U posthladnoratovskoj američkoj doktrini posebno je politika zaštite ljudskih prava postala moćno sredstvo izvanjskog utjecaja na politiku određene zemlje. Već je 1990.g., američki predsjednik G. W. Bush retorikom zaštite ljudskih prava, moralnosti, jedinstva, pravde i zakonitosti osigurao uspostavu široke vojne koalicije tijekom napada na Irak. Clinton upravo na zaštiti ljudskih prava temelji praksu humanitarnih intervencija (Somalija, 1993.; Haiti, 1994.; Bosna, 1995.; Jugoslavija, 1999.;), nakon čega ljudska prava postaju neobično “upotrebljiva” u geopolitici 21.st. Ugledni njemački sociolog (1944.-2015.) Ulrich Beck, režim zaštite ljudskih prava smatra vrlo djelotvornom strategijom koja “revolucionira svjetski politički poredak“ na način da meta-moć globalnog civilnog društva (NVO), kao novog subjekta međunarodnih odnosa, nametanjem pitanje zaštite ljudskih prava urušava autonomiju nacionalne države. Nacionalna ili socijalna prava gube prednost pred režimom zaštite ljudskih prava čime se otvara bezgranični prostor moći svjetske unutarnje politike u kojem se zapadne, globalno utjecajne države, ali i nevladine organizacije vrlo intenzivno miješaju u unutarnju politiku drugih, na način da mogu mijenjati njihove strukture vlasti. Beck govori o “mješovitom obliku humanitarne nesebičnosti i imperijalne logike moći, osobito iskazane u vojnim humanitarnim intervencijama, pa se doista lako složiti s njim kada kaže kako teme globalnog civilnog društva poput zaštite ljudskih prava, često bivaju instrumentalizirane od strane Sjedinjenih Država, Europske unije kao i drugih globalnih aktera, na način da postaju vrlo korisna “ideološka oprema za svjetskogospodarske i vojne križarske ratove “.
Nakon 11. rujna 2001.g. humanitarne intervencije poprimaju formu rata protiv terora koji sve češće dovodi u pitanje suverenitet tzv. odmetničkih država koje, prema shvaćanju Zapada, obilježava ozbiljan demokratski deficit zbog čega se njihovom političkom sustavu i formalnim institucijama oduzima svaki značaj. Rangirajući druge države prema njihovoj spremnosti za poštivanjem ljudskih prava i vjerskih sloboda, Amerika je često i unilateralno intervenirala u lokalne konflikte primjenjujući američke zakone eksteritorijalno na području drugih država. Već u listopadu 2001.g. Sjedinjene su Države izvršile napad na Afganistan koji je smatran sjedištem AlQa’ide i Osame Bin Ladena, nakon čega je srušen talibanski režim, a za predsjednika postavljen Hamid Karzai, sklon SAD-u. Samo nekoliko mjeseci poslije, zbog kršenja ljudskih prava i potpore terorizmu, predsjednik je Bush u svom obraćanju naciji posebno izdvojio Irak, Iran i Sjevernu Koreju kao osovine zla te ozbiljnu prijetnju međunarodnoj sigurnosti. ”Cijena ravnodušnosti bila bi katastrofalna. povijest je pozvala Ameriku i naše saveznike na akciju, stoga je naša dužnost i privilegija voditi ovu bitku za slobodu.”
