Hrvatska bi se ozbiljno trebala zamisliti u kakvom se to društvu našla. Primjeri su sve češći i žešći – tako je prva biološka kćer, Angeline Jolie i Brada Pitta, 11-godišnja Shiloh započela s procesom promjene spola i upravo prolazi kroz hormonsku terapiju – važan korak prije same operacije promjene spola; kanadski premijer Justin Trudeau, iako je otac troje djece i oženjen, također ne zna kojem rodu pripada, a Kanada je kada je gender politika u pitanju, do krajnosti liberalizirala zakonodavstvo. Nesumnjivo, našli smo se na području teorije zavjere ili, budimo iskreni, u procesu manipulativnog društvenog inženjeringa čiji je neodvojivi dio i hrvatska vlada.
Prosvjed protiv ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. „Istanbulske konvencije“, u subotu je okupio nekoliko desetaka tisuća građana Hrvatske koji su jasno iskazali nezadovoljstvo odlukom Vlade da u Hrvatski Sabor uputi prijedlog zakona o potvrđivanju ovog dokumenta. Kao što se moglo vidjeti, građani su osobito bili iritirani „komunikacijskom strategijom“ premijera Andreja Plenkovića koji ih je pored zdravih očiju, zdravog razuma i pismenosti, sustavno uvjeravao u dobrobiti Konvencije koje će se odraziti na status žene u društvu.
O rodnoj ideologiji i njezinom potihom ulasku u hrvatsko društvo, uistinu više nije potrebno napisati niti retka, gotovo sve je rečeno. Ako se uzme u obzir zakonodavstvo vodećih država članica EU, Velike Britanije, SAD-a i Kanade, i šire tzv „atlantske zajednice“ koje mijenja tekstove nacionalnih himni, uvodi treći „rod“, mijenja terminologiju „trudna žena“ u „trudan čovjek“, snižava dob koja djecu štiti od pedofilskih iživljavanja, te čak izvješćuje o vjenčanju žene sa psom, bez da postavlja pitanje sodomije (gdje ste borci za prava životinja!!!), Hrvatska bi se ozbiljno trebala zamisliti u kakvom se to društvu našla. Primjeri su sve češći i žešći – tako je prva biološka kćer, Angeline Jolie i Brada Pitta, 11-godišnja Shiloh započela s procesom promjene spola i upravo prolazi kroz hormonsku terapiju – važan korak prije same operacije promjene spola; kanadski premijer Justin Trudeau, iako je otac troje djece i oženjen, također ne zna kojem rodu pripada, a Kanada je kada je gender politika u pitanju, do krajnosti liberalizirala zakonodavstvo. Nesumnjivo, našli smo se na području teorije zavjere ili, budimo iskreni, u procesu manipulativnog društvenog inženjeringa čiji je neodvojivi dio i hrvatska vlada.
Hrvatska je također dugi niz godina obuhvaćena ovim procesom, upitno je kako su prava LGBT osoba „ugurana“ u Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova (i sama sam bila dio radnih skupina) i u Zakon o ravnopravnosti spolova. Uslijedilo je donošenje Zakona o istospolnim zajednicama, a osobito je kontroverzan Zakon o suzbijanju diskriminacije iz 2008.g. koji uvodi izrijekom zaštitu rodnog identiteta i pravo na izražavanje spolne orijentacije, te po prvi put spominje prava transrodnih osoba. Sve, naravno, u skladu s direktivama Europske unije. Uvođenje spolnog odgoja u osnovnoškolski i srednjoškolski obrazovni sustav diglo je na noge konzervativne udruge, jer je predmet nedvojbeno uključio i prikrivene ideološke ciljeve i ishode. Istovremeno, jedina udruga za moobing (Udruga Mobbing) nikada nije, unatoč čestim situacijama kršenja prava zaposlenika u Hrvatskoj, uspjela nametnuti Hrvatskom Saboru zakone koji bi neetičnu praksu hrvatskih poslodavaca bar djelomično ograničili.
U hrvatskom književnom jeziku pojam rod koristi se u semantičkom smislu kao pojam za razlikovanje muškog, ženskog i srednjeg roda. Međutim, kako je naša znanost „zaostala“ za „naprednim“ zapadnim saznanjima, valja podsjetiti da se već od 70,-tih godina 20.st. pojam gender (eng. rod) počinje koristiti u okviru radikalnih feminističkih pokreta, a zatim se seli na sveučilišta, u okrilje pojedinih akademskih ljevičarskih krugova. Nakon Četvrte svjetske konferencije o ženama, Peking, 1995.g. i usvajanja Pekinške deklaracije, gender ideologija postaje krucijalni dio političkih programa neoliberalnih političkih elita. Naime, dok se ekonomski dio programa temelji na ideologiji nekontroliranog „slobodnog tržišta“, politički dio je oslonjen na ideologiju ljudskih i manjinskih prava, koja, da se razumijemo, nikako ne uključuju socijalna prava. U tom smislu, vrijedi se podsjetiti kako su upravo Sjedinjene Države još daleke 1982. i 1983.g. glasale protiv deklaracije UN-a kojom se pravo na obrazovanje, rad, zdravstvenu skrb, pravilnu prehranu i nacionalni razvoj uvrštavaju u ljudska prava. Tijekom „World Food Summita“, održanom pod pokroviteljstvom UN-a, 1996.g., Sjedinjene su se Države, također usprotivile zaključku kojim se ljudskim pravom smatra pravo svakog čovjeka na stalnu i hranjivu prehranu. SAD, zapravo, dugi niz godina ustraju na stavu da se „pravo na hranu“ ne uvrsti u suvremeni fundus ljudskih prava. Za zemlje u razvoju to je pravo fundamentalno, predstavlja obranu od tiranije, korupcije i nepravde koju u njihovim zemljama provode multinacionalne korporacije.
