno gospodarstvo i građansku demokraciju. Za razliku od većine istočnoeuropskih zemalja, tranzicija se u Hrvatskoj odvijala u ozračju rata i stvaranja nacionalne države. Stoga se tranzicijski procesi u Hrvatskoj često smještaju u kontekst povijesnih promjena, ali i analiziraju kroz prizmu nesnalaženja, krivih odabira, te svakako neodgovornosti i korumpiranosti političkih elita. Nesumnjivo, radi se o bitnim odrednicama koje su početno utjecale na smjer tranzicijskih promjena. Ipak, ni međunarodno ozračje nije bilo osjetljivo za zemlje u tranziciji stoga je ponuđeni, a uskoro i prihvaćeni model ekonomske politike utemeljen na postavkama Washingtonskog konsenzusa, kao i posljedice takvog izbora nemoguće analizirati, a da se ne uzme u obzir snažan utjecaj međunarodne zajednice na vrlo povezane procese ekonomske i političke tranzicije koji su u Hrvatskoj utaborili divlji kapitalizam i tržišni fundamentalizam. Pljačka nacionalnog bogatstva kroz model tajkunske privatizacije, a nešto kasnije i kroz preuzimanje državne imovine od strane multinacionalnih korporacija nije se dogodila slučajno, pa niti nesmotreno, bila je zapravo diktat Svjetske banke i MMF-a, i kao takva jedina ulaznica za EU.

Ugledni kanadski ekonomist, Michael Chossudovsky, u svojoj izvanrednoj knjizi „Globalizacija bijede i novi svjetski poredak“, navodi, kako su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka već krajem 80-tih godina 20. st., pripremile, “političku ekonomiju raspada Jugoslavije“ koja se nekoliko godina poslije proširila i na zemlje sljednice SFRJ-a. Navedene su zemlje u naredna dva desetljeća, pod pritiskom ovih institucija, postale potpuno ovisne o pomoći i uvjetima Zapada. Naime, nizom zakona koji je SFRJ donijela u razdoblju od 1988.-1990. pokrenuta je likvidacija banaka u društvenom vlasništvu, zamrznuto odobravanje kredita industrijskom sektoru, i pokrenut val stečajeva što je dovelo do masovnih otpuštanja zaposlenih i iznimne nezaposlenosti. Deregulacija vanjskotrgovinskog režima omogućila je krajem osamdesetih godina masovan uvoz inozemnih roba koji je financiran posuđenim novcem dobivenim u sklopu zajma MMF-a, što je dodatno destabiliziralo domaću proizvodnju i znatno povećalo jugoslavenski vanjski dug.

Po potpisivanju Daytonskog sporazuma, 1995.g., zapadni kreditori su iznenađene zemlje slijednice SFRJ-a obvezali na vraćanje vanjskog duga Jugoslavije, nakon čega su one postale vezane “posebnim sporazumima o preinakama rokova otplate i sporazumima o strukturnim prilagodbama.” To je pred mlade države, stvorene u ozračju rata, postavilo zahtjev za nastavkom procesa koji je započeo već posljednji jugoslavenski premijer, Ante Marković, dakle: deindustrijalizacija, zatvaranje proizvodnih kapaciteta, provedba programa stečajeva i uništavanja državnih banaka. U knjizi Kraj siromaštva: ekonomske mogućnosti našeg doba, američki ekonomist Jeffrey Sachs opisuje plan ekonomskih reformi koji je, bez obzira na mogućnosti i specifičnosti, bio jednako primjenjen na sve postkomunističke zemlje Europe. Plan pokretanja tržišnog gospodarstva u istočnoj Europi počivao je na pet stupova: 1. makroekonomskoj stabilizaciji (smanjivanje stope inflacije, fiksiranje tečaja valute, smanjivanje realnih nadnica);  2. liberalizaciji (ukidanju barijera trgovini, slobodnom uvozu roba, obustavi kontrole cijena); 3. privatizaciji državne ili društvene imovine; 4. stvaranju mreže socijalnog osiguranja s ciljem ublažavanja posljedica tranzicije, 5. institucionalnom usklađivanju (usvajanju zakona, procedura i institucija EU-a (tada EZ-a) kako bi zemlja postala uspješan kandidat za članstvo).

