dr. sc. Jadranka Polović, Mario Stefanov: IRANSKA PRIČA – KADA STRANA MANIPULACIJA DOŽIVI SLOM (3)

Rušenje iranskog šaha, Reze Pahlavia, 1979.g. trebao je biti tek dio dugoročne američke agende „preslagivanja“ Bliskoga istoka i njegovoga prilagođavanja američkim, britanskim i savezničkim europskim interesima. Sjedinjene su Države vjerovale da će u Iranu promjenom vladajuće garniture ojačati svoju kontrolu nad zemljom, osobito njenim geopolitičkim potencijalom, te novu marionetsku, instaliranu vladu iskoristiti za svoje globalne ciljeve. Američka administracija nije mogla ni sanjati da bi nakon rušenja sekularne šahove monarhije snage političkog islama mogle biti sposobne preuzeti efektivnu vlast u Teheranu i organizirati učinkoviti državni ustroj.

U svojoj knjizi „The Last Shah of Iran“ bivši iranski ministar i profesor političke ekonomije sa sveučilišta Shiraz, Houchang Nahavandi, ukazuje na američku i britansku ulogu u šahovom rušenju. Prema Nahavandiu, neprijateljstvo prema šahu i njegovoj vlasti, postalo je vrlo izraženo za vrijeme administracije predsjednika Cartera. Iako je bila očita promjena u ponašanju službenog Washingtona, šah, Reza Pahlavi, to jednostavno nije želio prihvatiti. Tako je iranski veleposlanik u Turskoj, Djamchid Gharib, u ljeto 1978. godine, iz svojih izvora u vrhu turske vlasti dobio podatke da se priprema državni udar u Iranu koji uključuje dio vjerskih vođa. Budući da sekularnoj Turskoj nije bilo u interesu ustoličenje teokratske vlade u Iranu, Turci su iranskog veleposlanika izvjestili o svojim saznanjima, očekujući da će tu važnu informaciju prenijeti šahu. Prema navodima Nahavandia, šah je tek uplašeno upitao: “Koga ste sve obavijestili o ovom razgovoru u Ankari?“ Nakon što mu je Gharib odgovorio da je s ovom sudbonosnom informacijom upoznat samo njegov zet Shirvani i Nahavandi, šah Reza Pahlavi zapovijedio je svom diplomatu: “Zaboravi ovo zauvijek i reci ostalima da zaborave, budući da je riječ o dezinformacijama.“

William Engdahl, tako i Nahavandi, težište američkog djelovanja na rušenju vlasti u Teheranu ciljano usmjeravaju na famoznog Georgea Balla koji je bio zadužen za operativnu provedbu planova američke i britanske administracije. Navodno, Ball se udomaćio u Teheranu, gdje mu je iransko Nacionalno vijeće za radiodifuziju, stavilo na raspolaganje svoje urede u kojima je svakodnevno primao najpoznatije domaće disidente. Šah je primio dodatna upozorenja – po Nahavandiu, čak je i Alexandre de Marenches, šef francuske vanjske obavještajne službe (DGSE) otvoreno priopćio šahu da mu Amerikanci spremaju zamjenu, te naveo imena dužnosnika koji imaju zadaću pripremiti njegovu smjenu. No, navodno je šah Marenchesu odgovorio: „Vjerujem sve drugo što mi kažeš, ali ne ovo.“ Na pitanje Marenchesa zbog čega je ova informacija izuzetak i zašto mu ne vjeruje, šah je odgovorio: “Bilo bi glupo zamijeniti me. Ja sam najbolji branitelj Zapada u ovom dijelu svijeta. Imam najbolju vojsku i najveću moć. Cijela stvar je tako apsurdna da ne mogu vjerovati.“ Nahavandi navodi da je nakon jedne u nizu Ballovih posjeta Teheranu i njegovih intervjua sa pripadnicima oporbe, čak i sam George Ball upozorio šaha o razmjerima zavjere protiv njegove vlasti. Šahov odgovor je bio kratak: “Amerkanci me nikada neće napustiti.“

