dr. sc. Jadranka Polović i Mario Stefanov: EUROPA: POVRATAK DOKTRINE OGRANIČENOG NUKLEARNOG RATA

Pentagon je 2. veljače 2018. godine objavio novu američku nuklearnu doktrinu  „Nuclear Posture Review“, koja poziva na razvijanje dviju novih vrsta taktičkog nuklearnog oružja koje bi se koristilo s platformi postojećeg, američkog, strateškog, nuklearnog potencijala. Pojednostavljeno, na američka strateška nuklearna oružja  postavile bi se nuklearne bojeve glave ograničene snage: na interkontinentalne strateške balističke projektile, koji se lansiraju s nuklearnih podmornica, pored postojećih bojevih glava na jednom dijelu primjeraka bile bi ugrađene nuklearne bojeve glave malog učinka po cilju, a identično bi bilo učinjeno i s dijelom  američkih krstarećih projektila koji se lansiraju s brodova i podmornica. Time bi strateški prijenosnici nukleranog oružja velikoga dometa po kalkulacijama američkih stratega, zapravo, postala oružja nestrateškog, taktičkog značaja, čime bi se mogle zaobići odredbe postojećih ugovora  o ograničavanju strateškog nuklearnog oružja.

Nije na odmet podsjetiti se kako je teorija ograničenog nuklernog rata „oborena“ još davne 1983. godine za vrijeme Reaganove administarcije. Velika strateška ratna igra „Proud  Prophet“, čiji je cilj bila provjera tadašnje američke nuklearne doktrine, odvijala se sedam tjedana u potpunoj tajnosti, ali u krajnje realnim uvjetima. Uz sudjelovanje zapovjednih struktura svih rodova američkih oružanih snaga širom svijeta, sa stotinama vojnih časnika i najviših vojnih i političkih dužnosnika koji odlučuju o uporabi američkih nuklearnih snaga, uključujući i tadašnjeg ministra obrane Caspara Weinbergera i predsjedavajućeg zajedničkog stožera američkih oružanih snaga, simuliran je nuklearni rat s tadašnjim protivnikom – SSSR-om. Provjerene su sve teorije, pa i ona o preventivnom nuklearnom udaru i ograničenom nuklarnom ratu. Rezultat je bio poražavajući – svaka „scenaristička“ varijanta nuklearnog rata završila je potpunim uništenjem obiju strana. „Poginulo“ je 500 milijuna ljudi, a sjeverna hemisfera u cjelosti je postala nepodobna za život. Predsjednik Reagan izvedenu simulaciju nuklearnog sukoba zaključio je izjavom: „Ideja, kako se nuklearno oružje može koristi za išta osim zastrašivanja i odvraćanja, vrlo je opasna. Nuklearni rat se ne može dobiti.“

Sada, gotovo četrdeset godina nakon „Proud  Propheta“, okupljen je krug novih stratega, koji temeljem promjenjenih geopolitičkih okolnosti, apsolutne tehnološke dominacije američke vojne sile i tehnološkog razvoja, ponovo promišljaju ideju ograničenog nuklarnog rata. Opasna ideja, prema kojoj se malim nuklearnim ratom s nuklearnim oružjem male snage može spriječiti veliki nuklearni rat, pridobija sve veći broj pobornika unutar američkog vojno-industrijskog kompleksa. Ograničeni, „mali“ nuklearni rat odigrao bi se, dakako, na europskom teritoriju (po linijama neposrednog kontakta američkih i NATO snaga s ruskom vojnom silom) kako bi spriječio veliki nuklearni rat koji bi ugrozio američki teritorij. Senatorica Dianne Feinstein, povodom rasprava o finaciranju novih krstarećih raketa, javno je upozorila da su oružja LRSO namjenjena vođenju upravo ograničenog nuklearnog rata: “Iskreno mislim da su ova oružja projektirana kako bi nam pomogla boriti se i pobijediti u ograničenom nuklearnom ratu. Držim da je riječ o šokantnom konceptu“

Naime, na poprištu novog hladnog rata i globalnog sučeljavanja Sjedinjenih Država i saveznika s Rusijom i Kinom, ponovno se, iz mraka prošlosti, vraća doktrina ograničenog nuklearnog rata koji bi se vodio prije svega na prostorima Europe. Ideja da se ograničenim nestrateškim nuklearnim udarima po protivničkim snagama mogu ostvariti  strateški dobici ne temelji se na egzaktno utvrđenim podacima, nego na klimavoj  pretpostavci da neprijatelj nije toliko lud da odgovori totalnim nuklearnim ratom koji bi uništio obje strane kao reakciju na taktički nuklearni udar. Riječ je opasnoj doktrirarnoj strateškoj konstrukciji koja je u svojoj suština čista deluzija koja vodi snižavanju nuklearnoga praga i otvara mogućnost tzv. „malog nuklearnog rata“ na europskim prostorima. Ovakav sukob poštedio bi glavne aktere – SAD i Rusiju. Očito više nije dovoljno voditi posredničke konvencionalne ratove diljem svijeta, već je u međusobnom sučeljavanju, kao ulog, potrebno ubaciti i nuklearno prženje Europe.