U Hrvatskoj je provedba navedenih mjera započela u okviru “Stabilizacijskog programa”, usvojenog 1993.g. , kao rezultat prvog sklopljenog aranžmana s MMF-om. Međunarodne financijske institucije (MMF, Svjetska banka, EBRD) ovim su programom izvršile presudan utjecaj na hrvatsku monetarnu politiku, deindustrijalizaciju zemlje, provedbu politike stečajeva, reduciranje proračunskih izdataka, ali i na restrukturiranje i potpuno privatiziranje bankarskog sektora kako bi se olakšao ulazak inozemnih ulagača, te privatizacija društvene imovine koja je uslijedila netom po potpisivanju. Novi društveni diskurs ustoličio je temeljnu premisu tržišnog fundamentalizma po kojoj je privatno vlasništvo daleko efikasnije od društvenog (državnog), te je stoga ključ oporavka posrnule hrvatske ekonomije i društva postala “pretvorba i privatizacija”. Bez uvažavanja drugih ciljeva gospodarske politike ortačka privatizacija, do tada društvene imovine, rezultirala je nizom negativnih posljedica: urušavanjem domaće proizvodnje, otvaranjem domaćeg tržišta masovnom uvozu inozemnih roba, snažnom vanjskom zaduženošću, kao i nizom negativnih socijalnih posljedica. Obilježena erozijom moralne ekonomije, nepravednom privatizacijom, državnim populizmom, korupcijom i klijentelizmom postala je okvir za razne oblike spekulativnog i kriminalnog ponašanja.

Unatoč lošim iskustvima iz devedesetih u kojima se upravo ovaj model pokazao potpuno neodrživim, hrvatska je politika, bez obzira na političke opcije koje su obnašale vlast, nastavila bezrezervno slijediti upute međunarodnih aktera i nakon 2000. godine. Nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, Hrvatska napokon „politički prihvaćena“ od strane Europske unije, nastavlja s neoliberalnom ekonomskom agendom i doživljava gospodarski zamah, zahvaljujući ubrzanom rastu inozemnih kredita, posebno kreditiranju osobne potrošnje stanovništva.

Istovremeno, Hrvatska je podvrgnuta snažnim procesima deindustrijalizacije. Joachim Becker, navodi kako su identični procesi obilježili i ulazak mediteranskih članica: Grčke, Portugala i Španjolske, čija se industrija, nakon otvaranja i liberalizacije tržišta, nije uspjela oduprijeti konkurentskom pritisku kapitala. Vlade bogatih zemalja europske jezgre, nisu ni danas zainteresirane za industrijalizaciju europske periferije, stoga je ekonomska aktivnost uglavnom usmjerena u sektore poput turizma i građevinarstva koji nisu izloženi uvoznoj konkurenciji. Uobičajeno je da se novim istočnoeuropskim zemljama pristupnicama prihvaćanje neoliberalnih praksi: otvaranja tržišta, deregulacije, liberalizacije i privatizacije, nameće kao uvjet ulaska u Europsku uniju, te da su zahtjevi prema njima daleko stroži nego prema bogatim državama jezgre. Hrvatska je slijedeći savjete ili pritiske Europske komisije oslobodila subvencija svoju industriju i time bitno doprinijela njezinom urušavanju, nakon čega je uslijedila privatizacija najvrednije i strateški važne imovine: od telekomunikacija, farmaceutske industrije, INE, brodogradilišta, Zračne luke Zagreb te niza drugih državnih tvrtki u kojima je država većinski vlasnik. Uz deregulaciju cijena energenata po ulasku u Europsku uniju, Hrvatska je do kraja “otpustila kočnice“ i liberalizirala uvoz glavnih prehrambenih proizvoda. Nadalje, izložena snažnom pritisku EK i MMF-a, Hrvatska vlada planira privatizaciju djelova sustava zdravstva i obrazovanja, kao ključnih sektora socijalne države koje je dugo većim dijelom držala izvan zahvata tržišta.

Privatizacija i deregulacija, kao nezamjenjive mantre političkih elita, postaju recept za „bolju poduzetničku klimu“, „eliminiranje bikratskih zapreka“, „povećavanje efikasnosti i produktivnosti“, „reduciranje troškova poslovanja“… Britanski autor, David Harvey, navodi neka obilježja akumulacije kapitala putem izvlaštenja koja se prepoznaju i u Hrvatskoj.