U svojoj knjizi Nahavandi navodi i razloge zbog kojih su Amerikanci išli na šahovo rušenje. Prije svega, administraciju u Washingtonu osobito je smetala njegova  megalomanija oličena u ideji da Iran pretvori u petu svjetsku gospodarsku silu, dok je njegov prijedlog o denuklearizacije regije potpuno iznervirao Izrael. Sjedinjene Države posebno su bile zabrinute zbog šahovog plana o stvaranju novog obrambenog saveza, koji bi na čelu s Iranom povezivao sve države u Perzijskom zaljevu i Indijskom oceanu, osim, dakako, Saudijske Arabije koja se u tu priču nije uklapala. Ova ideja izazvala je i žestoku reakciju Britanaca koji su u šahovom planu o stvaranju tako širokog regionalnog saveza, vidjeli pokušaj popunjavanja geopolitičkog prostora, iz kojeg su se oni povukli. Naime, u siječnju 1968. godine, u vrijeme vladavine laburista, tadašnji britanski premijer Wilson i njegov ministar obrane Denis Healey, objavili su da će se britanske trupe do 1971. godine potpuno povući iz svojih baza u Jugoistočnoj Aziji istočno od Adena, uključujući i trupe raspoređene u Maleziji, Singapuru, Perzijskom zaljevu i na Maldivima. Masovno povlačenje britanskih snaga uistinu je izvršeno, a umjesto Wilsonove odrednice crte povlačenja „istočno od Adena“, općeprihvaćen je postao termin „istočno od Sueza“ koji je dramatično ukazivao na razmjere povlačenja, kao i na slom britanske kolonijalne politike. Međutim, britanske vojne snage i dalje su, u većoj ili manjoj mjeri, bile prisutne u tom području, ali su trajne vojne baze bile ukinute. Dolaskom na vlast konzervativaca, u lipnju 1970. godine, britanska je politika reafirmirala svoj utjecaj u Perzijskom zaljevu i u Aziji, pa je već 1971. godine pod svoje pokroviteljstvo stavila svoje bivše kolonijalne posjede – Ujedinjene Arapske Emirate, Katar i Bahrein kojima je dala nezavisnost, ali je pri tom zadržala svoj ključni utjecaj na proces donošenja političkih odluka. U tom su kontekstu, planovi šaha, Reze Pahlavija, o stvaranju novoga regionalnog saveza, za Britance bili  „crvena krpa“ i izazov na koji su žestoko odgovorili.

Naime, Velika je Britanija preko svoje kompanije British Petroleum, koja je imala prava na eksplataciju iranske nafte, izvršila ekonomski pritisak na Iran tijekom 1978. godine. U listopadu te godine, British Petroleum zatražio je ekskluzivna prava na svu iransku naftu na što Teheran, naravno, nije htio pristati, zbog čega je obnova 25 godišnjeg ugovora o eksplataciji nafte sa britanskom tvrtkom došla u pitanje. Iran je, naime, u to vrijeme u planu imao sklapanje ugovora s novim, ozbiljnim i dugoročnim kupcima svoje nafte, prije svega velikim korporacijama u Njemačkoj, Francuskoj i Japanu. Stoga, šahu nikako nije odgovarala „predaja“ naftne industrije ekskluzivno u ruke British Petroleuma. U rujnu 1978. godine, iranski list „Kayhan International“ otvoreno piše: “Gledano unatrag, 25 godišnje partnerstvo s konzorcijem British Petroleum i pola stoljeća dug raniji odnos s istim koncernom, u konačnici nisu zadovoljavajuće rješenje za Iran. U budućnosti NIOC (National Iranian Oil Company) treba preuzeti samostalno vođenje poslova iranske naftne industrije“. Reakcija Londona uslijedila je vrlo brzo. Umjesto dogovorenog minimuma od pet milijuna barela dnevno, British Petroleum odlučio je primijeniti novu taktiku – počeo je kupovati samo 3 milijuna barela dnevno iranske nafte što je proizročilo dramatičan financijski pritisak na Iran. Prema Williamu Engdahlu, Britanci su, dodatno, počeli koristiti vjersko nezadovoljstvo protiv šaha, služeći se pri tom svojim, te američkim obavještajnim kapacitetima. Koristeći svoj utjecaj u iranskim financijskim i bankarskim krugovima, British Petroleum započeo je s organiziranim povlačenjem novca iz banaka, te njegovim iznošenjem iz Irana.