Već su posljedice Zaljevskog rata pokrenutog protiv Iraka, 1990.g.,bile zastrašujuće: uz brojne ljudske žrtve, trinaestogodišnja primjena vrlo oštrih ekonomskih sankcija za Iračane je bila pogubna. Prema podacima UN-a, iračko je društvo, suočeno s brojnim nedaćama, nedostatkom hrane, devastacijom obrazovnog i zdravstvenog sustava i povećanim mortalitetom djece, sa stupnja relativnog prosperiteta palo na stupanj posvemašnjeg siromaštva. Nova vojna intervencija protiv Iraka, s ciljem svrgavanja režima Sadama Huseina, poduzeta je 2003., bez odobrenja VS UN-a. Intervencija je tada izazvala oštru osudu međunarodne javnosti zbog kršenja normi međunarodnog prava. Iako Inspekcija Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) nije našla oružje za masovno uništenje, iako je to u svom izvješću odbacila i CIA, ipak je takva lažna tvrdnja američke administracije bila dostatan razlog da predsjednik Bush osigura potporu Kongresa za napad na Irak. Unatoč prosvjedima međunarodne javnosti i upozorenjima CIA-e i NSA-e kako će američki napad na Irak rezultirati jačanjem potpore islamu, te nasilnim unutrašnjim sukobima, Bushova je administracija ove izvještaje odbila kao neprihvatljive, smatrajući kako se radi o prirodi prijetnje koja ne može biti prevladana diplomatskim sredstvima, već isključivo vojnom silom, stoga je jedini način “uklanjanje režima Sadama Huseina, nova politička konfiguracija Iraka te geopolitička rekonstrukcija regionalnih odnosa.”
Nakon Iraka, Sjedinjene Države postaju sklone provedbi unilateralnih vojnih akcija. Naime, primarni cilj američke vanjske politike postaje mesijansko promicanje demokracije, pri čemu se fokus sigurnosno – obrambene politike pomiče prema preventivnoj akciji protiv tzv. nepoćudnih država koje ugrožavaju međunarodni mir ili pax americanu. Doktrina preventivnog napada obuhvaća korištenje i primjenu niza različitih mjera s ciljem rušenja neprijateljskih režima: od političkih i gospodarskih sankcija, pružanja podrške opoziciji do poduzimanja izravnih vojnih intervencija koje mogu imati i karakter unilateralne operacije s ciljem rušenja neprijateljskih režima. U predgovoru Strategije nacionalne sigurnosti (Grand Strategy) iz 2002.g. navodi se kako je “rat protiv terorizma globalni poduhvat neodređenog trajanja“ zbog čega temelj vanjskopolitičkog pristupa SAD-a postaje vojna sila, a nasilna demokratizacija država na Bliskom istoku biva predstavljena, ne samo kao interes Amerike već i interes drugih država Zapada. U tom kontekstu zaštita ljudskih prava postaje formalni temelj američkog intervencionizma, zapravo pogodan politički instrument kojim se oblikuju političke prilike u zemljama europske poluperiferije (Ukrajina, Makedonija, Kosovo) ili se na prostoru Sjeverne Afrike i Bliskog istoka nasilno ruše nepoćudni režimi.
Irak, Libija, Sirija i Iran, države izvan savezničkog sustava SAD-a, postaju mete Sjedinjenih Država i njenih saveznika. Vojnu intervenciju u Libiji pokrenula je međunarodna koalicija predvođena Sjedinjenim Državama, Velikom Britanijom i Francuskom nakon što je VS UN-a izglasalo Rezoluciju 1973. U knjizi Mitovi, laži i ratovi za naftu, W. Engdahl humanitarni rat u Libiji sagledava kao de facto čin neokolonijalizma, koji, s ciljem prisilne promjene režima, krši temeljne norme međunarodnog prava. Autor navodi kako libijski slučaj predstavlja pokušaj uvođenja opasnog koncepta Odgovornosti za zaštitu (The Responsibility to Protect) kao nove norme na polju međunarodne sigurnosti i ljudskih prava, zbog čega je opravdanje za uporabu sile i u Libiji utemeljeno na prioritetu zaštite ljudskih prava.
