dr.sc. Jadranka Polović: IGRE PRIJESTOLJA ILI TEORIJE ZAVJERE NA BALKANU

Izluđeni Vučić, kojem je sam Šešelj bio mentor, posljednji je u nizu ne samo balkanskih, već i europskih lidera koji još uvjek vjeruju da u postojećim međunarodnim odnosima mogu voditi samostalnu, odnosno „nesvrstanu“ politiku, iako mu je sam Hoyt dobronamjerno sugerirao da „sva jaja treba staviti u EU košaru“.

Nakon godina zatišja, Zapadni Balkan ponovno je prostor geopolitičkih igara velikih sila. Regija, kao dio jugoistoka Europe, postaje poprište sve žešćeg sukoba Sjedinjenih Država i Rusije, ali i drugih zainteresiranih igrača koji državama Balkana nude alternativne gospodarske, ali i političke modele. Sve je očitije kako su na djelu opasne zakulisne igre moći velikih sila i utjecajnih država koje se mogu smjestiti u diskurs teorija zavjere. Zavjere su, naravno, tradicionalan oblik političkog djelovanja, a “dvorske spletke” kojima svjedočimo postaju vrlo korisno političko sredstvo u regiji, u kojoj se trenutačno vodi posrednički (proxy) rat (V. Cvrtila, Tportal, 1.9.2017.), odnosno borba globalnih i regionalnih sila za političku i gospodarsku dominaciju u ovom dijelu Europe.

Zbog „Zakona o uporabi jezika“ koji se neočekivano, po žurnom postupku, našao pred zastupnicima Sobranja, Makedonija je, moguće, na pragu nove velike krize. Naime, ovim Zakonom, čije se izmjene temelje na tzv. „Tiranskoj platformi“, dokumentu koji je poslužio kao podloga za formiranje postizborne koalicije proameričkog SDSM-a s makedonskim Albancima, u Makedoniji se uvodi dvojezičnost. Najava izjednačavanja do sada manjinskog albanskog jezika s makedonskim, što podrazumijeva službenu uporabu oba jezika u svim javnim institucijama na ukupnom teritoriju države, izazvala je žestoke reakcije oporbenih stranaka. Samo koji tjedan prije, Makedoniju je potresla i velika diplomatska afera koja je aktivirala „tipičnu balkansku teoriju zavjere“, kako ju je nazvao Edward Joseph, američki profesor sa sveučilišta John Hopkins, dobar „znalac“ prilika na Balkanu. Kada je riječ o trenutačnim makedonsko – srpskim odnosima, Joseph, nekadašnji izaslanik SAD i UN-a u nizu misija na Balkanu, u intervjuu za radio Slobodnu Europu (RSE) navodi kako se radi o spekulacijama „koje nemaju nikakvog osnova, niti smisla“, niti su SAD posebno zainteresirane za Balkan. Nedavni posjet Hoyt Brian Yeea, zamjenika pomoćnika američkog državnog tajnika smatra vrlo uspješnom, jer je spretni, ponekad opasni Hoyt „u minuti“ nagovorio makedonskog predsjednika Ivanova da odblokira proces prijenosa vlasti, nakon čega je uslijedilo formiranje nove vlade Zorana Zaeva. Rusija je glavni izazov u regiji, međutim razvoj situacije u Makedoniji i Crnoj Gori ne ide joj u prilog. Ipak, Rusija, smatra Joseph, nikako nije odustala od svojih interesa u regiji. Trenutno je fokusirana na Srbiju i Republiku Srpsku i čini sve kako bi potkopala proces euroatlantskih integracija balkanskih zemalja.

Naime, zbog „ofanzivnog obavještajnog djelovanja“ makedonskih vlasti protiv Srbije u koju je uključen i „strani faktor“ (čitaj SAD), Srbija je nedavno povukla kompletno osoblje veleposlanstva Srbije u Skopju što predstavlja presedan u diplomatskim odnosima. Takvi postupci nisu uobičajeni u diplomatskim bilateralnim odnosima, a ono što je poznato iz ove diplomatske afere zapravo otvara niz pitanja. Zbog čega se Srbija, zajedno s Iranom, kojeg SAD sumnjiče za terorizam, našla na popisu država nad kojima „mala“ Makedonija provodi „najviši stupanj sigurnosne obrade“. Unatoč nizu javno prezentiranih razloga (Makedonija je trebala predložiti članstvo Kosova u UNESCO-u, čemu se Srbija protivi), postalo je očito kako je cilj ovog hibridnog rata  sam premijer Aleksandar Vučić, zbog čega je teritorij Makedonije trebao poslužiti za detronizaciju srbijanskog lidera koji sve više postaje „otvoreno prvorazredno pitanje, ali i problem za međunarodnu zajednicu, akter destabilizacije regije (IFIMES; kolovoz 2017.). Izluđeni Vučić, kojem je sam Šešelj bio mentor, posljednji je u nizu ne samo balkanskih, već i europskih lidera koji još uvjek vjeruju da u postojećim međunarodnim odnosima mogu voditi samostalnu, odnosno „nesvrstanu“ politiku, iako mu je sam Hoyt dobronamjerno sugerirao da „sva jaja treba staviti u EU košaru“.