Trampov NPR znatno je proširio uporabu američkog nuklearnog arsenala u odnosu na Obaminu administraciju. Prema američkim tvrdnjama, ruska doktrina predviđa uporabu taktičkog nuklearnog oružja u slučajevima tzv.“konvecionalnog preopterećenja“, kada ruske snage ne bi više mogle parirati udarima konvencionalnih snaga SAD-a i njegovih saveznika. Tu strategiju američka strana naziva doktrinom „eskalacije radi deeskalacije“. Naime, sredinom ožujka 2018. godine, pred Senatskim odborom za oružane snage (Senate Armed Services Committee) novu nukleranu strategiju prezentirao je osobno zapovjednik američkog strateškog zapovjedništva ( U.S. Strategic Command – USSTRATCOM), general John Hyten. Prema Hytenu, ruski je predsjednik Putin još u travnju 2000. godine najavio da će ruska doktrina koristiti nuklearno oružje s niskim učincima na bojnom polju u slučaju konvencionalnog preopterećenja“. General Hyten upozorava da to znači da su Rusi spremni u slučaju protivničkog uspjeha u konvencionalnom ratu iskoristiti nestrateško nuklearno oružje male snage. Prema sadašnjem stanju američkog arsenala, Sjedinjene Države praktički ne bi imali s čime odgovoriti, osim svojim strateškim nuklearnim potencijalima. Stoga je, prema njemu, potrebno razviti odgovarajuća oružja kao protutežu velikom broju ruskih taktičkih nukleranih oružja raspoređenih u Europi, a koja bi se koristila u slučaju takvog pretpostavljenog razvoja ratnih zbivanja. Najučinkovitiji način, prema procjeni američkih stratega, čija razmišljanja je iznio general Hyten, je razvoj nuklernih bojnih glava male snage, otprilike onakve kakvu su imale nuklearne bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki. Njihovo instaliranje na dalekometne prijenosnike strateškog nuklearnog oružja – balističke projektile koji se lansiraju s podmornica i krstarećih raketa postavljenih na podmirnicama i brodovima, takvo bi oružje moglo prekvalificirati u taktičko nuklearno oružje koje nije regulirano postojećim sporazumima o ograničenju strateškog nuklearnog oružja. Istovremeno, američkom vodstvu takva klasifikacija odgovara, budući da svojim strateškim nuklearnim oružjem (koje zbog ugrađenih nuklearnih bojevih glava male snage praktički postaje taktičko nuklearno oružje) može odgovoriti novim malim nuklearnim silama poput Sjeverne Koreje ili Irana. To američkoj strani omogućava veću fleksibilnost nuklearnog odgovora tim prije što takve nuklearne sile za sada i nemaju nukleranu snagu kojom bi u punoj mjeri SAD-u odgovorile na strateškoj razini. No pariranje novim nuklearnim silama samo je jedan od elemenata nove američke nuklearne strategije, a njezin glavni cilj su Rusija i Kina.

Usporedno, na drugoj strani Atlantika, u procesu ubrzanog  preustroja američkog nuklearnog arsenala, kao središnje pitanje nametnula se upravo izgradnja sposobnosti za vođenje ograničenog nuklearnog rata na europskim prostorima. Među američkim stratezima prevladao  je stav kako se u slučaju ratnog sukoba u Europi nastupajuće ruske snage mogu zaustaviti preciznim, ograničenim, nuklearnim udarima. Procjenjujući da bi ionako svaki direktni sukob NATO-a s Rusijom na kraju ipak završio nuklearnim ratom, zaključili su kako bi „kontrolirana,  teritorijalno  ograničena nuklearna eskalacija“ odbila daljnji ruski napad i posljedično spriječila globalni nuklearni rat.