Američka je administracija vršila sve veći politički pritisak na vlast u Teheranu. Standardno, Washington se poslužio svojim uobičajenim „alatom“ – zahtijevao je demokratizaciju zemlje, te prestanak kršenja ljudskih prava pod šahovom vlašću. Šahova vezanost za SAD i Veliku Britaniju izazivala je bijes iranskog stanovništva, a pritisnut zahtijevima svojih saveznika, šah je imenovao novog premijera, Shahpura Bakhtijara koji je predstavljao kompromisno rješenje. Naime, Bakhtiar je bio dugogodišnji liberalni kritičar šahove vlasti, dugo godina je živio u izgnanstvu. Odmah po imenovanju, s njim su razgovarali Richard Falk, te Ramsey Clarck, bivši američki državni odvjetnik. Bakhtiar je na mjesto premijera postavljen očito na traženje američke i britanske administracije, kao prva „prijelazna“ zamjena za šaha, osoba koja je trebala osigurati nastavak američkog i britanskog utjecaja u Iranu. Novi premijer imao je još jedan zadatak – osigurati jačanje snaga političkog islama unutar Irana kako bi se stvorila čvrsta brana sovjetskom utjecaju u Afganistanu i Perzijskom zaljevu. No, Amerikanci su ovog puta pogrešno procijenili!





Novi je premijer doista raspustio šahovu tajnu policiju SAVAK, najavio prekidanje diplomatskih odnosa s Izraelom, međutim sama činjenica da je bio postavljen od strane šaha i stranih sila znatno je otežala njegov položaj. U svom blogu, Richard Falk, jedan od američkih „poklisara“, stalno prisutan u Teheranu navodi: “Dok smo bili u Iranu imali smo priliku susresti se s nizom vjerskih ličnosti uključujući ajatolaha Mahmouda Taleghania i ajatolaha Shariat Maderia… Nakon što smo napustili Iran zaustavili smo se u Parizu, te proveli nekoliko sati s ajatolahom Khomeiniem. Bio je to posljednji dan njegova boravka u Francuskoj prije trijumfalnog povratka u Iran.

Pod pritiskom cjelokupne iranske političke javnosti koja je tražila njegovu smjenu, te snažnim pritiskom izvanjskih sila, šah je napokon napustio Iran 17. siječnja 1979. godine. Niti mjesec dana poslije, u veljači 1979.godine, nakon četrnaest godina izgnanstva, u zemlju se vratio Ayatolah Ruholah Khomeini koji je odmah imenovao svoju paralelnu vladu, dok je vojska proglasila neutralnost ili prešla na stranu revolucionarnih snaga. Na referendumu koji je uslijedio, čak 97% birača glasalo je za uspostavu islamske republike koja je proglašena 1. travnja. Rasprave o budućem političkom uređenju Irana dovele su do razmimoilaženje među političkim opcijama koje su se borile protiv šaha, pa su napadi na liberale i sekularne nacionaliste, kao i kurdske separatiste postali učestali. Islamski pokret ajatolaha Khomeinia „rastrgao“ je političke protivnike i uz masovnu podršku naroda postao najmoćnija politička snaga u Iranu koja je slijedom toga uspjela formirati svoju vlast. Bakhtiar je na mjestu premijera preživio jedva dva mjeseca nakon čega je ponovo napustio Iran. Deset godina kasnije ubijen je u svome domu u predgrađu Pariza.