Dakle, vratimo se na gender ideologiju, koja je uz potporu političkih elita „postala glavno oružje u dekonstrukciji binarnog kocepta ljudske spolnosti i otvorila put konstrukciji različitih rodnih identiteta koji ne moraju odgovarati svom biološkom spolu“ (M. Volarević, 2014). Štoviše, spol postaje potpuno nebitan u određivanju roda, a suvremeni čovjek, osobito čovjek budućnosti potpuno aseksualan.
Tumačenje roda kao fluidne kategorije otvara put brojnim i maštovitim rodnim identitetima, a provođenje gender mainstreama, odnosno rodno osvještene politike postalo je na globalnoj razini light motiv političkih i društvenih svjetonazora, odnosno ideologije globalizma.
Naime, postmoderno društvo postupno uspostavlja deseksualiziranu seksualnost u kojoj razlike između spolova odlaze u ropotarnicu povijesti, odnosno postaju smješno zastarjele. Vlade ozbiljno sudjeluju na institucionalnoj i zakonodavnoj razini u kreiranju novih „vrijednosti“ i novog „svjetonazora“, pri čemu je medijski diskurs nezaobilazan. Ako je već odustala od besklasnog društva, politika se ozbiljno prihvatila posla da nas oslobodi spolnosti pri čemu je duboko zagazila u područje psihopatologije. Stalne rasprave o transvestizmu, transseksualizmu, pedofiliji, masovno pribjegavanje cyberseksu, reproduktivno kloniranje kako bi se izbjegla prokreativna funkcija seksualnosti, istraživanja o umjetnom uterusu, sve zajedno snažno doprinosi zbrci među spolovima, time i rušenju seksualnosti. Ideologija feminizma (nova ljevica), rašireni društveni diskurs o muškoj dominaciji i potrebi borbe za oslobađanje od muške prevlasti, osobito utječu da seksualna želja (prema Freudu u biti muška) napušta češće muškarce nego žene. Muškarci su se pokrili po ušima – oni su a priori zlostavljači u obitelji, seksualni predatori i pohotnici, nedostojni očevi, „gazde“ na tržištu rada i u politici, zapravo sve se češće srame što su uopće muškarci.
Gender politika neopaženo je postala dio svh javnih politika, zbog čega je hrvatska Vlada izložena silnim pritiscima za ratifikaciju Istanbulske konvencije. EU je posredstvom vlada država članica sebi uzela za pravo interveniranja u ljudsku, fundamentalnu biološku, psihološku i sociološku osobnost čovjeka. Cijela ideologizirana “znanost” izgrađena je oko “ženskih ljudskih prava” (ženski studiji) – znanost koja ne sadrži niti jedan znanstveni dokaz.
Ono što je osobito problematično u cijeloj hrvatskoj priči oko Istanbulske konvencije je odluka premijera i Vlade da privatizira sustav socijalne skrbi, na način, da problematiku i riješavanje nasilja u obitelji prebaci u nadležnost feminističkih nevladinih organizacija koje tom pitanju pristupaju na način neprihvatljiv većini građana Hrvatske. Već smo debelo iskusili neetičku privatizaciju društvenog aktivizma za političke ili novčane dobitke, vrlo slične lobiranju. Ono što odvaja društveni aktivizam od mnogih drugih sfera, ili barem njegovu koncepciju, jest namjera borbe za kraj nepravde i pomoći ili potpore javnom dobru. Međutim, netransparentnost, svojevrsna „privatizacija“ određenih društvenih problema, ciljane donacije, kao i totalitarni diskurs nevladinih aktivista, otvara ozbiljno pitanje njegove altruističke komponente.
Novac nije jedini „dobitak“ feminističkih organizacija. Politički dobici u društvenom aktivizmu postali su alarmantno česti i odvratni, a marketinške kampanje sve se češće koriste kao alat za obmanjivanje u pridobijanju povjerenja građana.
U Europskoj uniji, kao i u Sjedinjenim Državama, upravo svjedočimo razgranatom lažnom društvenom aktivizmu, financiranom i kontroliranom od strane političkog i korporativnog establishmenta. Ovaj manipulirani proces potpuno isključuje stvaranje masovnog pokreta protiv rata ili narasle društvene nepravde. Naime, današnje kampanje, poglavito feminističkih nevladinih organizacija nimalo ne dovode u pitanje legitimnost obrazaca vladanja i način odlučivanja.
Rat ili neoliberalizam, zapravo, uopće nisu teme civilnog društva. Socijalni aktivizam, razrađen putem mreže nevladinih organizacija, a financiran od strane korporativnih sustava, u potpunosti je fragmentiran. Ohrabruju se i financiraju separirani „problemski orijentirani“ prosvjedni pokreti – prava žena (npr. teme obiteljskog nasilja ili seksualnog uznemiravanja su jako in), LGBT, prava migranata ili borba protiv korupcije.
Na žalost, nevladine organizacije danas su dio problema, a ne rješenja, služe aktivizmu po mjeri elite. Kroz organizirane prosvjedne kampanje koje provode nevladine organizacije cilj je promijeniti vrijednosne orijentacije zapadnih društva, ali istovremeno i stvoriti duboke podjele unutar njih, budući da one uvijek mogu poslužiti za održavanje postojećeg društvenog poretka, kao i za vojni program.
dr. sc. Jadranka Polović: RAT VRIJEDNOSTI ILI POLITIČKI OBRAČUN SPOLOVA
0 komentara