Aleksandar Vučić, sadašnji predsjednik Srbije koji je prisvojio i premijerske ovlasti, u okruženju NATO-vih članica nastoji voditi politiku vojne neutralnosti, te, iako sve teže, balansirati između Zapada i Rusije. Srbija pod Vučićem čvrsto je opredjeljena za  EU, premijerka, Ana Brnabić, deklarirana je lezbijka, uz to i žena, čime se Srbija, unatoč milijunima pregaženih i mobingiranih radnika, svrstala u najciviliziranije europske države, i pokazala privrženost „europskim vrijednostima“. Nova premijerka ima još neke kvalifikacije koje bi Srbiji trebale pribaviti naklonost zapadnih aktera, osobito SAD-a. Naime, Ana Brnabić provjereno je „američki igrač“ – nekoliko je godina radila u USAID-u, surađivala sa Svjetskom bankom, a njen think-tank član je Trilateralne komisije. Nadalje, iako Srbija blisko surađuje s NATO-om kroz program Partnerstva za mir, problem je što istovremeno održava vojne vježbe s Rusijom, kupuje rusko oružje, prima donacije, osigurala je „prolaz“ „Turskom toku“ preko svog teritorija i, uopće, snažno podupire ruske i kineske investicije. Iako uvjek ističe svoju opredjeljenost za EU integracije, Vučić ipak nije pokazao volju za distanciranje od Rusije. Osobiti je problem Srpsko – ruski humanitarni centar u Nišu, po mnogima ruska vojna baza i špijunski centar, čije zatvaranje zahtjeva EU, ali i SAD, a taj zahtjev se uporno prolongira. Ovakva pozicija, kojom Vučić nastoji „sjediti na dvije stolice“, nikako ne odgovara SAD-u koje su svoj utjecaj i premoć u regiji potvrdile ulaskom Crne Gore u NATO, ali i ustoličenjem, gotovo u dramatičnim okolnostima, proamerički orijentiranog Zorana Zaeva.

Što se tiče regije, SAD su u snažnom zamahu! Iako su pod američkom kontrolom gotovo sve vlade zemalja regije kao i tamošnji politički procesi, ipak još uvijek nije do kraja definirana pozicija srpskog predsjednika Vučića, kao i predsjednika RS, Milorada Dodika koji zapravo ostaje „vuk samotnjak“ u regiji s vrlo upitnim izgledima za budućnost. Ova situacija navodi Sjedinjene Države na akciju. Spekulira se kako iza navodnog obavještajnog djelovanja protiv Srbije, odnosno predsjednika Vučića, kojim Zapad više nije zadovoljan i nema vremena za njegove bravure, stoji američki veleposlanik u Skopju, Jess Baily. Naime, SAD možda ne žele rušiti predsjednika Vučića, ali svakako žele nadzirati političke i gospodarske procese u Srbiji i usmjeravati aktivnosti vlade. Sjedinjene Države zapravo već jako dugo kontroliraju sve države regije preko „meke moći“ –  kroz diplomaciju (sustav različitih pritisaka, kontrole, politika „mrkve i štapa“, utjecaj MMF-a i Svjetske banke, ali i kroz izravan utjecaj na niz kadrovskih rješenja (premijera, članova vlade) kako bi se ove zemlje što više distancirale od energetskog, ekonomskog i političkog utjecaja Rusije, ali i rastućeg utjecaja Kine.





Ono što Zapad zahtijeva od Srbije zapravo se kosi s njezinim nacionalnim interesima – odustajanje od Kosova i priznanje njegove državnosti. Priznanje Kosova za sobom vuče još neka sporna teritorijalna pitanja, poput Sandžaka, Preševske doline i Bujanovaca, a možda u budućnosti i raspravu o statusu Vojvodine. Sjedinjene su Države imale presudnu ulogu u dosadašnjoj dekompoziciji Srbije, Zapadu odgovara slaba i teritorijalno sužena Srbija – ostaje otvoreno pitanje treba li njeno kljaštrenje ići do razine „Beogradskog pašaluka“. Zapad će i dalje „tipovati“ na Vučića ukoliko bude kooperativan po pitanju Kosova, međutim na toj su temi uglavnom „padali“ svi srpski lideri – od Đinđića, Koštunice do Tadića. Otklon od Rusije, kao i pritisci na Milorada Dodika, također su važan dio agende odnosa Srbije i SAD-a. Naime, iako Vučić izravno ne podržava Dodika, SAD ipak očekuju da srbijanski predsjednik zauzme stav i svojim autoritetom utječe na prilike u Republici Srpskoj. Ukoliko neće, SAD mogu uz diplomatske pritiske, još uvjek snažno zaigrati i na prozapadnu srpsku oporbu koja vlast sadašnjeg premijera ionako smatra krajnje autoritarnom i diktatorskom.