Prema Nahavandiu („Last Shah of Iran“) rušenje šaha konačno je dogovoreno na sastanku američkog predsjednika Cartera, njemačkog kancelara Schmidta, britanskog premijera Callaghana i francuskoga predsjednika Giscard d’Estainga, u francuskom prekomorskom departmanu Guadeloupe, 6. siječnja 1979. godine,. Navodno je Giscard d’Estaing tada ostalima prezentirao: “Ukoliko na vlasti ostane šah Pahlavi, Iran će skliznuti u građanski rat i krvoproliće, komunisti će ojačati, američki časnici stacionirani u Iranu biti će uvučeni u sukobe što bi Sovjetima dalo izgovor za intervenciju“. Kancelar Schmidt u njemačkom je stilu problematizirao ovu analizu, nakon čega je američki predsjednik Carter presudio: “Šah ne može ostati. Iranski narod više ga ne želi. Nemamo što brinuti!“ Odmah nakon sastanka, u Teheran je po nalogu američkog predsjednika sletio zamjenik zapovjednika američkih snaga u Europi ( U.S. European Command) general Robert E. Huyser koji je, prema šefu francuske vanjske obavještajne službe, Marenchesu, obilazio čelne ljude iranske vojske kako bi ih odvratio od intervencije u budućim događajima. Zajedno s američkim veleposlanikom održao je i niz sastanaka s vodećim revolucionarnim vođama, te se nakon toga posvetio organiziranju šahovog odlaska iz Irana.





Nakon što su prema planu šaha „izvukli“ iz Irana, Amerikanci i njihovi saveznici očekivali su stabilizaciju prilika u zemlji, naravno, u skladu s njihovim strateškim interesima. No, u konačnici vlast je preuzeo islamski pokret predvođen ajatolahom Khomeiniem. To je američku politiku ubrzo dovelo do konfuzije, budući da je nova vlast počela voditi potpuno samostalnu vanjsku i unutarnju politiku. Od toga trenutka, Sjedinjene Američke Države i njihovi zapadni saveznici otvorili su sukob s Iranom koji traje do današnjih dana.

Na drugoj strani vage, savezništvo sa Saudijskom Arabijom jamčilo je provođenje američke strategije obuzdavanja sovjetskog utjecaja u Afganistanu i regiji. Saudijska je Arabija logistički pomogla niz islamističkih skupina, a bez Rijada nije se mogao održati ni sustav petrodolara. Nakon listopadskog rata, 1973.godine i Camp Davidskog sporazuma,1978. godine, sada je i Egipat u sinergiji sa ekonomskom moći Saudijske Arabije i zaljevskih monarhija, postao jamac američkih interesa u regiji. Američko vojno i političko vodstvo na Bliskom istoku i u Perzijskom zaljevu ostvareno je na arapskoj strani jednadžbe. Američka je administracija vjerovala da će šaha jednostavno zamijeniti bezličnim političarem koji će biti podložniji američkim i britanskim interesima u regiji. Prema američkim procjenama, šijitske islamističke snage koje su uspostavile vlast u Iranu trebale su biti sigurna brana ruskom nadiranju, osobito su trebale otežati sovjetski položaj u Afganistanu. Međutim, rušenjem sekularne iranske države, ne samo omrznutog šaha što je bio pravi cilj Amerikanaca, otvorila su se širom vrata šijitskim islamističkim snagama. Amerikanci i saveznici procjenjivali su da nova iranska islamistička vlada neće biti sposobna organizirati i voditi državu. Računali se da bi se mogući iranski kaos mogao preliti preko sovjetskih granica i raširiti njegovim južnim republikama, istovremeno sa situacijom u kojoj bi sovjetske vojne snage u Afganistanu bile izložene udarima sunitskih militanata. Amerikanci su Iranu namjenili „kontrolirani kaos“ koji će oni posredno nadzirati i koristiti za svoje ciljeve. Međutim, nakon induciranog šahovog rušenja za koje su postojali svi unutarnji politički preduvjeti, uključujući i nezadovoljstvo većine stanovništva, šijitske islamističke snage nisu iranski narod nisu gurnule u kaos, nego su kroz Islamsku revoluciju uspjele ostvariti kontrolu nad državom, te osigurati stabilan državni ustroj.

