dr. sc. Jadranka Polović: MIGRACIJE ILI SOCIJALNI DŽIHAD: EUROPSKA UNIJA NA KOLJENIMA

Posljednji kaotični summit Europske unije (28/29. lipanj) na kojem se najmanje deset sati raspravljalo o prijedlozima za riješenje najnovije migrantske krize koja potresa Europu, završio je nedorečenim i nepostojećim „kompromisnim rješenjima“, koja su se samo dan-dva poslije pokazala kao „mačak u vreći“. Kompromisna diplomacija njemačke kancelarke, Angele Merkel, podržana od strane predsjednika EK, Jeana Claudea Junkera, kao i francuskog predsjednika Macrona koji je turbulentnu raspravu definirao kao „pobjedu europske suradnje“, raspala se uslijed odbijanja većine zemalja sudionica summita da potpišu bilateralne ugovore o preuzimanju migranata, odnosno tražitelja azila registriranih u drugim zemljama EU-a, i stvaranju „kontroliranih centara“ unutar EU na dobrovoljnoj bazi u kojima će se njihovi zahtjevi obrađivati. Kancelarka Merkel koja je na summitu EU-a nastojala internacionalizirati unutarnju njemačku političku krizu i dobiti potporu za nastavak svoje globalističke politike ili „koordiniranog europskog pristupa“, pohvalila se brojem od 16, pa 14 zemalja, međutim, uskoro je postalo jasno kako od toga nema ništa. Štoviše, svojom je političkom kombinatorikom samo produbila već postojeći duboki raskol unutar svoje jedva sastavljene koalicijske vlade – CDU-CSU. Njen ministar unutarnjih poslova, Horst Seehofer (CSU) koji je odlučan u protjerivanju migranata koji borave u Njemačkoj, ali su azil zatražili u zemlji prvog ulaska, i zagovara zatvaranje njemačkih granica, dogovor sa summita smatra lošim i nedovoljnim, a njegova „lebdeća“ ostavka, nesumnjivo, bi Angelu Merkel dovela u pat poziciju. Neuspjeh vlade koju čine dvije sestrinske stranke CDU i CSU otvara put novim izborima koji lako mogu iznjedriti uspjeh novih političkih elita (AfD – Alternativa za Njemačku) koje će zahtijevati radikalne promjene u migracijskoj politici čitave EU.

Na pitanjima migracija, politike azila, kao i zaštite vanjskih granica Europske unije, 28 članica duboko je podjeljeno. Zbog dogovora Europske unije i Turske, hermetičkog zatvaranja Mađarske, ali i drugih zemalja srednje i istočne Europe, kao i bilateralnog sporazuma Italije i Libije, broj migranata je smanjen, međutim, posljednji događaji izazivaju zabrinutost. Za trenutnu globalističku elitu koja dominira institucijama Europske unije, svaka zaštita vanjskih granica EU-a predstavlja degradaciju europskih vrijednosti. Tko štiti nacionalne granice ruši ideju jedinstvene Europe i njezine temeljne vrijednosti – slobodu kretanja kapitala, robe, usluga i ljudi, smatra Merkel, međutim, čini se kako je sve više otpora takvoj politici. Austrijski kancelar Sebastijan Kurz predvodi „koaliciju voljnih“ – koja uz, Austriju, okuplja zemlje Višegradske skupine (Mađarsku, Češku, Poljsku i Slovačku), Italiju, ali i spomenuti dio njemačke vladajuće koalicije. Iako ova jezična kovanica podsjeća na savez „naprednih“ zemalja nove Europe koje su 2003.g. podržale G. W. Busha tijekom vojne intervencije u Iraku, ovog su se puta konzervativne, nacionalističke vladajuće garniture ili novokomponirani „populistički autokrati“ okupili oko ideje spasa Europe od masovne i nekontrolirane migracije iz islamskih zemalja i postavili zahtjeve za zaštitu vanjskih granica EU-a. Protuimigracijske stranke postupno su osvojile mjesta u parlamentima ili postale dio vladajućih koalicija Grčke, Danske, Finske, Slovačke, Bugarske, Litve, Njemačke, Austrije i Italije, a u Mađarskoj i Poljskoj „konzervativci“ obnašaju premijerske funkcije, što se uskoro očekuje i u Sloveniji gdje nova vlada tek treba biti formirana.