Posljedice nasilne demokratizacije Bliskog istoka i sjevera Afrike ogledaju se radikalizaciji čitave regije u kojoj je američki ambiciozni plan o Velikom Bliskom istoku, kao dijelu geopolitičke strategije uspostave sveobuhvatne kontrole nad naftnim resursima cijelog islamskog svijeta, doživio kolaps u Siriji. Unatoč tomu, dekompozicija i marginaliziranje velikih država regije – Iraka, Egipta, Libije, Sirije i ciljano Irana – inženjeringom političke destabilizacije režima, postaju sve više uočljivi imperijalni ciljevi SAD-a i velikih sila. Očito je da Sjedinjene Države, kao hegemonijska svjetska sila u posthladnoratovskom razdoblju, postaju “stvaratelj pravila“ za međunarodnu zajednicu, pri čemu “oni koji imaju moć unutar institucija hegemonijske države postaju kreatori svjetske politike, administratori, regulatori i geografi međunarodnih odnosa“. Autori Geroid OTuathall i John Agnew navode kako njihova moć, zapravo određuje “uvjete svjetskog geopolitičkog poretka i upravljanja međunarodnim prostorom“ te na taj način, ne samo da proizvode i upravljaju regionalnim sukobima, već i stvaraju uvjete u kojima periferne i poluperiferne države “aktivno koriste geopolitičko promišljanje hegemona“. Sjedinjene Države svojom geopolitikom enlargementa i engagementa usklađenom s djelovanjem Europske unije i međunarodnih financijskih organizacija, nesumnjivo osiguravaju sve veće ovlasti transnacionalnim korporacijama, zapravo razvlašćuju nacionalne države koje gube sposobnost upravljanja razvojem nacionalnog gospodarstva kao i usmjeravanja društvenih prioriteta. Upravo tako i američki ambiciozni plan stvaranja Velikog Bliskog istoka uključuje “blagotvorne“ ideje širenja demokracije i uspostave slobodne trgovinske zone između SAD-a i Bliskog istoka u razdoblju od jednog desetljeća, što zapravo podrazumijeva pripremu nacionalnih ekonomija za preuzimanje od strane SAD-a i multinacionalnih korporacija. Analizirajući ekonomsku transformaciju Iraka nakon američke okupacije, Naomi Clein u svojoj, vrlo čitanoj knjizi Doktrina šoka, navodi da su tvorci invazije na Irak bili sasvim izravni te da su odbacili čak i pokušaj da se “slobodna trgovina prikaže kao nešto različito od imperijalističkih programa“. Slobodna je trgovina u Iraku “ulazila na glavna vrata…preventivnim ratovima izravno grabeći nova tržišta za zapadne multinacionalne kompanije.“ Nakon zračnih napada koji su uništitili infrastrukturu Iraka, uslijedio je najsveobuhvatniji politički i ekonomski program šok terapije koji je uključio ukidanje subvencija za hranu i gorivo, ubrzanu privatizaciju državnih poduzeća kao i usvajanje zakona koji strane kompanije oslobađa plaćanja poreza, jamči im 100% vlasništvo nad iračkom imovinom ili bar četrdesetogodišnje koncesije. Autorica navodi da se cijeli projekt razgradnje iračkog društva temeljio na nama već dobro poznatim “rasističkim pretpostavkama o američkoj premoći i iračkoj zaostalosti“, pri čemu su kategorije sprječavanja korupcije, neučinkovitosti domaće birokracije i, naravno, zaštite ljudskih prava žena, manjina i vjerskih skupina učestalo korištene kao vrijedan instrumentarij korporatističkog projekta skrivenog u samoj srži invazije.