Događaji koji su uslijedili snažno su djelovali na homogenizaciju iranskog nacionalnog bića. Naime, zauzimanje američkog veleposlanstva, 4. studenog 1979. u Teheranu, te uzimanje 52 službenika veleposlanstva kao taoce, dodatno je narušilo odnose novih vlasti sa Zapadom, posebno sa Sjedinjenim Državama. Opsadu veleposlanstva koja je potrajala 444 dana blagoslovio je Khomeini. Studenti koji su smatrali da se u veleposlanstvu kuju planovi protiv revolucionarne vlasti zahtijevali su izručenje šaha radi suđenja. Nemire je odlučio iskoristiti Khomeini koji je uz pomoć Skupštine stručnjaka koja je tada imala funkciju ustavotvrne skupštine, a poslije postala jedna od najvažnijih institucija islamske republike, u Ustav ugradio članke koji su mu dali iznimne ovlasti: Vrhovnog vođe, Vrhovnog pravnika, Vođe revolucije, ali i Imama islamske umme (zajednice). Tako se po prvi put dogodilo da u šiitskom islamu živa osoba dobije ovakvu titulu. Iako je na predsjedničkim izborima, u siječnju 1980. pobijedio je nezavisni kandidat Abol-hasan Bani Sadr koji je oko sebe počeo okupljati liberalnu i sekularnu opoziciju islamističkom režimu, Islamistička republikanska stranka je na parlamentarnim izborima 1980. godine dobila većinu mandata, te u lipnju (za vrijeme svetog mjeseca Ramazana) uspjela inaugurirati islamistički poredak.

Smrt šaha, koji je umro u izgnanstvu u Egiptu 1980.godine ubrzala je rješenje talačke krize. Taoci su oslobođeni, a američki predsjednik, Ronald Reagan odmrznuo je iranske devizne zalihe u američkim bankama u vrijednosti od oko 9,5 milijardi dolara. Ipak, od tada su Sjedinjene Države prekinule sve diplomatske odnose sa službenim Teheranom. Nakon što je neslavno propao njihov pokušaj manipulacije s Iranom, te kada je novi režim u Teheranu počeo pružati otpor i sovjetskim i zapadnim regionalnim interesima, Amerika je pribjegla novoj taktici. Usporedo s ratom u Afganistanu, Sjedinjene su Države, uz pomoć Saudijske Arabije pokrenule posrednički rat protiv Irana. Tijekom rujna 1980. želeći se domoći Khuzestana, naftom bogate pokrajine na jugoistoku Irana, Sadam Husein (kojega su koje desetljeće kasnije jednako kao i šaha srušili s vlasti) napao je Iran. SAD, kao i izbjegli šahovi časnici uvjeravali su Sadama kako je iranski režim slab, osobito oslabljen revolucijom zbog čega se neće moći braniti. Irački rat protiv Irana bio je tipični posrednički rat koji je samo Saudijska Arabija financirala sa preko 80 milijardi dolara. No, ni ta vojna intervencija protiv iranskih vlasti nije imala uspjeha. Nakon početnog nesnalaženja, iranska vojska i novoformirana Revolucionarna garda aktivnom su obranom, te serijom protunapada, uspjeli sa svoga teritorija potisnuti iračke snage, te dijelom prijeći na irački teritorij. Rat se protegnuo na cijelo desetljeće, ali temeljni cilj zbog kojeg je pokrenut – rušenje iranske vlasti nije postignut. Naime, Revolucija je ovim desetogodišnjim ratom, u kojem je poginulo više od pola milijuna Iranaca, zapravo bila nastavljena.

Islamska republikanska stranka započela je s provedbom snažne islamizacije u iranskoj vojci, te društvu. Ovakav razvoj događaja rezultirao je velikim previranjima unutar iranskog društva – organizacija Mujahedin-e-Khalq 1981.g. postavila je eksploziv u zgradi Islamske republikanske stranke u kojoj su stradale 74 osobe, da bi samo dva mjeseca kasnije nova eksplozija poubijala gotovo cijeli državni vrh, osim samog Khomeinija. Uslijedila su brojna uhićenja, dok su građanska prava gotovo u potpunosti suspendirana.