Što se tiče SAD-a, Aleksandar Vučić ima i druge nepremostive „mane“! Srbija (Rusija) je, navodno, uključena u organizaciju državnog udara u Crnoj Gori,  u listopadu 2016.g., kada je uz pomoć oporbe trebao biti svrgnut Milo Đukanović. (IFIMES, 2017), međutim uloga Srbije u proizvodnji krize u Makedoniji najviše zabrinjava Zapad. Upravo je Aleksandar Vučić imao dobre odnose i suradnju s bivšim premijerom Grueskim (VMRO – DPMNE), koji je opet imao čvrste veze i poslovne projekte s Rusijom i s Kinom. Obje zemlje imaju velike investicije na prostoru Makedonije, uložile su nevjerojatan novac. Postoje indikacije (opet teorije zavjere) kako je predsjednik Ivanov proljetne nemire u Makedoniji bio spreman okončati proglašenjem izvanrednog stanja. Nakon nasilja u makedonskom Sobranju, u kojem je sudjelovao savjetnik u veleposlanstvu Srbije u Skopju (kao promatrač), Ivanov je odustao. Naime, radi se o bivšem zamjeniku direktora sigurnosno – obavještajne agencije Srbije – BIA-e, koji je nekad bio i član diplomatske misije u Zagrebu, a na čiji se rad Hrvatska žalila. Njegovo prisustvo u parlamentu tijekom nereda ipak je dokaz kako je u zbivanja u Makedoniji bila aktivno uključena srpska obavještajna služba koja je vršila usluge za treću državu (čitaj Rusiju).

Američki cilj je sasvim jasan – držanje Balkana pod okriljem NATO-a, eliminiranje utjecaja Rusije i Kine, uz istovremenu diplomatsku nadmoć nad Europskom unijom. Politički lideri i vlade svih zemalja regije pod budnim su okom diplomatskih misija SAD-a, uz različite načine pritisaka, kontrole ili potpore pojedinim režimima. Hoće li Srbija postati dio NATO pakta još uvjek je neizvjesno, ali postaje sve izvjesnije kako EU još uvjek nije spremna primiti Srbiju u punopravno članstvo. Međutim, srpski predsjednik Vučić enigma je i za Rusiju! Ruska ekspertica za Balkan, Anja Filimonova, iako regiju smatra zonom geostrateških, političkih, gospodarskih i nacionalnih interesa Rusije, ipak postavlja pitanje treba li surađivati s Aleksandrom Vučićem, i treba li njegovu vladu smatrati proruskom. Naime, njegovim dolaskom Rusija je geometrijskom progresijom počela gubiti institucionalnu i osobnu potporu srpskih građana, što je vidljivo po izbornim rezultatima proruski orijentirane oporbe, koja i na slijedećim izborima ne može računati na potporu veću od 3-5%. Prema Filimonovoj, ruska je strana otvorila brojne mogućnosti za jaču suradnju sa Srbijom, međutim, ispostavilo se da to nije moguće. Predlaže razmatranje cjelokupne strategije, jer „Rusija Srbiju ne treba tiho predati“. Republika Srpska i njezin lider Dodik, pod stalnim napadima SAD-a, EU, arapskih zemalja, Turske i raznih obavještajnih službi, neće izdržati, niti će RS u takvim okolnostima opstati. Stoga borbu treba koncentrirati u Srbiji, navodi ekspertica (Euroasia Daily).





U članku nedavno objavljenom u Foreign Affairs: Russia’s Bosnia Gambit: Intrique in the Balkan, autor Jasmin Mujanović navodi kako je slijedeća meta Rusije u regiji Bosna i Hercegovina. Cilj je ovu nestabilnu državu ostaviti izvan NATO-a, pri čemu Moskva računa na dva aktera: Milorada Dodika, secesionističkog predsjednika RS, ali i na Dragana Čovića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH i predsjednika HDZ-a BiH. Dakle, Moskva računa na savezništvo s ovom dvojicom „najvećih šampiona etničke fragmentacije i disfunkcionalnosti BiH“, navodi autor, i dodaje kako Moskva iznenada postaje zagovornik interesa hrvatskog naroda u BiH što mijenja i hrvatska stajališta. Mujanović dovodi u vezu aferu Agrokor čiji je najagresivniji kreditor ruska državna Sberbanka, zbog čega se Moskva sprema preuzeti veliki dio hrvatskog gospodarstva.

Ako ovom dodamo i nedavno objavljenu vijest, kako sin bivšeg tajnika NATO-a Andreasa Fogha Rasmussena, Henrik F. Rasmussen (koji je na čelu američke konzultantske kuće) preuzima fond Nexus koji je tijekom ljeta 2016.g. dao kratkoročne pozajmice Agrokoru, nije teško zaključiti da su Sjedinjene Države spremne za „fight“ s Rusijom oko kontrole najveće domaće kompanije, a time i hrvatskog gospodarstva. Pa još i vijest kako na čelo hrvatske uprave Nexusa dolazi Damir Mihanović, ključni svjedok u aferi Fimi – Media, čini se kako na prostoru regije „igrama prijestolja“ nema kraja.

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like