Promjena paradigme vidljiva je čak i u medijima, tako američki portal „Politico“, u članku „How Merkel broke the EU“ (Kako je Merkel razbila EU) navodi da  „Angela Merkel nije nikakva spasiteljica Europe, već političarka koja svojom politikom otvorenih vrata doslovno ugrožava jedinstvo EU, i dodaje, „čak ako Merkelova uspije pobijediti u Berlinu i Bruxelessu, rat povodom njene migracijske politike bit će nastavljen, kao i bitka za njenu političku budućnost“. Naime, pitanje migracija postalo je sudbonosno pitanje o kojem ovisi budućnost Europske unije, a najnovija migracijska kriza pretvorila se u dramatičnu političku krizu EU-a i predstavlja veliki izazov za njenu političku, ekonomsku i sigurnosnu stabilnost, ali i opstojnost. Od 2015. godine, zahvaljujući politici otvorenih vrata njemačke kancelarke, u Europu je pristiglo, prema službenim statistikama, više od 1,5 migranata. Neslužben i realniji broj mnogo je veći, bar za pola milijuna! Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), samo od početka 2018.g. oko 16 500 migranata pristiglo je Mediteranskom rutom u Italiju, gotovo 15 000 u Španjolsku, i više od 13 000 u Grčku. Nesumnjivo, možemo zaključiti kako je zahvaljujući „welcome“ politici njemačke kancelarke, tijekom protekle tri godine, Europska unija postala izložena nizu sigurnosnih izazova, od terorizma, raširene trgovine ljudima, do ekonomske destabilizacije država članica Italije i Grčke, koje su se zbog svog geografskog položaja našle prve na udaru migranata. Prenapregnutost socijalnih sustava ugrožava čak i Njemačku, a mnogi su migranti bitno pogoršali položaj domicilnih radnika na tržištu rada. Naime, iako su mainstream mediji 2015. godine migrante predstavljali kao školovani kadar, buduću nužnu radnu snagu, pravo bogatstvo EU, sada vidimo kako su veliko opterećenje za socijalni, zdravstveni ili obrazovni sustav svih zemalja. Preko 90% migranata je bez obrazovanja ili s vrlo niskim obrazovanjem, što nikako nije u skladu s potrebama europskih država. Ne zaboravimo, samo Njemačka potražuje više od milijun radnika!

Nakon 2015. godine Europska unija suočila se s vrlo raširenim oblicima organiziranog kriminala, unutar kojih je krijumčarenje ljudima preraslo u profitabilan, multinacionalni biznis. „Humanitarni idealizam“, kojeg je promovirala njemačka kancelarka, a koji je potaknuo biblijsku „seobu naroda“, tj. ulazak u prostor EU-a na stotine tisuća ljudi bez dokumenata i identifikacije, omogućio je nesmetanu uspostavu sveeuropske čvrste i vrlo sofisticirane kriminalne infrastrukture. Već tijekom 2016. godine, Europol je objavio podatak kako je najmanje 10 000 djece koja su u velikom migrantskom valu pristigla u Europu, a koja nisu bila u pratnji roditelja, nestalo, zapravo palo u ruke kriminalnih grupa za trgovinu ljudima. U travnju ove godine, u bazi Europola evidentirano je 65 000 krijumčara migrantima, što je dvostruko više nego prije tri godine kada je migrantska kriza bila na vrhuncu. Prema podacima UN-a, zarada u području ovog vrlo profitabilnog biznisa 1999.g. iznosila je oko 7 milijardi dolara, danas ona iznosi oko 30 milijardi, pa razmislimo!!!

Nadalje, vrlo je upitna uloga tzv. humanitarnih organizacija koje sudjeluju u spašavanju migranata i njihovom dovlačenju u Europu. Tako je npr., već 2017.g. talijanski državni tužitelj optužio nevladine organizacije koje spašavaju imigrante na Mediteranu za suradnju s krijumčarima ljudi u Libiji, dok ih je Frontex nazvao „taksi službom za ulaz u Europu“. Talijansko tužiteljstvo pokrenulo je istrage o izvorima financiranja ovih humanitarnih organizacija, među njima su i Liječnici bez granica. „Zatvaramo luke. Stop biznisu ilegalne migracije. Moj cilj je osigurati miran život djeci u Africi, ali i našoj u Italiji“, objavio je talijanski ministar policije na Twitteru, nakon što je odbio dati dozvolu brodu Aquarius kvazihumanitarne organizacije „SOS Mediterranee“  za pristajanje u talijanskoj luci i iskrcaj 629 afričkih migranata. Mađarski parlament nedavno je usvojio paket zakona „Stop Soros“ kojim se oštro kažnjava svaka potpora ilegalnoj migraciji, a poglavito su se u fokusu našle nevladine organizacije koje financira američki burzovni mešetar, poznati „filantrop“ George Soros. Budući da su u suvremenom liberalnom poretku, nevladine organizacije, ali i međunarodne humanitarne organizacije (u okviru UN-a, ali i ostale), neinstitucionalni, ali vrlo utjecajni dijelovi političkog sustava, njihova uloga u projekciji migrantske krize i „raspoređivanju“ migranata prema Europi postaje očigledna i sve više propitivana. Ovo osobito, ukoliko se zna da su se humanitarne organizacije posljednjih mjeseci povukle s većine kriznih žarišta i rasporedile se na južnim granicama Europe.