Ta morbidna geostrateška logika, da je moguće malim nuklearnim ratom spriječiti veliki nuklarni rat, potaknula je prilagodbu američke vojne doktrine i 30 milijardi dolara težak razvoj nove generacije preciznijih i sposobnijih krstarećih raketa LRSO (Long-Range Standoff weapon ) za lansiranje sa zrakoplova, koje su prilagođene uporabi  u takvom planiranom, ograničenom nuklearnom ratu. Projektili AG-!58 JASSM (Joint Air-to-Surface Standoff Missile), dometa 370 km i AGM-158B JASSM-ER (Joint Air-to-Surface Standoff Missile-Extended Range) dometa tisuću kilometara, sposobni nositi konvencionalne i nuklearne bojeve glave, ubrzano se uvode u naoružanje kao ključna komponenta modernizacije američke nuklearne trijade strateških oružja (strateški bombarderi, interkontinentalni balistički projektili, podmornice s balističkim projektilima), i postaju okosnica američke nuklearne strategije. Odlikuje ih velika preciznost i otpornost na proturaketnu obranu zbog stealth svojstava i manevarskih  sposobnosti. Njima se opremaju strateški bombarderi B-52 i B-2, kao i budući B-21, ali zbog svoje male mase i kompaktnog dizajna za razliku od ranijih krstarećih raketa mogu se koristiti i s manjih borbenih zrakoplova taktičke namjene. Verzija JASSM, osim SAD-a, uvedena je i u naoružanje Australije, Finske i Poljske. Iako projektili LRSO nemaju sposobnost strateškog nuklearnog odvraćanja, američki dužnosnici ih u scenarijima nuklearnih sukoba otvoreno opisuju kao ofenzivno, taktičko, nuklearno oružje koje se može koristiti u početnim fazama sukoba prije uporabe strateškog dalekometnog nuklearnog oružja. Tako je na tiskovnoj konferenciji 2014. godine general Garrett Harencak, tadašnji pomoćnik načelnika stožera američkog zrakoplovstva za strateško odvraćanje i nuklearno  integriranje, opisao  njihovu ulogu kao „nuklearno oružje koje se koristi u fazi prije stvarnog i globalnog nuklearnog rata, a koje naši bombarderi koriste na regionalnoj pozornici“.

Najava uporabe tog nuklearnog oružja u fazi konflikta prije nuklarnog rata nije ništa drugo nego oživotvorenje strategije ograničenog nuklearnog rata. Američka strategija računa da bi se njegovom uporabom na ograničenom europskom prostoru mogao odvratiti protivnik od nastavka sukoba i tako spriječiti direktni nuklearni rat SAD-a i Rusije, i izbjeći razaranja na američkom tlu. U drugoj varijanti, LRSO projektili s nuklearnim bojevim glavama mogli bi se upotrijebiti prije nuklearnog napada strateškim oružjem u svrhu uništenja ili slabljenja ruske proturaketne obrane. Dakle, u svrhu otvaranja puta strateškim nuklearnim udarima koji bi onemogućili protivnički nuklearni odgovor i osigurali pobjedu u nuklearnom ratu bez štete za američki teritorij. “Tim oružjem možemo napraviti rupe i praznine u protivničkoj protuzračnoj obrani i otvoriti prostor napadnim bombarderima“, objasnio je 2014.g. general Stephen Wilson,.zapovjednik američkih strateških nuklearnih  bombarderskih snaga (Air Force Global Strike Command –  AFGSC).

Tako su taktička nuklearna oružja LRSO bez stvarne moći nuklarnog odvraćanja uzdignuta na stratešku razinu i potvrdila aktivni status američke  strategije ograničenog regionalnog nuklearnog rata. “Mi smo usmjerili pozornost Ministarstva obrane na planiranje i provođenje nuklarnog odvraćanja u eskalirajućim regionalnim sukobima. Pojačane regionalne pozicije nuklearnog odvraćanja, kao rezultat misija i sposobnosti naših nuklarnih snaga, podigle su razinu strateške stabilnosti i osigurale dodatne opcije predsjedniku SAD-a u rješavanju regionalnih izazova nuklarnog odvraćanja“, potvrdio je Robert Scher, pomoćnik američkog ministra obrane za strategiju, planiranje i potencijal. Iza složene Scherove konstrukcije krije se jednostavno otvorena mogućnost djelovanja američkih nuklearnih snaga na ograničenom europskom području u cilju odvraćanja ruskih vojnih aktivnosti.





Stvorena oružja odaju namjere i strateška promišljanja njihovih tvoraca. Američki sustavi LRSO, nove bojeve glave male snage koje bi se instalirale na strateška oružja, kao i ruski „Kalibr“, kreirani su s istom svrhom u okviru različitih varijanti koncepta ograničenih nuklearnih djelovanja na europskim prostorima. Koliko god stare teorije ograničenog nuklearnog rata bile danas sofisticirane i prilagođene modernom političkom i tehnološkom razvoju, uvjek će ostati samo opasna zabluda  koja Europi prijeti uništenjem.