Nesumnjivo, u novoj globalističkoj paradigmi širenje liberalne demokracije reducira ljudska prava na političke i građanske slobode koji se zapravo svode na slobodnotržišne odnose. John Gray ukazuje na neobičnu mješavinu ljudske slobode i ekonomske sfere, navodeći kako se “struktura američkog slobodnog tržišta poklopila s imperativom ljudskih prava“, iako su filozofski temelji tih prava neutemeljeni. Naime, autor ističe kako nema niti jedne uvjerljive teorije po kojoj bi “pojedinačne slobode imale rang univerzalnih prava“. Unatoč tome, američki su neokonzervativci tijekom posljednja dva desetljeća uspjeli globalni laissez-faire predstaviti kao vrhunac moderniteta. Stoga, širenje liberalne demokracije i slobodnog tržišta kao neupitnih američkih vrijednosti, postaje najvažniji američki posthladnoratovski projekt koji zahtijeva globalizaciju jedinstvenog tipa zapadnog kapitalizma: američkog slobodnog tržišta koje ulogu nacionalnih država i djelovanje vlada mijenja iz temelja. Stoga zahtjevi za širenjem demokracije, slobodnog tržišta i ljudskih prava postaju u posthladnoratovskom razdoblju jedinstveni paket zahtjeva globalnih aktera prema ostatku svijeta, a njihovo ne prihvaćanje, postaje sasvim dostatan razlog za primjenu niza vrlo različitih mjera: suptilnih političkih pritisaka, gospodarskih sankcija, pomaganja oporbe do poduzimanja izravnih vojnih operacija s ciljem rušenja neprijateljskih režima.
Danas su Afganistan, Irak, Libija, Egipat i Sirija, države na rubu raspada. Kaos, sveobuhvatna politička nestabilnost i potpuno urušavanje gospodarstva, neka su od zajedničkih obilježja postkonfliktnog oporavka kojim upravlja međunarodna zajednica. Zbog potpuno promašene politike Zapada, ove se zemlje suočavaju sa zajedničkom sigurnosnom prijetnjom – sve snažnijim utjecajem skupina islamističkih ekstremista, eskaliranjem terorizma, anarhije i nasilja što rezultira zastrašujućom represijom ljudskih prava. Prema analizi UNHCR-a (UNHCR, 2013) sirijski sukob, zbog kojeg su milijuni ljudi ostavljeni u siromaštvu, gladi, bolesti ili prisiljeni na raseljavanje, predstavlja najgoru humanitarnu krizu u posljednjih 20-tak godina. Razornost sukoba nepobitno je poništila razvojne pomake sirijskog društva koji su učinjeni tijekom 35 godina sirijske samostalnosti.
Političke i ekonomske posljedice vojnih intervencija u Afganistanu, Iraku i Libiji, te neuspjeh nasilne demokratizacije ovih država, poništavaju temeljnu ideju vojnog humanitarizma: zaštitu civilnog stanovništva. Međutim, strateški imperativi kontrole resursa sve vidljivije usmjeravaju tijek budućih vanjskopolitičkih akcija globalnih aktera. Upravo svjedočimo “migraciji“ vojnog intervencionizma zapadnih sila prema području Sahela (Subsaharske Afrike) koje postaje novo krizno žarište. Regionalni sukobi i ratovi koji se vode pod dominacijom interesa vojno – sigurnosnog kompleksa i multinacionalnih korporacija na području Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva postaju permanentno društveno stanje čije su posljedice, na najgori mogući način, suočile europsku javnost s potrebom utvrđivanja odgovornosti vlastitih vlada za nastalu humanitarnu situaciju.
Naime, posljedice ovakve strategije svjetske supersile i njenih saveznika, primjenjene u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Iraku, Afganistanu, Libiji, posredno i drugim zemljama Sjeverne i podsaharske Afrike, te Siriji, jesu razorena društva koja svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštvom, civilnim žrtvama i rijekama imigranata ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost. Nakon više od desetljeća takvih politika kojima su vodeće europske zemlje uglavnom saveznik, Europska se unija na najgori mogući način suočila s poplavom imigranata kao potencijalnih azilanata, što je prisiljava na pronlazak adekvatnog odgovora i moguće redefiniranje svoje restriktivne politike useljavanja. Ovakva politika, koja problem imigracije sagledava u okvirima koncepta sigurnost, rata protiv terora, te rješenje vidi isključivo u jačanju sustava nadzora na vanjskim granicama EU, a bez sposobnosti sagledavanja kompleksnosti problema, kao i suodgovornosti Zapada, dugoročno će proizvesti još veće političke, gospodarske i sigurnosne probleme koji će se snažno odraziti na stabilnost Europske unije.
0 komentara