Slomom svih opozicijskih grupa vlast, započeo je uspon islamske revolucije i njeno konstituiranje u cjelovit ustavni sistem Islamske republike. Kako navodi Hido Biščević u knjizi „U ime Alaha: iranska islamska revolucija“ (Zg.,1987.), islamska je revolucija kao jedan od najznačajnijih događaja 20.st., postupno dovela do promjena u gotovo svim aspektima društvenog života, jer su „nova ministarstva, organizacije, institucije, komiteti i fondovi, nove političke filozofije i pragmatična pravila, novi poredak i nove vrijednosti…sve je to iznjedrilo cjelovit islamski sustav usklađen sa šiitskim konceptom vrhovne vlasti Alaha“. Naime, uspostava Islamske republike donijela je potpunu preobrazbu u kulturi, vrijednosnom sustavu, duhovnom životu, moralu, upravo zbog svog fundamentalističkog oslanjanja na Kuran. U zemlji sa prevladavajućim šiitskim stanovništvom (91%), u kojoj sunita ima manje od 8%, islam je kao religija postao osnovnim kriterijem društvenog života. Revolucija je u potpunosti transformirala dotadašnji zapadnjački, dekadentni i materijalistički svjetonazor, te uspostavila novi vrijednosni sustav koji se temeljio na duhovnoj čistoći pojedinca i zajednice.

Od prvih dana iranske revolucije i rušenja šaha do danas, američka i zapadna politika „spotiču“ se na Iranu uporno pokušavajući ispraviti tu anomaliju koja je nastala u američkom i savezničkom master planu prekrajanja Bliskog istoka, jačanja vlastitih geoekonomskih i geopolitičkih pozicija, te zatvaranja pravaca djelovanja kineskih i ruskih interesa. Prije listopadskog rata, 1973. godine, američke i zapadne vojne snage nisu bile prisutne gotovo nigdje na Bliskom istoku, manji broj njihovih, uglavnom savjetnika i vojnih stručnjaka, bio je raspoređen u Jordanu i Izraelu. Nakon listopadskog rata 1973.godine i sklapanja mirovnog sporazuma u Camp Davidu između Egipta i Izraela, te prelaska Egipta u američki tabor, američki vojni efektivi dobili su neogranočeni vojni pristup egipatskom teritoriju. Nakon prvog Zaljevskog rata i bitke za Kuvajt (1990.), američke i zapadne vojne snage dobile su pristup Saudijskoj Arabiji čemu su se tradicionalne islamske snage u svim zaljevskim monarhijama žestoko protivile. Tijekom drugog Zaljevskog rata (intervenciju u Iraku, 2003. godine), američke i savezničke snage dobile su pristup teritoriju Iraka, Afganistana, a nakon tzv. revolucija Arapskoga proljeća i kontrolu nad teritorijem Libije, te središnje Afrike. Rat u Siriji samo je nastavak američkog „master plana“ kojim im je za sada postao dostupan i dio teritorija te države.

Dakle, od početne pozicije početkom 70-ih godina prošlog stoljeća gdje se američki i zapadni vojnik gotovo nije mogao vidjeti na prostorima Bliskog istoka, sadašnja prisutnost američkih snaga  prostire se od Maroka na zapadu do Afganistana na istoku. Istovremeno, kako se teritorijalno širi „rat protiv terorizma“ i nedemokratskih režima („osovina zla“), tako američke snage sve dublje i dublje zauzimaju poziciju u Africi. To je uostalom i bio cilj velikog master plana transformacije Bliskog istoka i njegove prilagodbe američkim, britanskim i savezničkim europskim strateškim interesima. Iran je posljednja „anomalija“ uspostavljenoga odnosa snaga, posljednja točka bliskoistočnog prostora na kojem američka vojna moć ne može ostvariti svoju efektivnu prisutnost na terenu. Rezultat je to loših analitičkih procjena (rušenje šaha, slamanje iranskoga otpora nastavku geoekonomske i geopolitičke eksplatacije iranskih resursa za račun SAD –a i njegovih zapadnih saveznika) koje su dovele do početnog sloma manipulacije Iranom. Sukob nastao u povjesnom trenutku, svakako će se nastaviti, budući da američka i zapadna politika nikada neće odustati od pokušaja promjene sadašnje  paradigme međusobnih odnosa.

dr. sc. Jadranka polović Mario Stefanov: IRANSKA PRIČA – KADA STRANA MANIPULACIJA DOŽIVI SLOM! (2)

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like