Za Europu ostaje otvoreno pitanje – čime se, zapravo, definira strateški ili taktički značaj nuklearnog oružja: dometima sredstava prijenosa do cilja, kako je kodificirano u postojećim nuklearnim sporazumima, ili se klasifikacija vrši prema učincima nuklearne bojeve glave na cilju. Tradicionalno se to određivalo uglavnom prema dometu sredstava prenošenja, balističkih raketnih sustava, krstarećih projektila i strateških bombardera. Ali sada se, zbog tehnološkog razvoja koji probija normativne okvire postojećih sporazuma u velikom globalnom sučeljavanju SAD-a s ruskim i kineskim konkurentima,  sve više gura klasifikacija prema učinku nuklearne bojeve glave na cilju. Time se automatski zaobilaze i čine bezvrijednim ugovori o ograničavanju strateškog nuklearnog naoružanja, kao i onaj koji se odnosi na ograničavanje nuklearnog oružja malog i srednjeg dometa kopnenog pozicioniranja u Europi (The Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty – INF), sklopljen  između SAD-a i SSSR-a u prosincu  1987. godine. Naime, sporazum koji nakon propasti sovjetskog carstava i dalje, pored SAD-a  obvezuje i Rusiju, kao i sve države nastale raspadom SSSR-a, zabranjuje raspoređivanje raketa kratkog i srednjeg dometa (500-5500 km) koje se lansiraju s kopna. Ti sporazumi su već danas u velikoj mjeri dovedeni u pitanje, izbušeni svim mogućim rupama i upitne normativne funkcionalnosti.

Američka strana poziva se na razvoj i raspoređivanje velikog broja ruskih projektila kratkog i srednjeg dometa na europskom prostoru za koje se tvrdi, da su po svojim karakteristima u suprotnostima s odredbama sporazuma. Ne samo da se raspoređuju kao kopnena oružja uz lažno prikazivanje dometa nego se, prema Washingtonu, koriste sa zrakoplovnih i pomorskih platformi i svojim karakteristikama probijaju okvire starih nuklearnih ugovora. Pri tom namjerno naglašavanje moguće uloge nuklearno sposobnih krstarećih raketa srednjeg dometa do 4 tisuće kilometara  3M-54 „Klub“ (Kalibr) i balističkih raketa 9K720  „Iskander“ kratkog dometa do 500 kilometara, šalje signal da su i Rusi u sučeljavanju s SAD-om i saveznicima spremni na opasni ograničeni  nuklearni  ratni odgovor, koji bi obuhvaćao samo europske prostore i u kojem se ne bi koristilo strateško nuklearno oružje koje može ugroziti američki teritorij i dovesti do globalnog nuklearnog rata.

Poruka je to američkim europskim saveznicima da je moguća situacija, u kojoj će se budući nuklearni rat  Rusije i SAD-a voditi isključivo na europskom tlu i da su Rusi za njega spremni. Projektili  „Kalibr“ i „Iskander“ oružja su upravo takvog ograničenog nuklearnog rata i za njega su dizajnirana. Uostalom i samo korištenje  krstarećih  raketa  „Kalibr“ u sirijskoj kampanji, ali s konvencionalnim bojevim glavama, bila je gola  demonstracija ruske spremnosti vođenja ograničenog nuklearnog rata. Naime, nije postojala nikakva vojna potreba za njihovom uporabom, mogli su biti operativno jednako uspješno korišteni i drugi ruski kopneni i zrakoplovni potencijali. Time je ruski predsjednik jasno dao do znanja kako ruska strategija uključuje i mogućnost vođenja ograničenog nuklearnog rata.

SAD i saveznici bi, dakle, u slučaju rata s Rusima trebali provesti ograničeni nuklearni napad kako bi ih prislili na prestanak vojnog djelovanja (strah od  eskalacije nuklearnog rata). Međutim, prema analizi Geoffa Wilsona i Will Saetrena za „Ploughshares Fund“, a koja se bavi problematikom oružja za masovno uništenje, riječ je o čistoj iluziji. U realnoj situaciji, to bi, u slučaju primjerice ruskog prodora u savezničku Latviju konvencionalnim snagama, značilo da bi i NATO u prvi mah reagirao svojim konvencionalnim snagama. No kako bi takav sukob zaprijetio širenjem na cijelu Europu, Amerikanci i saveznici pokrenuli bi strategiju ograničenog nuklearnog rata i udarili  preciznim  nuklearnim oružjem po ruskim snagama na latvijskoj granici. Bi li to zaustavilo Ruse i otvorilo put diplomaciji, veliko je pitanje! Ovakav „crtić“,  prema  Wilsonu i Saetrenu, za planere u Pentagonu, vjerovali ili ne, legitimna je opcija. Tisuće ruskih vojnika mogli bi biti mrtvi ili umirati na latvijskoj granci, dok bi Rusi bili zaustavljeni. Američki „planeri“ ne razmišljaju o još jednom važnom detalju – što bi bilo s latvijskim stanovništvom koje bi trebalo obraniti ili njihovim i savezničkim vojnicima u neposrednom borbenom dodiru s nokautiranim i ozračenim protivnikom.

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like