.         Privatizacija i komodifikacija javne imovine kao ključne značajke neoliberalnog projekta kojim se do sada netržišna područja javnih usluga svih vrsta, socijalne skrbi, obrazovanja, zdravstva, javnih institucija “pa čak i ratovanja“ otvaraju privatnom kapitalu. Cilj ovih procesa je transfer imovine iz javne u “privatne i klasno privilegirane domene.“

·         Financijalizacija kojom su financijske korporacije postale glavna središta redistributivnih aktivnosti putem špekulacije, prevare i krađe. Naime, napuhivanje vrijednosti dionica, komadanje tvrtki i rasprodaja, kao i  nejasno pripajanje njezinih djelova, poticanje dužničkog opterećenja, pljačkanje mirovinskih fondova, samo su dio raznovrnih aktivnosti financijskih mešetara poduzetih s ciljem izvlačenja vrijednosti. Brojne manipulacije ili špekulativne financijske transakcije koje karakteriziraju aktivnost financijskih institucija, moguće su zahvaljujući procesima deregulacije i liberalizacije tržišta kapitala perifernih zemalja, pri čemu je uloga MMF-a i WTO-a nezamjenjiva.

·         Upravljanje i manipulacija krizama kao provjerena metoda podrazumijeva “dužničku klopku“ kao “primarni mehanizam akumulacije izvlaštenjem,“ putem kojeg se odvija transfer bogatstva iz zemalja u razvoju prema bogatim zemljama pri čemu su, opet, međunarodne financijske institucije postale ključne za provedbu takve politike. David Harvey smatra kako su dužničke krize zapravo namjerno izazvane i upravljane s ciljem redistribucije imovine. Pozivajući se na postojeće izračune, navodi da su “narodi periferije“ od 1980. g. “svojim kreditorima u centru” proslijedili iznos viši od 4,6 bilijuna dolara, odnosno više od 50 Marshallovih planova.

Pišući o teretu vanjske zaduženosti američki ekonomist, Joseph Stiglich elaborira pitanje “pretjerano uzimanje ili pretjerano davanje zajmova“, naglašavajući pri tom odgovornost MMF-a i ostalih zapadnih kreditora pod čijim pritiskom vlade zemalja u razvoju često pretjerano uzimaju zajmove, kao nešto poželjno, moderno, što postaje svojevrsna dobra praksa u globalnoj ekonomiji kojom se uspostavlja kreditni rejting. Michael Chossudovsky ističe kako postoji “gotovo simbiotski odnos“ između politike rješavanja zaduženosti i zahtijeva za provedbom strukturnih reformi. Naime, kroz ponudu preinake rokova otplate kao razrađenog oblika financijskog inženjeringa, odgađa se otplata glavnice pri čemu je nužno nametnuti “legitimnost tog odnosa“ kojim se onemogućava zemlji dužnici da se “oslobodi te luđačke košulje i počme voditi neovisnu nacionalnu gospodarsku politiku“. Autor navodi niz standardnih mjera koje zahtijevaju vanjski financijeri, a koje uistinu prepoznajemo na slučaju Hrvatske, kao standardizirane mjere strukturnog prilagođavanja koji postaju alfa i omega strategije tranzicijskih procesa  u regiji.

Hrvatska je provedbom strukturnih reformi kao integralnog dijela mjera štednje (šok terapija) osuđena na kontinuiranu ekonomsku stagnaciju bez ikakve perspektive u budućnosti, posebno u pogledu rješavanja dužničke ovisnosti. Njemački politolog, Wolfang Merkel, stupanj gospodarskog razvoja, mogućnost prevladavanja nejednakosti, kao i dostupnost obrazovanja, tehnološkog razvoja i uopće društvenog blagostanja, smatra presudnim za uspjeh demokracije u nekom društvu, pri čemu ističe kako je “vrlo malo primjera demokracija koje su preživjele tako dramatičan pad gospodarske učinkovitosti i egzistencijalne socijalne sigurnosti širokih slojeva poput postkomunističkih država u Istočnoj Europi, posebno na Balkanu“. Možda vrijedi citirati njegovo upozorenje koje iskazuje autorovu zabrinutost za budućnost demokracije:

Ako privreda i politika ne mogu isporučiti dobra koja građani očekuju, u političkom se sustavu ne može izgraditi ni specifična utilitataristička ni afektivna difuzna potpora demokratskim institucijama i postupcima. U takvim stanjima prijeti trošenje početnog kredita što su ga građani dali političkim elitama….prijeti opasnost od ponovne autokratizacije!