I na kraju, kratka analiza čuvenog izuma bogatih europskih zemalja, tzv. „regionalnih platformi za iskrcaj“ (roblja) ili ideja o postavljanju centara za prihvat migranata u „trećim“ zemljama. Kako bi se očuvale europske vrijednosti – sloboda kretanja unutar Shengena i zaštitile zemlje na južnim vanjskim granicama EU-a – Italija, Grčka i Španjolska (Hrvatska tu ne spada), Europska unija je velikodušno ponudila novu tranšu pomoći Turskoj i 500 milijuna eura za Afrički fond. Sudionici summita došli su na ideju da „hot spotove“ smjeste na području Libije, Macron predlaže Čad i Niger. Dobronamjerni francuski predsjednik predložio je suradnju sa zemljama podrijetla migranata, ali i država preko kojih se odvija tranzit, osobito s Libijom, zemljama Balkana i Azije. Napokon se i Merkel složila s njim, pa su zajedno došli do genijalnog zaključka da krijumčari ljudima, ali ni migranti ne smiju biti ti koji će odlučivati o zemljama koji će obrađivati njihove prijave. Upravo njih dvoje imaju dužnost odrediti koja će zemlja izvan EU-a imati priliku postati hot spot pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. Austrija, koja od 1. srpnja predsjedava Vijećem EU-a, kao i Danska počele su neformalne razgovore s Albanijom koja bi trebala postati europski „zaljev Guantanamo“ ili regionalna platforma za prihvat ilegalnih migranata koji pokušavaju ući u EU, kao i onih kojima je azil u zemljama-članicama odbijen. Očekujući prijam u Europsku uniju, ucjenjena Albanija takav zahtjev zasigurno neće odbiti. Luka Drač koja ima kapacitete za prihvat velikih brodova već se spominje kao moguće odredište na koje bi pristizali migranti „elegantno“ morskim putem. Siromašna i neuređena Albanija, za zemlje bogate europske jezgre svakako je bolje rješenje od recimo Libije koja migrante prodaje u ropstvo, u kojoj nema središnje vlade i u kojoj „europskom pravnom stečevinom“ ništa nije moguće kontrolirati. Europski globalisti, ali i oni drugi populisti ili nacionalisti, ovim izborom mogu umiriti savjest i mirno uživati u svojoj shengenskoj slobodi.

Kako proširenje Europske unije na Zapadni Balkan više nije opcija, regija se sve češće spominje kao mogući hot spot. U Bosni i Hercegovini trenutno se nalazi oko 7000 migranata, do ljeta ih se očekuje preko 10 000. Trenutno se na prostoru između Grčke i Albanije nalazi preko 60 000 migranata. Nesumnjivo, dio bogatih zemalja europske jezgre potpuno je odlučan u stvaranju getoa izvan njihovih utvrđenih granica. Iako bi možda većina zemalja regije željela reći ne, EU uvijek ima načine kako ih primorati da postanu potencijalni geto. Kako je Bosna i Hercegovina međunarodni protektorat, za (pre)bogate aktere summita nameće se tek kao kontejner-država, dakle geto, iz kojeg migranti koji pristignu više ne izlaze. Azilantska naselja se već grade u Makedoniji, a Srbija je nizom sporazuma tijekom pristupnih pregovora obvezana na ustupke, od kojih je prihvatni izbjeglički kamp tek manji.

Granice južne i jugoistočne Europe ili Zapadnog Balkana su otvorene i potpuno bespomoćne što predstavlja sigurnosnu prijetnju za Europu, ali i za Hrvatsku. Floskule o „jačanju suradnje u pogledu readmisije“ (normalan građanin teško može shvatiti značenje), „razmjena informacija sa zemljama jugoistoka Europe“ (koje do sada nije bilo) kao i „jačanje kapaciteta susjednih zemalja za učinkovitu kontrolu granice (BiH uvodi još 16 policajaca) uistinu djeluju ohrabrujuće. Zato, mirno spavajmo!